Rođendan krvavog proljeća

Piše: Zlatko Dizdarević

Velike stvari desile su se u svijetu minulih godina. Uglavnom ružne. Na njih se navikavamo kao da su normalne pa ih više ne obilježavamo. Budućnost će kazati koliko su bile važne. Možda ne u početku, ali im je rezultat sad već istorijski. U samo šest kratkih godina – novi svijet!
Prva pomisao na rođendan je, najčešće, nešto lijepo. Tako je nekad bilo. Vremena se mijenjaju kao i povodi za rođendane. Sve ih je više danas koji nagone da se sjetimo i puno toga ružnog. To se onda zove, obilježavanje. Godišnjice rata, razaranja, raspada, raznih izdaja, početak kraja nekog lijepog  života, društva i države. Obilježimo ponekad i kraj nasilja i nadu da će biti bolje. Onda nada izblijedi pa se više i ne obilježava...

Velike  stvari desile su se u svijetu minulih godina. Uglavnom ružne. Na njih se navikavamo kao da su normalne pa ih više ne obilježavamo. Budućnost će kazati koliko su bile važne. Možda ne u početku, ali im je rezultat sad već istorijski. U samo šest kratkih godina – novi svijet!

Istorijski projekat

Taj mart  2011. godine ostao je upamćen po bliskoistočnoj kataklizmi koju su njeni projektanti  izvana nazvali cinično “arapskim proljećem”. Danas se vidi koliko su posljedice nadrasle siledžijsku ideju namjenjenu samo regionu. Čini se da je onda jedini sa liste ciljanih žrtava,  nesretni Gadafi, odmah naslutio šta donosi sa sobom to krvavo “proljeće” što je ubrzano otklizavalo u duboku i svekoliku zimu, civilizacijsku. Poručio je ideolozima interesnog rušenja  da su “idioti” i da će Mediteran postati more krvi, a milioni izbjeglica iz Afrike i Azije preplavit će Evropu... Smijali su se pomažući na svaki način proxy hordama da mu dođu glave, naravno u ime “demokracije i ljudskih prava”. Nakon što su ga zvijeri – napujdane iz Evrope i Amerike – raščerečile kasnije te godine, a zapadni lideri i bankari oteli i dotadašnji dug za naftu i ono što će tek pokrasti iz Libije, Hillary Clinton je ušla u istoriju egzaltacijom: “Došli smo, vidjeli smo, mrtav je...” Laž u formulaciji. Ubili su ga.

Tog marta 2011. pristiglo je takozvano “arapsko proljeće” i u Siriju, nakon Tunisa i Kaira. Lokalne “diktature” nisu bile više onako poslušne kako je to geostrategija energije zahtijevala.  “Ljudska prava” naravno nisu bila potrebna u beduinskom Zaljevu gdje je energetska sisa u kombinaciji sa feudalizmom obilno pumpala blago. U zemljama koje su imale u sebi čip odrastanja stvari su se otimale i postajale opasne. Sekularizam je valjalo zamijeniti “umjerenim islamom” (sic!), srednju klasu rasturiti i raseliti, neposlušne poubijati i države im razvaliti. Business ne pripada njima.



U minulih šest godina srušeno je više pravila, principa, sistema i konvencija u svijetu nego od Drugog svjetskog rata do danas. Potpuno su ismijane, recimo, temeljne odrednice Povelje Ujedinjenih nacija o pravu na suverenitet država, teritorijalni integritet, nepovredivost granica, nemiješanje u unutrašnje stvari, itd. Sve u ime demokracije i ljudskih prava kao univerzalnih vrijednosti koje su univerzalno zloupotrebljene
Istorijski projekat Zapada na Istoku je neupitan: prvo, resursi im se moraju otimati. Oni zato služe. Drugo, ne smije im se dozvoliti da se emancipuju jer će onda otimačina biti ugrožena...

Bilo je planirano da “proljeće” prevaspitavanja traje mnogo kraće. Kao u Libiji, recimo. U Siriji nisu uspjeli, evo sve je teže i u Jemenu. Egipat je pošteđen jer neko mora čuvati Izrael. Zato i služi onaj Camp David. Saldo nepokoravanja Sirije je nakon šest godina porazan za projekat. Ne samo za razvaljene države, već i za “ostatak” planete. A mislili su da je sve bilo idealno isplanirano. Samo što to niko nije tako objasnio Assadu, njegovoj armiji i narodu, ni “geostrateški” Rusima, Iranu, Kurdima, Hezbollahu... Priča se otela. A šta je sve moguće kada se ovoliki projekat otme jer su se njegovi planeri preigrali pa nisu shvatili šta se sve i koliko promijenilo na “terenu” zahvaljujući eto baš njima. Dokle može ići glupost u vjerovanju da se sve može držati pod kontrolom podcjenjujući nove politike i prirodne zakone – sve to pokazuje ovih kratkih a istorijskih šest godina čiji martovski “rođendan” niko nije proslavio, pa čak ni obilježio.  

U minulih šest godina srušeno je više pravila, principa, sistema i konvencija u svijetu nego od Drugog svjetskog rata do danas. Potpuno su ismijane, recimo, temeljne odrednice Povelje Ujedinjenih nacija o pravu na suverenitet država, teritorijalni integritet, nepovredivost granica, nemiješanje u unutrašnje stvari, itd. Sve u ime demokracije i ljudskih prava kao univerzalnih vrijednosti koje su univerzalno zloupotrebljene u nasilju nad elementarnim ljudskim pravom na život, dom, slobodu, ravnopravnost...

Politička rutina

“Pravo” na vojnu intervenciju u tuđoj zemlji postalo je stvar dokazivanja svjetskih siledžija.  Podjednako tako i pravo na rušenje režima koji imaju međunarodni legitimitet i zastavu u UN-u. I ništa. Broj ubijenih civila dostiže u svijetu zastrašujuće  razmjere. Hladno se saopštava kako će koliko sutra umrijeti od gladi milioni djece. Kažu, strašno! Planiraju se cijepanja suverenih država zarad energetske kleptomanije izvana, i ništa. Legaliziraju se, finansiraju i naoružavaju najkrvoločnije terorističke organizacije uz javna i bjesomučna laganja tim povodom. Politički skandali nekad, danas su politička rutina. A daleko je od savršenog svijet bio i jučer.  

Nekoliko usputnih činjenica: takozvano “palestinsko pitanje” onakvo kakvo je postojalo sedam decenija, prije koju godinu vrhunski potencirano, recimo, čuvenim Obaminim govorom u Kairu obećanjem o državi, evo od Trumpa i Netanyahuove najnovije siledžijske faze – praktično je umrlo. Najgori jastreb u lancu izraelskih jastrebova dobacio je do tvrdnje da je “koncept dvije države mrtav”. Netanyahu se otvoreno šprda i s odlukama o daljoj, nelegalnoj izgradnji jevrejskih  naselja na teritoriji dnevno otimanoj od Palestinaca, izjavom da će “graditi gdje, kad i koliko hoće...” A kada Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a za zapadnu Aziju (ESCWA), ova i ovakva ponašanja s razlogom okarakteriše u svom izvještaju kao “aparthejd”, onda na intervenciju SAD-a generalni sekretar UN-a Antonio Gutteres naloži da Rima Khalaf, izvršna sekretarica ESCWA povuče ovaj “kontroverzni” izvještaj jer, kaže gensek, “ovakva optužba nikada prije nije izrečena od strane agencija, tijela i organa UN-a”.

Broj ubijenih civila dostiže u svijetu zastrašujuće  razmjere. Hladno se saopštava kako će koliko sutra umrijeti od gladi milioni djece. Kažu, strašno! Planiraju se cijepanja suverenih država zarad energetske kleptomanije izvana, i ništa. Legaliziraju se, finansiraju i naoružavaju najkrvoločnije terorističke organizacije uz javna i bjesomučna laganja tim povodom. Politički skandali nekad, danas su politička rutina
Vjerovatno i nije, ali nikada ni jedan premijer Izraela nije na ovakav način, javno i trijumfalistički, pokazao UN-u od šake do lakta povodom svega onoga što jeste aparthejd, kao što je to uradio i svakodnevno radi Bibi N. podržan od zeta Donalda Trumpa koji je u “ekipi” zadužen za suport Izraelu. Jordanka Rima Khalaf, zavidnog političkog i diplomatskog statusa i iskustva, priznata i nagrađivana u svijetu i u UN-u, nije povukla izvještaj ali jeste podnijela ostavku na prestižno mjesto u UN-u. To se zove odbrana časti, ko se još sjeća ovog pojma. Trumpov zet nastavlja da pomaže – ilegalna naselja na palestinskoj zemlji. Obame iz Kaira niko se više ne sjeća.  

Na drugoj strani još jedna “demokratska” metamorfoza tragom rasturanja u komšiluku. Turska i sve povodom nje. Nedavno respektabilna, moćna, sekularna, posvećena ostavštini Ataturka. Danas joj je zbilja sazdana od unutrašnjeg siledžijstva i razornog rušenja građanskih tradicija. Masovna hapšenja, otpuštanja, suđenja uz krajnje dubiozne optužbe, logistika terorista u susjedstvu, agresivna ofanziva religije, satiranje svega nezavisnog u medijima i opozicionog u institucijama, otvoreno zagovaranje uvođenja smrtne kazne. Vojni upad u tuđu državu, prijetnje  Evopi jer odlučuju šta se može, a šta ne na njihovoj teritoriji. O tome kako novi “sultan” ne može da se pomiri ni sa čime što Kurde u kući i komšiluku ostavlja na životu, politički i vojno, da se i ne govori.

Nedostatak odlučnosti, vječiti egoizam i arogancija

Sve bi ovo prije “proljeća” bilo skandalozno za tada respektovan svjetski sistem. To danas u Bruxellesu “izaziva zabrinutost”.  

Prije nes(p)retnog uplitanja u “rekomponovanje” Bliskog istoka temeljem vječnih imperijalnih strasti, Evropa je za svijet, za Ameriku pa i za Istok bila respektabilna činjenica. Onda je krenulo strmoglavo nizbrdo. Zbog nedostatka odlučnosti, vječitog egoizma i arogancije, nespremnosti na prilagođavanje zbivanjima oko sebe i posebno insistiranja na vlastitim ekskluzivnim vjersko-kulturološkim  doktrinama. I neshvatanje vlastite odgovornosti i za tursko otklizavanje na razne stranputice kao i u slučaju drugih na Bliskom istoku, postali su faktor evropske nerelevenatni u velikim svjetskim preslagivanjima. Posebno onom najvećem, u trokutu Amerike, Rusije i Azije sa Kinom na čelu. Kontinent kojeg danas baca na koljena egoistična panika zbog nekoliko miliona izbjeglica (gdje je i njihov udio u stvaranju  te lavine  kapitalan), nije ništa bolje ni zaslužio. Ali jeste zaslužio nešto mnogo gore – najrigidniju, ekstremnu, opasnu desnicu u vlastitim redovima, koja je već došla. Ni za njih “stara” Evropa nema odgovora. Uporedimo sve ovo sa istinskim “rahatlukom” prije pobjede ljudskih prava u onom “proljeću”.    

Netanyahu se otvoreno šprda i s odlukama o daljoj, nelegalnoj izgradnji jevrejskih  naselja na teritoriji dnevno otimanoj od Palestinaca, izjavom da će “graditi gdje, kad i koliko hoće...” A kada Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a za zapadnu Aziju (ESCWA), ova i ovakva ponašanja s razlogom okarakteriše u svom izvještaju kao “aparthejd”, onda na intervenciju SAD-a generalni sekretar UN-a Antonio Gutteres naloži da Rima Khalaf, izvršna sekretarica ESCWA povuče ovaj “kontroverzni” izvještaj
Minimalna, snošljiva pristojnosti u međunarodnim odnosima prilično je izgubila smisao. Sila je definitivno pobijedila kao osnovni faktor međunarodne politike a planeta se na to polako ali sigurno navikava. Jemen već dvije godine krvari – spomenimo njega jer je “jednostavniji” slučaj siledžijstva nego Sirija, ali to svijet ne zna jer interes siledžija i njihovih partnera tamo nije da se priča razumije. Čega nema na tv i portalima, to ne postoji. Limitirani pokušaj Obame da ovim povodom, i nekim drugim, spusti na zemlju Saudijsku Arabiju pomućenog razuma u bolesnoj vehabijskoj ambiciji dirigovanja muslimanskim svijetom, kao da je već zaboravljen. Eno zato gostiju iz Rijada kod Trumpa, dovukli se da vrate ono što su minulih godina izgubili od Obame. Platit će se naftom, naravno. Princ Muhamed bin Salman, sin ostarjelog a novog kralja, sve će dati da proda Amerikancima vehabizam protiv šiitskog Irana koji im je trn u oku u svakom pogledu. Za one koji još vjeruju u pravdu, demokraciju i ljudska prava mimo golog, pa i krvavog interesa – simbiozna “demokracije i diktature” u priči o Americi i Saudiji groteskna je. 


Mlađani princ “zamjenika prijestolonasljednika” dočekan je u Washingtonu tamo gdje treba, kod ministra odbrane Jamesa Mattisa (jer je prestolonasljednik broj dva ujedno i ministar odbrane), a potom na najvažnijem mjestu, kod glavnog mislioca Bijele kuće Stephena Bannona. U naravno, nezaobilazan je i pomenuti predsjednikov zet Kushner, pupčanom vrpcom vezan sa Izraelom, također novim partnerom Rijada!   

Na drugoj strani još jedna “demokratska” metamorfoza tragom rasturanja u komšiluku. Turska i sve povodom nje. Nedavno respektabilna, moćna, sekularna, posvećena ostavštini Ataturka. Danas joj je zbilja sazdana od unutrašnjeg siledžijstva i razornog rušenja građanskih tradicija
Danas i ptice na grani znaju šta će sve htjeti Saudijci od Washingtona u “obnovi odnosa”: sve je s ciljem zaustavljanja uzleta Irana, tako što će mu se dovesti u pitanje i “nuklearni sporazum” i deblokada sankcija. Tako će se skinuti sa dnevnog reda i Jemen u kojem su Huti naklonjeni Iranu, olabavit će i pritisak na Al Qaedu koja sad hara Jemenom a Obama ih tamo bombardovao, obnoviti i sve vrste terorističkog pritiska na Assada pa pustiti da tamo lakše dišu koljačke organizacije (p)održavane od početka na vehabijskoj matrici – ISIL, Jabhat Fateh al-Sham (lažno “preobučena” Nusra Front) , Džejš al- Islam, Al-Shabab i slične...

Hoće princ u Washingtonu još puno toga srediti, od pripreme terena za novi ISIL, kad postojeći bude poražen, do odustajanja Amerikanaca od tužbe za učešće Saudijaca u 11. septembru. Obama je tu bio tvrd, a nada je da će Trump popustiti. Ako ne, odštete koje najavljuju porodice poginulih u čuvenom terorističkom napadu tolike su da bi pao mrak na oči i prebogatim  Saudijcima.

“Ubi teroriste i idi kući...”

U Americi se sa princom Salmanom razgovaralo sa dva aspekta – naftnog i petro-dolarskog, te vojno-obavještajnog. Americi još uvijek odgovara depresirana cijena barela jer time pritiskuju protivnike a sami su “svjetska centralna banka” i štamparija dolara. Saudijcima je već panika sa 50 dolara po barelu. Bezbjednosno, Rijad bi se opet ugurao u interes Amerike pa tako proturio i svoje nezajažljive ambicije u regionu. Kuda će sve ići pokazuje izrazito povećanja američkog vojnog budžeta uz radikalno kresanje svega što je “civilno” – diplomacija, zaštita okoline,  zdravstvo, nauka, svi vidovi humanitarnih  programa... I posebno, svođenje finansijske podrške UN-u na slamku!

U odnosu na 2011. godinu, još jedna činjenica suštinski je preokrenula situaciju – Rusija se vratila na veliku scenu 2015. kroz Siriju. Putin je to najavio i u UN-u ali mu nisu vjerovali. Od tog momenta, ništa više u međunarodnoj areni nije isto, a Zapad se u tome nikako ne snalazi. Rus radi lukavo, iz pozadine. Uvijek je strateški bar pola koraka ispred Amerike i Evrope. A sve što je zakuhano tzv. “arapskim proljećem” i trijumfalizmom tipa “došli smo i mrtav je” danas je mimo mudrosti i logike, osim one tradicionalno diktirane sujetom, nerazumijevanjem realnosti i silom.  Trump za sada ne pokazuje ni volje ni potrebe da se u sve to upušta drugačije sem temeljem kaubojštine tipa: “Ubi teroriste i idi kući...” I njegov novi savjetnik za nacionalnu bezbjednost, general McMaster, s ogromnim iskustvom iz Iraka, očigledno je frustriran ovolikom ignorancijom  istorije koja ima stotinu nijansi. Zapada to ne interesuje.

Jordanka Rima Khalaf, zavidnog političkog i diplomatskog statusa i iskustva, priznata i nagrađivana u svijetu i u UN-u, nije povukla izvještaj ali jeste podnijela ostavku na prestižno mjesto u UN-u. To se zove odbrana časti, ko se još sjeća ovog pojma. Trumpov zet nastavlja da pomaže – ilegalna naselja na palestinskoj zemlji
Za samo šest godina Istok je razvaljen a Zapad nije pobjednik, iako su “došli i ubili”. Trebat će decenije da se tamo sve makar približi nekadašnjoj polaznoj poziciji prema boljem, ako bi se i željelo bolje. A ni to nije izvjesno. Fatalizam u osjećanju da oni zapravo više nemaju šta da izgube, ugrađen je u duše i obnovljene mitove. I u realnost. U Saudijskoj Arabiji danas 60 posto mladih ljudi nema posao!

Problem Zapada na Istoku je što misle da se u svekolikoj globalizaciji mogu ograditi zidovima i odbraniti od zla izvana. Interesi proxy ratova u kojima se zlo proizvodi iznutra (zapadni izum) dolaze izvana, ali vojnici toga zla su unutra. I sve im se više sviđa  ratovati za sebe a ne za nalogodavce izvana. I pred time je Zapad sada zabezeknut, otkud nam terorizam kod kuće kad smo ga predvidjeli za “tamo”.

U školi od samo šest godina teško je bilo naučiti sve. Zato su rezultati: “Sjedi, jedan!” I nisu za obilježavanje i analizu. I to je greška.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi