Zločinačka politika kažnjena u Haagu, nagrađena u Daytonu

Piše: Dženana Karup Druško

Bojkotovanjem visokog predstavnika, dejtonskog Ustava BiH, odnosno presuda Ustavnog suda BiH i presuda dva suda UN-a, ICTY i MCJ, Milorad Dodik i Narodna skupština RS-a, direktno krše Dejtonski mirovni sporazum i međunarodno humanitarno pravo. Zato proslava 9. januara nije sramota i ponižavanje Bosne i Hercegovine, nego šamar svjetskim silama koje su garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ujedinjenim nacijama koje su formirale Haški tribunal. Zapadni Balkan je bure baruta koje bi svaki čas moglo eksplodirati i zatresti cijeli Evropu, a Bruxelles i dalje drži glavu u pijesku. I vaga šta uraditi, čak i nakon američkih sankcija, dovodeći se tako u situaciju da se, ustvari, povlači pod prijetnjama bahatog autokrate Dodika, dok Kremlj likuje.

Možda se početkom devedesetih nije znalo puno toga o onome što je dovelo do raspada Jugoslavije i sukoba koji su uslijedili, pogotovo krvavog rata u BiH, ali haški procesi u kojima se utvrđivala odgovornost pojedinaca za počinjene ratne zločine detaljno su utvrdili i dokumentirali kontekst koji je doveo do sukoba i zločina, odnosno politike Zagreba i Beograda, uzroke i nastanak Republike Srpske i Herceg-Bosne, političke ciljeve dvostruke agresije kako bi se BiH podijelila i time ostvarili stoljetni snovi o velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj, a kako bi se to sve i realiziralo u Bosni i Hercegovini su počinjeni  stravični zločini, najteži koje poznaje međunarodno humanitarni pravo.


Istina, pravo i pravda


Dejtonskim mirovnim sporazumom zaustavljen je rat u Bosni i Hercegovini. Strane u sukobu, Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija svojim potpisima su se obavezale da će ga poštivati, a svojim potpisima garanti sporazuma su Evropska unija, SAD, Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Ruska Federacija, najveće svjetske sile. Sporazumom je priznata Republika Srpska, kao jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine, čime je srpska strana nagrađena za svoju politiku krvi i tla zbog koje su u Haškom tribunalu presuđeni njeni tvorci kao i kompletan politički, vojni i policijski vrh pri čemu je jasno i decidno utvrđeno da je Republika Srpska nastala progonima, etničkim čišćenjem i genocidom počinjenim nad Bošnjacima i Hrvatima. 


Ono što je pravno kažnjeno politički je priznato (i nagrađeno) što je ključni uzrok svih problema s kojima se danas suočava Bosna i Hercegovina. Za razliku od Daytona u Haagu je jasno utvrđeno ko je bio krivac za rat u BiH, odnosno ko su i zašto bili agresori. I dok godinama negiraju sve haške presude (iako se Srbija svojim potpisom obavezala i na suradnju i na poštivanje odluka ICTY) i utvrđene činjenice, političari i Beograda i Banja Luke se pozivaju na Dejtonski sporazum i naglašavaju kako ga poštuju. Prije nekoliko dana ministar MUP-a Srbije je čak izjavio kako su oni “čuvari Dejtonskog sporazuma“, dok istovremeno u Srbiji ne priznaju i negiraju, uz haške presude i visokog predstavnika u BiH koji je upravo Dejtonskim mirovnim sporazumom zadužen (u ime međunarodne zajednice) da nadgleda provođenje mirovnog sporazuma.


Nepriznavanjem visokog predstavnika u BiH Srbija kao jedna od strana koje su potpisale Dejtonski mirovni sporazum direktno krši dogovoreno u Daytonu, a nepriznavanjem presuda ICTY koji su formirale Ujedinjene nacije ne poštuje međunarodno pravo. Bojkotovanjem visokog predstavnika, dejtonskog Ustava BiH, odnosno presuda Ustavnog suda BiH i presuda dva suda UN-a, ICTY i MCJ, Milorad Dodik i Narodna skupština RS-a, direktno krše Dejtonski mirovni sporazum i međunarodno humanitarno pravo. Zato proslava 9. januara nije sramota i ponižavanje Bosne i Hercegovine, nego šamar svjetskim silama koje su garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ujedinjenim nacijama koje su formirale Haški tribunal. 


Porazom Bosne i Hercegovine i pobjedom retrogradnih snaga koje predvodi Milorad Dodik, a podržavaju Srbija i Ruska Federacija, uz Hrvatsku, poraženi su i međunarodno humanitarno pravo i vrijednosti na kojima su nastale i kojima se diče Ujedinjene nacije i Evropska unija. Novi sukobi u BiH zbog ideologija i politika devedesetih predvođenih iz Beograda i Zagreba koje godinama žive i jačaju, a na koje međunarodni zvaničnici zatvaraju oči uporno odbijajući rješavati uzroke i površno se baveći posljedicama, moglo bi dovesti do ozbiljnog narušavanja mira i sigurnosti cijelog Zapadnog Balkana, ali i Evropske unije. Jer, te politike koje godinama podržava Rusija, oživjele su i u drugim dijelovima Evrope u kojima se ojačana desnica povezuje i ozbiljno prijeti zapadnim vrijednostima. Zapadni Balkan je bure baruta koje bi svaki čas moglo eksplodirati i zatresti cijeli Evropu, a Bruxelles i dalje drži glavu u pijesku. I vaga šta uraditi, čak i nakon američkih sankcija, dovodeći se tako u situaciju da se, ustvari, povlači pod prijetnjama bahatog autokrate Dodika, dok Kremlj likuje.


Ironija je u svemu tome da su sva istina, pravo i pravda na strani Bosne i Hercegovine. Sve činjenice još davno su utvrđene u sudu Ujedinjenih nacija i samo oni koji neće, ne znaju šta se dešavalo tokom rata u BiH i zašto. Nemoguće je priznavati genocid i uvažavati haške presude koje su ga dokazale, što radi zapadni svijet, a ignorirati presuđene činjenice o politikama koje su dovele do genocida. Treba li podsjećati da haške presude nikad niko u UN-u nije osporio. No, dok haške presude u UN-u skupljaju prašinu u Banja Luci se slavi 9. januar, a nacionalisti i četnici divljaju u Višegradu, Doboju, Janji, Gacku… mjestima koja su bila stratišta stravičnih zločina prije samo 30 godina.


Dupli standardi


Specijalni savjetnik generalnog sekretara UN-a i bivši ambasador Venecuele u UN-u, Diego Arija, bio je jedna od hiljada svjedoka u haškim procesima. Govoreći o politici UN-a u vrijeme sukoba u BiH, svjedočio je: “Prevladavali su dupli standardi: nismo ih tretirali kao Evropljane već kao Muslimane, jer smo strahovali od muslimanske države u Evropi.“ 


Po tvrdnjama Arija tadašnji generalni sekretar Boutros Ghali i njegov Sekretarijat su zadržavali izveštaje o stvarnom stanju na terenu ili su dezinformisali Vijeće sigurnosti dostavljajući mu netačne informacije. Kao primer takvog uskraćivanja informacija pismo je u kojem je Sadako Ogata, tadašnji visoki komesar za izbeglice, upozoravala UN na tragičnu situaciju u Srebrenici u martu 1993, ali to pismo se, izgleda, izgubilo negde u kabinetu generalnog sekretara, jer ga je Arije prvi put vidio tek 11 godina kasnije, u Haagu, kada mu ga je pokazao tužitelj.  


Humanitarna katastrofa u Srebrenici se našla pred Vijećem sigurnosti tek 12 dana nakon dramatičnog i hitnog apela Sadako Ogate, odnosno kada se situacija na terenu već potpuno promijenila: bošnjačke snage su kapitulirale, a pripadnici  UNPROFOR-a su razoružani. Po Arijevom svjedočenju Ghalijev Sekretarijat je znao za to ali je “propustio“ da o tome obavijesti Vijeće sigurnosti uoči ili u toku debate o Srebrenici. Na pokušaj negiranja Slobodana Miloševića, Arija je ostao pri svojim tvrdnjama i dodao da su tokom rata u Bosni Ujedinjene nacije izvele najveću operaciju zataškavanja čiji je rezultat razorena i etnički podijeljena zemlja i 200.000 mrtvih.


Svjedočeći u Haagu Carl Bildt, nekadašnji kopredsjednik mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, tvrdio je da je za masovna pogubljenja srebreničkih muškaraca i dječaka saznao tek 20. jula 1995. i to od “žena koje su izlazile iz enklave“ i to je za njega bilo “veliko iznenađenje“. No, u svom svjedočenju u Haagu nekadašnji ambasadorom BiH pri UN Muhamedom Šaćirbegovićem, ispričao je nešto sasvim drugo. Naime, on je svjedočio da se neposredno nakon pada Srebrenice sastao  sa Bildtom koji mu je tada rekao da “UN neće braniti ni Srebrenicu, ni Žepu, ni Goražde“, te odbio da odobri vazdušne napade. 


Jedno pričali, drugo radili


Bivši američki diplomata Herbert Okun koji je devedesetih bio zamjenik posebnog izaslanika UN-a Cyrusa Vancea, svjedočio je pred Haškim tribunalom da je rukovodstvo bosanskih Srba imalo šest glavnih ciljeva: da osnuje srpsku državu, da ona bude etnički čista, da se naslanja na Srbiju, da s njom uspostavi posebne odnose i po mogućnosti apsorbuje u nju, zatim da rukovodstvo srpske države ima pravo veta nad ovlastima centralne vlade u Sarajevu, te da se Sarajevo podijeli na srpsko i muslimansko i te ciljeve je Karadžić prihvatio kao svoje. 


Prema karti koju je njemu i drugim međunarodnim posrednicima dao Karadžić Srbima je trebao pripasti najveći dio teritorije koja na crtežu izgleda kao potkovica, centralni dio bio je namijenjen Hrvatima, dok bi Muslimanima pripao mali dio u obliku trougla na potezu Sarajevo-Tuzla-Zenica-Travnik. Okun je svjedočio i da već u drugoj polovini 1992. “u potkovici“ nije više živio niko drugi osim Srba, što je postignuto etničkim čišćenjem koje je bilo najizraženije duž zapadne obale Drine i u Posavini, koje Karadžić i nije poricao nego je na takve optužbe odgovarao optužbama na račun druge strane. Po riječima i bilješkama ambasadora Okuna, Srbi i Hrvati su imali slične ciljeve, odnosno htjeli su podijeliti BiH. 


Na tvrdnje da su muslimani zbog islamskog fundamentalizma htjeli svoju državu, Okun mu je odgovorio: “Vi i Boban ste htjeli podijeliti BiH“. No, Karadžić je nastavio o “ugroženosti kršćana“ u BiH što je potkrijepio tvrdnjama Mile Akmadžića, ratnog predsjednika Vlade RBiH iz reda hrvatskog naroda, da “četvorica muslimanskih radikala, Izetbegović, Silajdžić, Mahmutćehajić i Halilović, žele istjerati Srbe i Hrvate iz BiH“, na šta mu je Okun rekao: “Ono što se zapravo događalo je da su Hrvati u srednjoj Bosni etnički čistili Muslimane.“ 


Na Karadžićeve tvrdnje da je Izetbegovićeva vlada izlagala patnjama svoj narod, Okun je odgovorio: “Glavni uzrok patnji muslimanskog naroda bio taj što ste ih vi istjerali iz kuća, zatvorili u logore i koristili se zastrašivanjem i nasiljem, uključujući i ubijanje i protjerivanje“. U svoju odbranu Karadžić se pozvao na svoj govor u Skupštini u kome je rekao da “u državi bosanskih Srba treba garantovati prava svim Muslimanima koji tamo žive pod uslovom da nisu neprijateljski raspoloženi i ostave oružje", na šta mu je Okun uzvratio: "Dok ste vi izražavali ta uzvišena osjećanja bosanski Muslimani su etnički čišćeni“. 


Okun je objasnio da u dokumentima na koje se Karadžić pozivao sve lijepo piše, ali je stvarnost bila potpuno drugačija, odnosno da je postojala velika razlika između tih riječi i djela. No, Karadžić je ustrajavao na tome da sebe prikaže mirotvorcem pa se tako pozvao na svoj “apel bosanskim Muslimanima za prekid neprijateljstva“ iz maja 1992. godine kada ih je pozvao da predaju oružje i “uživaju u zaštiti srpskih organa vlasti“, tvrdeći da zapadne zemlje žele da “neutrališu“ Muslimane iz Bosne tako što će ih gurnuti u rat sa jačim protivnicima, Srbima i Hrvatima. Okun mu je odgovorio: “To je toliko netačno da je smiješno. Simpatije Zapada tokom rata bile na strani bosanskih Muslimana.“


“Koju Bosnu, čiju Bosnu, kakvu Bosnu?“


Australijski general John Wilson je u svom svjedočenju rekao da je tokom 34 godine svoje vojničke karijere iskusio rat u Vijetnamu, Libanu i Hrvatskoj, ali da do dolaska u Sarajevo “nikada nije vidio vatru takvih razmjera, pogotovo ne po civilnim metama“. Ispričao je i kako je Ratko Mladić u njegovom prisustvu dva puta prijetio odmazdom prema Sarajevu – prvi put kada je tražio evakuaciju vojnika JNA tvrdio je da će ako se ne udovolji njihovim zahtjevima “sravniti pola grada sa zemljom“, a drugi put da će u slučaju strane vojne intervencije “cijelo Sarajevo biti sravnjeno“. 


Kao svjedoci u Haagu su bili i nekadašnji visoki zvaničnici SFRJ, kao i brojni svjedoci iz država nastalih njenim raspadom. 


Ante Marković, nekadašnji savezni premijer SFRJ, ispričao je o jednom susretu sa Slobodanom Miloševićem iz marta 1991. godine, kada mu je Milošević rekao: “Bosna je vještačka Titova tvorevina i ne može preživjeti“, a negdje u isto vrijeme Franjo Tuđman mu je rekao: “Evropa nikad neće dopustiti da u njenom okrilju postoji muslimanska država.“


Hrvoje Šarinić, nekadašnji šef kabineta Franje Tuđmana, kao svjedok u Haškom tribunalu je rekao da mu je Tuđman 15. aprila 1991. pokazao list papira na kome je “pisalo da su muslimani veliko zlo, da treba paziti na zelenu transverzalu koja ide od Turske, Bugarske, zapadne Makedonije, Kosova, Sandžaka i tako dalje. Muslimani traže unitarnu Bosnu, u kojoj će Srbi i Hrvati biti manjine.“ 


Da su “muslimani veliko zlo“, kako je svjedočio Šarinić, ponavljao je i Milošević, što je on čuo na sastancima koje je Tuđman imao s njim, a kojima je prisustvovao i Šarinić. Svjedočeći na suđenju Miloševiću Šarinić je rekao i ovo: “Predsjednik Tuđman je govorio kako je Bosna povijesni apsurd, nastao poslije turskih osvajanja u 15. stoljeću. Milošević je prilikom jednog od sastanaka istakao da može kazati da je sa Republikom Srpskom riješio 90 odsto srpskog nacionalnog pitanja, a Franjo Tuđman da je isto učinio osnivanjem Herceg-Bosne.“ Nekoliko godina kasnije, 1995, Šarinić je, kako je svjedočio, pitao Miloševića zašto ne prizna Bosnu, na šta mu je on odgovorio pitanjima: “Koju Bosnu, čiju Bosnu, kakvu Bosnu?“


Stjepan Mesić je u svom svjedočenju ispričao kako mu je Borisav Jović, Miloševićev najbliži suradnik, početkom 1991. otvoreno rekao da njih “uopšte ne interesuju Hrvatska i Srbi iz Hrvatske, već 66 odsto teritorije Bosne i Hercegovine, koja je bila i ostaće srpska“. O sastanku u Karađorđevu je ispričao: “Prije tog sastanka Tuđman je bio za to da BiH ostane cjelovita, ali je poslije sastanka sasvim promijenio mišljenje. Po povratku u Zagreb Tuđman se najužem krugu svojih saradnika (među kojima je bio i Mesić, prim.aut) pohvalio da se u Karađorđevu dogovorio da Hrvatskoj pripadnu granice ne samo Banovine iz 1938. već i Cazin, Kladuša i Bihać.“ Mesić je svjedočio i da su eksperti iz Beograda i Zagreba narednih godina tajno radili na “novim kartama“, odnosno “novoj arhitekturi prostora bivše Jugoslavije“.


Govoreći o Miloševiću, Mesić je rekao:“On je imao samo ciljeve koje je ostvarivao."


“Politički manifest rukovodstva bosanskih Srba”


U haškim presudama je utvrđeno da je “Slobodan Milošević tajno namjeravao da stvori veliku srpsku državu“; da je Srbija kroz svoje policijske i sigurnosne službe bila uključena u sukobe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovni i da je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević bio dio zločinačkog poduhvata za istjerivanje Hrvata i Bošnjaka iz nekih dijelova te dvije zemlje, u kome su pored predsjednika Srbije bili politički lideri bosanskih Srba Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, lideri hrvatskih Srba Goran Hadžić i Milan Martić, te Mladić, Arkan i drugi; vojni i politički ciljevi Republike Srpske i SRJ (Srbije i Crne Gore) bili su “u velikoj mjeri komplementarni”: “Političko rukovodstvo Republike Srpske – SDS – i njihovi stariji vojni komandanti bez sumnje su smatrali uspijeh sveopćeg srpskog ratnog napora preduslovom za njihov iskazani politički cilj ujedinjavanja sa Srbijom i Crnom Gorom u okviru Velike Srbije, koja bi objedinjavala teritorije u kojima su živjeli Srbi u bivšoj Jugoslaviji.” Rukovodstvo bosanskih Srba zagovaralo je ideju Velike Srbije i cilj im je bio, “počev od 1991. godine da Srbi žive u jednoj državi zajedno s drugim Srbima bivše Jugoslavije”.


Haškim presudama utvrđeno je i da su “u suštini strateški ciljevi predstavljali plan zauzimanja i kontrole teritorije, uspostavljanja države bosanskih Srba, odbrane definisanih granica i odvajanja od drugih etničkih zajednica u BiH”; 16. sjednica Skupštine Srpske republike predstavljala je “kulminaciju jednog političkog procesa”, jer na tom zasjedanju nisu samo “artikulisani ciljevi srpskog naroda u BiH nego je Skupština Srpske Republike BiH učinila i ključni korak prema ostvarenju tih ciljeva: osnovana je Vojska Srpske Republike koja je stavljena pod vrhovnu komandu Predsjedništva Srpske Republike BiH. General-potpukovnik Ratko Mladić prihvatio je položaj komandanta Glavnog štaba VRS, očigledno znajući da politički kurs formulisan na 16. sjednici Skupštine Srpske Republike BiH nužno vodi u masovno, nasilno i stalno uklanjanje nesrpskog stanovništva s teritorije proglašene Srpske Republike BiH i prihvatajući da VRS odigra ključnu ulogu u provođenju te politike. General-potpukovnik Ratko Mladić i njegovi neposredno podređeni te su političke strateške ciljeve pretvorili u operativne imperative VRS-a”; tih šest strateških ciljeva nije bilo “politička retorika”, već “politički manifest rukovodstva bosanskih Srba”.


Trideset godina kasnije svjedočimo svemu ovome što je presuđeno u Haagu u politici Milorada Dodika i zvaničnika Beograda. Dodik ponavlja da je Bosna i Hercegovina nemoguća i neodrživa država,te da je Republika Srpska država, te da će se odcijepiti i pripojiti Srbiji. Podršku ovoj politici svake godine na proslavi neustavnog dana RS daje cijela svita najviših zvaničnika iz Beograda, zajedno sa vrhom Srpske pravoslavne crkve.

 

Proslava 9. januara potvrda je da politike koje su presuđene u Haagu, krijući se iza Dejtonskog mirovnog sporazuma, i dalje žive i da su danas najjače u zadnjih 30 godina, izgrađene na negiranju međunarodnog prava i zloupotrebama Dejtonskog mirovnog sporazuma.




-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi