Hrvatski mediji su početkom juna ove godine, pozivajući se na nezvanične izvore, izašli s informacijom kako “Zagreb jača dijalog s Washingtonom zbog položaja Hrvata u BiH“. Povod je bio dolazak na vlast tzv. Semafor koalicije u Njemačkoj koja je još u vrijeme predizborne kampanje, pogotovo kroz poruke Zelenih, ukazivala na značajno drugačiji pristup Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini koji je do tada određivala Merkelicina administracija, a koji se zasnivao uglavnom na izvorima iz – Hrvatske koji su Berlin punili informacijama o tome kako je Bosna i Hercegovina komplicirana zemlja, opterećena problemima i kako se u BiH kada su Bošnjaci u pitanju nema s kim pregovarati, te da su jedini kredibilni sugovornici – Hrvati.

Zabrinutost hrvatskih političara u Zagrebu izazvala je, kako priznaju, “nova generacija političara u parlamentima i vladama europskih zemalja, čiji su roditelji u ratu izbjegli iz BiH, i oni lobiraju isključivo u interesu Bošnjaka“, zbog čega je još prije nekoliko mjesecu hrvatski vrh shvatio kako je nužno što prije otvoriti kanale komunikacije na relaciji Zagreb-Washington na najvišem nivou jer se sve više pokazivalo da bilaterala Zagreba s Berlinom više nije dovoljna. S jedne strane, kako rekosmo, došlo je do promjene vlasti u Njemačkoj i otišle su politike predvođene Merkelicom koje su neupitno podržavale Hrvatsku, a s druge strane apetiti Zagreba su rasli i nisu naišli na podršku Berlina za ponovo probuđene zahtjeve oko Hrvata u BiH kroz (Tuđmanovu) ideologiju koja je u BiH već jednom poražena, a nakon toga i presuđena pred međunarodnim, sudom Ujedinjenih nacija u Haagu.

Ko je na strani Zapada

Ostavši bez podrške Berlina iz Zagrebu su s diplomatskom ofanzivom krenuli ka Washingtonu jer su, po nezvaničnim diplomatskim izvorima, bili svjesni da jedino jak i jasan stav Washingtona (oko Izbornog zakona u BiH) onda može uticati i na Berlin. To djelovanje je djelimično usporeno invazijom Rusije na Ukrajinu, jer u danima kad su se razvrstavali saveznici, Sarajevo se bez ikakvih dilema opredijelilo za Zapad, a protiv Rusije. Zagrebu nije išla u prilog ni bliskost Dragana Čovića Miloradu Dodiku.

Kako se ne bi poremetio “balans stvoren Dejtonskim sporazumom“, kako Zapad vidi situaciju u BiH, HDZ-u je sugerirano da pridobije i stranke ljevice što će pokazati da se radi o jedinstvenom zahtjevu Hrvata, a ne političkom zahtjevu HDZ-a, te da se ni na koji način ne konfrontira SAD-u i NATO-u. Imajući ovo u vidu jasnije je kako je Čović nakon “nesvrstanog“ stava o invaziji Rusije (s kojim je prvobitno izašao HNS) ekspresno pozvan u Zagreb odakle je zajedno s Plenkovićem poslao zajedničku poruku kako osuđuje invaziju Rusije, jer mu je očito jasno rečeno da drugačije neće moći dobiti podršku Zapada, pogotovo SAD-a.

I dok je “europski“ slao poruke Zapadu, Čović je unutar BiH radio sve, zajedno s Miloradom Dodikom, na razgradnji države, ali i Federacije. Uz odbijanje solidarnosti s Ukrajinom, HDZ je zajedno sa SNSD-om glasao i protiv zakona visokog predstavnika o negiranju genocida i presuda ratnim zločincima; HDZ ne prihvata presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a niti Evropskog suda za ljudska prava. Toliko o “europskoj“ politici Dragana Čovića. 

No, sve greške Dragana Čovića “pegla“ Plenković sa svojim ministrima kojima je prioritetni cilj spoljne politike: promjene Izbornog zakona u BiH uz stalno ponavljanje tvrdnji kako su Hrvati u BiH ugroženi i ne ostvaruju svoja prava, iako su u i u političkoj i u izvršnoj vlasti i blokiraju sve odluke koje im se ne sviđaju.

Na sastancima na svim novima, premijer i ministar spoljnih poslova Hrvatske bave se Bosnom i Hercegovinom, tako da ponekad nije jasno koju zemlju oni ustvari predstavljaju, kao i zastupnici Hrvatske u EU koji su cijeli protekli mandat proveli baveći se BiH, plasiranjem laži i neistina. Pri tome i jedni i drugi “zaboravljaju“ da su problemi u BiH i nastali upravo zbog ideologija iz Zagreba i Beograda i njihovih uloga u ratu u BiH, a i kasnijim politikama prema BiH. I na sve to smo ćutali, vjerujući u pravdu, vladavinu prava, demokraciju. Ali poruke i ponašanje Zagreba nije prestajalo s ponižavanjem Sarajeva i Bošnjaka.

Fašistička politika Hrvatske prema BiH

Dok je Beograd ostao dosljedan u svojoj politici i ljubavi prema “braći Rusima“, Hrvatska se licemjernim ponašanjem nametnula i u NATO i u Evropsku uniju, da bismo sad svjedočili bahatom ponašanju njenog predsjednika iz SDP-a i perfidnim “diplomatskim“ nastupima premijera iz HDZ-a koji se ne slažu ni oko čega osim Bosne i Hercegovine prema kojoj i jedan i drugi provode politiku koja ima ozbiljne elemente fašizma. Je li to ta Evropska unija i njeni standardi i vrijednosti?

Invazija Rusije na Ukrajinu ujedinila je Zapad kao ništa od okončanja Hladnog rata. Nije malo onih koji su smatrali kako je Ukrajina spasila Bosnu i Hercegovinu od najžešćeg napada na njenu nezavisnost i teritorijalni integritet od Daytona (zaključci Narodne skupštine RS-a po nalogu Dodika kojim se ruše državne institucije i formiraju paravojne i paraobavještajne strukture u RS, uz poruke Dragana Čovića: čuvajte Republiku Srpsku), jer su se sve zemlje morale jasno izjasniti o ruskoj agresiji, odnosno prekinuti sve svoje veze s Kremljem, samo na Zapadnom Balkanu do toga nije došlo.

Srbija je još otvorenije nastavila sjediti na dvije-tri stolice, Milorad Dodik je nastavio podržavati Putina što je upakovao u tzv. “neutralnost“, iako je i svakom laiku jasno šta radi, a Hrvatska je zaprijetila blokadom Finske i Švedske ulaskom u NATO-u ukoliko se ne promjeni Izborni zakon u BiH onako kao to hoće Dragan Čović! Podsjetimo, taj zahtjev je zvanično iznio predsjednik Hrvatske koji nikad nije direktno osudio agresiju Rusije u Ukrajini. Brojne su njegove uvrede i laži na račun Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Je li to ponašanje evropskih političara?

Uslijedile su brojne reakcije. Ministar vanjskih poslova Finske, Pekka Haavisto, priznao je zabrinutost zbog stava hrvatskog predsjednika, te poručio: “Mi ne možemo uticati na pitanja BiH i Dejtonskog sporazuma, ali je Dayton sporazum u kojemu su SAD i drugi bili vrlo involvirani, tako da je možda bolje adresirati pitanja promjene Dejtonskog sporazuma Americi, a ni Finskoj ili Švedskoj.“

U brojnim reakcijama na najavljene promjene Izbornog zakona BiH, koje želi da nametne visoki predstavnik, nije malo onih sa Zapada koji su u svojim tweetovima to doveli u vezu i prokomentirali kao “plaćanje“ Hrvatskoj što nije stavila veto na ulazak Finske i Švedske u NATO, nazivajući to “obnovom kršćanske Evrope“ od “kršćanskog Schmidta“, aparthejdom…

Je li Zagreb uspio uvjeriti Washington da Bosna i Hercegovina treba biti kolateralna šteta zbog viših interesa u Evropi, odnosno Ukrajini?

Bošnjaci su najveća barijera ruskom uticaju na Balkanu, ali Hrvatska očito želi Ruse i proruske Srbe na svojim granicama, ali ne i Bošnjake. Mogli bi se debelo pokajati zbog ove svoje politike.

Udruženi poduhvat Milanovića i Plenkovića

Ma koliko svakom normalnom Milanovićev zahtjev izgledao nenormalno – pogotovo što to znači da se u Bosni i Hercegovini neće poštovati ništa od onoga što se poštuje na Zapadu, pa tako ni presude međunarodnih sudova (ako Hrvatska godinama negira presude Haškog tribunala bez ikakvih posljedica, zašto ne bi negirala i presude Evropskog suda za ljudska prava), i da Zapad u Bosni i Hercegovini ruši sve svoje vrijednosti – pokazalo se, nažalost, da Milanovićev zahtjev, uz Plenkovićevo lobiranje na Zapadu, imaju itekakve posljedice po BiH i to dugoročno. Bez obzira što su baziranima na bezočnim lažima. I na sve to Plenković dolazi u BiH da podrži Čovića i HDZ opet.

Naime, set promjena Izbornog zakona koji priprema visoki predstavnik u BiH, Christian Schmidt, ispunjavanje je želja Čoviću, bez obzira na svu njegovu politiku, nepoštivanje evropskih standarda, evropskih presuda, i arogantno i bezobrazno ponašanje i prema evropskim dužnosnicima koji su iskazali bilo koji stav koji je u suprotnosti s Čovićevim, pa i ako je on značio podršku i implementiranje Dejtonskog sporazuma i međunarodnih presuda.

Ima li kraja poniženjima kojima su pojedinci sa Zapada spremni izložiti Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo, odnosno one koji su devedesetih branili svoju zemlju i koji ni danas nemaju rezervnu domovinu, a ni pasoše Hrvatske i Srbije? I koji godinama vjeruju i otvoreno podržavaju evropske i atlantske integracije? Jesu li to vrijednosti koje nam nude? Zašto misle da mi pristajemo na to? Kakve su to poruke: da Sarajevo treba ući u “specijalne veze“ s Iranom? Indonezijom? Rusijom? Kinom? Gjulenovcima, jer ni Turske se ne tiče šta se dešava sa Bosnom i Hercegovinom odnosno Sarajevom i nikad o tome nije iznijela svoj stav, iako u PIC-u predstavlja islamske zemlje!?

U ratu su nam stavili embargo na oružje da se ne možemo ni braniti od agresije Srbije i Hrvatske, danas nam postavljaju embargo na sve vrijednosti i prava koje imaju građani Evrope, pa i zapadnog Balkana. Svi osim Bosanaca i Hercegovaca koji žele svoju državu, svi osim Bošnjaka. Svuda u Evropi je osnova demokracije odluka većine, samo u BiH to ne može jer su većina – Bošnjaci, i samo u BiH većina mora biti pod upravom manjine i saveza SNSD-HDZ. Godinama smo izloženi raznim nepravdama, godinama pristajemo i smanjujemo naše zahtjeve u ime viših interesa, a srpska i hrvatska politika oživljavaju ideologije i zahtjeve devedesetih. I sad je dosta.

Srpsko-hrvatski dogovor o podijeli BiH

Na kraju, podsjetit ću na događaje s početka ’90-tih.

“Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991, predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali 'pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa', bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine“, ispričat će godinama kasnije Dušan Bilandžić zagrebačkim medijima.

Učestvovao je na tri sastanka na kojima su “pregovarači“ Miloševića i Tuđmana dijelili Bosnu i Hercegovinu, smatrajući da se Bošnjaci ništa ne pitaju. Tuđman je Bilandžiću naglasio da se radi o sporazumu između njega i Miloševića, te da “Muslimani ne mogu blokirati taj sporazum jer su mali u odnosu na dvije jake zemlje koje su dovoljne da ih prisile na podjelu. Na napomenu Bilandžića da je američki ambasador Zimmerman poručio i Beogradu i Zagrebu 'Dalje ruke od BiH!', Tuđman mu je rekao 'kako ima dovoljno snaga u međunarodnoj zajednici koje će prihvatiti sporazum Hrvatske i Srbije. Jedan član naše ekipe upozorio je Tuđmana kako ne bi smio dopustiti da Srbija prijeđe Drinu i dođe na Unu. Tuđman je zaključio da će Srbija popuštati i da nastavimo s misijom, jer je sada povijesni trenutak da obje zemlje ostvare svoje interes'.“

Na pitanje novinara šta sa Bošnjacima, Bilandžić je odgovorio da je to bila prepreka na koju je upozoravao Tuđmana: “Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i sve su nas iznenadili, jednostavno se nisu dali.“