Današnja hrvatska i srpska politika svode se samo na to da se prvobitne zločinačke zamisli, u postratnom ambijentu, realiziraju u što većoj mjeri

Piše: Tamara Nikčević

Pisac i novinar, kolumnist zagrebačkih Novosti i beogradskog Peščanika, Viktor Ivančić, za Avangardu govori o medijskoj sceni u nekadašnjim jugoslovenskim republikama: “Nedavno sam čitao zbornik istraživačkih radova o pritiscima na novinare unutar medijskih redakcija, a obuhvatio je prostore skoro svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Najupečatljivije mi je bilo to da su većina novinara koji su svjedočili o unutarredakcijskim strahotama odlučili ostati anonimni. Premda razumljivo, to je ono što izaziva istinsku jezu – ta tranzicija preko koje se novinar transformira u anonimni izvor. Ako uzmete u obzir nekakvo temeljno profesionalno poslanje – dakle brigu o tome da javnost bude što podrobnije informirana – jedva je moguće zamisliti turobniju sudbinu od one da, kao novinar, postaneš neimenovani subjekt u vijesti o vlastitoj nesreći”; objašnjava kako su dvije zaraćene strane u Hrvatskoj devedesetih – srpska i hrvatska – danas ponovo saveznice u BiH: “Povezuje ih Karađorđevo. Povezuje ih trenutak i mjesto gdje su dva buduća mrtvaca kartografski uobličili svoje zločinačke vizije, rasparčali Bosnu i dogovorili modalitete dvostruke agresije. Sve nakon toga, sve do danas, jeste opsluživanje paklenoga plana dvojice gangstera sačinjenog u bivšem Titovom lovištu. Današnja hrvatska i današnja srpska politika svode se samo na to da se prvobitne zločinačke zamisli, u postratnom ambijentu, realiziraju u što većoj mjeri”; da li je Vlada premijera Andreja Plankovića zaista “talac Dragana Čovića”: “Dragan Čović je izdanak i eksponent dugogodišnje službene hrvatske politike prema BiH, a nisam primijetio da je vlada Andreja Plenkovića tu politiku suštinski promijenila. Da je Vlada zbilja Čovićev talac, bio bi to zanimljiv slučaj samokidnapiranja”.
“Zbog čega se ministrica obrazovanja Blaženka Divjak građanima Hrvatske obraća kao da su budale”, pita se u zagrebačkim Novostima novinar i pisac Viktor Ivančić. Kada predsjednik Srbije novinarima kaže da Vlada i on “direktno nikada nisu vršili pritisak na medije” i da “lično želi da obeshrabri one koji to rade”, da li se i Aleksandar Vučić građanima zemlje čiji je predsjednik obraća na isti način?

“Da, radi se o istome obrascu. On je univerzalan na ovim prostorima”, odgovara Viktor Ivančić. “Uvjeren sam da se imbecilizacija javne scene provodi planski, i to zato da se očiglednim nesporazumima osigura status normalnosti. Vučić je, ako hoćete, hodajuća kolekcija tih nesporazuma. Naprosto trebaš biti u dovoljnoj mjeri glup da bi njegove javne poruke doživljavao u dovoljnoj mjeri vjerodostojnima. Samo u tom slučaju njegova pročetnička prošlost nije u koliziji s njegovom aktualnom pozom emancipatora, njegova ratnohuškačka retorika nije u koliziji s njegovim zalaganjem za mir, ili – da tu stvar podignemo na razinu aparature sistema – samo u tom slučaju on može koristiti provizorne demokratske mehanizme, pa svako malo aranžirati izbore, s ciljem da demokraciju obezvrijedi i poništi.

Funkcija vodećih medija u takvim okolnostima je da simuliraju “javnost” i da otvorene uvrede zdravoga razuma legitimiraju kao regularni oblik javne komunikacije. Na taj način potiču kolektivnu tupost i podižu stopu općeg debiliteta. Njihov unutrašnji princip je postao krajnje jednostavan: tko razmišlja – otpada. Proboj zdravoga razuma u masmedijsku sferu postaje čin subverzije. Jedino u takvom ambijentu moguće je Vučića uzimati zdravo za gotovo. Jer on zapravo kaže: Najebat će svatko tko tvrdi da ja vršim pritisak na medije!

AVANGARDA: Kao posmatraču sa strane, ko Vam je odvratniji u opisanom prizoru: predsjednik koji tako otvoreno laže ili novinari koji ćute i dozvoljavaju mu da to čini?

IVANČIĆ:
Budući da pripadam demodiranoj sorti kojoj je žurnalističko paktiranje s režimom još uvijek nešto zazorno, odvratniji su mi, dakako, ovi drugi, po goloj liniji profesije. Ali tu se malo što više može promijeniti: veći dio današnjega novinarstva objektivno nije ništa drugo nego ekstenzija vladajuće političke i ekonomske moći.

AVANGARDA: Plaše li se novinari Vučića, što mislite? Pitam zato što predsjednik Srbije jednako urla na hrvatske, na bosanske i na srpske novinare.

IVANČIĆ:
Ima nešto i u treningu. Više desetljeća skupnoga vježbanja pokornosti ostavlja traga, izoštrava reflekse, pa je u tom smislu svejedno služi li se Vučiću ili kome drugome. Egzistencijalni strah je u svakom slučaju bitan faktor, no ne može, što se mene tiče, biti nikakvo opravdanje. Nedavno sam čitao zbornik istraživačkih radova o pritiscima na novinare unutar medijskih redakcija, a obuhvatio je prostore skoro svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. Najupečatljivije mi je bilo to da su većina novinara koji su svjedočili o unutarredakcijskim strahotama odlučili ostati anonimni. Premda razumljivo, to je ono što izaziva istinsku jezu – ta tranzicija preko koje se novinar transformira u anonimni izvor. Ako uzmete u obzir nekakvo temeljno profesionalno poslanje – dakle brigu o tome da javnost bude što podrobnije informirana – jedva je moguće zamisliti turobniju sudbinu od one da, kao novinar, postaneš neimenovani subjekt u vijesti o vlastitoj nesreći.

AVANGARDA: Kako Vam izgleda stanje medijskih sloboda u BiH? Vidjeli ste da je, nakon sedam i po godina, Boris Dežulović bio primoran da prekine saradnju sa sarajevskim Oslobođenjem.

IVANČIĆ:
Najinteresantnije je bilo naknadno objašnjenje glavne urednice Oslobođenja koja se, zapravo, pohvalila činom cenzure. Rekla je, otprilike, da njene novine ne žele objavljivati neprikladno spominjanje Poslanika u vrijeme ramazana. Taj manjak stida, potpuni izostanak svijesti o tome da bi zabrana imala biti nešto odiozno, kao da najavljuje novu etapu, novi rang beskrupuloznosti. Novine praktički reklamiraju svoju cenzuru, ona postaje temeljna uređivačka tehnika, takoreći, samo još nedostaje da na naslovnim stranicama masnim slovima obznane što sve u datom izdanju nisu željeli objaviti. Bez obzira na ideološke ili vjerske pretpostavke, u osnovi je to fašistički manir. Fašisti se na taj način “autaju” i iskazuju otvoreni prezir prema liberalnim tricama i kučinama, prema “slobodi govora” i sličnim devijacijama.

Nastupajući po istome modelu, nedavno je pročelnica zagrebačkog Ureda za kulturu Ana Lederer objavila da neće dopustiti izvođenje predstava Olivera Frljića u glavnom gradu Hrvatske. U iole normalnoj zemlji ona bi zbog toga iskaza istoga trena bila prinuđena zauvijek nestati s javne scene, ali ovdje ne samo što ostaje, nego postaje heroina nacionalne kulture, a nestat će, razumije se, mnogi drugi.

AVANGARDA: Ipak, gledano iz perspektive beogradskog medijskog mraka, čini se da u Hrvatskoj, ipak, ima malo više slobode. Ima li je?

IVANČIĆ:
Rekao bih da Vas utisak vara. To što ovdašnji mrak djeluje nešto sivlji od onoga u Srbiji, stvar je dekora, ili karakterističnoga domobranskog kolorita, a ne slobodarskih proboja. Na primjer, o Ivici Todoriću danas u Hrvatskoj svatko može slobodno pisati što god hoće. Čak je vrlo unosno da ga se svim raspoloživim sredstvima prokaže, pa je trenutno asortiman kasapljenja zaista raskošan. A prije samo malo vremena nije se moglo u ovdašnjoj štampi o njemu pročitati ni jednoga kritičkog slova. Ili ditirambi, ili ništa. Praktički kompletna medijska industrija bila se uvukla vrhovnome nacionalnom tajkunu duboko u debelo crijevo i tamo se osjećala prilično dobro. A kada je, u tom mraku, shvatila da je gazda iznenada umro, profesionalizam je eksplodirao tako snažno da je cijela Hrvatska već mjesecima zasuta Todorićevim iznutricama. O takvoj je slobodi tu riječ. Ona nije rezultat novinarske, nego strvinarske motivacije. Intenzitet žurnalističke kritike obrnuto je proporcionalan trenutnoj snazi centra moći. Da niti ne spominjem najveće svetinje kao što su, na primjer, takozvani “Domovinski rat” i njegovi superjunaci, to jest “branitelji”. O “Domovinskom ratu” i pratećim fenomenima hrvatski novinari, uz par časnih izuzetaka, pišu u klečećem stavu, tako da svaki medijski prilog ima intonaciju molitve.

AVANGARDA: Kako to da su, ne samo vlast, nego i pojedini novinari i mediji u Hrvatskoj, tako oštro napali portal Indeks, koji je objavio skandalozne mejlove doskorašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić? Što je tačno hrvatskim medijima zasmetalo u Indeksovoj objavi?

IVANČIĆ:
Neki su se, napadajući Indeks, pokušali pozvati na klasičnu liberalnu etiku i tobožnju “zaštitu prava na privatnost”. Pritom su zanemarili činjenicu da su, upravo, oni u svoje vrijeme na najgnusniji način kopali po privatnosti “državnih neprijatelja” kojima je vlast namijenila odstrel, do mjere da ih se može smatrati pionirima žanra. Indeks je, s druge strane, pomno pazio da objavi samo one dijelove privatne korespondencije ministrice Dalić koji se na najdirektniji način tiču općeg interesa. Iako postupak portala zaista neme veze s tradicionalno shvaćenom liberalnom etikom – koja, uzgred budi rečeno, postaje u sve većoj mjeri besmislena – ne samo što u njemu ne vidim ništa sporno, nego ga smatram vrijednim svake pohvale.

AVANGARDA: U tekstu posvećenom tom skandalu, rekli ste da bi, “bude li pravde i sreće”, slučaj ministrice Dalić mogao “glave stajati i premijera Andreja Plenkovića”. Ipak, premijer Planković je i dalje u sedlu. Kako to objšnjavate?

IVANČIĆ:
Tako što nije bilo ni pravde ni sreće. Vjerojatno će ostati na funkciji do kraja mandata. Plenković je neka vrsta želatine na vlasti. Jedino njegovo vidljivo svojstvo je adaptibilnost i nepostojanost, tako da su u svim situacijama svi ishodi uvijek mogući. Premijerske funkcije se prihvatio zato da bi bio na premijerskoj funkciji. Politički cilj koji si je odredio je da on bude taj koji će određivati političke ciljeve. Društvena dobrobit kojoj stremi je da on bude taj koji definira društvenu dobrobit. Ništa osim karijerne kalkulacije i očuvanja gole vlasti nije u fokusu njegova zanimanja. Nisam siguran da je Andrej Plenković uopće u stanju sagledati hrvatsko društvo širim od prostora gdje je smjestio vlastitu stražnjicu.

AVANGARDA: Tokom poslednje konvencije HDZ-a, premijer Plenković je na binu izašao praćen muzikom iz filma Roki. Što, doduše, i nije mnogo originalno, budući da je prije sedam godina Srpska napredna stranka istom muzikom počinjala svoje predizborne skupove, na kojima je Vučić trijumfalno najavljivao otklon od politike Vojislava Šešelja i “okretanje EU”. Što je javnosti ovakvim izborom muzike premijer Plenković pokušao da pruči, što mislite?

IVANČIĆ:
Što se mene tiče, poručio je da je budala, kao i Vučić. Ali ja nisam javnost. Javnosti se valjda dopada ta estradna uvertira u predstojeću tragediju.

AVANGARDA: Na pomenutoj konvenciji HDZ-a, Davor Ivo Stier dobio je najduži aplauz. Čemu su, pozdravljajući Stiera, zapravo aplaudirali stranački delegate?

IVANČIĆ:
Aplaudirali su autentičnome hadezeovskom nacionalizmu. To im je u ovim teškim danima došlo kao melem na ranu. Za razliku od Plenkovića, Stier ima čvrsta desničarska uvjerenja. Ako se tu radi o nekoj podjeli, moglo bi se reći da Plenković reprezentira klasičan hadezeovski oportunizam – dakle grupnu ciničnu pozu za potrebe simuliranja “europske Hrvatske” – dok Stier zastupa stvarnu ideološku supstancu te stranke. Tko god je imao nesreću pročitati njegovu knjigu, mogao je vidjeti do koje je mjere on impresioniran Carlom Schmittom, inače inspiratorom rasnih zakona u Trećem Reichu, i njegovom vizijom političke borbe temeljene na opoziciji “prijatelj” – “neprijatelj”. Zatim je tu prijeka katolička gorljivost i paranoično upozoravanje na “komunizam” koji uzrokuje sva suvremena zla. Općenito je fenomen postkomunističkoga antikomunizma u Hrvatskoj poprimio naročite dimenzije, kao kontinuirana bitka protiv nečega nepostojećeg, kao rat protiv sablasti, u kojem, međutim, padaju stvarne žrtve. Aplaudirali su naposljetku i reafirmaciji ustaštva, na koje ih Stier asocira i svojim porodičnim stablom.

Tu moram upozoriti na još jedan od normaliziranih nesporazuma o kojima smo maloprije govorili. Jer ustaše su svojedobno počinile najveću zamislivu sabotažu nacionalnih interesa, kolaborirajući s okupatorima i odričući se teritorija vlastite zemlje. Upravo bi, dakle, prema kriterijima hrvatskoga nacionalizma njihov zločin trebao biti neoprostiv. A ipak pristaše ustaša danas slove kao najrentabilniji domoljubi. Da javni prostor nije imbeciliziran, stvari bi se sagledavale mnogo jasnije: jedini vjerodostojan doprinos ljubitelja ustaštva hrvatskome nacionalnom interesu bio bi da sami sebi pucaju u glavu.

AVANGARDA:  “Hrvatski fašizam”, rekli ste jednom, “najgori je u svojoj antifašističkoj varijanti”. Što to znači?

IVANČIĆ:
To vam je ono kada Plenković, nakon višemjesečnoga prenemaganja, ukloni spomen ploču s fašističkim pokličem iz Jasenovca, pa je premjesti par kilometara dalje, u neposrednu blizinu partizanske kosturnice. Priznajem da sam toliko perverzan da smatram kako bi bilo primjerenije da je ta klesana psovka ostala u Jasenovcu. Jer ovako je ona trajno legitimirana, i to u sklopu jedne “antifašističke” inicijative. Ili kao kada bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, jasno obrazlažući svoju namjeru da provede fašizaciju kulturne sfere, ukine budžetska sredstva nezavisnim medijima i nepoćudnim kulturnim projektima, pa nakon njega nastupi Nina Obuljan, gospođa s ispeglanom građanskom retorikom, gospođa koja jamči “preokret” kulturne politike, da bi do zadnjega detalja činila potpuno isto što i Hasanbegović. Priznajem da mi je prva varijanta neusporedivo manje gadljiva. Ako je bivši ministar kulture nastupao kao otvorena knjiga, aktualna ministrica djeluje poput otvorene septičke jame.

AVANGARDA: Vjerovatno pokušavajući da “prigodno” obilježi 75. godišnjicu herojske bitke jugoslovenskih partizana i antifašista na Neretvi 1943, Javni servis Srbije je u svom udarnom terminu pustio najprije Otpisane, zatim četničku odu Ravna gora, a onda i Bulajićev film Bitka na Neretvi. Govorimo li o srpskoj verziji “hrvatskog fašizma u svojoj antifašističkoj varijanti”?

IVANČIĆ:
Da, to me podsjeća na veličanstveni Tuđmanov projekt “svenacionalne pomirbe”, što ga je on opet plagirao od Franca. Ideja je da se svi ratnici iz istoga nacionalnog korpusa, makar su se međusobno klali, posthumno okupe u istu vojsku i smjeste pod istu zastavu, a onda se ta vojska proglasi pobjedničkom. Prema tome, sama pripadnost naciji ti garantira pozitivnu historijsku ulogu. Pukom nacionalnošću ti je zajamčena moralna ispravnost. Kada tako posložiš stvari, kada se preko osjećaja nacionalnog identiteta automatski svrstaš među pravednike, revizionističko izjednačavanje fašista i antifašista nema nikakve veze s “pomirenjem”, nego je tek jedan od pokušaja da se partizanska borba obezvrijedi. Jer partizani, za razliku od ustaša i četnika, imaju ozbiljan identitetski problem: ne možeš ih jednostavno nacionalizirati. Oni kao historijske aveti dolaze iz zone koja je čista negacija današnjice, preciznije: iz prostora odbačene emancipacije, Jugoslavije i socijalizma.

AVANGARDA: U Hrvatskoj je nedavno pokrenuta inicijativa za promjenu izbornog zakona kojim bi predstavnicima manjina bilo uskraćeno pravo da glasaju o povjerenju Vladi, kao i o državnom budžetu. Mislite li da bi takav zakon mogao biti usvojen?

IVANČIĆ:
Nadam se da će nadležna sudska instanca takav referendum proglasiti neustavnim. U protivnome, Hrvatska će i formalno postati zemlja s rasističkim zakonodavstvom. Već sama činjenica da su organizatori uspjeli skupiti blizu četristo tisuća potpisa za raspisivanje referenduma je porazna.

AVANGARDA: Uzgred, što za to vrijeme radi Socijaldemokratska partija, čime se tačno bavi?

IVANČIĆ:
SDP se bavi samim sobom. Dakle – ničim.

AVANGARDA: “Službena Hrvatska i službena Srbija ispomažu jedna drugu, zatopljuju i zahladnjuju odnose kako im odgovara”, kazali ste u intervjuu beogradskom Danasu. Budući da zvanični Beograd trenutno ima prečeg neprijtelja – Kosovo – u kojoj su fazi danas odnosi Srbije i Hrvatske?

IVANČIĆ:
Trebalo bi zapravo napustiti matricu po kojoj se “odnosi Srbije i Hrvatske” procjenjuju prema trenutnom raspoloženju njihovih političkih elita. Budući da su te elite nacionalističke, one su u faktičkome dosluhu i definiraju koliki će u određenom trenutku biti intenzitet njihova međusobnog neprijateljstva, odnosno koje će se oružje koristiti u mirnodopskome ratnom stanju, a građani obiju zemalja su žrtve te vrste planske histerije. “Odnosi” se tako mogu “poboljšati”, a već sutra kardinalno “narušiti”, i obratno, ovisno o unutrašnjim potrebama. Kada se, primjerice, približe delikatne obljetnice, poput one obilježavanja stradanja u Jasenovcu, unaprijed znamo što će biti: da će se s jedne strane raspomamiti šugavi hrvatski revizionizam, a s druge srpska žrtvoslovna pornografija. To je postalo silno zamorno. To se pretvorilo u beskonačnu manipulaciju. U ovim okolnostima jedini “srpsko-hrvatski odnosi” koji imaju smisla su oni što se grade na neslužbenim osnovama.

AVANGARDA: Kako Vam je onda izgledala nedavna službena posjeta predsjednika Vučića Hrvatskoj, odakle je predsjednik Srbije, tvrdili su kasnije njegovi ministri-trbuhozborci, jedva izvukao živu glavu?

IVANČIĆ:
Izgledala mi je groteskno.

AVANGARDA: Što je sa odnosom službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini? Pojedini hrvatski analitičari tvde da je “Vlada premijera Andreja Plankovića talac HDZ-a BiH i Dragana Čovića”. Je li?

IVANČIĆ:
Dragan Čović je izdanak i eksponent dugogodišnje službene hrvatske politike prema BiH, a nisam primijetio da je vlada Andreja Plenkovića tu politiku suštinski promijenila. Da je Vlada zbilja Čovićev talac, bio bi to zanimljiv slučaj samokidnapiranja.

AVANGARDA: “Savez Milorada Dodika i Dragana Čovića zauvijek ubija ideju opstanka BiH kao građanske, moderne i europske države”, tvrdi Dragan Markovina. Jeste li saglasni sa ovom ocjenom?

IVANČIĆ:
Slažem se s Draganovom ocjenom. S tim da kao doprinos “ubijanju ideje” o normalnoj BiH vidim i protusekularnu ofenzivu Bakira Izetbegovića.

AVANGARDA: Dvije zaraćene strane u ratu u Hrvatskoj devedesetih – srpska i hrvatska – danas su, baš kao i tada, saveznici u BiH. Što ih povezuje?

IVANČIĆ:
Povezuje ih Karađorđevo. Povezuje ih trenutak i mjesto gdje su dva buduća mrtvaca kartografski uobličili svoje zločinačke vizije, rasparčali Bosnu i dogovorili modalitete dvostruke agresije. Sve nakon toga, sve do danas, jeste opsluživanje paklenoga plana dvojice gangstera sačinjenog u bivšem Titovom lovištu. Današnja hrvatska i današnja srpska politika svode se samo na to da se prvobitne zločinačke zamisli, u postratnom ambijentu, realiziraju u što većoj mjeri. Sve što ih zanima je da se što više elemenata nekadašnje okupacije zadrži u uvjetima kada formalno više nitko nema status okupatora. Jedan jedini aspekt državnosti Bosne i Hercegovine privlači njihovu pozornost, a to je aspekt njenoga nestanka.

AVANGARDA: Provoditelju politike o kojoj govorite, Draganu Čoviću, Senat Sveučilišta u Zagrebu nedavno je dodijelio počasni doktorat, čemu se suprotstavila profesorka Filozofskog fakulteta Đurđica Čilić. “U izvještaju komisije kaže se da je Dragan Čović započeo karijeru u teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg Bosne”, navela je profesorka Čilić i podsjetila da “u međunarodnopravnom smislu ta republika nikad nije postojala”, te da je “projekt Herceg-Bosne prokazan i na Međunarodnom sudu u Hagu”. Moram da Vas pitam: ima li kraja ludilu u Hrvatskoj?

IVANČIĆ:
Privedimo mi kraju intervju, a ludilo u Hrvatskoj će potrajati. I samo rijetki, poput Đurđice Čilić, će mu se suprotstavljati.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi