Žene u arapskom svijetu

Piše: Emina Žuna

Početkom decembra Emina Žuna je prisustvovala Forumu mladih lidera Evropske unije i arapskog svijeta koji se ove godine održavao u Dohi, a na kojem su bile i predstavnice iz skoro svih arapskih zemalja. Sa njima je razgovarala o situaciji u njihovim zemljama, položaju žena, ali i o tome šta misle o evropskim predrasudama prema njima
Šta Bosanci i Hercegovci znaju o Arapima? Ili bolje, šta znaju o Arapkinjama? Odgovor je: ništa ili sasvim malo. Bh. muslimani s Arapima dijele religiju i najvećim dijelom nose arapska imena koja su tradicionalno naslijedili posredstvom osmanskog utjecaja, ali tu uglavnom prestaje svaka sličnost. Na stranu sada što su bošnjački političari tokom rata to iskoristili da bi iskamčili pomoć od arapskih zemalja, mi o Arapima ne znamo ništa više od prosječnog stanovnika Evrope.

Ali nas to, kao i u većini drugih stvari, ne spriječava da imamo mišljenje o njima i prosječni Bosanac uglavnom ima stav o Arapima kao što ima i o političkoj situaciji na Bliskom istoku u odnosu prema kojoj često nastupa kao pravi „ekspert“. Međutim, ako izuzmemo solidarnost koju ovaj upućuje Palestini (koju prati krajnje suprotan sentiment upućen Izraelu, začinjen govorom mržnje i teorijama zavjere) i u nekim ekstremnim slučajevima zbog religijske identifikacije adoracija arapske kulture – ma šta ona značila, mišljenje koje ovaj ima o Arapima je uglavnom obojeno sumnjom i negativno. A otkako su arapski turisti počeli znatnije posjećivati bh. gradove, predrasude prema njima su se utvrdile, a nerazumijevanju su se pridružili strah i čak otvoreno ispoljavanje govora mržnje.

Mainstream medijski prikazi

Mediji idu na ruku stvaranju takve klime i mogli bismo čak reći da što je Arapa više, toliko više raste i odbojnost i strah od njih, umjesto da proces teče u obrnutom smjeru. Naročito je to prisutno u odnosu prema arapskim ženama. Većina ljudi, u koje spadaju Bošnjaci i Bošnjakinje skloni umjerenom, bosanskom tumačenju islama, smatra da je pokrivanje žena strašno i čak se otvoreno grozi prizora pokrivenih žena na ulici za koje odavno postoji i kolokvijalni termin „nindža“.

Mainstream medijski prikazi arapskih žena koji su kopija zapadnih, također u pokrivanju vide ultimativni dokaz potčinjenosti žene sistemu i dominiraju tumačenja koja žene u arapskom svijetu posmatraju isključivo kroz opresiju. Međutim, takvo je viđenje žene, paradoksalno, zapravo antifeminističko, jer se podrazumijevanjem da je žensko tijelo vlasništvo sistema ili muškarca koji je tvorac tog sistema, to isto tijelo također objektivizira, instrumentalizira i oduzima mu se glas. Jer, otkud pravo nekom zapadnom mediju, ženi ili muškarcu sa Zapada, ili, pak, nekoj zapadnjačkoj feministkinji, da osvještava neku arapsku ženu i govori joj da je potlačena? Zar ona sama nema pravo da ponudi glas o tome i da je se čuje?

Većina ljudi, u koje spadaju Bošnjaci i Bošnjakinje skloni umjerenom, bosanskom tumačenju islama, smatra da je pokrivanje žena strašno i čak se otvoreno grozi prizora pokrivenih žena na ulici za koje odavno postoji i kolokvijalni termin „nindža“. Mainstream medijski prikazi arapskih žena koji su kopija zapadnih, također u pokrivanju vide ultimativni dokaz potčinjenosti žene
Hasna Al Hajri iz Omana, profesorica engleskog jezika, diplomirala je u Jordanu i radi u Omanu u Ministarstvu sporta kao voditeljica Odjela za međunarodnu saradnju. Najstarija je od četiri sestre od kojih su sve visoko obrazovane i zaposlene. Kaže da se u Omanu, u smislu obrazovanja i posla više ne primjećuje razlika među spolovima. Ona sama radi cijeli život, vozi auto, zarađuje dovoljno, dosta putuje i samostalna je. „Ne treba mi muškarac ni zašto“, kaže uz smijeh. Čak je i neudata iako ima 38 godina, ali nikad nije od porodice doživjela neki veliki pritisak da se uda. Za sebe kaže da je pametna i samopouzdana, a hidžab nosi zato što to želi, a ne zato što joj je neko rekao da mora.

Međutim, ne misli da joj hidžab sam po sebi određuje ličnost, kao što joj ličnost u potpunosti ne određuju ni religijska uvjerenja. Hasna smatra da ljudi krivo tumače vjeru u svim religijama, a po njoj je glavna funkcija religije da nas vodi kroz život i da nam pomogne da postanemo najbolje verzije samih sebe. Izazovi s kojima se ona svakodnevno susreće na poslu su, kako kaže, manje-više isti kao i oni s kojima se susreću žene bilo gdje na svijetu: „muško društvo“, muškocentričnost ali i „žena je ženi vuk“.

Otkud pravo nekom zapadnom mediju, ženi ili muškarcu sa Zapada, ili, pak, nekoj zapadnjačkoj feministkinji, da osvještava neku arapsku ženu i govori joj da je potlačena? Zar ona sama nema pravo da ponudi glas o tome i da je se čuje?
Na svojim brojnim putovanjima je doživjela mnoge predrasude od strane Evropljana i drugih naroda za koje kaže da često Bliski istok doživljavaju kao jednu zemlju, a slučaj Afganistana uzimaju kao ilustraciju islama i odnosa prema ženama. Međutim, Bliski istok se sastoji od 22 države koje su međusobno različite koliko i zemlje EU, i nastanjene su ljudima s drugačijim idealima. Što se samog Omana tiče, objašnjava, on je najnapredniji u regiji u pogledu ženskih prava i danas je npr. više žena na fakultetima nego muškaraca, a broj im svakodnevno raste na tržištu rada.

Nošenje hidžaba nije obavezno i ima žena koje ga ne nose, jedino se preporučuje da se previše ne otkriva tijelo i kod žena i kod muškaraca. Hasna smatra da abaja (abaya, crna haljina s velom) koja je trn u oku strancima, nije toliko religijski uvjet koliko je kulturalni jer islam nalaže ženama samo da pokriju glavom, a kako će one to učiniti to ovisi od njih i tradicije zemlje kojoj pripadaju. Jer, upravo je zajednica u kojoj žive, završava Hasna, ta koja određuje percepciju same žene i upravlja njenom slikom u društvu, ali i utječe na to kako mi kao žene gledamo na same sebe.

Šta Evropljani znaju

Randa Na'fash Eleyan, arhitektica iz Palestine, živi u Ramallahu, iako je porijeklom iz Loda, grada koji više ne pripada Palestincima i koji su Izraelci zauzeli. Trenutno je zaposlena u Ministarstvu za mlade i sport u Odjelu za dizajn i projektovanje, a prije toga je radila u mnogim arhitektonskim uredima u kojim rade i mnoge druge žene. Tvrdi da se posljednih godina omjer žena u obrazovanju i javnom sektoru konstantno povećava, a prema zakonu obrazovanje je obavezno i nema razlike između dječaka i djevojčica. Usvojeni su zakoni protiv diskriminacije žena na svim nivoima. Randa podsjeća da je ove godine upravo palestinska nastavnica, Hanah Al Hroub, osvojila nagradu za najbolju nastavnicu na svijetu. Što se hidžaba tiče, ona ga nosi, ali u Palestini ima mnogo žena koje ga ne nose i niko im to ne spočitava, a što se nje lično tiče, to je njen izbor i ne osjeća nikakvu želju da ga ikome pravda i objašnjava.

Randa podsjeća da je ove godine upravo palestinska nastavnica, Hanah Al Hroub, osvojila nagradu za najbolju nastavnicu na svijetu. Što se hidžaba tiče, ona ga nosi, ali u Palestini ima mnogo žena koje ga ne nose i niko im to ne spočitava, a što se nje lično tiče, to je njen izbor i ne osjeća nikakvu želju da ga ikome pravda i objašnjava
Smatra da Evropljani veoma malo znaju o pravima žena u arapskom svijetu najviše zbog medija koji najčešće ne pokazuju pravu sliku, i uglavnom se bave negativnim primjerima, siromaštvom, neznanjem u kontekstu žena i generalno, kao da arapski svijet nije ništa više od toga. A neznanja i nasilja, ima svugdje, zaključuje Randa.

Međutim, Randi je sad najveći problem rat i svakodnevno nasilje koje u Palestini trpe i muškarci i žene. Napominje da je baš dan prije našeg razgovora (18. decembra) izraelska armija ušla u selo pokraj Ramallaha, Beit Rima, i seljani su na vojnike bacali kamenice na šta su Izraelci odgovorili tako što su ubili mladića od 19 godina.

Khadija Alshurooqi je studentica pete godine građevinskog fakulteta u Bahreinu koji je prilično mlada zemlja u evropskim okvirima. Navodi kako se prva škola za djevojčice osnovala 10 godina nakon škole za dječake (1928.) i poslije je obrazovanje žena teklo ravnopravno. Žene su pripadnice vojske i policije, ima ih na najvišim mjestima u vladi, a Bahrein ima mnogo uspješnih žena koje se bave biznisom. Kraljeva žena  Alshaikha Sabika vodi tzv. Žensko vijeće kojem je prvenstvena zadaća da ojača žene.

Što se hidžaba tiče, žene u Bahreinu su slobodne da same izaberu da li će nositi hidžab, abaju ili nikab i one, kao i u većini drugih arapskih zemalja nose maramu na glavi i abaju (tradicionalnu crnu haljinu). Kadija također smatra da su Evropljani slabo informisani o Arapima i islamskoj kulturi generalno, izjednačavaju prava žena, iako ona variraju od zemlje do zemlje. Po njoj islamska kultura ne ograničava ženu, nego je štiti i daje joj podršku i sva ponašanja unutar arapske zajednice koja su suprotna tome predstavljaju pogrešno tumačenje islama. Njena najveća kritika muškarcima u njenoj zemlji se odnosi na činjenicu da se ne uključuju dovoljno u život porodice i odgoj djece, a trebali bi, na isti način na koji su se žene uključile (i sve se više uključuju) u tradicionalno muške poslove.

Dio kulture

Idil Abdi Mohamed iz Somalije, menadžerica, iako je iz Mogadiša trenutno živi u Nairobiju. Radi u međunarodnom odjelu Crvenog križa, a prije toga je radila u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Idil je Somalijka koja nosi hidžab i nema nikakvu namjeru da ga skine, iako trenutno živi u Keniji koja je većinska kršćanska zemlja što je tu čini manjinom. Kaže da Somalija zbog rata nije znatno napredovala zadnjih dvadeset godina i ženama na prvom mjestu nisu ženska prava nego se zajedno s muškarcima bore da prežive. Ali i pored toga, sve više se uspostavljaju ženska prava i zadnjih je godina, na primjer, značajno smanjena praksa „genitalnog obrezivanja“ djevojčica.

Veliki broj žena se obrazuje i gradi karijere. Što se hidžaba tiče, Idil kaže da je on jednostavno dio somalijske kulture i žene ga s ponosom nose. Posjetila je mnoge zemlje i kaže da joj je uvijek čudno kad otkrije da Zapadnjaci smatraju da je neko tjera da nosi hidžab i za nju on nije simbol opresije nego izbor za koji se žene mogu odlučiti – komad tkanine koji ih čini samopouzdanim i lijepim. Smatra da je opće mišljenje u Evropi da su muslimanke u arapskom svijetu potlačene, ali s izuzetkom dvije zemlje, hidžab je izbor, a ne zakonom propisano pravilo. Evropljankama zamjera što nisu više otvorene prema muslimanskim ženama jer je sigurna da dijele puno istih problema i zato bi bilo divno kad bi mogle što bolje razumijeti jedne druge i zajedno raditi na njihovom rješavanju.



Idil je Somalijka koja nosi hidžab i nema nikakvu namjeru da ga skine, iako trenutno živi u Keniji koja je većinska kršćanska zemlja što je tu čini manjinom. Kaže da Somalija zbog rata nije znatno napredovala zadnjih dvadeset godina i ženama na prvom mjestu nisu ženska prava nego se zajedno s muškarcima bore da prežive.
Dok smo Idil i ja diskutovale o ovome, pridružila nam se Manom Stoffen, Belgijanka s islamskim vezama, koja živi na relaciji Belgija-Maroko i kaže da je zbog toga u stanju razumijeti obe strane. Sam Maroko je najrazvijenija zemlja sjeverne Afrike i u njemu se, kako kaže, veoma osjeti zapadnjački utjecaj, a Kazablanka i Rabat, kao najrazvijeniji gradovi,  uopće se ne razlikuju od gradova na Zapadu u smislu noćnog života i dostupnosti alkohola. Hidžab se nosi uglavnom u selima i manjim gradovima i rijetkost je vidjeti ženu s hidžabom u Rabatu ili Kazablanki, a neke marokanske kompanije čak zabranjuju rad zaposlenicama s hidžabom.

EU ima upliva na političku i ekonomsku sferu, a to je, zajedno s reformama koje je proveo Muhamed IV, žene osnažilo na mnogim poljima i ozakonilo pravo na razvod, nasljedstvo, skrbništvom nad djecom, itd. Danas je posve normalno da se žene osamostaljuju i da rade, ali su isto tako u zemlji još prisutni patrijarhalni moral i dvostruki standardi. Tako se, na primjer, drugačije gleda na „razgolićenu“ Evropljanku koja pije, nego Marokanku koja se zbog toga osuđuje, dok se prvoj to toleriše. Idealna Marokanka je smjerna i bogobojazna i ne izlazi u noćne provode. Zato Manon smatra da je danas Marokankama teško jer moraju da se ostvare u društvu podijeljenom između patrijarhalne tradicije i modernog zapadnjačkog stila života koji, barem u načelu, ženi daje slobode koje ima i muškarac. Ali isto tako ona je svjesna da je situacija sa ženskim pravima u Evropi također još daleko od idealne i da je patrijarhat i u Evropi još prisutan i utoliko su joj još licemjerniji Zapadnjaci koji istu stvar osuđuju kod Arapa, umjesto da „pogledaju u svoje dvorište“.

                                                                                                  ***

Čini se da je situacija u Maroku danas u pogledu ženskih prava veoma slična situaciji u BiH. Ali za razliku od Maroka, koji se smatra arapskom zemljom zbog čega su Marokanci puno više upućeni u arapske kulturne i sve druge raznolikosti, Bosanci i Hercegovci i Bosanske i Hercegovke ostaju ignoranti i ignorantkinje. Priznajem, i sama sam u duhu prisutne i dominante zapadnjačke struje o Arapima sudila kroz negativne predrasude, naročito o pitanjima vezanim za žene i za ženska prava. A onda sam imala sreću da upoznam ove divne žene i o tome razgovaram sa njimaa. Naravno, svjesna sam da se u ovom mom uzorku radi o ženama koje su privilegovane i pripadaju najvišem sloju koji je imao mogućnost obrazovanja i profesionalnog usavršavanja i da njihovo individualno iskustvo i mišljenje ne oslikava situacije i drugih žena. Ali, u svakom slučaju je davanje glasa i samo malom broju njih, bolje od alternative u kojoj se one uopće ne čuju.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi