Povodom 8. marta u Banjaluci se protiv socijalnog, pravnog, političkog i verbalnog nasilja, koje proživljaju žene širom svijeta, marširalo šesti put. Marš je počeo u 13:30, ispred Narodnog pozorišta, a završio je pola sata kasnije na Trgu Krajine. Okupljeni, kojih je ove godine bilo više nego prošle, marširali su protiv seksizma, rodnih, rasnih i klasnih podjela, protiv nasilja i protiv ratova. Ideja je jasna – osmi mart je dan kada na test dolazi kompletan društveni napredak i emancipacija, kada se društvene reakcije i javna globalna slika žena i konstrukcije ženskosti najbolje vide i u javnom prostoru.

I tu ne postoji muška, ženska, transrodna, interspolna, ili bilo kakva druga rodno-polna perspektiva, niti postoji dogovor ili pregovor oko nje. Suština je sasvim očita – čovjek je iskonski vlasnik i nosilac svoje intime. Bivajući dijelom zajednice i društva čovjek garantuje prava i slobode svima – jednako i bezrezervno. Zbog toga od društva traži jednak tretman, i to je suština osmomartovske i svakidašnje borbe – jednak tretman i jednako garantovanje svih ljudskih prava – u radu, obrazovanju, kulturi, životu, osnivanju porodice, njenom planiranju i reprodukciji. To trenutno nije slučaj, jer u globalnoj slici žena i ženskih prava osnovne pozicije iz kojih se gleda jesu potplaćenost, neinkluzivnost, omalovažavanje, patrijarhat, mizoginija i religijska autoritativnost.

“Neću karanfil hoću u kino”

“Ponavljam danas dok stojim ovdje i pokušavam proslaviti ovogodišnji dan žena. Danas ne želim cvijeće. Taj gest mi nije prikladan, nije ozbiljan danas dok stojim ovdje. To ne znači da ja ne volim cvijeće – ja gajim cvijeće, ali ne danas. Pokloni neka budu bilo kad, mogla bih ih i sama kupiti češće, a ne jednom godišnje, ali ne znam kako. Nismo rođene samo da rađamo, ali ja jesam majka, ali ja jesam i obrazovana žena koja radi i stvara, i uči idalje, i što više uči više shvata koliko ne znamo i koliko smo u govnima do guše – zaista svi jednako. Ja jesam majka, ali ja sam i žena, obrazovana, hrabra i ne želim da me pamtite samo po tome što sam rodila dijete. Želim da me pamtiš kao pametnu i hrabru, i želim platu a ne kamatu ili ratu. Želim da me ne vrednuješ samo ako sam rodila, ili ako će ona možda roditi ili ako neće, to je moj izbor i moje pravo na slobodu izbora. Želim da me i on razumije, a ne samo da mi danas donese cvijeće. Želim da bude danas ovdje i da mu je važno i da znamo da smo zajedno, da je ovo zajednička borba za sve muškarce i žene, da je ovo naše zajedničko ne ratu među polovima, rodovima, ljudima. Neću nasilje, neću rat. Važno nam je svima da smo sada i ovdje i da djelujemo. Nećemo nasilje nikad, nigdje, ni prema kome. Zašto nećemo? Zato što ne želimo, zato što ne damo djecu za rat. Hvala što ste danas, sad i ovdje, ali ne hvala što ste tu u ovako malom broju”, poručila je Jovana Boljanić s banjalučkog Osmomartovskog marša, Nakon toga je pročitana “Uspavanka za O.” spisateljice Dijale Hasanbegović.

Javno predstavljanje i izazivanje vidljivosti – što su dvije osnove svakog osmomartovskog marša – jedini su način na koji svi mi možemo uticati na društvo da žene gleda u skladu sa identitetima i odlukama koje same donose. I kao sasvim jednakopravne u donošenju tih odluka i biranju svojih identiteta.

No, može li zaista bilo kakvo marširanje, hodanje, šetanje, uzvikivanje i prikazivanje transparenata pomoći? Koja je njegova svrha kad ono ne može promijeniti položaj žena u društvu, niti ukloniti očigledne vidove diskriminacije? Jedino apatičnije, pasivnije i bespotrebnije pitanje je zašto se i za šta u životu trudimo, kad znamo da ćemo svakako umrijeti.

Osmomartovski marš prvi je korak ka vidljivosti, i osnova iz koje nastaje okvir za zagovaranje – određivanje prioriteta, i vođenje bitaka koje se u određenom periodu mogu dobiti. Javno predstavljanje i izazivanje vidljivosti – što su dvije osnove svakog osmomartovskog marša – jedini su način na koji svi mi možemo uticati na društvo da žene gleda u skladu sa identitetima i odlukama koje same donose. I kao sasvim jednakopravne u donošenju tih odluka i biranju svojih identiteta.

“Nismo rođene samo da rađamo, ali ja jesam majka, ali ja jesam i obrazovana žena koja radi i stvara, i uči idalje, i što više uči više shvata koliko ne znamo i koliko smo u govnima do guše – zaista svi jednako. Ja jesam majka, ali ja sam i žena, obrazovana, hrabra i ne želim da me pamtite samo po tome što sam rodila dijete. Želim da me pamtiš kao pametnu i hrabru, i želim platu a ne kamatu ili ratu”

Budući da je nedvojbeno jasno da odnos prema nekome ili nečemu, i svi segmenti tog odnosa, direktno potiče od opažanja nekog ili nečeg, načina na koji nešto shvatano, percipiramo, i vidimo. Ali ne baš tim redom, jer način na koji gledamo i shvatamo zavisi od onog što vidimo. Osmog marta u Banjaluci je postojala vidljivost. Ne velika, ali značajna, jer su upućene jasne poruke: “Nismo rođene samo da rađamo”, “Neću karanfil hoću u kino”, “Neću cvijet hoću posao”, “Solidarnost je naše oružje”, “Budućnost je ženskog roda”, “Kandilo svešteniku, stetoskop doktoru, materica ženi. Ostavite naše tijelo na miru”.

I nasuprot dominantnih pogleda na žene kao majke, domaćice, nejednakopravne radnice, neobrazovane, krhke, nježne, ljepše, ali ranjive stajala je sasvim drugačija realnost. Emancipovana, samosvjesna, savjesna i kritička – politička borba koja ne nudi alternativu. Borba koja neće pristati da, zarad prividne ravnopravnosti, krupni kapital privatizira čovjeka duhom, tijelom i navikama, a onda ponudi tek površna i plitka rješenja, izrabljuje i potplaćuje.

Rješavanje očiglednosti

To što ženama mora biti omogućeno pravo na rad ne znači da moraju raditi pod bilo kakvim uslovima. To što žena ima pravo da radi, ne znači da treba da se odrekne radničke borbe – nego upravo da joj se priključi, ako bismo prihvatili tek toliko da napredak i emancipacija mora postojati. Takvu poruku je u banjalučkom gradskom jezgru nosio i transparent: “Osmi mart je svaki dan, osim prvog maja”, a transparenti su – barem otkad postoji simbolika – uslovi bez kojih se ne može dalje. Patrijarhalni, autoritarni i religijski koncept upravljanja životom mora se zamijeniti konceptom traženja sreće, pri čemu će društvo i država koju svi mi činimo bezrezervno obezbijediti da se svim ljudima jednako garantuju prava i tretman koji zaslužuju. Ne preslikan, istovjetan i do kraja okovan, nego onakav koji će nas posmatrati kao jednako bitne – šta god da mislimo, osjećamo, radimo ili živimo.

Naspram svih rodnih stereotipa u medijima i medijskom sadržaju – posebno vidljivim u reklamama i marketingu – stajali su transparenti i poruke koje do javnosti moraju doći, i koje javnost treba da usvoji. Vodeći se osnovnim shvatanjem čovjekove svijesti – da bi se nešto odbilo ili prihvatilo, prvo se mora opaziti, sagledati i shvatiti.

Ni osmi mart niti bilo koji drugi dan prosto ne smije da bude nametanje mišljenja. Pogotovo, dakle, ne mišljenja kako muškarci treba da se ponašaju prema ženi kojoj su već osmislili željeni izgled, posao, položaj, status, nivo obrazovanja i nivo kulturnih potreba. Ili još pogubnije, patrijarhalnije, da žena treba da se bori da je muškarac i društvo poštuje čak iako se ponaša onako kako joj je nametnuto

U drugom slučaju, osmi mart i borba za ženska prava svodi se na dosadašnju praksu da u prepunom užem gradskom jezgru opet osvanu populističke ruže i karanfili, konzumeristički popusti i sniženja, i seksistički govori poslodavaca koji će svojim radnicama pokazivati i objašnjavati kako se ponaša i uslužuje “dama”. Posljednji pojam na smisanoj ravni je model kako žena treba da se ponaša, izgleda, šta su njene društvene uloge, šta su njena prava; ali najbitnije – šta su njeni dometi i mogućnosti.

Ni osmi mart niti bilo koji drugi dan prosto ne smije da bude nametanje mišljenja. Pogotovo, dakle, ne mišljenja kako muškarci treba da se ponašaju prema ženi kojoj su već osmislili željeni izgled, posao, položaj, status, nivo obrazovanja i nivo kulturnih potreba. Ili još pogubnije, patrijarhalnije, da žena treba da se bori da je muškarac i društvo poštuje čak iako se ponaša onako kako joj je nametnuto, čime se gubi bilo kakva mogućnost za napredak i ostvarivanje, što je imanentno čovjeku.

Osnovni cilj marša i vidljivosti koja se maršom ostvaruje je rješavanje očiglednosti, i uspostavljanje osnova od kojih se može krenuti dalje – ne pristajemo na nametanje: ni izgleda, ni uloga, ni stavova, ni života. Ne pristajemo, jer ne želimo uopšte da nam se nudi bilo kakvo pristajanje na neprincipijelne i nemoralne ponude

Osnovni cilj marša i vidljivosti koja se maršom ostvaruje je rješavanje očiglednosti, i uspostavljanje osnova od kojih se može krenuti dalje – ne pristajemo na nametanje: ni izgleda, ni uloga, ni stavova, ni života. Ne pristajemo, jer ne želimo uopšte da nam se nudi bilo kakvo pristajanje na neprincipijelne i nemoralne ponude. Rad će dati hljeb, a zakon red!

(Iza Osmomartovskog marša u Banjaluci stoje slobodni građani i slobodne građanke sa svim svojim identitetima i stavovima, a za njihovo okupljanje zaslužni su Oštra nula, Helsinški parlament Građana Banja Luka, DRIP (Djeca, roditelji i porodilje), Udruženje žena sa invaliditetom Nika, Perpetuum mobile - Institut za razvoj mladih i zajednice, Centar za mlade Kvart, BASOC (Banjalučki socijalni centar ), Fondacija Udružene žene, Udružene žene Bratunac, Mreža za izgradnju mira i Inicijativa Građanke za ustavne promjene)