Pokušaj da se promjene činjenice utvrđene u Haškom tribunalu o agresiji Hrvatske u BiH

Piše: Dženana Karup Druško

Hrvatsko pravosuđe po hrvatskom Ustavu ima univerzalnu nadležnost i formalno-pravno može procesuirati ratne zločine, iako zločini nisu počinjeni na njezinoj teritoriji. Da bi razumjeli novi-stari zahtjev hrvatskih pravosudnih organa za lociranje pripadnika Armije RBiH koji je “dostavljen preko institucija BiH”, a koji se “terete za ratne zločine počinjene nad bh. Hrvatima”, neophodno je podsjetiti šta je sve od 2011. godine uradila Hrvatska, kršeći međunarodne konvencije, međunarodne sporazume, a posebno bilateralne sporazume i protokole sa BiH i Srbijom, sve s ciljem da zaštiti hrvatske državljane (ali prevashodno državu Hrvatsku) od zločina koji su počinjeni u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini od strane Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.
Nakon hapšenja pripadnika HVO-a zbog optužbi da su počinili ratne zločine nad Srbima na područja Orašja, a po nalogu Tužiteljstva BiH, u martu ove godine, usljedila je krivična prijava udruženja porodica stradalih Hrvata i udruženja zarobljenih pripadnika HVO-a protiv pripadnika Armije RBiH. Prijava je podnesena hrvatskom državnom odvjetništvu, a naglašeno je da se podnosi u Hrvatskoj zbog nezadovoljstva radom Tužiteljstva BiH.

Uz prijavu je, po izvorima u Hrvatskoj, spisak 16 osumnjičenih pripadnika ARBiH, uglavnom visokih oficira, počevši od Ramiza Drekovića, Jovana Divjaka, Šerifa Patkovića, Sakiba Mahmuljina, Sefera Halilovića, Selme Cikotića, Envera Hadzihasanovića, Vehbije Karića, Amira Kubure, Asima Koričića, Džemala Merdana, Salke Gušića, do Midhata Cerovca i Enesa Kovačevića, a u nekim prijavama pominju se i imena Nedžada Ajnadžića i Atifa Dudakovića. U prijavi se navodi 876 ubijenih i 118.000 prognanih Hrvata od strane Armije RBiH.

Univerzalna nadležnost

Hrvatsko pravosuđe po hrvatskom Ustavu ima univerzalnu nadležnost i formalno-pravno može procesuirati ratne zločine, iako zločini nisu počinjeni na njezinoj teritoriji. Da bi razumjeli novi-stari zahtjev hrvatskih pravosudnih organa za lociranje pripadnika Armije RBiH koji je “dostavljen preko institucija BiH”, a koji se “terete za ratne zločine počinjene nad bh. Hrvatima”, neophodno je podsjetiti šta je sve od 2011. godine uradila Hrvatska, kršeći međunarodne konvencije, međunarodne sporazume, a posebno bilateralne sporazume i protokole sa BiH i Srbijom, sve s ciljem da zaštiti hrvatske državljane (ali prevashodno državu Hrvatsku) od zločina koji su počinjeni u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini od strane Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane.

U hrvatskom Saboru je
Serge Brammertz
2011. godine donesen Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, ex Jugoslavije i Republike Srbije. Stupanjem na snagu ovog Zakona “utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka svi pravni akti bivše JNA, njezinih pravosudnih tijela, pravosudnih tijela bivše SFRJ i pravosudnih tijela Republike Srbije koji se odnose na Domovinski rat u Republici Hrvatskoj, kojima su osumnjičeni, optuženi i/ili osuđeni državljani Republike Hrvatske za kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom iz Glave XIII. Kaznenog zakona, te samo pravosudna državna tijela Republike Hrvatske mogu pred hrvatskim pravosudnim tijelima procesuirati hrvatske državljane”.

Prema nezvaničnim izvorima ovaj zakon je rezultat dogovora Hrvatske i Srbije da se obustave međusobni progoni osumnjičenih za ratne zločine, i tako stave van snage protokoli o suradnji koji su potpisani pod pritiskom Evropske unije i haškog Tužiteljstva.

Nekoliko godina kasnije Hrvatska je otiška korak dalje. Naime, Zaključkom, koji je donijela 2015. godine, hrvatska Vlada zaustavila je i osujetila svaku suradnju sa BiH po pitanju procesuiranja odgovornih za ratne zločine. Povod su bili zahtjevi Tužiteljstva BiH upućeni Hrvatskoj u vezi sa navodnim zločinima počinjenih u vrijeme akcije Oluje na teritoriji BiH.

U Zaključku Vlade Hrvatske između ostalog je navedeno: “Iz sadržaja pojedinih zamolbi koje pravosudna tijela Bosne i Hercegovine upućuju pravosudnim tijelima Republike Hrvatske proizlazi kako se u činjeničnom opisu kaznenih djela u gore navedenim postupcima koristi široko postavljeno i ekstenzivno tumačeno sudioništvo u udruženom zločinačkom pothvatu, koje uključuje razne pripadnike oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, pa i članove političkih struktura i članove tijela vlasti. Nadalje, koristi se i formulacija po kojoj su se zločini događali u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih snaga u koje je bila uključena Hrvatska vojska. Vlada Republike Hrvatske u potpunosti odbacuje ove navode te utvrđuje potrebu da se bez odgode poduzmu odgovarajuće mjere radi sprječavanja ovakvog postupanja pravosudnih tijela Bosne i Hercegovine. Zadužuje se Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske da prilikom postupanja po zamolbama pravosudnih tijela Bosne i Hercegovine pazi na moguće povrede domaćeg javnog poretka ili drugih bitnih državnih interesa, te u slučajevima koji grubo krše ova načela, odbije postupiti po takvim zamolbama. Također nalaže se svim nadležnim tijelima koja ostvaruju neposrednu komunikaciju u ovim predmetima, da ne postupaju po ovakvim zamolbama Bosne i Hercegovine.”

Dvostruki aršini

Prije ove odluke Vlade Hrvatske zvanični Beograd je preko institucija Republike Srpske, a Republika Srpska preko Tužiteljstva BiH obnovila istrage u vezi sa Olujom, posebno nakon oslobađajuće haške presude izrečene generalu HV-a Anti Gotovini i dr. Hrvatski tjednik Nacional je objavio izvješće vojne obavještajne službe Republike Hrvatske u kome su navedena ne samo imena osumnjičenih iz Hrvatske nego i brojevi krivičnih prijava podnesenih Tužiteljstvu BiH od strane Republike Srpske.

Činjen
HVO HV
ica je da se o ovome nisu oglasili ni Milorad Dodik, a ni Dragan Čović, ali su nakon hapšenja pripadnika HVO-a, koji se sumnjiče za zločine počinjene nad Srbima u Orašju, kompletnu krivicu, bez ikakvih argumenata, prebacili na Sarajevo, odnosno bošnjačku politiku, iako su i prijave za Orašje u Tužiteljstvo BiH došle iz Republike Srpske.

Kada je zagrebačkom državnom odvjetništvu prije nekoliko godina podnesena prijava protiv Milorada Dodika u kojoj mu se na teret stavlja odgovornost za granatiranje Zagreba u maju 1995. godine, Mladen Bajić, tadašnji (2014. godine) glavni državni odvjetnik Hrvatske, zaključio je da nema elemenata za otvaranje istrage protiv Dodika. Milorad Dodik je u maju 1995. godine na sjednici srpske Skupštine javno pozivao na granatiranje (o čemu postoje transkripti), ne samo Zagreba nego i drugih gradova u Hrvatskoj, i javno kritikovao rukovodstvo srpske Krajine što objavljuju informacije o granatiranju Zagreba.

Posljednjih godina Hrvatska je uradila sve kako bi osujetila progon zločinaca, državljana RH, čak i po cijenu neprocesuiranja zločina počinjenih nad Hrvatima, državljanima i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nakon usvajanja Zakona o ništetnosti obustavila je suradnju sa Srbijom. Prethodili su tome zahtjevi Srbije Hrvatskoj protiv najviših političkih i vojnih dužnosnika RH, a 2015. godine Vlada, koju je vodio Zoran Milanović, usvojila je Zaključak kojim je zaustavila suradnju sa BiH zbog zahtjeva o Oluji. Sve se ovo dešavalo nakon što su države u regionu potpisale niz bilateralnih sporazuma o međusobnoj suradnji, uključujući i protokole između tužiteljstava iz regiona, prvenstveno Hrvatske, Srbije i i BiH, a u kojima je učestvovalo i Tužiteljstvo iz Haaga.

Hrvatska je pokušala da zaustavi Srbiju u pregovorima sa Evropskom unijom, tražeći da se Srbija odrekne tzv. univerzalne nadležnosti za progon zločina u regionu, jer su eventualne srbijanske potjernice i mogućnost ekstradicije Srbiji i danas realna prijetnja dužnosnicima iz RH. Međutim, ono što Hrvatska zahtjeva od Srbije – odustajanje od univerzalne nadležnosti da bi mogla pristupiti EU – sada Hrvatska primjenjuje prema Bosni i Hercegovini, koja postaje talac i Srbije i Hrvatske koje progone državljane BiH za navodne zločine počinjene u BiH, dok istovremeno sve rade kako bi zaštitile svoje državljane koje su počinile zločine u Bosni i Hercegovini.

Pokušaj da se promjene činjenice utvrđene u Haškom tribunalu

Zahvaljujući dvojnim državljanstvima Hrvatska je kao i Srbija postala utočiste velikog broja zločinaca iz BiH, počevši od Dominika Ilijaševića do Boška Previšića. Ilijašević je prebjegao u Hrvatsku nakon što je presuđen, a Previšić je bio dio haških nezavršenih istraga i njegov predmet je u tzv. kategoriji II (u skladu sa Pravilima Rimskog puta), ali on i pored toga uživa zaštitu u Hrvatskoj.

Pokušavajući relati
Zoran Milanović
vizirati odgovornost za umiješanost u rat u BiH i zločine počinjene na prostoru tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Zaključku hrvatske Vlade iz 2015. se navodi i sljedeće: “Vlada Republike Hrvatske ponovno ističe da je samoorganiziranje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, njihov otpor velikosrpskoj agresiji JNA bio upravo onaj oružani otpor koji je spriječio potpunu okupaciju Bosne i Hercegovine. Pri tome treba podsjetiti i na međudržavne sporazume između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su dali puni legitimitet potpori koju je Republika Hrvatska dala Bosni i Hercegovini. Istovremeno, Vlada Republike Hrvatske suprotstavit će se svakom pokušaju da se kroz politizaciju sudskih postupaka u drugim državama diskvalificiraju institucije Republike Hrvatske.”

Oko samih zahtjeva i molbi za pomoć u određenim istragama koje su iz BiH stigle u Zagreb, Zoran Milovanović, kao tadašnji premijer Hrvatske, izjavio je: “Nakon 20 godina političke optužnice dopustiti nećemo. Ako je netko za nešto konkretno odgovoran takvim se ljudima može suditi i u Hrvatskoj, teoretski. A političke optužnice više Hrvatska neće primati. I na to preventivno upozoravam, prije svega susjede da gledaju svoj posao, a mi ćemo gledati svoj posao – to je poruka.” Istakao je i kako zaključak Vlade “ima i mora imati” dosta političkih konotacija zbog političkih inkriminacija u predmetima koje je BiH poslala Hrvatskoj: “Dvadeset godina nakon rata, dvije godine prije zaključenja rada Haškog tribunala, nama dolaze predmeti s političkim inkriminacijama, s političkim frazama kojih smo se naslušali i nagledali, a o kojima je i Haški tribunal nešto rekao kad je u pitanju Republika Hrvatska i naša uloga u BiH, u oslobodilačkom ratu i Oluji.”

Sve ono što tokom proteklih godina zvanični Zagreb i Beograd nisu uspjeli izdejstvovati svojim pritiscima na Haški tribunal, sada pokušavaju kako preko Tužiteljstva BiH, tako i  izdavanjem potjernica i progonom državljana BiH, odnosno mogućim suđenjima u Hrvatskoj i Srbiji. Očito da Hrvatska i Srbija pokušavaju ovako pokušavaju mjenjati činjenice utvrđene pred Haškim tribunalom pri čemu koriste svoje pozicije kako bi procesuirali političko i vojno rukovodstvo nekadašnje Republike Bosne i Hercegovine koje je bilo na čelu snaga koje su se suprotstavile agresijama Srbije i Hrvatske (što je, također, utvrđeno u haškim predmetima koje su tretirale međunarodni konflikt u BiH) čime bi napravili “ravnotežu” haškim presudama i argumentirali sve glasnije narative, kojima svjedočimo nekoliko posljednjih godina, zasnovane na mitovima i nacionalističkim retorikama a po kojima je u BiH bio građanski rat u kome su sve strane podjednako odgovorne.

Pravna fatamorgana hrvatske politike

Politika Hrvatske prema BiH poprima histerične oblike zahvaljući i pogrešnoj politici Dragana Čovića, a najveću štetu pretrpjet će upravo Hrvati u BiH. No, svakako da je razlog agresivne hrvatske politike prema BiH i očekujuća pravosnažna presuda protiv hercegovačke šestorke. Hrvatska bi “jednim udarcem” i to u žalbenom postupku protiv Prlića i drugih htjela poništiti sve dosadašnje nalaze Haškog suda koji je u čak četiri pravosnažne presude utvrdio da je u BiH počinjena agresija od strane Hrvatske, odnosno da je bio međunarodni konflikt, a radi se o presudama u slučajevima Aleksovski, Blaškić, Kordić i Naletilić-Martinović. Uz to, međunarodni konflikt, dakle agresija, presuđen je u prvostepenoj presudi i protiv Prlića i drugih.

Čovi
Gordana Tadić
ć je, odbijajući dati podršku reviziji tužbe BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, kao razlog naveo presudu protiv Prlića, tvrdeći da će to dati mogućnost tužbi s odštetnim zahtjevima protiv Hrvatske. Formalno Bosna i Hercegovina je od 2000. godine, nakon prve takve presude u slučaju Aleksovski, imala i ima poziciju da eventualno tuži Hrvatsku zbog napada na suverenu državu i okupaciju dijela teritorije države BiH, ali to nije uradila.

Udruženi zločinački poduhvat na čelu sa Franjom Tuđmanom presuđen u slučaju Prlića i drugih je postao pravna fatamorgana hrvatske politike, a suštinski, ali i formalno, s obzirom da je Hrvatska već u četiri pravosnažne presude bila agresor u BiH, to je najteži dio presude. Hrvatska je sve vrijeme procesa pred Haškim tribunalom, dakle preko 20 godina, provela u pokušajima da pojedinačne presude protiv Hrvata iz BiH ne sadrže involviranost Hrvatske, ali u tome nije uspjela i sada svim silama želi srušiti petu presudu u kojoj je ponovo utvrđeno da je Hrvatska bila agresor u BiH, i tako poništiti nalaze o međunarodnom konfliktu, odnosno agresiji iz ostale četiri presude, što je veoma teško, pa i nemoguće, jer se sad već radi o uspostavljenoj sudskoj praksi.

Pozivajući se na univerzalnu nadležnost koja joj daje pravo da procesuira zločine u BiH, Hrvatska radi upravo ono što je Srbija pokušala nekoliko puta. BiH je, nažalost, nemoćna da osujeti univerzalne nadležnosti i Hrvatske i Srbije. Potpisani protokoli BiH sa Srbijom i Hrvatskom, kojom su se pokušale izbjeći upravo ovakve situacije i zloupotrebe procesuiranja osumnjičenih ratnih zločinaca, sad su mrtvo slovo na papiru. Na Tužiteljstvu BiH je, i međunarodnoj zajednici koja je i bila pokrovitelj potpisivanja tih protokola, odgovornost da se sadašnje akcije Hrvatske zaustave i spriječe, stavljajući njihovo djelovanje u međunarodne okvire, bilateralne sporazume i posebno u potpisane protokole o suradnji tužiteljstava u regionu.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi