Sarajevo nije protiv Schmidta, nego protiv podjele BiH, fašizma, antisemitizma i islamofobije!
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Piše: Dženana Karup Druško
Odavno neki događaj u Bosni i Hercegovini nije izazvao više reakcija od protesta građana u Sarajevu nakon što se u javnosti pojavio dokument o izmjenama Izbornog zakona BiH koje namjerava nametnuti visoki predstavnik u BiH, a nakon kojih nisu nametnute političke, nego samo tehničke izmjene. Uz salvu žestokih uvreda najviših zvaničnika iz Hrvatske jer su “političko Sarajevo“ i “sarajevska čaršija“ utjecali na Schmidtovu odluku, te tvrdnje da su građani koji su došli pred OHR produžena ruka političkih lidera, da su ih podržali jedino Rusi i Iran, da je Sarajevo na protestima bilo “poprište neviđene mržnje“, dok su predstavnici bošnjačkih političara optuženi za “nezapamćen ratnohuškački pritisak“ i pozive na nasilje i rat… Napadi koji graniče s ozbiljnom šizofrenijom. Pogotovo za one koji su bili na protestima.
I dok je, možda, i razumljivo zašto su se hrvatski političari i ini eksperti u danima nakon Schmidtove odluke takmičili ko će više napasti, uvrijediti, omalovažiti i prikazati što radikalnijim te proteste, jer nisu prošle izmjene koje su Plenković i Čović unaprijed pozdravljali a za koje se saznalo da su u OHR stigle iz Zagreba, zašto pojedini sarajevski mediji, na čelu sa Oslobođenjem, eksperti i analitičari nakon ove hrvatske “oluje“ prihvataju taj diskurs i građane koji su bili pred OHR-om nazivaju “poklonicima šest političkih partija“ uz tvrdnje da je Schmidt odstupio od svojih izmjena u korist – političara (a ne građana), te da su njegove najavljene izmjene u skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom? Zašto se protesti u određenim sarajevskim medijima predstavljaju kao “cirkus“, “vještačko podgrijavanje atmosfere“, te da su “nacionalno interesno obilježeni“? I kome uopće pada na pamet i zašto da te proteste povezuje s pozivima na rat?
Podmetanje Sarajevu
Podsjetimo, na proteste je prvi pozvao Dervo Sejdić, o čemu i danas svjedoči njegova objava na FB, koji je zajedno sa Jakobom Fincijem tužio Bosnu i Hercegovinu Sudu u Strasbourgu, nakon čega je izrečena presuda koja nikad nije implementirana, a po kojoj se moraju uraditi i izmjene Izbornog zakona i Ustava BiH kako bi Romi i Jevreji i svi ostali imali ista prava prilikom kandidiranja na izborima kao i konstitutivni narodi, Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Sejdićevom pozivu pridružile su se i sve političke probosanske partije u Sarajevu, što je, valjda, bilo i prvi put da nešto zajednički podrže. Na protestima su građani rekli odlučno ne daljoj etničkoj podjeli zemlji a time i velikohrvatskim i velikosrpskim aspiracijama prema BiH, odnosno svima onima koji prema Bosni i Hercegovini ispoljavaju fašističku politiku, antisemitizam i islamofobiju, tražeći i implementaciju presuda Evropskog suda u Strasbourgu koje jačaju građansku BiH i svim građanima garantiraju ista prava.
Zašto je onda sarajevske proteste (u Sarajevu) potrebno prikazati dijametralno suprotnim od onoga što jesu?
Iz prostog razloga što je za stvaranje atmosfere u kojoj će se nametnuti rješenja koja već godinama traži HDZ i kojima će se produbiti etničke podjele, potrebno proteste prikazati nacionalističkim, ratnohuškačkim, ekstemističkim, kao pokušaj stvaranja islamističke države… Zato se poslije protesta skoro i ne spominje Sejdićeva uloga, kao ni da su ih podržali i na njima učestvovali i lideri DF-A, Naše stranke, NiP-a, SDP-a, SBB-a, ali se stalno govori o političkim zloupotrebama i u tome ističe uloga Izetbegovića i SDA. To što Hrvatska godinama zloupotrebljava i Evropsku uniju i NATO kako bi Sarajevu izvana nametnuli rješenja osmišljena u Zagrebu, sve pod krinkom ugroženošću Hrvata u BiH, je, valjda, “europski“?
Također se nakon protesta nameću teze kako je Sarajevo protiv visokog predstavnika Christiana Schmidta i ističe kako to ide u prilog Miloradu Dodiku. Dakle, svi oni koji bi se usudili ponovo doći na proteste, ukoliko za šest sedmica ne bude dogovora i visoki predstavnik odluči ipak nametnuti promjene od kojih je zasad odustao, već sad su unaprijed proglašeni ekstremistima, nacionalistima, hoće rat, optuženi su za mržnju protiv Hrvata, podržavaju mrsku SDA i Izetbegovića, protiv su visokog predstavnika...
Propagandna mašinerija koje se ne bi postidio ni Putin.
Linija preko koje se ne može ići
Međutim, ono o čemu sarajevski mediji ne pišu, a što je itekako vidljivo na društvenim mrežama, jesu reakcije građana koji godinama slušaju i gledaju ustupke koji se rade Zagrebu i Beogradu na račun Bosne i Hercegovine, pa slijedom toga i kako se kroz prste gleda Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću i pored njihovih politika kojima na sve načine ruše Bosnu i Hercegovinu, a koje imaju podršku u Srbiji, Hrvatskoj i Rusiji.
Sve dok je postojala nada da će međunarodna zajednica zadržati koliko-toliko pravednu politiku u BiH, odnosno zaštititi teritorijalni integritet i suverenitet koji su građani skupo platili, a bez daljih unutrašnjih podjela, nije bilo razloga za građanski bunt. Čak ni dok se svake godine proslavljao 9. januar i pored odluka Ustavnog suda BiH da je to neustavno, pa ni kad je Čović išao da slavi taj skup. Čak ni na sve prijetnje i zahtjeve za osamostaljivanje Republike Srpske i ponovno formiranje Herceg-Bosne, uz negiranje haških presuda i uloga Srbije i Hrvatske u ratu u BiH...
Ali najavljeni ustupci HDZ-u iz OHR-a bili su linija preko koje se ne može ići i to je ono što je natjeralo građane Sarajeva da izađu na ulice. I to je ono čega bi morali biti svjesni svi politički lideri u Sarajevu, jer ovo su pitanja koja vrlo lako mogu odlučiti i oktobarske izbore. Bošnjaci su spremni progutati puno toga, ali kad je država u pitanju i opstanak Bosne i Hercegovine, to je granica preko koje se, pokazali su, ne prelazi. Razumljivo je zašto to ne shvataju u zapadnim ambasadama, pa ni u američkoj koja je nesumnjivo naklonjena Bosni i Hercegovini, ali je nedopustivo da to ne shvataju ni neki lideri političkih partija koji pretenduju na bošnjačke glasove.
Ono što je izazvalo velike dileme jesu podrška SAD i UK, koje su nesumnjivo naklonjene BiH, promjenama koje su najavljene iz OHR-a. Jednostrano prikazivanje stanja u Federaciji iz Zagreba očito je dalo rezultate, što samo znači da se iz Sarajeva moraju poslati što glasnije poruke da to i nije baš tako. I zato su protesti u Sarajevu koji su ujedinili poziciju i opoziciju i civilno društvo toliko naljutili i zabrinuli Zagreb da su ih natjerali da napokon skinu svoju “europsku“ masku i pokažu pravo, balkansko lice koje nema nikakve veze s evropskim vrijednostima, ali ima s onim Franje Tuđmana, odnosno da od svih evropskih politika, hrvatski zvaničnici najbolje poznaju one desničarske, fašističke.
Laži Čovića i Hrvatske
Međutim, umjesto da pojedinci iz Sarajeva koji su ovih dana imali sastanke, pa i u Američkoj ambasadi, objasne kako za svoju zemlju traže samo demokratska prava koja imaju i drugi građani u Evropi, odnosno da se provedu presude međunarodnih sudova što je argument koji će i pragmatični Amerikanci sigurno prihvatiti jer traže rješenje problema, oni su svojim dodvorničkim stavovima i ne upuštanjem u bilo kakve rasprave pristali da brane nešto što je neobranjivo. Da su Hrvati (i Srbi) tako zagovarali svoje stavove, i to bazirane na neistinama, sigurno je da danas ne bismo ni bili u ovakvoj situaciji.
No, ono što je problem reći i odbraniti jednom dijelu Sarajeva – uglavnom skoncentriranom u nešto što se već odavno zove ili pretenduje da bude FGR i koje ovih dana uz pojedince koji zagovaraju Schmidovo (nenametnuto političko) rješenje uglavnom ćuti (naspram, recimo, “radikalnih“ Avdića, Bajrovića…) – uz sve argumente i dokaze koje imaju na raspolaganju, nije bio problem britanskoj baronesi Arminki Helić koja u autorskom tekstu, uz žaljenje što je ovaj prijedlog dobio podršku SAD-a i UK kao rezultat “dosljednog“ lobiranja Hrvatske, objašnjava kako, po verziji izmjena Izbornog zakona koja je procurila u javnost, Jevreji, Romi i drugi i dalje ne bi mogli obnašati visoke dužnosti, a geografske manjine – ljudi koji žive u područjima gdje su znatno brojčano nadmašeni od drugih etničkih grupa – u nekim bi slučajevima bile lišene prava glasa.
Baronesa Heljić u tekstu tvrdnje Vlade Hrvatske i Čovića da Hrvati u BiH nisu zastupljeni na pravi način, naziva lažnim i navodi argumente: “HDZ BiH je prilično – a u nekim slučajevima i previše – zastupljen u bh. politici. Bh. Hrvati činili su 15,4% stanovništva BiH na posljednjem popisu stanovništva. Na državnim izborima 2018. HDZ BiH – odnosno jedna (ne jedina) hrvatska stranka – osvojio je 9,05% glasova. Ipak, na gotovo svakoj razini bh. vlasti, HDZ BiH kontrolira značajno više političkih predstavnika nego što bi to sugeriralo udjelom glasova. HDZ BiH imenuje 30% bosanskohercegovačkih ministara, ima 12% zastupnika u donjem domu i 27% izaslanika u gornjem domu Parlamenta BiH. Povrh toga postoje i drugi hrvatski predstavnici – ali kako su Čoviću politički konkurenti, on ih ne priznaje.”
Lažnost Čovićeve tvrdnje da se brine za zastupljenost Hrvata, po Helićevoj, postaje očigledna kada se shvati da se HDZ BiH uopće ne brine za Hrvate u bh. entitetu Republika Srpska – tačnije onu grupu Hrvata u BiH koja nema priliku glasati za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Ona naglašava da su se ovom prijedlogu usprotivile gotovo sve deklarativno proeuropske i pro-NATO stranke u Bosni i Hercegovini, kao i široki krug civilnog društva, te bh. građani i građanke koji su izašli na ulice, i postavlja pitanje kako su se ovi kontroverzni zakoni, koji bi pogoršali političku situaciju, mogi tako lako dogoditi? I dalje navodi: “Odgovor nas vraća u Zagreb”, pojašnjavajući kako aktualna hrvatska Vlada podupire sestrinsku stranku u BiH, HDZ BiH Dragana Čovića koji je, “u više navrata zauzimao proputinovske pozicije i blizak je saveznik separatista bh. Srba Milorada Dodika”.
Čovićeva koalicija s Dodikom
Ovdje treba podsjetiti da je Dragan Čović pred izbore 2018. ušao u koaliciju s Miloradom Dodikom, a nakon toga se približio i Kremlju, sve kako bi Bosni i Hercegovini nametnuo promjene Izbornog zakona kojima će Hrvati dominirati u Federaciji. Sva njegova prozapadna politika počinje i završava sa ispunjavanjem njegovih želja.
Brojne uvrede i napadi Zagreba na Bosnu i Hercegovinu, Bošnjake i probosanske partije, uz politiku Dragana Čovića i njegovu koaliciju s Dodikom, doveli su samo do još većih podjela čime je u ovom trenutku potpuno obesmišljena i američka ideja o jačanju hrvatsko-bošnjačkih veza u Federaciji do koje sigurno neće doći nametanjima rješenja izvana kojima će se prava Hrvata, ali samo legitimnih, dakle onih po mjeri Čovića povećati (kako bi se dodatno zaštitili od Bošnjaka koji jesu većina u državi i Federaciji), dok će potpuno negirati prava ostalih i manjina među kojima su Romi i Jevreji. To je nešto na što, srećom, još uvijek velika većina građana u Bosni i Hercegovini ne pristaje, bez obzira za koju političku partiju glasaju.
Pitanje Izbornog zakona ujedinilo je u Sarajevu, bar na kratko, sve političke opcije i građane, a to je ono čega se boje i Zagreb i Beograd, jer što je Sarajevo više podijeljeno, to će lakše sprovesti svoje planove o Bosni i Hercegovini.
Međutim, podcijenili su građane, odnosno one koji svoje glasove daju tim političkim partijama a koji su ovih dana jasno iznijeli svoje stavove i pored pokušaja pojedinih medija i kojekakvih analitičara u Sarajevu da to prikažu drugačije čime samo prave medvjeđu uslugu partijama koje svoje kampanje svode na kantone. Ukoliko ovako nastave i Zagreb i oni koji podržavaju izmjene po kojima nije jednak glas svakog građana u BiH, samo dodatno jačaju i Izetbegovića i SDA, a što je već jasno vidljivo na socijalnim mrežama. Politika Zagreba i HDZ-a, već sad nema nikakvih sumnji, direktno će se odraziti na rezultate oktobarskih izboras.