U oktobru 1992. Prlić, Stojić, Praljak i Petković su sa Ratkom Mladićem razgovarali o podjeli BiH

Piše: Dženana Karup Druško

Slobodan Praljak i Jadranko Prlić

Žalbenom presudom protiv hercegbosanske šestorke na čelu s Jadrankom Prlićem stavlja se tačka na ukupne procese koji su vođeni protiv Hrvata pred ICTY. Za Hrvatsku je od izuzetne važnosti politički i vanjsko-diplomatski pravno anulirati nalaze prvostepene presude protiv Prlića i drugih, jer je ovom presudom Republika Hrvatska označena kao država koja je aktivno učestvovala u ratu u BiH: sukob u BiH je presuđen kao međunarodni konflikt zbog vojne i političke intervencije Hrvatske u BiH, a Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko označeni su kao dio udruženog zločinačkog poduhvata zajedno sa hercegbosanskom šestorkom.

Hrvatska je preko oslobađanja generala Ante Gotovine i drugih pred ICTY izbjegla međunarodne pravno-političke posljedice, a bila je aktivno uključena u dezavuiranju prvostepene presude protiv Gotovine i drugih. Ipak, odlučujući faktor oslobađanja Gotovine i drugih nije bilo lobiranje Hrvatske već “širi međunarodni interesi”, a ne interesi Hrvatske. U slučaju Prlić Hrvatska je tri puta pokušala direktno intervenirati kroz zahtjeve za prisustvo suđenju – jednom u toku prvostepenog postupka, a dva puta nakon izrečene presude. U svojim zahtjevima trazili su od haških sudaca da ukinu institut udruženog zločinačkog poduhvata i postavke međunarodnog konflikta, odnosno dio presude koji označava Hrvatsku kao agresora u BiH, a Franju Tuđmana i druge hrvatske dužnosnike kao učesnike UZP-a. Pri tome se Hrvatska nije bavila (niti ih je to zanimalo) odgovornošću Prlića i drugih. Zoran Milanović, kao bivši premijer Hrvatske, u jednom tajno snimljenom razgovoru rekao je da će Hrvatska uspjeti anulirati udruženi zločinački poduhvat i dio oko agresije Hrvatske, a da će šestorka “ipak biti presuđena”.

Analizom presude jasno je kako je i koliko detaljno utvrđena odgovornost Prlića i drugih. Šestorka je presuđena za čak tri udružena zločinačka poduhvata, a u nastavku ćemo navesti šta predstavlja svaki od njih, te kako je Prvostepeno vijeće došlo do zaključaka o odgovornosti optuženih za svaki pojedinačni UZP; koja je razlika između udruženog zločinačkog poduhvata i međunarodnog sukoba utvrđena u presudi; zašto Hrvatska inistira na ukidanju udruženog zločinačkog poduhavata (pri čemu se uopće ne govori da je u slučaju Prlića i drugih po peti put utvrđen međunarodni konflikt, odnosno agresija Hrvatske na BiH); kako je Prlić presuđen i za raseljavanje Hrvata; na koji način se predsjedavajući sudac Antonetti suglasio s kaznom za šestorku, a bio protiv većine kad je u pitanju udruženi zločinački poduhvat i međunarodni konflikt; zašto je po sucu Antonettiju zločin u Herceg-Bosni “lokalni”, Franjo Tuđman mirotvorac koji je podržavao suverenitet BiH, a Stari most legitiman vojni cilj i da ga je trebalo srušiti.

Hoće li se Žalbeno vijeće sastavljeno od sudaca koji imaju suprostavljena mišljenja i stavove kroz ranije presude oko bitnih pravnih definicija, reflektirati na sadržaj drugostepene presude; da li će nakon pet presuda ICTY-a o međunarodnom konfliktu i agresiji Hrvatske na BiH Žalbeno vijeće u finalu procesa poništiti dosadašnje nalaze i (uvjetno) amnestirati Hrvatsku za rat u BiH; jesu li međunarodni konflikt i udruženi zločinački poduhvat u ovom slučaju sistem spojenih posuda, kako je većinski utvrdilo Prvostepeno vijeće, ili će Žalbeno vijeće promijeniti pravne kavalifikacije koje je utvrdilo Prvostepeno vijeće; posebno će biti važno hoće li Žalbeno vijeće slijediti dosadašnju jurispudenciju ICTY-a kad je u pitanju postojanje udruženog zločinačkog poduhavata, ili će se prikloniti mišljenju suca Antonettija koji tvrdi da udruženi zločinački poduhvat nema uporište u međunarodnom pravu.


Svih šest timova odbrane u prvostepenom postupku je osporilo postojanje udruženog zločinačkog poduhavata.

Prlićeva odbrana je u cjelini osporila navode Tužiteljstva i negirala da je Jadranko Prlić učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. Tvrdili su da Jadranko Prlić nije, ni direktno ni indirektno učestvovao u bilo kakvim aktivnostima u cilju potčinjavanja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata HVO-u HZ(R) HB, njihovog trajnog uklanjanja i provođenja etničkog čišćenja s ciljem ostvarenja “projekta Velike Hrvatske”; da Jadranko Prlić nije ni na koji način povezan s počinjenim zločinima, štaviše, u svom djelovanju uvijek je uvažavao suverenitet BiH; da nikad nisu postojali ni plan ni mjere u cilju etničkog čišćenja područja pod kontrolom HZ(R) HB, odnosno okolnih područja, te da su mnogi Bošnjaci pobjegli iz “razloga bezbjednosti”; da su optužbe za obrnuto etničko čišćenje neutemeljene; odbrana je posebno dovodila u pitanje treći vid UZP-a i tvrdila da bi ga Vijeće trebalo odbaciti i zamijeniti sa sapočinilaštvom kao vidom odgovornosti primjenjivim na grupu osoba koje su zajedno počinile zločin za što su se pozivali na odluke koje je donijelo Pretpretresno vijeće Vanrednih vijeća na Sudovima za Kambodžu (ECCC) i Međunarodnog krivičnog suda (ICC). Advokati Jadranka Prlića su Prvostepenom vijeću skrenuli pažnju na činjenicu da je koncept UZP-a odbačen kao vid odgovornosti primjenjiv na Međunarodnom krivičnom sudu.

Pozivanje na međunarodno običajno pravo

S ciljem rušenja optužbi za treći vid UZP-a Prlićeva odbrana je tvrdila, pozivajući se na odluku Pretpretresnog vijeća ECCC-a od 20. maja 2010. godine, da se u toj odluci preuzima sistematska analiza jurisprudencije, konkretno suda u Nürnbergu, koju je uzelo u obzir Žalbeno vijeće u Drugostepenoj presudi u predmetu Tadić, kako bi se utvrdilo da li je treći vid UZP-a dio međunarodnog običajnog prava. Naveli su i da je Pretpretresno vijeće ECCC-a zaključilo da taj oblik odgovornosti nije dio međunarodnog običajnog prava. Prlićeva odbrana je tvrdila da Vijeće i ako zaključi da nema drugog izbora nego da primijeni jurisprudenciju Međunarodnog suda, da treba tu jurisprudenciju tumačiti restriktivno kad je riječ o UZP-u.
 
Odbrana Brune Stojića je akcije koje je preduzimao HVO opravdavala tvrdeći da njihov cilj nije bilo “podjarmljivanje muslimanskog stanovništva” ili eliminiranje ARBiH iz HZ-HB. Tvrdili su i da su borbe između HVO-a i ARBiH naprosto bile posljedica “neslaganja na opštinskom nivou”, iz kojih su proistekli izolovani okršaji u Prozoru u oktobru 1992. i Gornjem Vakufu u januaru 1993. godine. Što se tiče operacija iz aprila, maja i juna 1993, po njima su bile  isključivo “odbrambene akcije HVO-a protiv ARBiH”, pogotovo u Mostaru i u dolini Neretve, pa se stoga, objašnjavali su, krivična djela, navodno, počinjena u okviru tih vojnih dejstava ne mogu smatrati dijelom jedinstvenog plana, niti se mogu pripisati, navodnim, učesnicima u udruženom zločinačkom poduhvatu.

Odbrana Slobodana Praljka tvrdila je da bi u slučaju da je stvorena kriminalna zavjera s ciljem nasilnog pripajanja, ili sticanja kontrole nad nekim dijelovima RBiH, bilo logično da je HVO (sa ili bez pomoći Hrvatske vojske i Hrvatske uopće) u ofanzivu protiv TO/ARBiH krenuo 1992. ili početkom 1993. godine – u vrijeme kad je imao veliku vojnu nadmoć – i da je teorija Tužiteljstva pogrešna.

Odbrana Milivoja Petkovićeva tražila je od Vijeća da one koji su krenuli u legitimni rat ne poistovjećuje s onima koji su na marginama sukoba učestvovali u kriminalnim radnjama, te tvrdila da je Petković bio među prvima. Odbrana Valentina Ćorića insistirala je na činjenici da se ni u jednom dokazu ne pominje zločinački plan.

Po advokatimna Berislava Pušića nigdje se u optužnici ne precizira da li je zajednički zločinački plan proistekao iz izričitog dogovora među učesnicima, ili se njegovo postojanje izvodi iz djela učesnika. Smatrali su da je bez dokaza o izričitom dogovoru Vijeće primorano da postojanje takvog plana izvede na osnovu indirektnih dokaza, te da su zaključci koje predlaže Tužiteljstvo odviše široki i odviše opći da bi mogli da se dokažu van razumne sumnje.

Advokati Prlića, Stojića, Praljka i Ćorića dalje su tvrdili da, s obzirom da Vlada RBiH nije mogla da funkcionira van granica Sarajeva, bosanski Hrvati nisu imali drugog izbora nego da se sami organiziraju, konkretno – putem osnivanja HZ-HB.

Po Prlićevim advokatima obnavljanje granica Banovine Hrvatske iz 1939. godine nije bio cilj osnivanja HZ-HB, a tvrdili su i da je sve što su radili rukovodioci HR HB u kontekstu “bliske suradnje” s Hrvatskom bilo neophodno, te da u pozadini toga nije bio politički cilj uspostavljanja “Velike Hrvatske”. Po odbrani Prlića i Stojića malo je vjerojatno da su se predsjednici Hrvatske i Srbije, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, 25. marta 1991. u Karađorđevu sastali u vezi s podjelom BiH. Stojićevi advokati, također su tvrdili da cilj rukovodilaca HVO-a nije bilo uspostavljanje “Velike Hrvatske” i da je želja da se u kontekstu političke i teritorijalne reorganizacije obnovi Banovina bila potpuno razumljiva zbog iznenadnog raspada bivše Jugoslavije i time uzrokovanog raspada državnog uređenja.

Petkovićeva odbrana je, pak, tvrdila da on nije nikad s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom, ni s bilo kim drugim razgovarao o “Velikoj Hrvatskoj”, Banovini, navodnoj namjeri prekrajanja nacionalne mape RBiH, kao ni o drugim političkim pitanjima te vrste. Po tvrdnjama Ćorićeve odbrane vlasti HZ-HB izričito su izražavale želju za stvaranjem nezavisne BiH, a ne za proglašenjem svoje nezavisnosti.

Većina Vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, nije željela ulaziti u analizu jurisprudencije ECCC-a i ICC-a, smatrajući da se, radi pravne sigurnosti, ne treba pozivati na jurisprudenciju drugih međunarodnih i nacionalnih sudova, osim ako je jurisprudencija Žalbenih vijeća ICTY-a nedosljedna ili nejasna. “Što se tiče ovog slučaja, Vijeće podsjeća da je Žalbeno vijeće jasno utvrdilo da je UZP oblik odgovornosti koji je čvrsto ustanovljen u međunarodnom običajnom pravu.” Vijeće je, također, podsjetilo da jurisprudencija ICTY-a predviđa tri kategorije UZP-a, te Vijeće smatra, da argumenti koje je iznijela Prlićeva odbrana ne mogu opravdati preispitivanje ustaljene jurisprudencije Međunarodnog suda u vezi s UZP-om.

Opći zaključci Vijeća o odgovornosti Jadranka Prlića po osnovu prvog  i drugog vida UZP-a

Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je, u periodu od 14. avgusta 1992. pa do kraja aprila 1994, Jadranko Prlić kao predsjednik HVO-a, a zatim i predsjednik Vlade HR HB, imao velika de jure i de facto ovlaštenja u pogledu koordinacije i rukovođenja radom HVO-a/Vlade HZ(R) HB. On je predsjedavao sastancima visokog nivoa na kojima su se kolektivno usvajale odluke o političkoj i vojnoj strategiji za HZ(R) HB i imao je mogućnost da donosi odluke o vojnim pitanjima koje su dalje prosljeđivane unutar vojne komandne strukture. Imao je ovlaštenja u pogledu zatočeničkih centara u HZ(R) HB, a posebno za njihovo otvaranje i zatvaranje, kao i za odobravanje pristupa u te centre međunarodnim organizacijama. Najzad, on je igrao ključnu ulogu u odnosima između HVO-a/Vlade HZ(R) HB i vlasti Republike Hrvatske.

Kao što je Vijeće već utvrdilo, Jadranko Prlić je učestvujući u sastavljanju ultimatuma iz januara 1993. i aprila 1993. značajno doprinio ostvarivanju UZP-a u opštinama Gornji Vakuf, Prozor i Jablanica. On je planirao, omogućio i podsticao činjenje krivičnih djela pripadnika HVO-a. Naime, poslije tih ultimatuma uslijedila su sistematska i rasprostranjena vojna dejstva koja su provođena posredstvom lanca komandovanja oružanih snaga HVO-a. Ta dejstva uključivala su velik broj zločina nad muslimanskim stanovništvom jer su proisticala iz unaprijed smišljenog plana.

Pored toga, Jadranko Prlić je podržavao praksu hapšenja i zatočenja u Mostaru od 9. maja 1993. i narednih dana, i svjesno je zatvarao oči pred sve nasilnijim HVO-ovim akcijama etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva u Mostaru u ljeto 1993. godine. Prlić je 30. juna 1993. ponovo pozvao Hrvate na oružje protiv Muslimana i prihvatio je masovna zatočenja Muslimana koje je HVO istovremeno i sistematski vršio u više općina. Pored toga, Jadranko Prlić je podržavao kampanju granatiranja i drugog vatrenog djelovanja, koju je HVO vodio protiv istočnog Mostara, kao i njene posljedice po civilno stanovništvo istočnog Mostara, i prihvatio je zločine koji su bili direktno povezani s vojnim operacijama HVO-a protiv istočnog Mostara. U vrijeme dok je muslimansko stanovništvo istočnog Mostara živjelo u strašnim uslovima, izloženo granatiranju i drugom vatrenom djelovanju, Jadranko Prlić je putem opstrukcije, a zatim i restrikcijama, lično doprinio blokiranju dostavljanja humanitarne pomoći u taj dio grada, u periodu od juna 1993. pa do barem decembra l993. godine.

Stari most

Što se tiče rušenja Starog mosta, Vijeće napominje da je Jadranko Prlić, u okviru saslušanja u svojstvu osumnjičenika 2001. izjavio, da “nijedan (civilni ili) vojni cilj” ne može opravdati rušenje Starog mosta. Vijeće podsjeća na to da je iz tenka HVO-a 8. novembra 1993. namjerno otvorena vatra na dio starog grada u Mostaru u kojem se nalazi Stari most. Oružane snage HVO-a imale su vojni interes da se taj objekt uništi, ali, nestankom Starog mosta stanovnici muslimanske enklave na desnoj obali Neretve bili su osuđeni na gotovo potpunu izolaciju. Vijeće je stoga zaključilo da je Stari most za HVO zaista bio vojni cilj, ali da su posljedice njegovog uništenja za muslimansko civilno stanovništvo Mostara bile nesrazmjerne konkretnoj i direktnoj vojnoj koristi ostvarenoj rušenjem Starog mosta.

Rušenje Starog mosta u Mostaru
Pored toga, Vijeće podsjeća na svoju konstataciju da je Jadranko Prlić 10. novembra 1993. učestvovao u razgovorima s Franjom Tuđmanom čija tema nije bilo pitanje odgovornosti za rušenje Starog mosta, nego koji bi se razlozi mogli navesti kako bi se spriječilo da međunarodno javno mnijenje tu odgovornost ne pripiše oružanim snagama HVO-a. Vijeće zaključuje da je prikrivanjem odgovornosti HVO-a za rušenje Starog mosta Jadranko Prlić zapravo prihvatio rušenje Starog mosta.

Vijeće smatra da je Jadranko Prlić znao za krivična djela HVO-a povezana s kampanjom granatiranja i drugog vatrenog djelovanja po istočnom Mostaru – tj. da je znao za ubijanje i uništavanje imovine uključujući džamije i Stari most – i da je time što ih je minimalizirao ili pokušavao da ih negira, ta djela prihvatio i omogućio. Vijeće zaključuje da je Jadranko Prlić na taj način podržavao kampanju granatiranja i drugog vatrenog djelovanja HVO-a po istočnom Mostara, kao i njene posljedice po stanovništvo istočnog Mostara

Vijeće ocjenjuje da je on time svjesno doprinio nanošenju teških tjelesnih povreda i teške povrede ljudskog dostojanstva stanovnika istočnog Mostara. Pored toga, Jadranko Prlić je znao za brojne zločine koje su počinili pripadnici oružanih snaga HZ(R) HB, o čemu je informacije dobijao od predstavnika međunarodne zajednice i internim komunikacijskim kanalima HVO-a. Vijeće smatra da Jadranko Prlić, budući da je bio informisan o zločinima koja su činili pripadnici HVO-a u mnogo navrata, u većini slučajeva nije te zločine iskreno osudio, niti je od pripadnika HVO-a zatražio da pokrenu istragu i kazne počinioce. Naprotiv, ponekad je svjesno zatvarao oči pred tim zločinima i stoga je postupao sa sviješću da će posljedica njegovog kažnjivog ponašanja biti kriminalne radnje, koje su se potpuno nekažnjeno i nastavile.

Zatvaranje Muslimana

Jadranko Prlić je po
Dretelj
svom hijerarhijskom položaju imao ovlaštenja da interveniše, i u odnosu na ostale članove UZP-a i, među njima, u odnosu na optužene u ovom predmetu, kako bi se spriječilo činjenje krivičnih djela, kaznili počinioci i tok događaja promijenio. Bili su mu poznati teški uslovi u kojima su Muslimani koje je uhapsio HVO bili zatočeni u zatvorima u Dretelju, Gabeli i na Heliodromu. Međutim, on je opravdavao zatočavanje, negirao stvaran položaj zatočenika i ponekad preduzimao neadekvatne mjere. Naime, uprkos tome što je i dalje dobijao informacije o lošim uslovima zatočenja i zlostavljanju zatočenika u tim zatvorima, Jadranko Prlić je, umjesto da zatvori te centre, dozvolio premještanje zatočenika na teritorije pod kontrolom ARBiH-a, ili njihovo slanje u treće zemlje preko Hrvatske.

Heliodrom
Vijeće iz toga zaključuje da je Jadranko Prlić prihvatio i podsticao krajnje loše uslove i zlostavljanje zatočenika u zatvorima u Dretelju i Gabeli, te na Heliodromu.  On je bio informisan i o korištenju zatočenika s Heliodroma i iz zatočeničkog centra Vojno na frontu i o nasilju kojem su ti zatočenici bili podvrgnuti tokom rada na linijama fronta ili kad su bili korišteni kao živi štit. Budući da nije intervenirao, iako je imao mogućnost za to, i budući da je ostao na vlasti, iako je znao za počinjena krivična djela, Vijeće smatra da je jedini mogući razuman zaključak koji se može izvesti taj da je Jadranko Prlić omogućio i prihvatao činjenje zločina nad Muslimanima povezanih s HVO-ovim sitemom zatočenja.

Raseljavanje hrvatskog stanovništva

Takođe, Jadranko Prlić je podržavao politiku raseljavanja zatočenih Muslimana i njihovih porodica iz HZ(R) HB preko Hrvatske u treće zemlje i učestvovao u praktično istovremenom iseljavanju Hrvata iz srednje Bosne i njihovom naseljavanju na teritorije koje je HZ(R) HB smatrala svojim, što se činilo putem Ureda za izbjeglice koji je bio zadužen za premještanje stanovništva. Vijeće ocjenjuje da je jedini razuman zaključak koji ovdje može da se izvede taj da je Jadranko Prlić imao namjeru da muslimansko stanovništvo iseli van teritorije koju je HZ(R) HB smatrala svojom kako bi se tu naselili Hrvati iz srednje Bosne.

Vijeće na osnovu dokaza zaključuje da je Jadranko Prlić planirao i omogućio raseljavanje hrvatskog stanovništva s područja koja su se nalazila na teritoriji koju je HZ(R) HB smatrala svojom. Iako se to raseljavanje dijelom može objasniti borbama koje su bile u punom jeku, podsticaj za to došao je i sa strane HVO-a. U svakom slučaju, ono je predstavljalo jedan od aspekata politike raseljavanja hrvatskog i muslimanskog stanovništva u skladu s voljom rukovodstva HZ(R) HB, i pokazuje želju Jadranka Prlića da Hrvate naseli na teritorije smatrane hrvatskim, na štetu muslimanskog stanovništva.

Vijeće ocjenjuje da svi ti elementi van razumne sumnje pokazuju značajan doprinos Jadranka Prlića, jednog od glavnih članova UZP-a. Pored toga, njegov doprinos upućuje na to da je on imao namjeru ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja protjerivanja muslimanskog stanovništva iz HZ(R) HB. Isto tako, budući da je bio informisan o tome da je djelovanje HVO-a u suštini bilo usmjereno protiv Muslimana, Vijeće se uvjerilo da je Jadranko Prlić imao diskriminatornu namjeru i da je djelovao u pravcu protjerivanja muslimanskog stanovništva iz HZ(R) HB, istu namjeru kao i drugi članovi UZP-a, konkretno drugi članovi Vlade HZ(R) HB/HVO-a, te načelnici i zapovjednici Glavnog stožera HVO-a.

Sukob međunarodnog karaktera

Što se tiče saznanja Jadranka Prlića o okolnostima na osnovu kojih je većina Vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključila da je između HVO-a/HV i ARBiH postojao međunarodni oružani sukob, dokazi upućuju na to da je Jadranko Prlić bio informiran o vojnim operacijama HVO-a protiv ARBiH i da je i sam govorio o tome u svojim izjavama. Pored toga, dokazi upućuju na to da je Jadranko Prlić znao za učestvovanje Hrvatske u sukobu između HVO-a i ARBiH u RBiH i omogućio ga. Vijeće na osnovu toga ocjenjuje da je on znao da se u periodu tokom kojeg je on imao funkciju predsjednika HVO-a, odnosno predsjednika Vlade HR HB odvijao oružani sukob i da se radilo o sukobu međunarodnog karaktera.  S obzirom na prethodno izneseno, po tačkama optužnice koje se odnose na gore opisane događaje, Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je Jadranko Prlić – na osnovu učestvovanja u UZP-u – kriv za počinjenje  krivičnih djela u niz općina.

Odgovornost Jadranka Prlića po osnovu trećeg vida UZP-a

Tužilaštvo tvrdi da su djela krađe, lišavanja života, seksualnog nasilja i silovanja bila prirodna i predvidiva posljedica UZP-a Herceg-Bosna i da je Jadranko Prlić bio svjestan mogućnosti da će doći do tih krivična djela. Prlićeva odbrana je tvrdila da nema dokaza da je Jadranko Prlić predvidio da će biti počinjeno bilo koje od krivičnih djela za koja se tereti, odnosno da je objektivno bio u mogućnosti da to predvidi.

Vijeće je utvrdilo da lišavanja života počinjena tokom akcija deložacije, lišavanja života koja su bila posljedica zlostavljanja u zatočeničkim centrima, silovanje i seksualno zlostavljanje, kao i djela krađe koja su pripadnici HVO-a počinili tokom akcija deložacije, nisu bila dio zajedničkog zločinačkog cilja koji se želio ostvariti. Međutim, Vijeće napominje da je izvjestan broj tih krivičnih djela bio prirodna i predvidiva posljedica ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja.

S obzirom na prethodno izneseno, Vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je Jadranko Prlić – na osnovu učestvovanja u trećem vidu UZP-a – kriv za počinjenje niza krivičnih djela.

Slobodan Praljak i udruženi zločinački poduhvat

U paragrafima 7 i 17.3 (c) i (d) optužnice navodi se da je Slobodan Praljak učestvovao u UZP-u i omogućavao njegovo ostvarivanje time što je bio kao posrednik između Hrvatske i HVO-a kao Vlade. Tužiteljstvo u svom Završnom podnesku tvrdi da su političko vodstvo i vojna pomoć Hrvatske HVO-u bili od ključne važnosti za ostvarivanje UZP-a HZ(R) HB i da je Slobodan Praljak u tom smislu bio bitna spona.

U svom Završnom podnesku, Praljkova odbrana je tvrdila da nijedan dokaz koji je predočilo Tužiteljstvo ne omogućuje da se utvrdi da je Slobodan Praljak bio posrednik između Hrvatske i HZ(R) HB. Naprotiv, Praljkova odbrana je tvrdila da je on kao državljanin obiju zemalja učestvovao u odbrani obiju tih država i da je sve što je učinio bilo samo to da je organizirao zajedničku odbranu od Srba. Pored toga, iako priznaje da je Slobodan Praljak tražio, organizirao i omogućavao vojnu podršku Hrvatske, Praljkova odbrana je tvrdila da se to činilo i za HVO i za ARBiH, i to da se odbrani BiH. Najzad, što se tiče učestvovanja Slobodana Praljka na sastancima visokih hrvatskih rukovodilaca, Praljkova odbrana tvrdi da predsjednički transkripti, koji sadrže zapise snimaka tih sastanaka, nemaju nikakvu dokaznu vrijednost.

S obzirom na dokaze, Vijeće se uvjerilo da je Slobodan Praljak putem tih sastanaka i razgovora bio upućen u političke stavove hrvatskih vlasti u vezi s Herceg-Bosnom; da je u BiH branio političke stavove Hrvatske i da je radio na njihovoj primjeni na teritoriji BiH zahvaljujući svojoj de facto i de jure vlasti u HVO-u. Osim toga, između Slobodana Praljka i hrvatskih vlasti postojala je privilegirana i stalna veza u vezi s pitanjima koja su se ticala BiH.

S obzirom na dokaze, Vijeće se uvjerilo da je Sloboda
Franjo Tuđman i Gojko Šušak
n Praljak, barem u periodu od aprila 1992. do novembra 1993. godine, u skladu sa svojim funkcijama u hrvatskim vlastima, kao i u Glavnom stožeru HVO-a u periodu od jula do novembra 1993. efektivno učestvovao u prenošenju informacija, instrukcija, naređenja, zahtjeva i političkog programa između hrvatskih rukovodilaca i rukovodilaca HZ(R) HB, u cilju ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja. Slobodan Praljak je tražio, organizirao i omogućio dobijanje od oružanih snaga Republike Hrvatske pojačanja u vojnom kadru za oružane snage HVO-a, u cilju ostvarivanja zajedničkog zločinačkog cilja. Vijeće konstatuje da je Slobodan Praljak direktno omogućio dobijanje vojne podrške Hrvatske za HVO u ljudstvu.

Vijeće je podsjetilo da je utvrdilo da su snage Hrvatske vojske direktno intervenirale u sukobu s ARBiH na strani HVO-a, i to u većini logora i općina. Iz dokaza proizlazi da je Slobodan Praljak lično i direktno doprinio raspoređivanju pripadnika HV-a u oružane snage HVO-a – kao i njihovom razrješavanju dužnosti, bilo tako što je hrvatskim vlastima, uključujući Franju Tuđmana i Gojka Šuška, podnosio zahtjeve, bilo tako što je direktno izdavao naređenja u tom smislu. Takođe, Slobodan Praljak je u proljeće 1992. jednog oficira HV-a, Vladimira Primorca, direktno imenovao na dužnost zapovjednika u HVO-u, tačnije, na dužnost zapovjednika Vojne policije za Operativnu grupu Jugoistočna Hercegovina.

S obzirom na dokaze, Vijeće je zaključilo da je Slobodan Praljak omogućio dobijanje vojne podrške u ljudstvu od Hrvatske za oružane snage HVO-a, direktno podstičući i doprinoseći uključivanje oficira HV-a u redove HVO-a, u periodu od proljeća 1992. do oktobra 1993. godine. Vijeće je zaključilo da je Slobodan Praljak, u skladu s funkcijama koje je obavljao u hrvatskim vlastima i u HVO-u – budući da je istovremeno imao de facto i/ili de jure vlast u Hrvatskoj i u BiH – na sastancima s visokim rukovodiocima Republike Hrvatske i HVO-a dobijao saznanja o utvrđenom političkom programu u vezi s Herceg-Bosnom i, štaviše, pokazivao spremnost da ga ostvaruje. U tom kontekstu, Slobodan Praljak je prenosio naređenja, informacije i instrukcije, te učestvovao u dobijanju vojne podrške za oružane snage HVO-a od Hrvatske. Dakle, Vijeće se uvjerilo da je Slobodan Praljak, u okviru projekta, čiji je cilj bio da se uspostavi hrvatska kontrola na teritorijama HZ(R) HB, bio posrednik između Hrvatske i HZ(R) HB u cilju ostvarivanj
a zločinačkog cilja UZP-a.


(U sljedećem nastavku: Kako je Vijeće utvrdilo međunarodni konflikt/agresiju Republike Hrvatske na BiH)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi