Ostavite momke i muževe koji Vas ne poštuju i koji stalno pokušavaju da Vas stišaju i ušute!

Piše: Suzana Kadirić

#MeToo je hašad (hashtag) kampanja koja je objavljena na Twitteru i drugim društvenim medijskim platformama u kojima glumica Alyssa Milano ohrabruje sve one koji su preživjeli seksualne napade i uznemiravanja da postave “#MeToo” ili “Me Too” na svojim statusima kako bi podigli svijest o zlostavljanju žena, neravnopravnosti spolova, silovanju, kao i istakla zajedničku pripadnost svih onih koji su ovako nešto doživjeli u svom životu.

Iz istraživanja provedenog u BiH, podaci govore da je svaka četvrta žena u BiH žrtva nekog oblika nasilja, uključujući i seksualno nasilje. Jedna od deset žena koje su doživele seksualno nasilje od osobe koja nije partner navodi da je u najozbiljnijem incidentu učestvovalo više počinioca. Istovremeno, 33 odsto žena doživelo je fizičko ili seksualno nasilje u detinjstvu od odrasle osobe, a 12 odsto njih doživelo je seksualno nasilje u detinjstvu od čega su pola počinili nepoznati muškarci.


Sigurno je da je broj žrtava bahatog ponašanja puno veći nego što se o tome danas priča. U dnevnim raspravama o politici, korupcijama i svemu što nam politička elita servira, briga o čovjeku je svedena na najnižu stopu zainteresovanosti. Međutim, sigurno je da je veliki broj žena doživio neukusna dobacivanja na cesti, slučajno zalutalu ruku na butini ili grudima, ucjenu upućenu od moćnika ako ne i nešto potpuno gore poput silovanja nakon koga se obično ćuti, jer u kulturi našeg društva je sramota uvijek ženina, dok je ponašanje muškaraca nasuprot ženinom bolu uvijek rado dočekano i podržano u pričama za kafanskim stolom, pod uticajem alkohola.

Svaka četvrta žena u BiH žrtva je nekog oblika nasilja

Upravo zato je važna obajava glumice Alysse Milano od 15. oktobra 2017. koja je tweetirala poruku kojom je zamolila žrtve seksualnog uznemiravanja i napada da napišu “i ja takođe” kao odgovor na njen tweeter. Prijedlog upućen javnosti je bio da ako se na socijalnim medijima oglase svi oni koji su doživjeli ovakve nemile situacije o kojima se danas vise ćuti, nego li govori, moglo bi se dati  ljudima osjećaj da nisu sami u svojoj tuzi nakon seksualnog uznemiravanje ili napada, kao i povećati svijest društva o posljedicama koje prate ovako traumatične događaje. Ukoliko bi se na statusima žena pojavilo “Ja isto” ( #MeToo) mogao bi se ljudima predočiti bar osjećaj veličine problema.

A da problem nije mali dokazuje i činjenica da je samo u toku jednog dana post komentarisalo više od 38.000 ljudi, podjeljen je 13.000 puta, a dobio je 27.000 lajkova.

Iz istraživanja provedenog u BiH, podaci govore da je svaka četvrta žena u BiH žrtva nekog oblika nasilja, uključujući i seksualno nasilje. Jedna od deset žena koje su doživele seksualno nasilje od osobe koja nije partner navodi da je u najozbiljnijem incidentu učestvovalo više počinioca. Istovremeno, 33 odsto žena doživelo je fizičko ili seksualno nasilje u detinjstvu od odrasle osobe, a 12 odsto njih doživelo je seksualno nasilje u detinjstvu od čega su pola počinili nepoznati muškarci.

Jedna od deset žena koje su doživele seksualno nasilje od osobe koja nije partner navodi da je u najozbiljnijem incidentu učestvovalo više počinioca. Istovremeno, 33 odsto žena doživelo je fizičko ili seksualno nasilje u detinjstvu od odrasle osobe, a 12 odsto njih doživelo je seksualno nasilje u detinjstvu od čega su pola počinili nepoznati muškarci.

Krivica i sram

Sve ovo je nagnalo da razmišljam i o modernoj, savremenoj ženi, koja u društvu mora opstati, kao i o načinu razmišljanja okoline pod koji mi žene vrlo često podpadamo i ne dižemo glas, jer ponekad samo slijedimo životne tokove. Ispričaću Vam šta mi se desilo neki dan, pred odlazak na jedan sastanak, upravo opterećena mišlju kako ću biti prihvaćena od društva čiji sam član. No, prije toga potrebno je reći ponešto i o jednom od osnovnih ljudskih afekata koji se nazivaju krivica i sram, a koji su dugo vremena bili neglizirani čak i u samoj psihologiji.

Ovi afekti uvijek asociraju na inferiornost i društveno odbacivanje. Donald Nathanson (1992) je prvi koji je doprinio da se više pažnje posveti teoriji o krivici i sramu, koji se, dokazano je razvijaju već u prvih šest mjeseci nakon rođenja. Kada sram i krivica preovladaju, onda nastaje osjećaj nelagodnosti, potištenosti, a čovjek želi da se jednostavno sakrije i nestane. Ponižavanje koje u tim situacijama  preovladava obično znači da ste tretirani neopravdano i da postoji ideja o većoj moći koja je napravila nepravdu nad vama samima. Baš iz tog razloga je potrebno znati da greška nije Vaša i da ne treba ćutati. Greška je uvijek svojstvo onoga ko je prestup učinio i za to treba odgovarati.

No, vratimo se na dan pred sastanak, kada sam uspjela usisati, na brzinu, očistiti vidljivu prašinu po kući i skuhati ručak mojim ukućanima. Ostalo je još da samo da se bacim pod tuš, izaberem neku haljinu i dotjeram frizuru. Na žalost, taj dan nisam stigla trenirati, ali ponekad je potrebno i prioritirati.

Da okolina ne bi saznala koliko sam umorna taj dan, bilo je potrebno i smješkati se cijelo vrijeme, jer kod jačih istupa, koji su već sasvim normalizovani u muškom ponašanju, sigurno bi se upitali šta se to dešava sa mnom i zašto tako reagujem. Dakle, osmijeh na lice, jer na kraju krajeva mi smo ipak fino odgojene i znamo kako se treba ponašati. Pa, to su nas učili još od djetinjstva, tek onako, da komšije ne bi što god ružno rekle o nama – sestrama, ženama, kćerkama, prijateljicama, tetkama, strinama, ujnama i svim ostalim što se “žensko” zove. Jer, zna se!

Pravo na žensku seksualnost

No, najviše glavobolje u tom trenutku zadavalo mi je to što nikako nisam mogla odlučiti šta obući taj dan, pa sam u panici razmišljala: Da li onu kratku haljinu koju volim, ili onu dugu koja ima produženi dio, zaklanja sve, pa čak i lice sa tom kapuljačom našivenom na kragnu pod budnim okom jednog dizajnera? Koju? Mislim, ako obučem ovu kratku biće provokativno i suviše izazivajuće, a ako obučem ovu drugu, reći će da sam zatucana i previše pokrivena. I u jednom i u drugom slučaju pokušaće da me skinu nonsalirajući moje želje, osjećanja i potrebe. Ali, ako se nešto, ne daj bože, i desi, naravno da ću biti kriva sama sebi i svom ponašanju, bez obzira koliko puta rekla – ne.

Dakle, najpametnije je ćutati i trpiti. I ponašati se kako treba. Ne izazivati vraga. Ne buniti se. Nije lijepo. Nego, daj nešto smjerno i neuočljivo. Prepusti scenu muškarcima! Lakše ćeš disati dok ostali ne shvate da imaš pravo slobode govora, oblačenja, ponašanja, obrazovanja, putovanja, profesionalnosti i usavršavanja u okviru posla koji voliš, kao i na istu platu poput tvojih muških kolega koje ćeš danas sresti.

Ima tu još jedno pravo – pravo na žensku seksualnost. Jeste li o njoj kad pričali sa vašim najmilijima? Onako otvoreno, kao što pričate o hrani, putovanjima, djeci, kuhinji, ili bilo čemu drugome što je po načelima patrijarhata sasvim normalna tema jednog razgovora? Normalna, jer bez seksualiteta ne bi bilo ni reprodukcije ljudskog roda, ni djece koju toliko volimo, ni osjećaja, ni nas samih. Pa kako onda tu stoje stvari u svijetu? Baš nikako! Nad tom temom vlada mrak, normativna ograničenja, suzbijanje i zatiranje svake mogućnosti otvorenog razgovora.

To nama nije dozvoljeno. Muškarcima jeste, pa još dok su mali ponosimo se njihovim šarmom, muškim apolonskim izgledom i curicama koje potiho simpatiziraju našeg dječaka još u osnovnoj školi. Poslije isti taj dječak sjedi sa prijateljima u kafani i nameće svoje stavove društvu oko sebe, moralno pridikujući o ženskom poštenju dok ispod trepavica traži sljedeću žrtvu kojoj bi mogao ocijeniti struk, grudi ili zadnjicu i baciti slastan komentar na tu temu.

Osude, moralna načela, konzervatizam, mobing, predrasude i neznanje

Ni u jednom jedinom trenutku niti taj i takav muškarac, niti okolina u kojoj živimo, kao ni najbliža familija ne pomišlja koliko bi možda u XXI vijeku, kad tehnika dostiže svoju kulminaciju, trebalo početi sa najprirodnijom temom na svijetu koja se godinama vodi kao tabu.

Šta se dešava zbog ćutanja, zatiranja teme, srama i lažnih normativa sa ženom u to vrijeme?

Po izvještaju World Health Organisation (WHO) u toku godine se izvrši 20 miliona rizičnih abortusa i to uglavnom u zemljama koje imaju zabranu abortusa i gdje umjesto žene odlučuje crkva, država ili obje podjenako. Žene koje žive u ovakvim sistemima i državama iskazuju  u sprovedenim anonimnim intervjuima da vrlo rijetko uživaju u sexu sa svojim partnerima i da se konstantno nalaze pod pritiskom i strahom od moguće trudnoće. Koliko ljubav, a samim tim i sex može donijeti nešto lijepo ovim ženama, teško je reći, kao što je nemoguće predvidjeti i sve fizičke i mentalne posljedice i rizike kojima se žene u ovom slučaju izlažu.

Svake godine umre 303.000 žena u svijetu zbog komplikacija u trudnoći ili prilikom porođaja, a 99 odsto njih žive u siromašnim zemljama. U Africi, sjeverno od Sahare je smrtnost žena u toku i prilikom porođaja najčešći razlog smrtnosti kod djevojaka između 15 i 19 godina. Razlog ovakve situacije je nedostatak obrazovanja, ženska poodređena situacija i nedostatak ženskog uticaja u društvu i njenim institucijama. Od osam ciljeva pod nazivom “Milenijum ciljevi” koje je FN postavio kao najvažnije zadatke 2000. godine je i smanjivanje smrtnosti žena u trudnoći i prilikom porođaja. To je ujedno i jedan od ciljeva koji je postigao i najlošije rezultate.

Što su bolje i kompetentnije zdravstvene službe jedne države, kao i njihov pristup pacijentima, to je veći broj žena, ali i muškaraca koji su spremni da potraže pomoć u slučaju određenih problema i bolesti koje se mogu proširiti seksualnim kontaktom. Mnogi idu okolo ne znajući kome se obratiti ili osjećajući stid, a takav pristup stvarima samo vodi ka još većim posljedicama za cijelo društvo.
Osude, moralna načela, konzervatizam, mobing, predrasude i neznanje često izazivaju pritiske i trajne posljedice u životu LGBT ljudi.

Znanje koje danas postoji o seksualitetu ljudi vrlo često iz svojih edukacija isključije LGBT osobe koje su primorane da se same snalaze i bore za svoja prava. Najgori, ali ne i najrijeđi slučajevi su slučajevi “preodgojavanja” lezbejki kada se žene siluju da bi im se dokazalo da treba da se vrate “na pravi put”. Ko je u ovom slučaju, kada je riječ o silovatelju i silovanoj na pogrešnom putu, trebalo bi da bude jasno bilo kojem, bar imalo razumnom čovjeku.

Promjena načina razmišljanja

I na kraju, promjeniti strukturu društva i način razmišljanja velika je borba, a onaj koji vodi takve bitke nikad nije žrtva, već je uvijek borac za ljudska , a samim tim i ženska prava. To treba biti jasno i tu nema nagodbe! Ili jesi ili nisi. Ne možeš biti borac za određena ljudska prava u samoj jednoj njenoj sekvenci. Ljudska prava ne ekskludiraju, ona inkludiraju ljude.

Nasilje nad ženama je, iskazano brojevima, u BiH dostiglo više nego zabrinjavajući nivo. Ćutanjem ne mjenjamo ništa, samo zapadamo u još veću dubiozu, zakoni ostaju nepromjenjeni, a kazna gubi svoju preventivnu funkciju.

Mediji naravno izvještavaju o slučajevima nasilja, ali se njima pristupa uglavnom na senzacionalistički način, te kao individualnim slučajevima, a ne kao problemu u cjelosti i njegovim uzrocima. Obično pratimo senzacionalističke vijesti i izvještaje onda kad je već sve otišlo predaleko i kad se u medije uputi informacija iz policijskih izvora ili nevladinih organizacija. Članci koji se tematski vežu za pojam nasilja nad ženama vrlo su rijetko prisutni u našim medijima i obično se svode na kraće članke o konkretnim slučajevima.

I da Vas zamolim na kraju ove priče, ukoliko ste se negdje u njoj prepoznali: Ostavite momke i muževe koji Vas ne poštuju i koji stalno pokušavaju da Vas stišaju i ušute, pokazujući Vam kako samo oni sve znaju i kako je važnost njihovih riječi veća nego važnost Vaših. Odbacite prijatelje koji Vas ne slušaju i koji ne razumiju Vaše potrebe. Zaboravite bolesne ideale o ženama i ne dajte da Vam oni umanjuju svakodnevnu životnu radost.

Nikada ne slušajte osobe koja od Vas traže da smanjite svoja očekivanja, ili Vas ubjeđuju da sanjate prevelike snove. Najveći rizik nije da ciljate visoko i da ponekad i izgubite koju bitku. Najveći rizik je i ne pokušati iskoristiti sav svoj kapacitet, te samo jednostavno, bez pogovora, pristati na mogućnosti koje Vam se nude, a daleko su ispod Vašeg nivoa i onoga što umijete. Sve ovo pretpostavlja da poznajete sami sebe kao i sve vaše vrijednosti.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi