U ozbiljnije igre – da se ostane samo na domećem terenu – mada inostrani nije nimalo naivan – spadaju i priče o Pelješkom mostu, i trećem entitetu, i ultimativnom Izbornom zakonu, čija će se priča prenijeti u Zagreb, u Sabor, ako ne bude po volji HNS-u i Ljubiću u BiH, i novoj aferi prisluškivanja, prema priči iz “Nacionala”, i odgovoru na to iz BiH, i približavajuća presuda šestorki u Haagu koja za sobom vuče i potencijalno novu kvalifikaciju protiv Hrvatske u ratu... Sve je to, već i više nego ozbiljno uzdrmalo i inače krajnje osjetljive odnose između Hrvatske i BiH, dva susjeda sa najdužom granicom, još uvijek neusaglašenom. A ti bi odnosi, uz minum racionalnosti i državničke mudrosti, morali da se usklađuju jedni spram drugih sa mnogo više tolerancije, strpljenja i pameti. Kome ovo sad sve  treba, jeste ozbiljna tema. Slučajna nije.

Vjera i islam, sami po sebi, nisu i ne mogu biti problem na ovim prostorima. Nisu bili ni ranije. Tačno je da je bivši sistem insistirao na odvojenosti religije i države, na sekularizmu i nemiješanju vjere u politiku. To je, uostalom, standard i u svakoj građanskoj državi. Situacija je danas radikalno drugačija. Vjerske institucije i njihova politika su jedan od ključnih oslonaca  nacionalističkog koncepta i politike koja vodi podjelama u BiH. Urušavanje i redefiniranje obrazovnog sistema, promocija vjernosti naciji i klanovima, pobjeda ustavnog koncepta prema kojem de facto više ne postoji jedinstven unutrašnji državni suverenitet, stalna promocija animoziteta i mržnje kao motivacionog goriva za secesiju – sve to snažno doprinosi manipulisanju vjerskim osjećanjima u negativne svrhe, najčešće daleko od svega onoga što svete knjige temeljno propovijedaju.

Tema “islamizacije” u Bosni i Hercegovini nije nova i nepoznata ni ovdje ni u širem regionu, posebno od formiranja samostalne države raspadom Jugoslavije. Na ozbiljniji način, bar što se javnosti tiče, potaknuta je reakcijama na “Islamsku deklaraciju” Alije Izetbegovića napisanu sedamdesetih godina te kasnijim “sarajevskim procesom” 1983. godine, grupi bh. intelektualaca optuženim za “djela protiv naroda i države”. Nakon svega, i u BiH tokom rata i u svijetu u tim i kasnijim godinama – što nije bez snažnog utjecaja na današnja zbivanja u Bosni, tema je zaoštravana.

Ratovi, terorizam, dovođenje mudžahedina, kasnije Bliski istok i njegova “bliskost” sa ovim prostorima, činjenice i predrasude tim povodom o terorizmu i mislimanima u svijetu, zakulisni utjecaji izvana i iznutra na državu po mnogo čemu nedefinisanu i održavanu baš zato što je takva. Eskaliralo je manipulisanje vjerom u ime biznisa i lopovlucima u ime vjere, porađanje i prihvatanje iz tih i takvih razloga “raznih” vjeronauka i prakticiranja islama koji kao takav, “novotumačeni”, na ovim prostorima nikada nije bio realnost. Time je započelo i poprilično poništavanje onog mentaliteta, i vjerskog i društevnog identiteta kojim se Bosna vjekovima mogla s razlogom dičiti...

“Trodioba vlasti”

Puno bi se toga na ovu temu moglo kazati danas, jer su se pomiješali motivi, nakane, planovi i kalkulacije, utjecaji i igre sa raznih nivoa, od ozbiljno geostrateških (o čemu niti vodimo rasprave niti je očuvan interes, pa tako ni kapacitet da se takve rasprave razumno, argumentovano i suvislo vode), preko mega-profiterskih interesa u ime politike, sve do onih piljarsko-grabežnih džeparenja koja postaju mjera sposobnosti i kapaciteta.

Znanje i nauka su postali u nedopustivoj mjeri sluge takozvanoj “politici”, zapravo golim manipulativnim interesima. Ozbiljni i razumni mediji su eutanazirani i potpuno podređeni logici populističke proizvodnje profita i šunda, a takozvani “sistem” doveden je dotle da se iz vodećih državnih institucija izruguju čak i Ustavnom sudu (ako nije odigrao po njihovom diktatu), a “trodioba vlasti” javni je vic.

U javnosti kolo vodi društvo koje se divi onom fakinskom mentalitetu iz stare sarajevske priče o “mangupu” koji će upitati Ivu Andrića u kafani: “Ćoro, napiše li se šta...” Ili, izjavi estradne dive koja na upit o školi kaže: “Škola? Pa škola je samo za onoga ko nije ni za šta drugo...”

Sve ovo skupa nije kazano da bi se relativizirale, ili obezvrijedile rasprave koje se na temu islamizacije u BiH vode minulih sedmica, ovaj put interesno uže i programski na relaciji Hrvatske (ne samo iz najužeg političkog vrha već i dijela medija) i političkog vrha u BiH. Što se bh. strane tiče, priča je kao i u svemu ostalom trodimenzionalna. Refleksije na optužbe su uočljivo dočekane i prelomljene kroz tri različite i naravno, ciljano suprotstavljene optike. U Izetbegovićevoj SDA ostrašćeno i uvrijeđeno, uz insistiranje na pravdu, poštenje i podršku ummeta, u HDZ kobajagi mudro, europski, diplomatski i “u ime jednakopravnosti u BiH”(sic!), uz potpunu podršku matične predsjednice pridržane oko struka, jer “Zna se” gdje je matica i čok. Kod Dodika kobajagi nezainteresovanog – “eto ih tamo” – na način koji u kući vazda bez greške prolazi. Uostalom, “niko ne sme da nas bije!”.

Nema nikakve dileme da je u sva tri slučaja priča stavljanja u sasvim prepoznatljiv kontekst i poznate mantre, da se ovom prilikom ne ulazi i u logične naznake ozbiljnijih pozadinskih igara u kojima bi namjere i smicalice trebale biti daleko od religije i vjere, kada ona ne bi sve dominantnije na sve tri strane bila bitan dio svekolikih “političkih” i zapravo vlastodržačkih marifetluka. U te ozbiljnije igre – da se ostane samo na domećem terenu – mada inostrani nije nimalo naivan – spadaju i priče o Pelješkom mostu, i trećem entitetu, i ultimativnom Izbornom zakonu, čija će se priča prenijeti u Zagreb, u Sabor, ako ne bude po volji HNS-u i Ljubiću u BiH, i novoj aferi prisluškivanja prema priči iz “Nacionala” i odgovoru  na to iz BiH, i približavajuća presuda šestorki u Haagu koja za sobom vuče i potencijalno novu kvalifikaciju protiv Hrvatske u ratu... Sve je to već i više nego ozbiljno uzdrmalo i inače krajnje osjetljive odnose između Hrvatske i BiH, dva susjeda sa najdužom granicom, još uvijek neusaglašenom. A ti bi odnosi uz minum racionalnosti i državničke mudrosti morali da se usklađuju jedni spram drugih sa mnogo više tolerancije, strpljenja i pameti. Kome ovo sad sve  treba, jeste ozbiljna tema. Slučajna nije.

Optužbe sa jasnim ciljem

U minulih mjesec dana dodatna epizoda koja se (logično) nastavila kroz hrvatske medije, posebno opširno elaborirana je u “Globusu” početkom septembra, uz sve mudro akcentirane i nezaobilazne nijanse pripadajuće povodu, od “regionalnosti bh. Problema”, pa dalje. Iz naslova teksta sve je jasno: “Regionalni problem: Hrvatske obavještajne službe državnom vrhu poslale dramatično upozorenje – Islamski radikali su na granicama Hrvatske. U BiH ih ima 5 do 10 tisuća”.

Naravno, čitanje ovog izvještaja o “dramatičnom upozorenju” ponudit će podosta razloga za prepoznavanje kako naslov u današnjem novinarstvu uvijek mora da “šokira” čitaoca da bi se kasnije ustanovilo da tu ima podosta formulacija, ocjena i tumačenja o kojima bi se hladne glave moglo sasvim drugačije razgovarati. No, dobro. Tekst je naprosto morao doći (domoljubna korektnost) nakon poprilično iznenađujućih i upornih tvrdnji predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović koja je podugo, i očigledno neargumentirano, insistirala na “tisućama džihadista povratnika iz Sirije i Iraka u BiH...”

Politika je politika, a domaći zadaci velikih zadati svojim malim “saveznicima” se ne propituju. Imuni na ovu priču nisu bili ni austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz i još više češki predsjednik Miloš Zeman. Doduše, ne treba se čuditi ni netačnostima ovih tvrdnji, ma koliko se one lako mogu dokazati, ne samo izvještajima iz BiH, već i temeljem preciznih podataka mnogih svjetskih sigurnosnih organizacija koje se bave teroristima ISIL-a i sličnim “proxy” borcima u ovim zemljama, njihovim brojem i porijeklom sve do pojedinačnih imena. Činjenice kojima treba manipulirati više ništa u svijetu ne znače, samo ih valja dobro prefarbati i “kontekstualizirati”, a potom ih širiti moćnom logistikom. Živimo u postfaktičkom društvu.

Što se BiH tiče, sukus tih zajedničkih procjena, koje hoće da čuje ko hoće a neće ko neće, objavljenih ne samo u Sarajevu, je sljedeći: od 2012. godine do nedavno u Siriju (i nebitno malo u Irak) je među teroriste otišlo 240 državljana BiH, od čega 54 direktno iz dijaspore sa bh. pasošima. Ovih najviše iz Zapadne Evrope, Austrije, Belgije, Francuske... U Siriji i Iraku ih je još 116 (do prije dva mjeseca). Vratilo ih se 55, od toga 44 u BiH, 10 u zemlje EU. Jedan je u zatvoru u Turskoj. U BiH su pravosnažno osuđena 23 povratnika sa tamošnjih ratišta. Protiv ostalih se vodi sudski postupak. BiH je ove aktivnosti proglasila krivičnim djelom.

Naravno da je lako pretpostaviti da se mnogi među presuđenima i onima kojima će se presude tek izreći, ma kakve one bile, neće lako ni definitivno odreći svojih uvjerenja, uspostavljene “tamošnje tradicije” i posebno novog tumačenja vjere. Poznato je i to koliko kazneno-popravne ustanove u mnogim slučajevioma postaju nova i dodatna škola za radikaliziranje ideja tragom kojih su tamo dospjeli. No, kada bi se sve ovo strpalo u “džihadiste iz BiH koji se vraćaju u zemlju odande...”, ni podignuto na kub ne bi bilo blizu tvrdnjama iz komšiluka koje očigledno nisu stvar neznanja, već insistiranje na spektakularnosti optužbe sa jasnim ciljem nečemu i nekomu.

Nije isto, jer aršin nije isti

Na opštu sliku “u narodu”, formiranu ovakvim izjavama sa samog vrha susjedne zemlje, nije bilo teško dodati pomenuti “dramatično upozoravajući” dosje obavještajnih službi u kojem se trerminološka kvalifikacija spustila sa “džihadista” na “islamske radikale”. Međutim, očigledno je da niti se radi o ispravci onoga što je već rečeno, niti je to promijenilo opšti karakter operacije. Nije danas uopšte malo po Evropi, pa i Balkanu, onih za koje je dovoljno samo kazati “musliman”, i završiti priču o bjelosvjetskom zlu. Podatak da su “muslimani” u nemjerljivo najvećem broju spram svih ostalih žrtve terorista, u ovom kontekstu potpuno je nebitan. Ni slučaj Rohinja još nije zvanično “terorizam”.

Glasovi koji se ovakvom generaliziranju opiru uglavnom su poraženi. Da ironija bude veća, u njihovom poražavanju s radošću učestvuju, evo i na domaćem terenu u BiH, sada i oni koji upiru žestoko prstom na “laži i notorne netačnosti” iznesene sa vrhova pomenutih europskih zemalja na račun islamskih ekstremista. Ipak, mnogima koji su sretni jer se dokazuje da “ove optužbe nisu istinite i lažu na račun muslimana”, maslo nikako nije za ramazana u vlastitom podržavanju narastajuće i zabrinjavajuće realnosti koja još uvijek nije esktremizam ni “džihad”, ali je za BiH već sada znakovita i upozoravajuća.

Minulih mjeseci u BiH malo se koji razgovor o ovdašnjoj realnosti sa ljudima izvana, posebno novinarima, dobronamjernim i onim drugim, može voditi a da među prvim pitanjima ne bude ono o islamizaciji, islamskim ekstremistima, islamskom terorizmu, vehabijama i mudžahedinima, paradžematima itd... Pitanja o različitim vrstama i adresama drugih ekstremizama, terorizma, bivšim stranim borcima koji su ubijanjem ovdašnje djece snajperima obilježili i tu drugu stranu terorizma, odavno više nema. Naravno, ovo sa islamizacijom i gotovim optužbama i tumačenjima nije ekskluzivna specifičnost Bosne. To je planetarni trend.

U Slovačkoj, naprimjer, zemlji Evropske unije i NATO-a, to su na indirektan način pretočili i u zakon, islamska zajednica kod njih u zakonu više de facto ne postoji. U Norveškoj terorista Anders  Breivik, ubije hladno 77 nevinih ljudi “iz uvjerenja”, izjavi da mu je žao što nije još više, a potom na sudskom procesu sve pozdravi fašističkim pozdravom! I sve po zakonu. U našem komšiluku osjetljivom na ekstremiste sa ove strane granice, evo, legaliziraju se i promovišu dokazani fašisoidni “ekstremizmi” neupitni kao takvi u cijelom demokratskom i civiliziranom svijetu, i ništa... Nije isto, jer aršin nije isti. 

“Radikalni islamisti u BiH”

Problem u pristupu temi o narastajućoj islamizaciji u Bosni i Hercegovini, odnosno Bošnjaka u njoj, jeste što “radikalni islamisti u BiH”, ovoliko koliko ih doista ima, nisu danas opasnost broj jedan u društvenom, sigurnosnom i političkom urušavanju ove države. I uticajima na nju iznutra i sa strane. Naravno, ova tvrdnja ima smisla ukoliko se prihvati da je ogromnom broju onih koji na ovaj problem stalno ukazuju doista stalo da utvrde pravu istinu o tome šta je stvarna opasnost, a šta pomalo dimna zavjesa pred istinski dugoročno opasnim tendencijama koje se naprosto roje.

Potpun

o pojednostavljeno, u BiH je ekstremista, domaćih i inostranih, mjesta za njihovu obuku koja se opet pominju uključujući i paradžemate pa i pomalo odmetnute regularne džamije, prije dvadeset godina bilo neuporedivo više nego danas, a situacija je tada dugoročno, ipak, bila manje opasna i po društvo i po državu jer je tada postojao i popriličan konsenzus da to treba čistiti, na svaki način. Ilustracija je i u slučaju “Alžirske grupe” i načina na koji je sve to izvedeno bez pardona i mimo toliko pominjanih “demokratskih procedura”. Tada, međutim, niko nije ni postavljao pitanje ko je te “Alžirce” i slične prvi, kada i kuda doveo u BiH, ma koliko im se neko ovdje u svojim političkim i svakim drugim nakanama silno obradovao. Usput, došli su preko Hrvatske. Svaka iole ozbiljnija politička ili bezbjednosna analiza, tada ciljano propuštena, o dugoročnim posljedicama dovlačenja mudžahedina po buduću BiH, pokazala bi svu razornost te operacije.

Radikalnih islamista je danas mnogo manje, mada ih sigurno ima, ili ih se sa strane tako “čita”, a i oni kao i povratnici sa ratišta, izvjesno su pod kontrolom službi za njih nadležnih. One sigurno nisu bitno manje profesionalne i savjesne nego one na uspaničenom Zapadu, tamo s razlogom jer im svako malo grmi. A još uvijek bez kompleksnog odgovora na pitanje – zašto? Ljudi koji se bave ekstremistima u BiH spadaju sasvim izvjesno među organizovane profesionalce, što je čak i pomalo začuđujuće spram ukupne strukture države i društva. Ipak, opšta situacija je dugoročno sluteći “složenija”. Možda paradoksalno i opasnija od one iz raznih analiza, ma kako one “dramatične” pa i napumpane bile.

Zašto? Opet iz sasvim jednostavnih razloga: prije dvadesetak godina je, uprkos posljedicama rata i pritisku politike i vjerskih institucija, pozitivnih vrijednosti u društvu i među tzv.običnim građanima bilo više. Ta vremena uglavnom pripadaju sjećanju, i to ne slučajno. U pitanju je projekat temeljnog i ciljanog urušavanja i rasturanja društva, mnogo više nego države. To je tek priprema terena za ono što se sada nerealno i iz drugih razloga već iznosi i čita kao drama. Nije još.

Šta je to što se konkretno nadvija nad BiH kao začetak radikalizacije ne u organizacionom i formacijskom smislu, već kao stanje duha, vjerske zadojenosti i zatrovanosti na ciljano pogrešnim usmjerenjima, realizovanih ideoloških i ko zna kakvih fanatizama i koruptivnih ambicija, neiživljenih strasti do jučer nerealiziranih individua – sve to u urušenom prostoru države koje nema, zato što je to neopohodan teren u kojem je sve moguće. 

Opasnije od radikala

Od završetka rata do danas mnogi mudžahedini i teroristi raznih vrsta otišli su iz BiH na razne strane. Utihnule su privremeno razne legalne “centrale” radikalizma poput Fahdove džamije, domaći islamisti u Bočinji, Maoči i na sličnim mjestima stavljeni su pod kontrolu, iako sitne pare kao podrška izvana tamo i dalje dolaze privrženim pojedincima i grupicama. Počelo je sa pritiskom na paradžemate pa nekako utihnulo, politički dio države se lukavo (blago kazano) izvukao iz toga i sve prepustio Rijasetu islamske zajednice nedovoljno osposobljenom za taj posao.

U ne malim krugovima u vrhu domaće bošnjačke političke zajednice svakim danom sve je prepoznatljivije ono osnovno: pritisak na duhovno preusmjeravanje društva ka “braći sa Istoka” temeljem filozofije o “ummetu” umjesto bavljenja državom na onim osnovama koji su u supstanci Bosne i Hercegovine odvajkada. Slobodno se može kazati da je nešto što bi prije samo desetak godina u društvenom kontekstu bilo teško zamislivo, danas postalo normalno, javno ili prešutno. Recimo, od ideja o legalizaciji poligamije tragom “pobjede islama u društvu”, pa zahtjeva za izbacivanja Darvina iz školskih programa, “jer su ga nametnuli ateisti i bezbožnici”, do javnih izljeva sreće u braku kod žena “broj dva” sa “dobrim, pažljivim i ljubaznim Arapima” koji su već oženjeni negdje tamo... O izjavama načelnika općina da “osaburimo, jer dolazak braće iz arapskih zemalja ovamo oplemenjivanje naših praznih prostora”, da se i ne govori. 

Sekularizam bh. društva generalno otklizava u prošlost. Nova legalizirana teza je da sekularna može (eventualno) biti država, ali ne i društvo. To nije važeća mantra samo u slučaju islama i BiH. U nas je pod tim već neupitnim određenjem napadnuto društvo i njegov složeni bh. genetski kod. Danas se, recimo, istorijski datum nastanka Povelje Kulina Bana, rodnog lista države Bosne, ne obilježava nigdje i nikako u državnim institucijama, već na nekom skoro pa anonimnom  okupljanju u organizaciji udrženja bh-turskog prijateljstva (?!).

Podjednako tako sasvim je normalno da se ove godine Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću, uz punu saglasnost svih kantonalnih obrazovnih institucija tamo, i šire, uz veliku svečanost (slučajno baš 25. maja!), dodjeljuje ime “Sluge dvaju harema”, kralja Saudijske Arabije Selmana ibn Abdulaziz Al Sauda. Naravno, stvar je sada logična jer je Rijad u potpunosti finansirao izgradnju zgrade tog fakulteta, a njen dekan, redovni profesor Univerziteta u Bihaću, sve je stepenice školovanja nakon gimnazije, od studija do doktorata, prošao na fakultetima Kraljevine. Čiji je islamski nauk pupčanom vrpcom vezan za vehabizam!

“Novi koncept društva”

Taj “novi konce

pt društva” kroz politiku, škole, vjerske institucije, medije, kulturu življenja pa i ulicu, klizeći, ali nezadrživo usmjerava i novu realnost. Da se ne spominju već notorne činjenice na koje smo navikli u svakodnevnom životu: o vrsti hrane u restoranima, ili mogućnosti da se kupi pivo po velikim šoping centrima ili popije u javnim objektima (pa i kod vlasnika glasovitih firmi iz Hrvatske, Konzuma recimo, u BBI centru u Sarajevu). Ili o sada već normalno zatvaranim državnim i javnim institucijama i uslužnim firmama poput banaka ili opštinskih šaltera tokom vjerskih praznika, do skandaloznog pristanka na zahtjev “arapskih investitora” da domaći građani ne mogu kupovati objekte unutar “resorta” koji su u njihovom vlasništvu – “Da se njihovim kupcima ne remete adeti”.

Gori od ovoga

, za dimenzioniranje opasnosti o kojoj je riječ, sve su manje prikriveni politički pritisci na nadležne ustanove da popuste u odobravanju bezviznog režima “našoj braći”, ili o pritiscima sa istih adresa da se promjene zakoni i uredbe o pravu stranaca, pojedinaca, u sticanju vlasništva na grunt ovde. Posebna su priča politički nalozi sa vrha stranke “njihovim” načelnicima općina da gledaju kroz prste i mimo zakona i uredbi “našoj braći” koja hoće da “oplemene naš prostor” pa kupe, uknjiže, izbjegnu time uz ostalo dažbine i poreze – uz svesrdnu pomoć sudija, advokata, notara, vještaka, službenika u katastrima, itd.

Sutra će to biti i preko reda dobijanje boravka, a onda za koju godinu i državljanstva... Ne zaboravimo, kapacitet “resorta” koji se danas grade, ili će im gradnja započeti vrlo brzo, samo u kantonu Sarajevo je 180.000 ljudi. A to smiju biti samo “naša braća iz arapskog svijeta”. Domaći vlastodršci što su se “ugradili” u sve ovo već su ljuti što “našu braću” ovdje neki gledaju poprijeko!

Još je skandaloznije za one koji se makar sjećaju državničkog digniteta na ovim prostorima, tolerisanje prijetnji ambasadora iz zemalja Braće, šta bi i kako bi se to trebalo ovdje uraditi, “inače će nam uskratiti investicije” kojih je po njima na stotione miliona eura. Samo što ih u statistikama nije ni blizu toliko. Vjerovatno je značajan dio tamo gdje statistika ne dopire. Ali da se ne prepričava, ko nije neka pogleda obavezno dokumentarac TV Žurnala “Arapsko proljeće u Zlatnoj dolini”. Slika i glas ne lažu. 

Bošnjaci su ne tako davno nakon rata bili zatrpavani izjavama tadašnjeg reisa, potom kandidata za člana Predsjedništva (što će, najavljuje se, opet biti) kako “jedino bh. muslimani u Evropi nemaju svoju nacionalnu državu”. Naravno, u međuvremenu se u etničku kategoriju Bošnjak uguravao i konačno ugurao isključivo prefiks “musliman”. Potom se krenulo na praktični teren, uz onaj obračun sa alkoholom i “krmetinom”, uz ceremonijalne iftare i protokolarni post hrane i vode, a sve manje grijeha u srcu i duši. Nekada preglasni ateisti postajali su preko noći najradikalniji “vjernici” koji su potiskivali iz prvih safova u džamijama (tako je i u crkvama) one istinske vjernike. Portali su puni fotografija novih uglednika koji idu na ćabu. To je in. Oportunizam, šutnja i dodvoravanje najvećeg broja intelektualaca i nekada građanske elite što se busala u prsa pravovjernošću druge vrste prema svemu ovome je sraman.

“Planetarno vjersko bratstvo”

Svakodnevni procesi ove vrste pretočili su se i na normativni teren: Univerzitet u Sarajevu, kao “državna ustanova”, vjerovatno među prvima u Evropi, a zvanično i u ime navodno “praktičnih razloga”, odustaje od notornog principa nemiješanja vjere u proces nastave. Dan molitve – praktično se to odnosi samo na vjersku obavezu muslimana – zapravio se utvrđuje kao dan bez studentskih obaveza. Više od toga, etablira se kao pobjeda nad sekularizmom, ostalo su magle. Kao i lažno brojanje minuta potrebnih za džumu. Ko se danas još sjeća uklanjanja božićnog bora iz aule Parlamenta jer dolazi delegacija iz Pakistana (“Mi njih volimo”), ili onog dvodnevnog par-nepar “zbog smoga”, ali samo na Božić... Slučajno? 

Pravi odg

ovor na pitanje – kakva je situacija sa islamizmom u BiH, drugačiji je od povoda za strah od islamskog radikalizma u evropskim državama i društvima. Islamski radikalizam i njegove manifestacije kao terorizam su tamo nasilni, uvezeni, vanjski faktor. Koliko je on isprovociran stoljetnim odnosom Zapada prema Istoku i današnjim interesima i apetitima, druga je tema koja se ne otvara. U BiH ovaj je problem, u mjeri u kojoj ga ima, unutrašnja stvar i zato je razlog za brigu druge vrste. Zna se i odakle dolazi i ko ga ovdje hrani.

Do jučer se vjerovalo i da nema tu široku, soft bazu i dobar ambijent za širenje. Danas je i dalje izvjesno da su evidentirani teroristi pod kontrolom, ali pitanje je otkud klizeće narastanje nečega što već postaje osnova za ozbiljniju radikalizaciju dijela društva, i zašto se pred tim zatvaraju oči u dobrom dijelu političkih struktura. Razlog za zabrinutost je zašto su i čime ponukani oni muslimani u BiH koji počinju da se do ostrašćenosti identifikuju sa religijskim modelom i uvjerenjima bitno drugačijim nego odavno prihvaćenim na ovim prostorima.

Suprotno od tradicije u kojoj je vjera kod muslimana u BiH vazda bila primarno unutrašnje, tradicijsko, duhovno i kulturološko određenje. A ne prkos i prijetnja drugima. Da li samo zato što su danas većina, a nikada “na svome” to nisu bili. Posebno ne onda kada su potpadali pod Otomansku imperiju. To dokazivanje moći kroz “pripadanje” sferi svekolikog nadmetanja sa drugima do – političke i statusne pobjede, sada je kolektivna igra bez granica. Neuporedivo opasnija i za državu i društvo od bivšeg kolektivizma kojeg su ovi isti zaljubljenici u današnje “planetarno vjersko bratstvo” proglašavali prozvodom samog šejtana. Ta potreba agresivnog dokazivanja vjernosti i pripadanja establišentu što vlada i “vjerom” bez istinske vjere, sve češće postaje čak i groteskna.

Lojalnost “grupi-naciji-vjeri”

Ne ulazeći u “manifestacije” nacionalne isključivosti koja se direktno poziva na vjeru kod druga dva konstitutivna naroda u BiH, ova situacija sa Bošnjacima je po mnogo čemu još uočljivija. Njihov napadni “vjerski” preobražaj je vidljiviji i zato što je riječ o najbrojnijem narodu koji dosta nerijetko na nespretan i nesretan način dokazuje svoj novi identitet. Nažalost, sve češće i na pogrešnim stranama. On se u ekskluzivno tronacionalnoj ustavnoj konstituciji i odsustvu demokratskih tradicija zna manifestovati i doživljavati kao “logično” dominantan nad ostalima. Bh. nova politička realnost proizvodi stalni sukob “dva protiv jedan” (pobjedničke većine protiv gubitničke manjine). U tom projektu prividnog nadmetanja tzv. lidera tri politička kartela koji imaju isti cilj vladanja svakoga u njegovom dvorištu i bez miješanja sa strane, u atmosferi potpune degradacije građanske realnosti, religija se promoviše kao presudno važna poluga u održavanju te vlasti.

Srbi

i Hrvati (pravoslavci i katolici) u BiH uporište za sebe pronalaze i traže u državotvorno-vjerskom zaleđu u Beogradu i Zagrebu. Bošnjaci, prevashodno određeni kao muslimani pobjedom politike svojih lidera iz iste familije, “otklizavaju” prema isključivo vjerskom određenju zajednice (ummet) koja nadrasta, zapravo negira i naciju i državu, već se odnosi na zajednicu svih vjernika islamskog svijeta (ummat al-mu’mimin). Ta logika na kojoj se insistira u političko-vjerskim krugovima od rata naovamo u vladajućoj strukturi među Bošnjacima u BiH, direktno je suprotstavljena kulturi odnosa u BiH kakva je izgrađivanja do minulog rata.

“Oslobađanje od ostalih” na ovom terenu forsira se kao emancipacija, uz niz mehanizama jednoznačnog društvenog, političkog i vjerskog usmjeravanja. U radikalnoj izvedbi kod dijela Bošnjaka to se svodi na proizvodnju teze, nikada ranije javno prezentirane u društevnim odnosima koji su se poštivali, da “nam je svaki musliman ma gdje bio na svijetu bliži od bilo kojeg komšije koji nije musliman”.

Do koje mjere je aktuelna vjerska dimenzija ovladala ovim prostorom pokazuju podaci iz posljednjeg popisa stanovništa (iz 2013. godine) prema kojima se od ukupno 3.531.159 stanovnika u BiH svega 27.853 izjasnilo kao ateisti, a 10.816 kao agnostici. U grubom preračunu, onih koji identitet nisu tražili prevashodno u religiji, prema popisu stanovnika BiH 1991. godine (ateisti i agnostici) bilo je deset puta više nego danas! Ne treba zaboraviti da je u velikom broju slučajeva riječ o istim ljudima onda i sada.

Nije zato čudo što mnogi poslijeratni obrazovani mladih ljudi – među njima je mnogo odraslih i školovanih u inostranstvu – nemaju mogućnost da se uklope u društvo logikom dokazivanja sistemu kroz “pripadanje” vjerskim i političkim vještinama, a ne znanjem i profesionalnim kapacitetima. Zato su odlasci tih ljudi u inostranstvo doslovno postali masovni. Ostaju oni koji lojalnost “grupi-naciji-vjeri” dokazuju formalnom i vidljivom radikalizacijom koja polako, ali uočljivo mijenja ukupni društveni i socijalni ambijent. Tendencija dokazivanja “pravovjernosti” u vjeri i politici na dramatičan način stimuliše svekoliko dekomponovanje sistema, obezvrijeđuje institucije i propise, potvrđuje realnost da su pojedinci i grupe jači od zakona, jača mit o “familiji” kao temelju političkog i vjerskog opredjeljenja, uništava modernizam i znanje, glorifikujući poslušnost i izvornu nacionalnu i lažno mitološku i vjersku baštinu.

“Spavači” u političkim strukturama

Narastajuća islamizacija hrani se u BiH na dva osnovna izvora. Jedan je sve jači pritisak na domaćem terenu da se prihvati pomenuta logika “ummeta” ili globalnog pripadništva vjeri. U svakom slučaju onima što su “moji” a to nisu oni druge vjere ili – ne daj Bože, nevjernici. Drugi je izvor otvaranje vrata širom za “braću” koja dolazi sa strane u sve većem broju jer su ovdje otkrili prirodni ambijent kakav samo sanjaju u svojim pustinjama, a sve može da se dobije za sitne novce bez ikakvih ozbiljnijih zakonskih restrikcija. Uz sve to, dolaze u sredinu koja im je sve manje strana i koja se maksimalno trudi da im ugodi i svakojakim prilagođavanjem ambijenta i propisa, samo kako bi se ugodnije osjećali. To ide do zahtjeva da se sa prostora gdje kupuju svoje gruntove izmještaju stara pravoslavna ili katolička groblja predaka onih što su se odatle odselili. Lokalna vlast ujedno šalje poruke spremnosti da se izađe u susret ovakvim željama.

U državnoj osnovnoj školi u Sarajevu, recimo – ko se toga još sjeća kao “čuda” – grupa roditelja je još lani tražila da poklone djeci za Novu godinu ne donosi Djeda Mraz nego neko obučen u Sulejmana Veličanstvenog! Šta djeca znaju. Danas za mnoge te “kršćanske ili ćafirske Nove godine” više i nema. Nije “naša”. Eno nam “naše”, uz veliki vatromet nad gradom. Neka ga, ali zašto ga nema povodom bilo kojeg zajedničkog, državnog praznika. Zato što takvih bezmalo i nema.

Vjera i islam, sami po sebi, nisu i ne mogu biti problem na ovim prostorima. Nisu bili ni ranije. Tačno je da je bivši sistem insistirao na odvojenosti religije i države, na sekularizmu i nemiješanju vjere u politiku. To je, uostalom, standard i u svakoj građanskoj državi. Situacija je danas radikalno drugačija. Vjerske institucije i njihova politika su jedan od ključnih oslonaca  nacionalističkog koncepta i politike koja vodi podjelama u BiH. Urušavanje i redefiniranje obrazovnog sistema, promocija vjernosti naciji i klanovima, pobjeda ustavnog koncepta prema kojem de facto više ne postoji jedinstven unutrašnji državni suverenitet, stalna promocija animoziteta i mržnje kao motivacionog goriva za secesiju – sve to snažno doprinosi manipulisanju vjerskim osjećanjima u negativne svrhe, najčešće daleko od svega onoga što svete knjige temeljno propovijedaju.

Religija se uz slatkorječivost i zakletve češće nego ikad koristi za agresiju i podvajanja, za realizaciju destruktivnih političko korupcionaških ciljeva, za vaspitavanje “protiv”, a ne u korist mira i stabilnosti. U kombinaciji sa ekonomskom razvalinom, vaspitnom zapuštenosti, osjećanjem besperspektivnosti i strašnim pritiskom medijske propagande uz savršene tehničke mogućnosti za taj posao –  novostvoreni “duhovni ekstremizam” na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca.

Klizeći stvarajući uslovi za istinski ekstremizam, pa i islamski, kao stanje duha postao je elemenat realnosti u BiH, neuporedivo kompleksiniji i komplikovaniji za identifikaciju i suprotstavljanje od ukazivanja na teroriste pojedince koji se, ipak, još uvijek drže pod kontrolom. Ali, neće ni to dugo ako društvo i politika nastave da se kreću putem na kojem su danas.  Takozvanih ekstremista “spavača” u političkim strukturama širom zemlje, na sve tri strane, mnogo je više nego organizovanih “spavača” opasanih bombama. I dobro su uvezani i protiv ljudi i protiv vjere i svetih knjiga.