Jaka žena je prijetnja za patrijarhalne stavove

Piše: Masha Durkalić

Feministički aktivizam u BiH se, kao i brojne druge vrste aktivizama, često svrstava pod termin “ubleha”, kojim se dočarava ideja da sve nevladine organizacije novac od donatora koriste ili za svoju korist ili za aktivnosti od kojih nema koristi. No, Selma godinama radi na terenu, posjećuje male zajednice, gdje žive žene sa stvarnim problemima. Za nju tu nema nikakve “ublehe”
Prije nekoliko dana, dok sam gledala svoj news feed na Facebooku, pogled mi je zastao na slici koju je postavila Selma Hadžihalilović. Na slici je ona, sa bebom u marami, u naručju, a natpis ispod slike bio je: “Mrvi na prvoj uličnoj akciji”. Slika je snimljena u Zenici 21. septembra 2010. godine, gradu iz kojeg Selma dolazi. Selmina kćerka na toj slici ima četiri mjeseca. Danas joj je šest godina i svoju mamu, dugogodišnju feminističku aktivistkinju pri Fondaciji CURE, redovno prati po brojnim uličnim akcijama, od kojih neke organizira i sama Selma. Iza Selme su godine aktivističkog djelovanja, rada sa ženama širom BiH, zagovaranja proaktivnih politika koje štite ženska ljudska prava, te brojnih drugih aktivističkih poduhvata, poput organizacije festivala ženske umjetnosti i aktivizma PitchWise čije je jedanaesto izdanje nedavno održano u Sarajevu.

Aktivizam jeste Selmin posao, ali i njen način života. Pitala sam je kako je “završila” u aktivizmu. Kaže da ni sama nekad ne zna kako se to desilo. “Znam da je bio rat i da smo svi bili depresivni, a ja živčana, nervozna, zatvorena. Mama me je odvela da se upoznam sa ženama koje su pokrenule ženski centar za podršku ženama žrtvama ratnog seksualnog nasilja. Bilo je to prije 22 godine. Tu sam pronašla sebe. Tu sam postala žena. Tu sam se deklarisala kao feministkinja i aktivistkinja.”

Nijedna žena ne treba biti sama

“Mama me je odvela da se upoznam sa ženama koje su pokrenule ženski centar za podršku ženama žrtvama ratnog seksualnog nasilja. Bilo je to prije 22 godine. Tu sam pronašla sebe. Tu sam postala žena. Tu sam se deklarisala kao feministkinja i aktivistkinja”
U tom sigurnom ženskom prostoru Selma je naučila da prepozna nasilje, te pronašla načine da iskaže svoj otpor. Tu je upoznala žene od kojih je crpila energiju, koje su je motivirale da preispituje samu sebe, kao i svijet oko sebe. “Dijelile smo emocije, strahove, otpor. Shvatila sam koliko su žene moćne, i da smo u stanju pronaći nebrojene načine da učinimo pravu stvar. Nekad kad razmišljam o svim stvarima koje sam radila na samom početku – tokom rata i nakon rata – mislim da smo bile nevjerovatne junakinje, superžene.”
Kaže da je tada upoznala i značenje riječi “sloboda”, njenu moć, ali i njeno breme. “Shvatila sam koliko su važne empatija, solidarnost i podrška. Shvatila sam da mi sve imamo znanje o aktivizmu negdje duboko usađeno u samu srž našeg bića.”

Feministički aktivizam u BiH se, kao i brojne druge vrste aktivizama, često svrstava pod termin “ubleha”, kojim se dočarava ideja da sve nevladine organizacije novac od donatora koriste ili za svoju korist ili za aktivnosti od kojih nema koristi. No, Selma godinama radi na terenu, posjećuje male zajednice, gdje žive žene sa stvarnim problemima. Za nju tu nema nikakve “ublehe”, ali jasno joj je da patrijarhalno društvo sve žene koje se drznu razmišljati, oblačiti se, ponašati se drugačije, ili djelovati u nekim novim nepoznatim pravcima smatra “ublehama”, ili ih naziva još gorim, vulgarnim riječima.

“Kad sam se deklarisala kao feministkinja postala sam trn u oku svih onih kojima pat pozicija predstavlja ugodnost i sigurnost. Takvima ne smeta što javni gradski saobraćaj ne funkcioniše, a za mene je to feminističko pitanje. Takvima ne smeta što druge/i i drugačije/i imaju svakodnevnih problema, a za mene su to feministička pitanja. Bez obzira da li raspravljam o bezbjednosnoj situaciji, o saobraćajnoj infrastrukturi, ukazujem bajnim političarima da se u svojim govorima moraju obraćati i ženama (jer ono što je rečeno nema nikakve veze sa mnom) ili kada javno protestujem jer iz povijesti brišu cijeli ženski aktivizam i doprinos zajednici – ja djelujem kao feministkinja.”

Feminizam je u Selminom životu uvijek – i kada sakuplja humanitarnu pomoć, i kada razgovara sa prijateljicama koje su oboljele od teških bolesti, i kada sluša priče žena koje su preživjele nasilje, ili kada svojim prisustvom samo želi dati podršku. “Niti jedna žena ne treba biti sama, i kao feministkinja smatram da je moja obaveza uvijek biti tu i podržati svaku ženu da sama za sebe odluči šta je za nju najbolje. Oni koji nas nazivaju ’ublehama’ bi voljeli nametnuti svoje sisteme vrijednosti i sami donositi odluke u ime drugih. Oni su za mene ti koji su ’ublehe’.”

Feminizam u malim zajednicama

Feminističkim aktivizmom se bave brojne žene u Bosni i Hercegovini, ali se najviše ženskih organizacija, pa samim tim i aktivnosti, ipak odvija u Sarajevu. Selma se u određenoj mjeri slaže s tim da je bh. feminizam “sarajevocentričan”.

“Živjeti u Sarajevu i deklarisati se kao feministkinja nije isto kao i npr. biti feministkinja u Konjević Polju. Poznajem neke nevjerovatne žene iz malih zajednica diljem BiH i odgovorno tvrdim da njihovo djelovanje unutar tih zajednica predstavlja vrhunac feminističkog aktivističkog djelovanja. Te žene u siromašnim konzervativnim zatvorenim zajednicama uspijevaju da se izbore za svoj javni društveni prostor”
“Živjeti u Sarajevu i deklarisati se kao feministkinja nije isto kao i npr. biti feministkinja u Konjević Polju. Poznajem neke nevjerovatne žene iz malih zajednica diljem BiH i odgovorno tvrdim da njihovo djelovanje unutar tih zajednica predstavlja vrhunac feminističkog aktivističkog djelovanja. Te žene u siromašnim konzervativnim zatvorenim zajednicama uspijevaju da se izbore za svoj javni društveni prostor. One djeluju i pokreću promjene.”

No, interes javnosti za te žene i za njihove feminizme izostaje. U tom smislu posao Fondacije CURE i jeste da na neki način usmjerava pažnju javnosti prema tim ženama, i da snagom svojih javnih istupa utječe na njihovu promociju i vidljivost. “To je samo jedan od razloga zašto se stalno trudimo da posjećujemo male zajednice. Često mi prigovaraju da koristim teške riječi u svojim javnim izlaganjima kada opisujem položaj žena u pojedinim zajednicama. Ali, da određene situacije ne predstavim onakvima kakve jesu: ružne, teške, tegobne – da li bi iko uopšte obratio pažnju na te probleme?”

Jedan od primarnih zagovaračkih fokusa Fondacije CURE odnosi se na donošenje i provedbu feminističkih politika. Njihove zagovaračke aktivnosti se često odvijaju s poteškoćama, jer političari, pa tako i političarke (ionako premalo zastupljene u ukupnim poretcima vlasti), nemaju uvijek sluha za usvajanje zakona, politika i praksi koje bi pomogle ženama da žive kvalitetnije. Selma kaže da se jako malo političara i političarki deklariraju kao feministi/kinje, te da je većina njih duboko ptarijarhalna, te nema ni želje ni snage da se sukobljava sa nametnutim konzervativnim društvenim stavovima. Kao primjer navodi jednu predizbornu tribinu o ekonomskim pitanjima, na kojoj su učestvovali samo muškarci političari. “Kada sam ušla u salu, prvo sam pomislila da me neko zeza, a slušajući naučene političke govore jedva sam se suzdržavala da ne vrisnem. Kada sam napokon dobila priliku da postavim svoja pitanja, koja su se odnosila na politike njihovih stranaka vezane za otvaranje vrtića i jaslica u malim lokalnim zajednicama, pitala sam i šta je sa revizijom poreske politike, posebno u odnosu na mogućnosti rada za majke djece sa posebnim potrebama, te mogućnostima rada od kuće. Niti jedan od prisutnih političara mi nije znao odgovoriti niti na jedno pitanje – a svi su redom bili ekonomski eksperti u svojim uvaženim strankama.”

Posebno poražavajućim smatra to što stranački lideri ne vide ništa loše u tome da se okupljaju po kafanama i raspravljaju o ženskim životima. “Neprihvatljivo mi je da naši muški lideri smatraju da se žensko pitanje podrazumijeva – jer se ono ne podrazumijeva. Kao građanka koja glasa i koja plaća poreze, imam pravo da od političkih stranaka tražim odgovornost za svoj novac i za svoj glas.”

Superdjevojčica

Stres je još jedan neprijatelj feminističkog rada. Obzirom da puno vremena provodi na terenu, Selma upoznaje brojne žene i na određeni način proživljava i njihove živote. Kaže da je stalno pod stresom, i da se nekim danima s tim nosi bolje, dok su neki dani loši. “Imam duge periode depresije, i dva puta sam doživjela ozbiljna pregorijevanja. Ali uvijek se nekako vratim, nađem inspiraciju, pročitam dobru knjigu ili se počnem baviti sportom.”

Selma Hadžihalilović (prva zdesna) sa
Jadrankom Miličević i Eve Ensler
Kao što smo spomenuli na početku Selma je i majka koja svoje dijete odgaja bez učešća muškog roditelja. Kaže da sebe radije umjesto “samohranom majkom” zove “samostalnom roditeljkom”, dok njihovu porodičnu zajednicu zove “jednoroditeljskom zajednicom”. Aktivistički i privatni život je teško izbalansirati. “Aktivizam je pun stresa, i nekad mi je teško da budem dovoljno jaka i ne dopustim da stres utječe na komunikaciju između moje kćerke i mene.” Srećom, podrška dolazi od njenih roditelja, brojnih prijatelja/ica, te iz poslovnog okruženja. “Da se sama nosim sa svim životnim pitanjima brige o djetetu koje raste – ne znam kako bih uspjela. Ali trudim se najviše što mogu.”

Selma svoju kćerku nastoji uključiti u sve dijelove svog života, tako da je ona često prati i na teren, i na radionice, pa i na ulične proteste. Takav život zahtijeva mnogo planiranja, ali je zauzvrat i iznimno dinamičan. “Moja kćerka je od malih nogu sa mnom na ulici, učestvuje na uličnim akcijama, i za sebe kaže da je ’mini feministkinja’. Ona sa mnom doprema humanitarnu pomoć u poplavljena područja, ili u domove drugih samohranih majki koje su na rubu egzistencije. Ona sa mnom ide u romske zajednice i igra se sa djecom sa invaliditetom. Ona već sada zna da djevojčice mogu sve što žele, da je mala gusarka i Superdjevojčica. Želim da moje dijete nauči od malih nogu da je svijet različit i obojen svim bojama.”

Stigmatizacija drugačijih porodica


Bh. društvo je krojeno za klasičnu, nuklearnu porodicu, odnosno zajednicu oca, majke i djeteta/djece. Selma kaže da se to ogleda u svim administrativnim poslovima, pri planiranju odmora, odlaska u nabavku i života generalno. “Tu vidim mnogo nedostataka. Prije svega, tu je nedostatak jedinstvenog alimentacionog fonda koji bi garantovao kakvu-takvu ekonomsku sigurnost za samostalne roditeljke. Dalje, iako to nerado priznajem, ipak je prisutna i određena stigmatizacija od strane društva u cjelini, koje na sve strane oglašava da je porodica jedino ona koja u svom sastavu ima aktivnog muškog i ženskog roditelja. Slike takvih ’idealnih’ porodica nas gledaju sa malih ekrana ili sa velikih bilborda, sve u nastojanju da vam prodaju još neko veće savršenstvo. Mene je tih savršenih fotošopiranih slika naprosto strah. Jako malo prostora je u našem društvu dato drugačijim porodicama, a znam da ih ima daleko više nego se to pretpostavlja.”

Kada sam napokon dobila priliku da postavim svoja pitanja, koja su se odnosila na politike njihovih stranaka vezane za otvaranje vrtića i jaslica u malim lokalnim zajednicama, pitala sam i šta je sa revizijom poreske politike, posebno u odnosu na mogućnosti rada za majke djece sa posebnim potrebama, te mogućnostima rada od kuće. Niti jedan od prisutnih političara mi nije znao odgovoriti
Vječno pitanje ostaje i dalje zašto feminizam izaziva toliku averziju, i zašto ga se poistovjećuje sa nekom militantnom ideologijom, iako je potpuna suprotnost tome? Selma to objašnjava činjenicom da se u našem društvu ljudi boje žena koje znaju šta hoće. “Onog momenta kada žena prepozna svoju slobodu i počne donositi odluke u vezi same sebe, ona postaje jaka žena, i kao takva predstavlja ’opasnost’ za društvo koje obožava žene stavljati u zavisan položaj i u položaj žrtve. Jaka žena je prijetnja za patrijarhalne i konzervativne stavove. Zamislite samo kako je strašna žena koja zna šta hoće, zna šta može, i svjesna je svoje vrijednosti!” Priznaje da je često zbunjuje to što se u bh. društvu uloga žene uvijek nanovo ispituje. “Rijetko postavljamo pitanje uloge muškaraca u društvu, i da li je tu potrebno neko unapređenje. Ja mislim da jeste.”
Po Selmi svijet treba graditi po principu jednakih mogućnosti za sve. “Trebamo poštivati i nastojati razumjeti razlike, uvažavati jedni/e druge i nikad ne prestati podržavati i biti tu za one kojima je podrška potrebna.”

Njena vizija živi u ideologiji feminizma, i u radu i djelovanju brojnih drugih feministkinja, kako u Sarajevu i BiH, tako i u svijetu. Put za ravnopravnost je i dalje pred nama, a žene poput Selme i njenih suborkinja trude se da na njemu i ostanemo.

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi