Građane Sarajeva liječili smo kako medicinski, tako i srcem

Piše: Dženana Karup Druško

Ljudi kao što je Ismet Gavrankapetanović Bosna i Hercegovina nema puno. Ljekara, hirurga, još manje. U proljeće 1992. kad su mnogi, mnogi odlazili zbog rata, nastavljajući svoje karijere i specijalizirajući u Zagrebu, Turskoj i ko zna sve gdje ne, doktor Gavrankapetanović je ostao u svom gradu, na svojoj klinici, u svojoj mahali. Sigurno da niko, a ni on sam, ne zna koliko je života spasio u ratu, koliko je ranjenih zakrpio, fiksatora postavio... i bio na raspolaganju 24 sata, ili na klinici ili u brigadi, na liniji. Od 40 ljekara, ortopeda, do kraja rata u Sarajevu ih je ostalo pet-šest.
Možda je prošlo previše godina od rata, mnogi ne pamte, iškolovane su nove generacije... ali neke stvari se ne smiju zaboraviti. I ne mogu. Još uvijek ima puno onih koji pamte. Poslije rata svoju karijeru doktor Gavrankapetanović je nastavio usavršavajući iskustva i znanja prikupljena u ratu u Bosni i Hercegovini, prenoseći ih kolegama po cijelom svijetu koji su ga uvažavali kao jednog od najboljih. Malo je profesora koji su svaki dan po nekoliko sati u operacijskoj sali, ali profesor Gavrankapetanović jeste. Malo je profesora u Sarajevu kojima dolaze pacijenti iz cijele BiH, pa i iz Republike Srpske i susjednih zemalja, ali njemu dolaze. Ako smjenjuješ takvog čovjeka s mjesta direktora klinike, onda se podrazumijeva da imaš boljeg, što teško da može biti tačno. Uostalom, ako to već radiš onda moraš poštovati njegovo znanje i iskustvo, dignitet i kredibilitet koje taj čovjek ima, a nesumnjivo ima, i to ne samo u Sarajevu. Pozicija se danas, nažalost, stiče na razne načine, ali poštovanje ljudi se, ipak, zaslužuje i nema tog novca i pozicije moći koje to mogu priskrbiti.

„U hirurgiji učite kako se pomaže, kako treba da se radi, učite tehnike. Međutim, ne učite kako u situaciji, gdje imate stotinu ljudi koji su teško povrijeđeni, gdje su dijelovi tijela otkinuti, imate i djece povrijeđene, kako tu pristupiti, a pokušati sačuvati taj profesionalni odnos, jer najbolje pomažete kad ste profesionalni do kraja. Ali ne možete. Emotivno ste uključeni u sve što se oko vas dešava, sve vaše je tu, i to ne možete isključiti. Nekad me pitaju, kako ste imali tako dobre rezultate u tako nemogućim uslovima? Ja imam utisak da smo imali uspjeha jer smo građane Sarajeva liječili kako medicinski, tako i srcem. Čini mi se da je ta količina ljubavi stvarno pomagala, jer to je jedna nemoguća situacija. Ni po jednom uvaženom parametru ne možete te ljude u potpunosti zbrinuti, jer nemate niti lijekova, niti dovoljno krvi, fiksatora, svjetla, nemate čak ni vode da se napijete u pauzama. Priča o četverogodišnjem ratu u Sarajevu je stvarno jedna epopeja historije i odbrane“, rekao je profesor Gavrankapetanović u intervjuu koji smo u proljeće 2014. radili za sarajevske Dane.

Profesore Gavrankapetanoviću, kad se spomene maj ‘92 godine, čega se Vi sjetite?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Sjetim se proljeća, inače najviše volim taj dio godine... Ali, sjećam se i naše posvećenosti jednoj novoj vrsti posla, koja je počela mjesec ili dva ranije, a u isto vrijeme i naše zbunjenosti zbog broja ljudi koji su u Sarajevu svakodnevno bili povrijeđeni. Ranjeni i mrtvi. Imam utisak, kad se vratim u prošlost, kao da je neki jaki udar čekićem u naše sudbine i naše živote sve razbio. U nekoliko dana je nestalo sve što je bilo prije toga. Ljekari masovno odlaze, hirurzi, ali i ostali, koji su u tom trenutku bili jako potrebni.

Ja sam tada radio već četiri ili pet godina na hirurgiji, to je neki period kada imate dosta snage i znanja, ali u isto vrijeme ste i zbunjeni tim odlascima ljudi. Iz smjene u smjenu, iz dana u dan, vidite sve manje i manje onih koji ostaju, a vidite sve više i više ranjenih. Bolnica je bila puna.

Maj ‘92. godine dijelim u dva dijela. Drugog maja sam bio dežurni kad je počeo taj sukob u gradu. Negdje do 11 sati je bilo dosta mirno, povremeno se čula neka granata. I onda su odjednom granate počele padati. Imali smo u vrlo kratkom roku 118 povrijeđenih. Najveći teret su nosile tadašnja Traumatologija i Ortopedija. U prijemnom je sa mnom radila sestra Emilija. Zgledali smo se, jer odjednom je bio veliki broj ranjenih, a u isto vrijeme je i klinika bila pod udarima granata. Ta soba u kojoj smo radili, imao sam utisak kao da su me stavili u neku pokretnu sobu jer se stalno pomjerala. Sjećam se tog pomjeranja dok mi radimo, a sve drhti sve vrijeme. Kao zemljotres koji ne prestaje.

„U nekoliko dana je nestalo sve što je bilo prije toga. Ljekari masovno odlaze, hirurzi, ali i ostali, koji su u tom trenutku bili jako potrebni. Ja sam tada radio već četiri ili pet godina na hirurgiji, to je neki period kada imate dosta snage i znanja, ali u isto vrijeme ste i zbunjeni tim odlascima ljudi. Iz smjene u smjenu, iz dana u dan, vidite sve manje i manje onih koji ostaju, a vidite sve više i više ranjenih. Bolnica je bila puna“
Sjećam se jednog momka koji je povrijeđen kod kina Radnik. Tada sam prvi put vidio silinu blast povrede, to je povreda gdje nema direktne rane, nego nastaje od snage eksplozije. On se nije ni sjećao šta mu se desilo. Krv mu je išla na nos i na uši. Taj cijeli dan i cijelu noć smo radili. Negdje predvečer je prestalo pomjeranje naših operacionih sala. To je taj prvi dio maja. Nakon toga, imali smo 30-40 povrijeđenih svaki dan i ušli smo u tu jednu mašineriju. Bez struje i medicinskog snabdijevanja. Nemamo lijekova, zavojnog materijala, vanjskih fiksatora... I dolazi 27. maj, koji je, ustvari, moj prvi najveći susret s jednom hirurgijom katastrofe, kojoj smo, nažalost, kasnije više puta svjedočili.

Sjećam se tih scena u hodniku prijemne ambulante, sve puno ranjenih, koji jedan pored drugog leže po podu, kao i u velikom holu ispred recepcije, kroz cijelu fizikalnu terapiju, u holu ispred liftova... Prvo smo radili klasičnu trijažu, razdvajanje teže i lakše povrijeđenih... Znam da su bili neki mladi ljudi koji su došli da nam pomognu, koji čak nisu ni medicinski radnici, ali pomažu nam. Sjećam se da se neki od njih od tog šoka onesvijeste, pa i njima moramo pomoći...

Govorite o prvom masakru na Markalama?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Da, to je moj prvi susret s nevjerovatnim brojem teško povrijeđenih ljudi na jednom mjestu. Drugog maja je bio drugi tip povređivanja, ljudi su dovođeni tokom cijelog dana, neko je povrijeđen u kući, neko na ulici... Međutim, 27. maja je u roku od pet do šest minuta došlo 150 povrijeđenih ljudi. Mi smo se organizirali i radili koliko smo mogli i kako smo mogli, ali 27. maj je sasvim nova dimenzija rata u Sarajevu.

Koliko je u tom trenutku bilo ljekara na Ortopediji?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Kada je rat počeo bilo je 40 ortopeda i 40 traumatologa. U završnoj godini rata, mislim da je ostalo pet ili šest ljekara na Traumatologiji i osam ili devet na Ortopediji. Radili smo u smjenama od po tri ljekara s tim, kad je bilo puno ranjenih, podrazumijevalo se da dođu svi koji eventualno blizu stanuju. To je onaj duh Sarajeva koji je tada bio...

Prema statistikama, najviše ljudi u Sarajevu je i poginulo na početku rata, dok nisu naučili kako se sakriti, prepoznati zvuk granate, PAM-a, PAT-a... Od ljekara se i tada očekivalo da rade svoj posao, spašavaju živote. Ali, da li ste mogli isključiti emocije?

GAVRAKAPETANOVIĆ:
U hirurgiji učit
„Drugog maja sam bio dežurni kad je počeo taj sukob u gradu. Negdje do 11 sati je bilo dosta mirno, povremeno se čula neka granata. I onda su odjednom granate počele padati. Imali smo u vrlo kratkom roku 118 povrijeđenih. Najveći teret su nosile tadašnja Traumatologija i Ortopedija. U prijemnom je sa mnom radila sestra Emilija. Zgledali smo se, jer odjednom je bio veliki broj ranjenih, a u isto vrijeme je i klinika bila pod udarima granata. Ta soba u kojoj smo radili, imao sam utisak kao da su me stavili u neku pokretnu sobu jer se stalno pomjerala“
e kako se pomaže, kako treba da se radi, učite tehnike. Međutim, ne učite kako u situaciji, gdje imate stotinu ljudi koji su teško povrijeđeni, gdje su dijelovi tijela otkinuti, imate i djece povrijeđene, kako tu pristupiti, a pokušati sačuvati taj profesionalni odnos, jer najbolje pomažete kad ste profesionalni do kraja. Ali ne možete. Emotivno ste uključeni u sve što se oko vas dešava, sve vaše je tu, i to ne možete isključiti. Nekad me pitaju, kako ste imali tako dobre rezultate u tako nemogućim uslovima? Ja imam utisak da smo imali uspjeha jer smo građane Sarajeva liječili kako medicinski, tako i srcem. Čini mi se da je ta količina ljubavi stvarno pomagala, jer to je jedna nemoguća situacija. Ni po jednom uvaženom parametru ne možete te ljude u potpunosti zbrinuti, jer nemate niti lijekova, niti dovoljno krvi, fiksatora, svjetla, nemate čak ni vode da se napijete u pauzama. Priča o četverogodišnjem ratu u Sarajevu je stvarno jedna epopeja historije i odbrane, ali ovaj dio medicine, koji je meni zanimljiv i koji je moje profesionalno opredjeljenje, stvarno je nešto što je također posebno. Puno smo o tome kasnije pisali i govorili i naše iskustvo je poslije koristilo drugima.

Koliko ste na početku rata uopće imali znanja o toj ratnoj hirurgiji?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Mi smo u bivšoj Jugoslaviji imali predmete ratna hirurgija i hirurgija, danas su objedinjeni u jedan u kojem učimo i jedno i drugo. Ratna hirurgija je učena na principu ratova kakvi su se očekivali. To su linije fronta, pa putevi evakuacije, ide bolničar i tehničar, onda deset kilometara u pozadini imate hiruršku ustanovu koja pruža jedan maksimalan nivo usluge. Oko nas su bile linije na 300 metara. Granatirane su bolnice, ranjavani su ranjenici.

Sjećam se jednog dana na dječijem odjeljenju. U boksu broj šest bilo je dvoje djece koje smo operisali nakon ranjavanja. Granata je pala na drvo ispred dječijeg odjeljenja, aktivirala se i tu djecu ponovo ranila, kao i dvije mlade sestre s odjeljenja. Onda sam ponovo operisao tu djecu, operisao sam i te sestre. Snalazili smo se, pokušavajući zajedno s bolesnicima da to prevaziđemo. A na tu se situaciju, ustvari, i ne možete pripremiti, ne možete to naučiti.

Kako možete da naučite da radite u operacionoj sali dok se ona granatira? O toj hirurgiji katastrofe mi smo poslije govorili na velikom broju konferencija, prezentirali ta naša iskustva koja su s jedne strane bolna, ali s druge strane, ipak, osjećate se ponosnim. Imam nekad običaj reći – ako sam ikad nešto dobro u životu radio, onda su to te četiri godine, jer toliku količinu da učinite dobra i pomognete ljudima, to se ne pruža svakome. Hipokrat je rekao: “Samo rat može roditi hirurga.” Mi smo imali sreću da smo imali dobre učitelje. Ta hirurgija je bila zaista dobra hirurgija. Iza nas su bili naši učitelji od kojih smo mi učili. Newton je lijepo rekao: “Vidio sam dalje zato što sam gledao s ramena divova”.

Često se govori da jedino dobro, ako postoji neko dobro koje rat može donijeti, to što smo dobili vrhunske ortopede.

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Slažem se. Ne postoji razlog da neko ko se rodi u Americi, Japanu, Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj ili Engleskoj, bude bolji od nekog ljekara koji se rodio ovdje. Mi smo to pokazali i dokazali. Naravno, mi smo ponosni i zato jer smo sebi poslije rata postavili zadatak da ćemo i dalje raditi na tome da izliječimo što veći broj ljudi i odgojimo što više mladih. Danas na ortopediji radi cijela jedna generacija mladih ljudi, ljekara hirurga na koje sam stvarno ponosan.

Težak je to posao, i kod nas i u svijetu, svaki dan je novi rizik vezano za liječenje. Uvijek možete imati nepredviđene situacije i ishode. Ali mi smo, valjda, kroz taj rat zaslužili poštovanje koje je nepodijeljeno i u krugovima u Zagrebu, Beogradu, Sloveniji, Mekedoniji, Crnoj Gori, na području cijele bivše Jugoslavije, ali i širom Evrope i svijeta. Danas nas ima na velikom broju konferencija, naši ljudi govore, prezentiraju knjige i radove koje objavljujemo.

„Nemamo lijekova, zavojnog materijala, vanjskih fiksatora... I dolazi 27. maj, koji je, ustvari, moj prvi najveći susret s jednom hirurgijom katastrofe, kojoj smo, nažalost, kasnije više puta svjedočili. Sjećam se tih scena u hodniku prijemne ambulante, sve puno ranjenih, koji jedan pored drugog leže po podu, kao i u velikom holu ispred recepcije, kroz cijelu fizikalnu terapiju, u holu ispred liftova... Prvo smo radili klasičnu trijažu, razdvajanje teže i lakše povrijeđenih... Znam da su bili neki mladi ljudi koji su došli da nam pomognu, koji čak nisu ni medicinski radnici, ali pomažu nam“
Kad sam bio u Bolonji, to je najpoznatiji institut za ortopediju u Evropi, šef tog instituta mi je rekao: “Dok smo mi išli u svoje domove, mirno spavali, uživali u svojim vikendicama i živjeli normalno svoj život, vi ste u Sarajevu čuvali čast ortopedije, čuvali ste čast hirurga ortopeda, liječeći u nemogućim uslovima.” To su neke situacije koje puno znače.

Sjećam se i predavanja u Edinburghu, na koje je doktora Šukriju Đozića i mene pozvao naš prijatelj, John Bevis, profesor s Oxforda koji je dolazio u ratu da nam pomogne, a onda i poslije rata. Ušli smo i u njegov udžbenik vezano za Sarajevo. Ja sam govorio o hirurškom liječenju koštanih infekcija nakon ranjavanja. Kad smo izložili našu prezentaciju, predsjedavajući, koji je bio na bini, rekao je: “Ja ću se sada skloniti i molim da Ismet i Šukrija gore izađu, jer oni treba da sjede ovdje.” Bilo mi je neprijatno, to je bilo 2001, tada sam imao 39 godina. Šukrija mi je tada šapnuo: “Ismete, nemoj da imaš tremu, samo se sjeti šta smo preživjeli.” Tako me nekako ohrabrio.

Sjećam se i jednog predavanja o hirurgiji katastrofe u Heidelbergu, gdje je poznata heidelberška ortopedija, među najpoznatijima u Evropi. Kad sam završio, oni ne plješću nego udaranjem o tvrdu podlogu izražavaju poštovanje i to nikako ne prestaje. Onda ja ponovo izađem, naklonim se, a oni nastavljaju. To je jedno veliko poštovanje.

Sjećam se u Češkoj jednog predavanja. Dok mi opisujemo način zbrinjavanja, vidim tri anesteziologije kako plaču. Iskustvo hirurgije iz Sarajeva je, ustvari, baština cijelog svijeta.

Kako je došlo do toga da su danas sarajevski ljekari u društvu loše cijenjeni, da ne spominjem korupciju s kojom se u javnosti često povezuju?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
To je, generalno,
„Kako možete da naučite da radite u operacionoj sali dok se ona granatira? O toj hirurgiji katastrofe mi smo poslije govorili na velikom broju konferencija, prezentirali ta naša iskustva koja su s jedne strane bolna, ali s druge strane, ipak, osjećate se ponosnim. Imam nekad običaj reći – ako sam ikad nešto dobro u životu radio, onda su to te četiri godine, jer toliku količinu da učinite dobra i pomognete ljudima, to se ne pruža svakome“
jedna kriza u društvu. Korupcija se vrlo jednostavno može iskorijeniti, jer mnogo je više priče, nego što to zaista postoji. Naravno, niko neće zatvoriti oči pa reći: ne postoji. Pod broj jedan, savjet ljudima: nemojte davati pare ljekarima, a onaj koji od vas bude tražio, nemojte ga prijavljivati njegovom šefu, idite odmah na policiju i prijavite ga. Vrlo je važno da odnos između ljekara i pacijenta, koji je važan, ostane nešto što je časno i čisto. Bilo kakva sumnja u tom segmentu nije dobra ni za društvo. S druge strane, ljekari se osjećaju povrijeđeni zato što najveći dio njih časno radi. Važno je da se to konkretizuje i da priča o tome jednom zauvijek nestane. Važno je da ljekarski poziv ostane sačuvan od svih paušalnih ocjena, jer svaki dan se na kliničkom centru otvara 40 operacionih sala u kojima ljudi rade težak posao. Ti ljudi žrtvuju svoje živote radeći i boreći se za zdravlje bolesnika. Vrlo je važno da ih ovo društvo zaštiti i nagradi za ono što rade.

Od početka rata, i tog maja '92, vi ste, ustvari, učili sami od sebe?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Kako je išlo vrijeme, radite i onda naučite da funkcionirate u nemogućim uslovima. Nevjerovatno je šta sve čovjek može da uradi, u kakvim situacijima može da radi. Mi smo, kako je koja godina išla, svake godine u svakom pogledu, i pored tih teških uslova, mogli mnogo više da uradimo, ušli smo u tajne tih dubokih ogromnih rana. Prepoznavali smo unaprijed stvari, onaj šok od početka je polako odlazio. Nažalost, kalili smo se u toj jednoj vatri ranjavanja, smrti.

Gdje biste danas smjestili hirurgiju i ortopediju BiH u odnosu na druge u svijetu?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Za vrhunsku medicinu, i za sve ono što želite postići, potrebna su velika sredstva. I najbogatija društva na području medicine imaju određene nedostatke, ne mogu sve da pruže. Mi, kao jedno siromašno društvo, naravno da smo tu uskraćeni. Ali zašto je važno ulaganje u medicinu? Zato što je najbolje da se ljudi liječe u svojoj zemlji, da imaju sve ovdje i to je prije svega humano, jer je pacijent uz svoju porodicu. S druge strane, to je praktično i za društvo, zato što zadržava ogroman novac. Dobro bi bilo da te pare usmjerimo na obrazovanje, na edukaciju. Najveći dio procedura možemo ovdje da uradimo, postoje naravno izuzeci, koje i zemlje koje su veće i bogatije od nas ne mogu da riješe, i oni šalju u neke druge zemlje. Ali ono što je važno to je da onaj dio medicine koji mi možemo da savladamo, da bude podržan od društva.

Je li u pitanju ljudski faktor ili tehnika?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Naša najveća vrijednost su, ustvari, ljudi. Oni su najvrjedniji od svega. Nama treba ta jedna tehnička i materijalna potpora u smislu vrste lijekova, opreme i materijala kojeg koristimo. To je vrlo važno da nam bude na raspolaganju i onda mi možemo da napravimo čuda.

Šta ne možete uraditi?

GAVRANKAPETANOVIĆ:
Mi imamo po oblastima podijeljene određene internističke i hirurške bolesti za koje preko federalnog Fonda zdravstvenog osiguranja izmještamo pacijente, ali to je vrlo mali broj bolesti i to će se svesti na minimum. Vrlo je malo stvari koje mi ne možemo da uradimo. Što je dobro i ohrabrenje za građane. Mi imamo pacijente ne samo iz BiH, nego i iz zemalja okruženja, koji redovno dolaze. Materijalna potpora u smislu implantata, u smislu snabdjevenosti, to je ono što je za nas ključno. Mogu reći da na Ortopediji gotovo ne postoji neko stanje koje ne možemo tretirati kvalitetno.

(Dani, 16.5.2014)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi