Gdje smo tu mi?

Piše: Zlatko Dizdarević

Cijela ova igranka između Washingtona i Moskve danas, nakon dovršene priče o “zatvaranju” Jadrana za Ruse, svodi se na ogromni geostrateški i ekonomski interes koji se poodavno u svijetu čita kao geostrategija prostora i energije. U ovom slučaju, američka odluka je po svaku cijenu zaustaviti izgradnju “Sjevernog toka 2” kojim dodatni ruski plin, mimo već postojećeg sjevernog plinovoda, treba da umpumpava u Evropu dodatne količine ovog energenta i to primarno preko Njemačke. U projekat su već uložena ogromna sredstva. Interes u tom imaju i neke druge države poput Francuske, Austrije, pa i Italije, te još neke članice EU
Dirljivo je bilo ushićenje kojim su prvih dana avgusta balkanski lideri u Podgorici dočekali američkog potpredsjenika Mike Pencea. Formalno, u pitanju je bio Jadranski summit. Protokolarno, eto sad i “familijarno”, američki gest zahvale Crnoj Gori na “velikoj odluci” da se pridruži NATO-u. Suštinski, bio je to roditeljski sastanak kako bi se novim i starim članovima porodice objasnilo kako sada stvari stoje i šta se od njih očekuje. Posebno, kako bi se poslala jasna poruka onima na Balkanu što još nisu članice NATO-a, šta će biti kada to postanu, a šta ako ne postanu.  

Pence je sve ovo sažeo u nekoliko rečenica: prvo, izazvao je salve oduševljenja u većem dijelu male jadranske države kazavši kako je “odlučnost Crne Gore da uđu u NATO, uprkos ruskom pritisku, inspiracija za cijeli svijet...” Bio je siguran kako svi koji su došli u Podgoricu “znaju da Rusija nastavlja s prekrajanjem međunarodnih granica korištenjem sile, a ovdje na Zapadnom Balkanu Moskva je radila na destabilizaciji  regije, potkopavanju demokracije i razdvajanju  jednih od drugih, uz odvajanje svih i od ostatka Evrope...” Na kraju je uvjerio prisutne kako se budućnost Zapadnog Balkana nalazi na Zapadu, te kako će “SAD potvrditi da im je u interesu  izgradnja odnosa što će ojačati veze ovih zemalja s evropskom zajednicom i SAD-om”.

Izlazak na Jadransko more

Mike Pence koji je u pristupu, objašnjenju ciljeva i tonom nuđenja demokracije unaokolo nadmašio Hilarry Clinton, u Podgoricu je stigao iz Estonije i Gruzije. I tamošnje je lidere, također, uvjerio kako sigurno mogu računati na SAD koje će ih “braniti od ruske agresije”. Zapravo, “odbrana” je odavno počela. NATO se iz dana u dan ukopava na raznim ruskim granicama sa hiljadama vojnika, podigavši na noge medije širom planete u histeričnom proglašavanju Moskve kao jedine ozbiljne opasnosti po svjetsku sigurnost i slobodu. Tu je negdje još i Sjeverna Koreja, ali sa njima će se lako. Eno im narodu, od prije neki dan i sankcije iz UN-a kakve svijet odavno nije vidio.

No, vratimo se Balkanu i istinskim razlozima “odjednom  ljubavi” koju je, uz bespogovorne naputke, iskazao potpredsjednik SAD u Podgorici. Dva razloga su za to suštinska i jasna. Prvi je u činjenici da je posao u zbijanju redova pred ruskom planetarnom opasnošću na terenu bivše Jugoslavije završen tek polovično, posebno što se učešća država u NATO-u tiče. Članice “familije” sa tog prostora su Slovenija i Hrvatska od prije, a evo sad i Crna Gora. Dakle, 50 posto. Nisu unutra Srbija, Makedonija i Bosna i Hercegovina.

Zaokruživanje NATO-a, dakle, jeste jedan od preduslova kako bi Washington, posebno linija bliska Mike Penceu, zavladao cijelim prostorom koji mu je kapitalno bitan. Najprije radi ovladavanja geostrateškim prostorom iz kojeg treba eliminisati  Ruse i “ući im u stomak”. I drugo, radi “plinskog” prodora i sa balkanske strane prema centralnoj Evropi, što bi bio udarac krucijalnim interesima Rusije kao glavnog snbdjevača tog tržišta strateškim energentom
Među ideološkim agresivcima opšteg tipa logika je da su “oni koji nisu sa nama – protiv nas...” Naravno, u slučaju tri pomenute zemlje koje nisu još u Alijansi postoje mnoge razlike, ne samo u nijansama. Od njihove političke mudrosti, orjentacije i kapaciteta u borbi za vlastite  interese, zavisi dalje odvijanje stvari.  Zaokruživanje NATO-a, dakle, jeste jedan od preduslova kako bi Washington, posebno linija bliska Mike Penceu, zavladao cijelim prostorom koji mu je kapitalno bitan. Najprije radi ovladavanja geostrateškim prostorom iz kojeg treba eliminisati  Ruse i “ući im u stomak”. I drugo, radi “plinskog” prodora i sa balkanske strane prema centralnoj Evropi, što bi bio udarac krucijalnim interesima Rusije kao glavnog snbdjevača tog tržišta strateškim energentom.

Ovladavanje prostorom Zapadnog Balkana za Ameriku je veliki cilj povezan sa još starijim, ruskim ciljem: Izaći na Jadransko more! Crna Gora bila je, nakon raspada Jugoslavije i stvaranja nove realnosti u zoni Jadrana, jedina i posljednja šansa za to. Sve do nedavno činilo se da je omjer snaga unutar male, ali sa ovog stanovišta strateški važne Crne Gore, bio više u korist Rusije nego SAD-a. Više  nije važno ko se u toj  priči preračunao, pogriješio ili loše pročitao nove vjetrove što pušu Balkanom. Tako je kako je.

Usput, “izlaz” na Jadran mimo zemalja  NATO-a, za sada, postoji i u Neumu, ali se tu igra stara igra iz Hrvatske koja naprosto izbjegava na svaki način dovršetak posla u razgraničenju sa BiH na moru. Ovih dana time se ponovo aktuelizira i  pitanja Pelješkog mosta. Ma koliko Hrvatska i ovdje tvrdila da “to” pitanje ne priznaje, kao što ne priznaje ni odluku arbitražne komisije u slučaju sa Slovenijom. U nekim hrvatskim medijima o “kraju priče o Jadranu” povodom Rusije, Neum se u konteksti prava BiH na teritorijalno more uopšte ne pominje. Sve ovo, zapravo, govori koliko je još uvijek dubiozna svaka priča i o našim odnosima na Zapadnom Balkanu, kao i ona o našim podaničkim odnosima prema velikima u svijetu. Najvžnije je biti nečiji.

Crnogorska inspiracija

Dvije naoko usputne dogodovštine dovoljno su ilustrativne u zbilji o “ljubavima” velikih spram malih  kada im to treba, a potom o hladnom okretanju leđa kada se pojavi novi  interes. Svijet se prvo šprdao gledajući snimak sa Summita NATO-a u Bruxellesu minulog maja kada je Donald Trump pred  desetinama kamera, kao vreću što mu je na putu, odgurnuo crnogorskog premijera Duška Markovića da bi  se locirao uz generalnog sekretara Alijanse Jensa Stoltenberga. Samo malo manje od tri mjeseca kasnije, prema izjavi potpredsjednika SAD-a, “Crna Gora je inspiracija za cijeli svijet zbog odupiranja ruskom pritisku...”  

Suštinski bolniju epizodu doživjela je Hrvatska iz istih, surovo pragmatskih interesa Amerike, mimo ikakve veze sa ljubavlju i simpatijama. Sve do “crnogorske inspiracije”, Hrvatska se tragom američkih omamljivih izjava zarad drugih okolnosti smatrala “liderom u regiji”. U Podgorici, međutim, morali su da prisustvuju trenutku kada je Pence mrtav hladan kazao kako sada, eto, “Crna Gora ima vodeću ulogu u odbrani stabilnosti i sigurnosti regije Zapadnog Balkana...” A Zagreb od njih i skupe avione kupio, i predsjednica se groteskno ugurala uz Trumpa, vojnički napredujući iz zadnjeg u prvi red na istom NATO skupu. Hrvatska je proglašena i za lidera “Incijative tri mora” (sic!)... Sve je to zaboravio nezahvalni Pence pa izjavio ono o vodećoj ulozi  Crne Gore... Džaba sve ono prije. Love is love, business is business!

Ovladavanje prostorom Zapadnog Balkana za Ameriku je veliki cilj povezan sa još starijim, ruskim ciljem: Izaći na Jadransko more! Crna Gora bila je, nakon raspada Jugoslavije i stvaranja nove realnosti u zoni Jadrana, jedina i posljednja šansa za to. Sve do nedavno činilo se da je omjer snaga unutar male, ali sa ovog stanovišta strateški važne Crne Gore, bio više u korist Rusije nego SAD-a
Tako je i sa ostalim “liderima” ovdje. A imali su na Balkanu istinskog državnika od kojeg su svašta mogli naučiti i o dignitetu i međunarodnom rejtingu zemlje koju vodiš. Nikome u svijetu na kraj pameti nije padalo priređivati mu skečeve kakvi se danas tzv.“liderima” svakodnevno priređuju. Ali, i za tu vrstu učenja treba imati kapacitet i samopoštovanje, da košta šta košta. Novi političati sa ovih prostora, naravno čast rijetkim izuzecima, nikada nisu htjeli da shvate da je u poslu koji rade mnogo bolje da ih ne vole, ali respektuju, nego da ih se hvali i kobajagi ljubi, a iza leđa se o njima pričaju  vicevi.

Cijela ova igranka između Washingtona i Moskve danas, nakon dovršene priče o “zatvaranju” Jadrana za Ruse, svodi se na ogromni geostrateški i ekonomski interes koji se poodavno u svijetu čita kao geostrategija prostora i energije. U ovom slučaju, američka odluka je po svaku cijenu zaustaviti izgradnju  “Sjevernog toka 2” kojim dodatni ruski plin, mimo već postojećeg sjevernog plinovoda, treba da umpumpava u Evropu dodatne količine ovog energenta i to primarno preko Njemačke. U projekat su već uložena ogromna sredstva. Interes u tom imaju i neke druge države poput Francuske, Austrije, pa i Italije, te još neke članice EU. Za sve njih je važno da je ruski gas jeftiniji, dovod direktan i brži, a projekat  dobitnički i za niz industrijskih grana i proizvođača za energetska postrojenja i opreme za plinovode. Za “stare” države EU, poput Njemačke i Francuske, posebno je pitanje principa da se evropska energetska politika utvrđuje u Bruxellesu, a ne u Washingtonu.

U svemu ovome Rusi ne kriju dodatni  interes: “Sjeverni tok 2” izbacuje iz igre Ukrajinu preko koje su se u prošlosti Evropljani primarno snabdijevali ruskim gasom. Time se Kijevu uskraćuju milijarde dolara godišnje. Kada su Amerikanci počeli da koketiraju sa Kijevom u korist EU, a zapravo zarad NATO-a,  mimo poznatog stava Moskve “da nemaju ništa protiv ulaska Ukrajine u EU, ali imaju protiv ulaska u NATO, sa raketama na našoj granici”, došlo je do svega do čega je došlo. Najgore po Ukrajinu. Evropa se izmakla, Amerika nije ušla, izgubljen je Krim...  

Američki plan u Evropi

Danas je osnovni američki plan u Evropi, zaustaviti Ruse i njihov plin. Kao i kada su iz istih razloga spriječili Bugarsku da preko njene teritorije propusti “južni tok” i ruski pritodni gas prema Evropi preko Grčke i Italije... Sada moraju riješiti najmanje dva problema. Jedan je podići na noge članice NATO-a, ubjedivši ih da im je Moskva najveća egzistencijalna opasnost i da će ih ucjenjivati plinom, uz ostalo. U toj operaciji već imaju prirodne saveznike, uglavnom u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza, baltičkim i  istočno-evropskim, sada članicama EU. Poljska  je tu perjanica na svaki način. Njihovi ideološki animoziteti i sigurnosni strahovi još nisu ni približno ublaženi. Podržavaju Zapad u svemu što je protiv Moskve. Dodatno su i skandinavske zemlje protiv, ali iz drugih, ekonomskih plinskih kalkulacija. Dilema  su još pomenute tri države Balkana koje nisu “unutra” – Srbija, Makedonija i BiH. Najbliža NATO-u od njih u ovom času je Makedonija sa premijerom Zaevom. Saga sa imenom države lako će se riješiti
ako zatreba i to jednim migom Amerikanaca Grcima, “jer su strategija i sigurnost svih su u pitanju, da se ne bavimo sitnicama...”

Iz perspektive Washingtona, BiH im jeste danas problem jer ima u RS-u kočničara njihovom projektu. Stvar je komplikovana. Ovakav Dayton je za Ameriku spomenik “uspjehu” (sada ga nude i Siriji!). Ipak, oni to mogu da naštimavaju i mjenjaju, ali samo ako zatreba njima. Sve dok je to bio samo naš problem, Dayton se ne smije dirati. I EU se na toj filozofiji proslavila grotesknim ocjenama o “impresivnim rezultatima BiH na putu prema Evropi”. 

“Izlaz” na Jadran mimo zemalja  NATO-a, za sada, postoji i u Neumu, ali se tu igra stara igra iz Hrvatske koja naprosto izbjegava na svaki način dovršetak posla u razgraničenju sa BiH na moru. Ovih dana time se ponovo aktuelizira i  pitanja Pelješkog mosta. Ma koliko Hrvatska i ovdje tvrdila da “to” pitanje ne priznaje, kao što ne priznaje ni odluku arbitražne komisije u slučaju sa Slovenijom. U nekim hrvatskim medijima o “kraju priče o Jadranu” povodom Rusije, Neum se u konteksti prava BiH na teritorijalno more uopšte ne pominje
Srbija je priča za sebe. Sa jedne strane gledano, tamo jeste jak proruski  front koji je i protiv EU i NATO-a. U varijanti pristanka na članstvo u EU bez NATO-a mogla bi se naći i polurješenja koja bi možda  mogli prihvatili, svako iz svojih razloga, i SAD, i Rusija i Beograd. Nijansi  je tu puno. Beograd sam, uz tvrdokornu Rusiju, uz objektivno manje bitnu pomoć RS-a – ma koliko Dodik sebe na silu pozicionira kao nezaobilaznog lidera u kreiranju sudbinje Srba na Balkanu (i šire) – teško može odgovoriti svim zahtjevima vremena koje dolazi.

Ovdje se ne mogu zatvoriti oči ni pred zavidnom lukavošću Putina, mada mu objektivna realnost ne pruža  veliki manevarski prostor, da diktira igrom do kraja. Postoje logična mišljenja i da bi Vučić u konačnici mogao dobiti od Putina zeleno svjetlo za ulazak u EU jer ne treba zaboraviti koji mehanizmi i pravila unutar Unije vladaju. Tako, recimo, najnovije krajnje rigorozne sankcije EU protiv Rusije ne bi mogle biti usvojene da je samo jedna članica Unije glasala protiv. Ta vrsta matematike kazuje da bi Srbija sama, ili recimo uz Mađarsku ili neku drugu državu EU, mogla u određenim situacijama da bude značajnija za Rusiju, nego da je kao jedina u Evropi na ruskoj strani. Naravno, to su za sada uglavnom špekulacije ali, u vremenima kada se ubrzano i grubo ruše u Evropi i po svijetu mnogi do sada važeći principi, savezi i političke logike – sve je moguće.

Ruski, američki ili izraelski plin


Ono što je iskazano u ovim razmišljanja “sa strane”, povodom strasne podrške i obećanja Mike Pencea u Podgorici balkanskim liderima, temeljeno je na osjećanju da ovdašnji politički krugovi smisao sudara  dvije velike sile na Balkanu ne čitaju hladno, interesno i racionalno. Niti uz primarno pitanje, gdje smo tu mi? Da li je ruski plin jeftiniji, praktičniji i dostupniji cjevovodima na ovom prostoru? Ili ćemo sutra ovisiti od onog skupljeg, američkog (ili “novog” izraelskog, iz mora, što nam ga Washington nudi kao alternativu). Američki plin je proizveden iz škriljaca, pa skupo transportvan do skladišta LNG (Liquid Natural Gas) na ovim prostorima gdje će se pretvarati u tečni plin. I zato je mogućnost manevrisanja njegovom cijenom mnogo manja nego u slučaju ruskog plina. Pitanje je i koliko će se dugo konkurentski  rat ove vrste na energetskom planu, za dominaciju Amerike nad Evropom, može dobijati samo brutalnim  sankcijama protiv Rusije. Ove posljednje mjere daleko su zagazile na teren evropskih interesa, na
metanjem kazni firmama Starog kontinenta koje proizvode opremu za “Sjeverni tok 2”.

I najnovija inicijativa “Tri mora”, u kojoj su zemlje EU što gravitiraju Jadranu, Baltiku i Cnom moru, s razlogiom se čita kao čisto američki interes. Kompetentni politički analitičari to nazivaju terenom  “američkog sanitarnog koridora prema Rusiji”. Jasno je, naime, da se osnovni cilj krije iza opštih ciljeva  ekonomske i svake druge saradnje između zemalja Inicijative “tri mora” koja okuplja svega 22 posto stanovnika EU sa učešćem od  tek 10 posto u BDP-u Unije. On je u spajanju još neizgrađenog LNG na Krku sa LNG-om u Poljskoj, te uspostavljanju na taj način alternative plinskoj osovini Moskva-Berlin. 

Svijet se prvo šprdao gledajući snimak sa Summita NATO-a u Bruxellesu minulog maja kada je Donald Trump pred  desetinama kamera, kao vreću što mu je na putu, odgurnuo crnogorskog premijera Duška Markovića da bi  se locirao uz generalnog sekretara Alijanse Jensa Stoltenberga. Samo malo manje od tri mjeseca kasnije, prema izjavi potpredsjednika SAD-a, “Crna Gora je inspiracija za cijeli svijet zbog odupiranja ruskom pritisku...” 
Sve ovo unijelo je razdor među članice EU što je dobitak za politiku Mike Pencea i njegovo okruženje. U ovome je Trump ostao izblokiran pokazujući namjeru da se sa Rusima ne ulazi u energetski rat. Ključni igrač u smišljanju kongresne blokade predsjednika na tom pitanju je glasoviti jastreb i vodeći “anti-Rus” John McCain. Time se pozabavio uprkos dijagnosticiranom tumoru na mozgu u poodmakloj fazi!    

Priča o “destabilizaciji Zapadnog Balkana od strane Rusije” i pokušaju “odvajanja Balkana od Zapada gdje mu je mjesto”, koju je ispričao Mike Pence prije nekoliko dana u Podgorici, za neke je već pretočena u storiju o Balkanu, kao bojnom polju na kojem je dužnost  napadnutima pomoći, u ime demokracije, naravno. A cilj je nakon “zauzetog Jadrana”, zauzeti i cijeli Zapadni Balkan...

Ne bi to možda bilo najgore rješenje za mnoge, ionako sve više uživamo porobljavani na razne načine i sa različitih strana. Ali uz makar dva pitanja: Gdje su tu interesi “Zapadnog Balkana” koji u ime tuđih ambicija treba da živi uz bitno skuplju i neizvjesniju energiju od koje ovisi beskrajno mnogo onoga što je životni standard. I drugo, gdje su tu oni političari koji su u stanju da se izbore za interes građana što su ih birali. Onda bi nam i odnosi između Amerike i Rusije bili manje važni. Ovako im robujemo. Do ushićenja.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi