Tuđmanova dvostruka igra

Piše: Dženana Karup Druško

U svojoj odbrani Hrvatske i Franje Tuđmana sudac Antonetti tvrdi da je Stari most bio legitiman vojni cilj i da je trebao biti uništen: “Što se tiče oštećivanja, nesporno je da je topovska paljba mogla da ošteti Stari most, a on je već bio oštećen uslijed sukoba sa Srbima. Zbog toga se oštećivanje teško može s izvjesnošću pripisati jednoj ili drugoj strani. U svakom slučaju, po mom mišljenju Stari most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost, jer su time bili onemogućeni svaki saobraćaj i snabdijevanje namirnicama. Što se tiče načela proporcionalnosti, ne vidim kako bi se ono moglo primijeniti u ovom slučaju. Ako je Stari most bio vojni cilj, on se jednostavno morao uništiti. (...) Što se tiče zatvorenih pripadnika HVO-a muslimanske nacionalnosti, nema sumnje da je potencijalna opasnost koju su oni predstavljali dopuštala HVO-u da ih premjesti u treće zemlje (između ostalih u Hrvatsku). Međutim, trebalo je da vlasti pribave njihove pismene saglasnosti za takvu vrstu puštanja na slobodu, pri čemu bi im bilo objašnjeno da se zatvorenicima nudi izabor između oslobađanja i ostajanja u zatočeništvu. To nije učinjeno. Pored toga, trebalo je da zatočenik, u slučaju da prihvati tu mogućnost, ima mogućnost da se vrati kući da bi uzeo svoje stvari i riješio sve što mora riješiti, te mogućnost da ode zajedno sa porodicom. (...) Jadranko Prlić je izjavio da su ga Mate Boban, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Bruno Stojić i drugi ’iskoristili’ jer, iako imenovan za predsjednika HVO-a, on nije imao nikakvu vlast. Optuženi smatra da je na taj položaj postavljen isključivo zato što je bio popularan u javnosti, ali da je zapravo svu vlast u rukama imao Mate Boban. Iznenađuje da osoba tog nivoa inteligencije može da bude izmanipulisana, pa čak i iskorištena!”
Osporavajući odluku sudaca u presudi Dušku Tadiću, predsjedavajući Vijeća u slučaju Prlić i ostali, sudac Jean Claude Antonetti je (indirektno) kritikovao talijanskog suca Casesea (koji je dao nemjerljiv doprinos radu Haškog tribunala): “... možemo konstatirati da se sudije u predmetu Tadić nisu udaljile od sudske prakse Kasacionog suda Italije, premda su napomenule da se u slučaju nekih od optuženih mogu uzeti u obzir olakšavajuće okolnosti budući da je Kasacioni sud, za razliku od MKSJ-a ili MKSR-a, u više navrata pominjao ’fizičku ili psihičku uzročno-posljedičnu vezu’, ’izuzetan i nepredviđen događaj’, ’razliku u odnosu na formalnu vezu’, itd. Problem otvoren predmetom Duško Tadić, s kojim se to problemom suočilo Žalbeno vijeće da je moralo posegnuti za ovim pravnim pojmom u kojem jedni vide novi put za pravosuđe, a drugi herezu?”

Napad srpskih snaga na Dubrovnik

Antonetti je zastupao stav da u

RBiH nije bio međunarodni sukob i da je je Franjo Tuđman bio svojevrsni realista koji nije zagovarao podjelu RBiH, odnosno da Hrvatska nije bila umiješana u rat u BiH. “Čini se paradoksalnim da je Republika Hrvatska, koja je na sopstvenoj teritoriji imala ogroman problem s obzirom na postojanje srpske Krajine, a koji će uspjeti da riješi tek nakon operacije Oluja 1995. godine, svoje oružane snage mobilisala za dejstva u Bosni i Hercegovini, što u datom vojnom kontekstu nije moglo biti njen primarni cilj. Opasnost s kojom je morala da se nosi, a o čemu je bilo mnogo govora u sudnici, bio je napad srpskih snaga na Dubrovnik. Hrvatska vojska je bila primorana da krene priobalnim pojasom kako bi uzvratila i zadržala prisustvo na tom području, te spriječila novu srpsku ofanzivu. Iz svega toga proizlazi da Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati van razumne sumnje da je Vojska Hrvatske izvršila vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini, da je imala potpunu kontrolu nad HVO-om i planirala sva vojna dejstva.”

Po Antonettiju “predsjednik Franjo Tuđman se uvijek izjašnjavao u prilog održavanju granica koje je priznala međunarodna zajednica i u prilog priznavanju tri konstitutivna naroda u Republici Bosni i Hercegovini”: “Takav stav, ponovljen više puta, u suprotnosti je s glavnom tezom Tužiteljstva. Dakako, Tužiteljstvo je iznijelo tvrdnju da je Franjo Tuđman igrao dvostruku igru, ali, kako je mogao da igra dvostruku igru naspram sagovornika na tako visokom nivou kao što su bili lord Owen, Cyrus Vance, Alija Izetbegović ili Slobodan Milošević? Da li je on mogao da igra dvostruku igru i prilikom rasprava u Vijeću sigurnosti? Ne mogu da vjerujem u tu verziju, posebno s obzirom na to da imamo dokaze koji se sastoje od niza razgovora vođenih u uskom krugu, u kojima on, i to čak i pred najbližim suradnicima poput Bobetka ili Šuška, govori isto što je izjavljivao pred drugim ljudima u drugim prilikama.”

Antonetti ne vjeruje ni u postojanje udruženog zločinačkog poduhvata: “Po mom mišljenju, sve te izjave jasno svjedoče o činjenici da su se stavovi Franje Tuđmana razlikovali od stavova Hrvata iz Republike Bosne i Hercegovine i da je njegov krajnji cilj, striktno u okvirima Vance-Owenovog plana, možda bilo uspostavljanje konfederacije putem referenduma. Ni u jednom trenutku nisam našao ni traga nekoj izjavi Franje Tuđmana koja bi ukazivala na to da se on nije obazirao na granice i da je htio da pod nazivom Republika Hrvatska uspostavi geografski prostor koji bi obuhvatao i Hercegovinu, ignorišući granice koje je priznala međunarodna zajednica. Kako se s obzirom na to može vjerovati u postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, posebno s obzirom na činjenicu da je osnovano zajedničko komandno tijelo?”

Obrazlažući dalje svoj stav da nije postojao UZP Antonetti navodi: “Naravno, možda jeste postojao udruženi zločinački poduhvat isplaniran u Zagrebu, ali u tom slučaju se otvaraju pitanja vezana za hrvatski ustavni poredak, pri čemu valja da se podsjeti na to da je taj Ustav napisan po uzoru na Ustav Francuske V. Republike. U ustavnom okviru tog tipa, šef države koga je izabrao narod nema svu vlast jer ga u tome ograničava parlament (u ovom slučaju Sabor). Tako, čak i ako on upravlja državom i vodi njenu politiku, on to čini u okviru ugovora o povjerenju proisteklog iz općeg glasanja. On, dakle, ne može da vodi vanjsku i unutrašnju politiku koja je suprotna željama birača i parlamentarne većine, te u suprotnosti s njegovim izbornim obećanjima. Ako se rezonovanje Tužiteljstva slijedi do krajnjih logičkih konsekvenci, reklo bi se da je inkriminisani udruženi zločinački poduhvat u koji su bila uključena tri visoka hrvatska rukovodioca proisticao zapravo iz volje hrvatskog naroda, što tužitelj nije dokazao. Da li je u tom slučaju moguće da je Franjo Tuđman prikrivao svoju politiku pred sopstvenim narodom, i to u vrijeme kada je Hrvatska prisutna na međunarodnoj sceni na nivou UN-a, Evrope i različitih međunarodnih konferencija koje su se redale jedna za drugom? Može li se ozbiljno pomisliti da je moguće da se u izrazito političkom domenu, izloženom stalnoj pasci javnog mnjenja i medija, jedan politički rukovodilac upusti u dvostruku igru? Mislim da to nije tako, utoliko prije što svi predsjednički transkripti potvrđuju jednu konstantu u izjavama Franje Tuđmana.”
 
Interesantno je da je Antonetti u svom izdvojenom mišljenju, u kome je detaljno analizirao tzv. predsjedničke transkripte, čak osporio i njihovu autentičnost, jer po njemu “nisu profesionalno urađeni”. Kako je smatrao da Hrvatska nije učestvovala u ratu u BiH, tako je i smatrao da nije postojao UZP u koji je uključena Hrvatska, odnosno Franjo Tuđman, i tvrdio je da su se zločini desili u okviru lokalnog obima, odnoso da ni u tzv. HRHB nije postojao UZP. “Moj pristup, premda se ponekad podudara sa pristupom mojih kolega, ipak je značajno drugačiji jer su se oni bavili UZP-om kao oblikom počinilačke odgovornosti, što, pak, nije moje gledište iz pravnih razloga koje sam izložio u dijelu posvećenom UZP-u. U svakom slučaju, oba pristupa rezultiraju istim zaključkom: potvrdom krivice za svakog od optuženih, za tačke optužbe navedene u optužnici.” Odnosno, Antonetti je amnestirao Hrvatsku i njene dužnosnike odgovornosti, a složio se s odgovornošću herceg-bosanske šestorke.

Predsjednički transkripti

“Smatrao sam da je od klju
Franjo Tuđman i Slobodan Milošević
čne važnosti da se pozabavim tim transkriptima, tačnije, da obradim njih 64...”, naveo je Antonetti u svom izdvojenom mišljenju, navodeći: “Postavlja se pitanje kako je Tužiteljstvo uspjelo da dobije te transkripte. Odgovor je dat u predmetu Kordić i Čerkez, u kome su svjedoci objasnili kako su napravljeni ti snimci, a potom i njihovi transkripti. Ono što je veoma iznenađujuće jeste saznanje da su svi razgovori sistematski snimani, što je prisutnima izgleda bilo poznato budući da su se u prostorijama nalazili vidljivi mikrofoni. Oni su, dakle, znali da se njihovi razgovori snimaju. Nažalost, mi ne posjedujemo te tonske snimke na jeziku kojim su govorili učesnici budući da su te kasete poslije ponovo korišćene, a potom bacane.

To otvara određeni broj problema. Tonske snimke transkribovane su za potrebe suđenja na engleski jezik. Ko ih je preveo i da li prijevod odgovara formulacijama osoba koje su govorile? Isto tako, prilikom razgovora predsjednika Franje Tuđmana sa stranim zvaničnicima (npr. s lordom Owenom), ono što su i jedna i druga strana govorile prevođeno je usmeno. Da li je prevodilac, čije se prisustvo ne pominje, dobro preveo? Može se konstatirati i da u tekstu mjestimično ima praznina, kada osoba zadužena za transkribovanje snimaka nije razumjela šta je izgovoreno. Što se tiče dokazne vrijednosti tih zapisa, može se dakle postaviti pitanje kolika se težina može pripisati takvoj vrsti zapisa. Da bi se riješila ta poteškoća, čini mi se neophodnim da se jedan zapis analizira u odnosu na sve ostale u cjelini kako bi se eventualno utvrdilo da li postoji neka ideja vodilja, nekakav automatizam u govoru i kako bi se otkrile greške. Upravo iz tog razloga sam proučio prevashodno 64 zapisa da bih došao do generalne strukture koja bi mi omogućila da bolje razumijem šta je rečeno.”

Dalje objašnjava: “Analiza konteksta izvršena je na osnovu razmatranja 64 zapisnika razgovora Franje Tuđmana, kako s predstavnicima bosanskih Hrvata, tako i sa vojnim osobljem Hrvatske vojske, odnosno sa sjednica Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) i sastanaka druge vrste, npr. sa sjednica Vrhovnog državnog vijeća i sastanaka sa stranim zvaničnicima. Na osnovu sinteze tih dokumenata može se konstatovati da je Franjo Tuđman oduvijek imao zamisao da Herceg-Bosnu pripoji Hrvatskoj, ali putem raznih pravnih rješenja poput referenduma, konfederacije ili federacije, te da je više puta mijenjao kurs. Takođe je primjetna njegova stalna briga za saradnju s Muslimanima, što će neprekidno ponavljati, budući da je ona neophodna zbog srpske agresije, pri čemu naglašava ključnu ulogu međunarodne zajednice. Što se tiče predstavnika bosanskih Hrvata, on je prilično kritičan i ukazuje na određene greške, te prestaje podržavati Matu Bobana koji postaje smetnja.

Republika Hrvatska je intervenisala u Bosni i Hercegovini, ali prije svega putem dobrovoljaca i oficira upućenih na lice mjesta, poput Praljka, Petkovića ili Rose. Materijalna pomoć je stalna tema njegovih diskusija. Što se tiče direktne intervencije Hrvatske vojske (HV), ona je izgleda bila veoma ograničenih razmjera, ako je uopšte postojala. Franjo Tuđman stalno pominje međunarodnu zajednicu i pitanje sankcija. Vidi se da on nikada nije htio konfrontaciju s međunarodnom zajednicom i da je bio primoran da prizna postojanje granica, te da je čak predložio da se na granice razmjesti UNPROFOR. U krajnjoj instanci, čini mi se da stav Tuđmana, koji je on ponovio mnogo puta u ta 64 razgovora, protivurječi tezi o udruženom zločinačkom poduhvatu za koje ga tereti Tužiteljstvo.”

Tvrdeći da UZP ne postoji u međunarodnom pravu Antonetti navodi: “Kao što je zaključio Međunarodni sud u Nürnbergu, kolektivna odgovornost ne postoji: ’Krivična djela čine ljudi, ne apstraktni entiteti, a međunarodno pravo se ostvaruje putem kažnjavanja za ta krivična djela.’ Primjećujem, pored toga, da je posezanje za kolektivnom odgovornošću u suprotnosti sa zadatkom Međunarodnog suda da radi za mir i pomirenje na teritoriji bivše Jugoslavije. Kako postići pomirenje ako su svi stavljeni u isti koš (šef države, vojnici, generali, državni činovnici, razni entiteti itd.)? Sudija Schomburg je potpuno u pravu kada kaže da nije bilo potrebe za stvaranjem pojma UZP-a jer je, po mom mišljenju, on kao pojam obuhvaćen planiranjem iz člana 7 Statuta.”

Stari most, legitiman vojni cilj

Interesantne s

u i Antonettijeve opservacije o počinjenim zločinima u općinama i logorima među kojima je, svakako, najšokantnija ona u kojoj Antonetti tvrdi da je Stari most bio legitiman vojni cilj i da je trebao biti unisten kao takav. O tome kaže: “Što se tiče oštećivanja, nesporno je da je topovska paljba mogla da ošteti Stari most, a on je već bio oštećen uslijed sukoba sa Srbima. Zbog toga se oštećivanje teško može s izvjesnošću pripisati jednoj ili drugoj strani. U svakom slučaju, po mom mišljenju Stari most je bio legitiman vojni cilj čije je uništavanje HVO-u omogućilo da postigne nespornu vojnu prednost, jer su time bili onemogućeni svaki saobraćaj i snabdijevanje namirnicama. Što se tiče načela proporcionalnosti, ne vidim kako bi se ono moglo primijeniti u ovom slučaju. Ako je Stari most bio vojni cilj, on se jednostavno morao uništiti. Kako god bilo, ne postoji ništa što bi se moglo zvati proporcionalnim uništavanjem.”

Za pripa
SudacAntonetti
dnike HVO-a bošnjacke nacionalosti, koji su uhapšeni u toku realizacije UZP-a i od kojih je većina završila u logorima i zatvorima, Antonetti iznosi zapanjujuce tvrdnje i hipoteze, pozivajući se na neke standarde koji ne postoje ni u patriotskim holivudskim filmovima: “Što se tiče zatvorenih pripadnika HVO-a muslimanske nacionalnosti, nema sumnje da je potencijalna opasnost koju su oni predstavljali dopuštala HVO-u da ih premjesti u treće zemlje (između ostalih u Hrvatsku). Međutim, trebalo je da vlasti pribave njihove pismene saglasnosti za takvu vrstu puštanja na slobodu, pri čemu bi im bilo objašnjeno da se zatvorenicima nudi izabor između oslobađanja i ostajanja u zatočeništvu. To nije učinjeno. Pored toga, trebalo je da zatočenik, u slučaju da prihvati tu mogućnost, ima mogućnost da se vrati kući da bi uzeo svoje stvari i riješio sve što mora riješiti, te mogućnost da ode zajedno sa porodicom.

Jasno je da je zatvorenik iz bezbjednosnih razloga mogao da bude podvrgnut mjerama nadzora. Mora se konstatovati da se nije tako postupilo nego da su, naprotiv, ti zatvorenici takođe preko noći ’premješteni” u Hrvatsku, što je nedopustivo i u najmanju ruku u suprotnosti s preambulom Haškog pravilnika koji se pominje u para grafu 159 Završnog podneska tužilaštva. Stoga mi se čini nemogućom pomisao da je cilj etničkog čišćenja bio ’teledirigovan’ iz Zagreba jer bi taj cilj, da je uopšte postojao, zbog masovnog priliva izbjeglica ostavio značajne posljedice po hrvatsku ekonomiju, što bi pak izazvalo unutrašnje probleme, uz napomenu da je tih izbjeglica već bilo veoma mnogo, najmanje 400.000.

Da li se, recimo to tako, ’isplatilo’ favorizovati hercegovačke Hrvate na način da se oni podstiču na istjerivanje Muslimana ako nakon toga treba da se za te izbjeglice organizuje prihvat i da se one zbrinu na administrativnom, ekonomskom i socijalnom nivou? Moram priznati da mi je teško pratiti tu logiku jer ne vidim šta Republika Hrvatska dobija od toga da, pored svih problema na svojoj teritoriji koje već ima, dobije nove i sasvim drugačije probleme. Čini mi se da Republika Hrvatska nije bila u stanju da na ekonomskom planu izvede takvu integraciju. Na primjer, Savezna Republika Njemačka je mogla da svojom ekonomskom snagom apsorbuje Demokratsku Republiku Njemačku, ali za Republiku Hrvatsku stvari su stajale drugačije.”

Zanimljivo je i kako Antonetti negira izjavu Jadranka Prlića u pogledu uloge Hrvatske u ratu u BiH i obrazloženja njegove krivične odgovornosti, pri čemu na veoma provokativan način prikazuje Prlićevu inteligenciju: “Jadranko Prlić je izjavio da je Zagreb bio centar odlučivanja, posebno kad je riječ o pripajanju dijela BiH Hrvatskoj. Franjo Tuđman je podržavao Matu Bobana iako je ovaj smijenjen s dužnosti u februaru 1994. godine. Smatram da taj dio njegove izjave treba prihvatiti s određenom rezervom. Jadranko Prlić je izjavio da je često bio u kontaktu s Matom Granićem, ministrom vanjskih poslova Hrvatske, i da su zajedno radili na tome da se smanji broj počinjenih krivičnih djela. Konkretno, od sredine jula 1993. Jadranko Prlić je zatražio od Mate Granića da interveniše kod Franje Tuđmana, predsjednika Hrvatske, kako bi on nagovorio Matu Bobana, predsjednika HZ-HB, da se prekine s deportacijama i arbitrarnim zatočavanjem Muslimana. To je moguće, međutim, uprkos tome što se nastavilo s deportacijama i zatočavanjem, Jadranko Prlić je ostao na svom položaju.

Optuženi je izjavio da je glavni cilj Zagreba bio da se dobije Hrvatska u međunarodno priznatim granicama, ali je takođe izjavio da je sporedni cilj bio da se dio teritorije BiH integriše u Hrvatsku ukoliko BiH prestane postojati. Smatram da ta izjava ukazuje na Prlićevo distanciranje od Zagreba budući da je rekao da je postojao plan da se dio BiH pripoji Hrvatskoj. Istina, on ne iznosi previše pojedinosti u pogledu postojanja takvog plana. Osim toga, čini se da se tokom saslušanja vratio na ono što je ranije izjavio, jer kaže da je glavni cilj bio da se dobije Hrvatska u priznatim granicama, što se čini legitimnim, ali i da je postojao sporedni cilj da se BiH, ukoliko prestane postojati, integriše. Postoji dakle okolnost koja poništava ono što je rekao u svojoj uvodnoj izjavi na suđenju, a koja zaslužuje dodatno objašnjenje. Jadranko Prlić je izjavio da su ga Mate Boban, Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Bruno Stojić i drugi ’iskoristili’ jer, iako imenovan za predsjednika HVO-a, on nije imao nikakvu vlast. Optuženi smatra da je na taj položaj postavljen isključivo zato što je bio popularan u javnosti, ali da je zapravo svu vlast u rukama imao Mate Boban. Iznenađuje da osoba tog nivoa inteligencije može da bude izmanipulisana, pa čak i iskorištena! Smatram da se njegova verzija za Tužiteljstvo kojom otklanja odgovornost sa sebe u pogledu nekih stvari mora uzeti s rezervom.

Antonettijevi zaključci

U nastavku, Antone
Herceg-bosanska šestorka
tti je utvrdio odgovornost Jadranka Prlića, ali bez UZP-a i bez međunarodnog konflikta: “Iz sveukupnih dokaza stoga proizlazi da je Jadranko Prlić planirao sprovođenje odluka ’vlade’ HVO-a s ciljem da se uspostavi kontrola nad dijelom kantona koji su Vance-Owenovim planom bili definisani kao hrvatski. Ta kontrola nad nacionalnim kantonima trebalo je da se postigne kombinovanim učinkom više odluka, na način da se obrazuje samo jedna rukovodeća hrvatska vlast, u kojoj muslimanska manjina ne bi imala nikakvu ulogu. U tom smislu, dobrovoljni ili prisilni odlazak Muslimana išao je u prilog postizanja zacrtanog cilja. Masovno zatvaranje muškaraca Muslimana vodilo je u tom pravcu, u namjeri da se ’iskorijene’ sve neprijateljske snage na terenu.

Smatram da je Tuži

teljstvo uspješno dokazalo da je odlazak Muslimana u Hrvatsku i treće zemlje uglavnom išao na ruku ostvarenju željenog cilja. (...) Isto tako, smatram da je Jadranko Prlić kao šef vlade bio informisan jer je dobijao izvještaje o događajima koji su se odvijali na teritoriji pod kontrolom HVO-a. S obzirom na taj svoj službeni položaj, on je imao mogućnost da preduzme mjere protiv počinilaca krivičnih djela, bilo na način da preko ministra odbrane traži da vojno tužilaštvo pokrene gonjenje, bilo tako da razriješi dužnosti odgovorna vojna lica ili da barem od Mate Bobana zatraži da ih on smijeni s dužnosti. On to nije učinio.”

“Jasno se vidi da je u novembru 1991. više općina samoinicijativno odlučilo da se ujedine, ali će svega sedam njih, koje su u blizini Hrvatske, dobiti pomoć Republike Hrvatske. Inicijativa dakle nije potekla iz Zagreba već su je pokrenuli Hrvati Republike BiH zabrinuti zbog akcija Srba. Osim toga, treba primijetiti da bi Tuđman, da je imao namjeru da anektira ta područja, morao da kaže da će direktno intervenisati putem Hrvatske vojske, no on govori samo o podršci ili koordinaciji vojnog organizovanja u sedam opština u blizini hrvatske granice.”

“Na 39. sjednici Vrhovnog državnog vijeća održanoj 18. novembra 1991. (kojoj su prisustvovali Franjo Tuđman, zamjenici ministara koji su učestvovali u radu Vijeća, državni tužilac, javni pravobranilac i šefovi informacija), Franjo Tuđman je izjavio da se ne radi o odluci kojom se uspostavlja Zajednica Herceg-Bosne već o deklaraciji koja predstavlja dokaz da Hrvati Bosne i Hercegovine rade na tome da osnuju svoju zajednicu, no bez odvajanja od Bosne i Hercegovine.”

“Predmet sastanka održanog u Zagrebu 8. januara 1992. između Franje Tuđmana i drugih zvaničnika, kome su prisustvovali Josip Manolić, Gojko Šušak, kao i članovi Predsjedništva BiH Nikola Koljević i Franjo Boras, bio je razgovar o podjeli Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata. Po riječima Franje Tuđmana, Evropa i ostatak svijeta bili su skloni tome da podrže podjelu BiH između Hrvatske i Srbije kako bi se izbjeglo stvaranje islamske države u Evropi.”

“Na sjednici Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost Hrvatske, održanoj 5. avgusta 1993. godine, Franjo Tuđman je izjavio da mu je Milošević predložio da usvoje hrvatsko-srpsku deklaraciju u cilju normalizacije odnosa između ova dva naroda. Franjo Tuđman je dodao da mu se čini da Hrvati treba da nastave razgovore s Beogradom, ali u tajnosti, i da pokušaju da izvrše pritisak da se prihvati primirje i prekid vatre. Postoji jasno iskazana volja da se okonča sukob sa Srbima.  Eksplicitno pominjanje Banovine, rekao bih, više je psihološkog nego političkog karaktera.”

“Govori se o mogućnosti slanja jedne brigade HV-a u Mostar, ali za potrebe odbrambenih dejstava. Janko Bobetko izjavljuje da je ideja o dobrovoljcima legalnija i efikasnija. Čini se da Franjo Tuđman nije znao ko stoji iza uništenja mosta u Mostaru, budući da je postavio to pitanje Mati Bobanu. On pokreće pitanje uništenja Starog mosta nazivajući one koji su to učinili ’glupanima’ i izdaje nalog da se oni krivično gone.”

Žalbe Tužiteljstva i odbrane na prvostepenu presudu

Odbrane su zatražile oslobađajuće presude, ili poništenje prvostepene presude, a svi advokati su iznijeli zajednički stav kojim negiraju postojanje UZP-a i agresiju republike Hrvatske.

Prlićeva odbr
Tuđman, Blaškić, Kordić
ana je ponovila svoje glavne teze iz prvostepenog postupka optužujući Pretresno vijeće da je napravilo niz grešaka i donijelo nekoliko pogrešnih zaključaka, navodeći da je tzv. HR HB nastala “zbog nespremnosti Republike BiH da se odbrani” od srpske agresije, te zbog “kolapsa vlasti” u BiH, a ne zbog “nekakvog zločinačkog plana”. Po njima, HVO nije bio prijetnja suverenosti BiH, jer je službena politika tzv. Herceg Bosne bila da “svi ostanu u svojim domovima”.

Na žalbenoj raspravi Prlić je glorificirao svoju ulogu mirotvorca, ali i koncept tzv. HR HB, te svoju i HR HB posvećenost miru koju su pokazali prihvatajući sve mirovne sporazume koji su ponuđeni, uključujuci i Vens-Ovenov plan. Prlić je na raspravi naveo i da je Vijeće zanemarilo njegov lični doprinos postizanju mira. Argumentaciju je završio ukazivanjem da je bio ministar odbrane BiH u vrijeme kada su njene oružane snage “donijele mir”, da bi onda gotovo u suzama rekao kako su “prije toga stradali moji vojnici u Srebrenici”.

Prlićev advokat Michael Karnavas je rekao da je Pretresno vijeće iskonstruisalo “lažnu priču” da je Prlić bio na vrhu političke moći u Herceg Bosni i da je dao značajan doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu. Prvostepena presuda je, po njemu, donesena ignoriranjem dokaza, zanemarivanjem konteksta i bezobzirnim propuštanjem da se uzmu u obzir dokazi odbrane.

U replici na argumente Prlićeve odbrane tužitelj Douglas Stringer naveo je da je HVO iskoristio Vens-Ovenov plan da sprovede plan etničkog čišćenja Bosnjaka iz općina koje je smatrao hrvatskim. Sproveli su ga u djelo postavljanjem ultimatuma Armiji BiH da se povuče iz područja koja su po tom planu trebali pripasti Hrvatima. O učešću optuženih u realizaciji tog poduhvata, po Stringeru, govore brojni dokumenti, među kojima je posebno ukazao na izjave tadašnjeg hrvatskog predsjednikaTuđmana i bilješke iz Mladićevih ratnih dnevnika.

Odbrane su posebno kritizirale Prvostepeno vijeće jer, navodno, nije “sveobuhvatno” sagledalo tzv. predsjedničke transkripte, odnosne razgovore koje je pedantno i sistematski snimao Franjo Tuđman prilikom svih svojih sastanaka. Po mišljenju odbrane transkripti ne dokazuju ništa. I, naravno, pozivaju se na analizu izdvojenog mišljenja suca Antonettija. Ideju za “ujedinjenje” Hrvata odbrana je ocijenila kao politički cilj, smatrajući da je Vijeće pogriješilo što je “legitiman cilj Hrvata” za ujedinjenje kriminaliziralo. Odbrana tvrdi i da je Vijeće pogriješilo kada je utvrdilo “međunarodni karakter rata”, jer, po njima, Hrvatska “nije učestvovala u organizovanju, koordiniranju i planiranju akcija HVO u BiH”, a pripadnici HVO-a su branili teriroriju na kojoj su živjeli prije sukoba i bili su sastavni dio Oružanih snaga BiH. Uz to, Hrvatska je pružala logističku podršku HVO-u, ali i Armiji BiH.

Tvrde i da se radilo se o unutrašnjem, a ne međunarodnom sukobu. Franjo Tuđman se, po tvrdnji odbrane, uvijek protivio podjeli BiH koju su na sto stavljali predstavnici međunarodne zajednice. Teza da je Tuđman želio Banovinu, po odbrani, “nema nikakvog smisla” pošto je Tuđman već imao više teritorije, uključujući Baranju, Istru i druga područja koja nisu bila u sastavu Banovine iz 1939. Zločini su se, priznaju, desili, ali oni nisu bili dio nikakvog plana, odnosno nije postojao plan etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva na području pod kontrolom HVO-a, te da do juna 1993. godine nije promijenjena etnička karta stanovništva ni u jednom mjestu Herceg-Bosne.

Stvarni sukob između HVO-a i Armije RBiH je, po odbrani, počeo 30. juna 1993. kada su “muslimanski pripadnici HVO-a masovno dezertirali” nakon čega je, isti dan, HVO poduzeo “hitne sigurnosne mjere”, jer je prijetila opasnost da Hrvati izgube kontrolu nad cijelim teritorijem mostarske regije. U tom kontekstu desila su se, po odbrani, zakonita hapšenja i zatvaranja vojno sposobnih Muslimana od kojih je prijetila opasnost da se “okrenu” protiv HVO-a i pridruže Armiji RBiH. Odbrana smatra i da je prvostepena presuda puna pogrešaka koje je skoro nemoguće ispraviti, te da suđenje šestorci nije bilo fer između ostalog i zbog toga što odbrani nije dozvoljeno da izvodi dokaze o djelovanju mudžahedina u srednjoj Bosni. Jedni adekvatan pravni lijek bi, po njima, bio poništavanje osuđujuće presude ili ponavljanje postupka.

U svojoj žalbi Tužiteljstvo je tražilo rigorozne zatvorske kazne: 40 godina za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića, 35 godina za Ćorića i 25 za Pušića.

Žalbena presuda se očekuje u novembru 2017.

(Kraj)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi