Simptomatičnija od zagrebačke galame je banjalučka šutnja

Piše: Anesa Agović

Esad Bajtal

Profesor Esad Bajtal za Avangardu komentira reakcije hrvatskih dužnosnika na hapšenje pripadnika HVO-a u BiH, jačanje desnice i radikalizma u Evropi, te govori o aktualnoj političkoj situaciji u BiH i regionu, kroz lokalne izbore, referendum u Republici Srpskoj, politici EU i jačanju ruskog uticaja
Profesore Bajtal, kako komentarišete žestoke reakcije hrvatskih dužnosnika zbog hapšenja pripadnika HVO-a koji se sumnjiče za ratne zločine počinjene u Orašju nad Srbima?

BAJTAL: Vidjeli smo krajnje nediplomatsku retoriku na sceni, jer to, uopšte, nije bilo potrebno nikome. Pri tome se ta retorika pozivala na činjenicu da su to hrvatski građani, ali se Hrvatska nije zapitala kako je moguće da su hrvatski građani u Bosni i Hercegovini, optuženi za ratne zločine?! Dakle, ta retorika je zaboravila bitnu činjenicu, da su osobe koje su uhapšene, prije svega građani Bosne i Hercegovine, ali ne samo građani Bosne i Hercegovine, nego građani Bosne i Hercegovine, koji, usput, imaju i hrvatsko državljanstvo.

Ovakom retorikom se upire prstom u pravo jedne suverene zemlje, Bosne i Hercegovine, a u krajnjem slučaju, to je pritisak na njeno pravosuđe, što nije primjereno ni za 19. stoljeće, a kamoli za 21. stoljeće, a ipak se dogodilo. Zašto i kako se ovo dogodilo?! Nije nam jasno, ali znamo da se ništa ne događa slučajno, pri tome je potrebno ukazati na izuzetno važnu simptomatičnu činjenicu. Postoji jedna šutnja, koja je važnija od sve ove galame, u smislu simptomatičnosti. A u pitanju su srpske žrtve rata, koje su počinile neki hrvatski građani, kako to niko ne poriče. Zašto šuti Dodik, kad mu je ovo bila idealna prilika da progovori svojim jezikom? Sa stanovišta logike o odnosu Milorada Dodika i Dragana Čovića, u pogledu Čovićevog odlaska u Zagreb, Dodik šuti, diže se galama iz Zagreba, Dodik opet šuti. Zašto? Sva ova galama podriva Bosnu, a do čijeg podrivanja je Dodiku i stalo. Sva ta galama Dodiku ide više na ruku, nego odbrana srpskih žrtava. Simptomatičnija od zagrebačke galame jeste banjalučka šutnja, o čemu trebamo svi razmišljati, uključujući i međunarodnu zajednicu. A o galami iz Zagreba bi trebalo da se pobrine Evropska unija, jer je njena članica.

Hrvatskoj niko ne poriče pravo da brine o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ali se pri tome mora imati na umu, da je ovo suverena zemlja, a da način na koji je ta briga ispoljena, više liči na brigu o vlastitom protektoratu, a ne o građanima Bosne i Hercegovine, koji, usput, imaju državljanstvo Hrvatske.

Radikalna retorika i fašizam oživljeni su i jačaju i u Evropskoj  uniji.
 
BAJTAL: Danas se sasvim normalno govori o fašižmu, fašizaciji, prodoru desničarstva, što je postalo dnevna tema i svakodnevna priča, koja, nažalost, nikog ne uzbuđuje, ali je prisutna. Najcrnje snage historije, ponovo traže svoj put i način izlaska na javnu društvenu scenu. Nešto poput pilića, kljucaju ljusku, i već su je probili, i kljunovi im vire. Njihov cilj i smisao je kao svaki drugi politički, da dođu na javnu scenu. Ali, ostaje pitanje kako će se tome suprostaviti normalan dio svijeta, moderni demokratski svijet, moderna Evropa koja sebe formira, sa jedne strane na antifašističkim prinicipima, a sa druge strane na humanističkim principima koji su uvijek antifašistički. Jer, fašizmu je stalo do rušenje humanizma i njegovih vrijednosti, s ciljem uspostavljanja dominacije etno, odnosno nacional fašističke strukture.

Evidentno je da je BiH krenula silaznom  putanjom, a što je vidljivo i u posljednjem  izvještaju visokog predstavnika koji je podnio Vijeću sigurnosti UN-a. Kad i zašto se po Vama to počelo dešavati?

Esad Bajtal
BAJTAL:
Bosna i Hercegovina je u ključnom momentu krenula silaznom putanjom još 90-tih godina, kada su se u pojavili, oni koji su pojavili, a koji i dan-danas drže političku javnu scenu, osvrćući se na regionalni kontekst. Ona je sa dizanjem tih etnonacionalizama u bivšoj Jugoslaviji krenula silaznom putanjom, jer su oni koji su analizirali, kojima je to posao i koji su imali iskustva, vidjeli gdje će sve to završiti, naročito sa stanovišta Bosne i Hercegovine, koja je zapravo bila jedini cilj cijele etno prašine koja se dizala 90-tih godina. U pitanju je bila dogovorena podjela ove zemlje. Ali, pošto to nije moglo ići mirno i dobrovoljno, onda se dogodilo to što se dogodilo sa ogromnim žrtvama.

To je istinska silazna putanja Bosne i Hercegovine, a ključno pitanje je: zašto ni nakon dvadeset godina ta putanja nije zaustavljena? Zašto, pored tolikih visokih predstavnika, toliko bonskih ovlasti, toliko potpisnika Dejtonskog mirovnog sporazuma, uključujući velike sile? Hrvatska i Srbija kao potpisnice, ne znače ništa, to nije njihov proizvod, već proizvod velikih sila, koji je nama prodat, a ne radi. Imamo pravo da nam se taj proizvod ili popravi, servisira, ili da se zamijeni. Pošto dvadeset godina nisu uspjeli servisirati, niti postići njegov ključni cilj kao reintegraciju zemlje, onda je moralna obaveza, koja proizlazi iz dobrih profesionalnih odnosa, da se taj proizvod zamijeni.

Evropa ovdje mora izgrađivati iste one principa na kojima se i sama izgrađuje, a izgrađuje se na onim principima, koje smo mi već imali ovdje, dok je Evropa mirno gledala kako se ti principi ruše. Principi na kojima je Bosna i Hercegovina bila izgrađena u Jugoslaviji su jednakopravnost naroda, nacija, religija, i sl.
Ja neću u Evropu, jer hoću da se Evropa vrati ovdje, jer je Bosna i Hercegovina bila Evropa prije Evrope. Evropa bi trebala da se postidi i konačno vrati ovdje, jer se Evropa tek sada izgrađuje na principima na kojima je Bosna i Hercegovina odavno bila izgrađena.

Koga danas možemo smatrati najvećim neprijateljem Bosne i Hercegovine, kad govorimo o opstruiranju njenog napretka?

BAJTAL:
U logičkom smislu narod je sam sebi neprijatelj, jer ne zna raditi za sebe. Daje ponovo glasove onima koji ga tlače. No, međutim, ima druga strana te logike, da li je moguće da 80 posto nezadovoljnih građana ponovo bira iste one koji su ga doveli na ivicu siromaštva. Bosna i Hercegovina je samo iznad Venecuele, dakle pretposljednja, na spisku najbijednijih, najjadnijih zemalja u svijetu. Zar je moguće da je to narod birao? Imamo sveopštu glad, bijedu, nevolju i siromaštvo, a rezultati izbora nam kažu da je narod birao iste one koji su ga i doveli u tu situaciju. U isto vrijeme smo najjadnija zemlja u svijetu, gdje imamo 105 multimilionera po Wealthx-u, koji su teški preko devet milijardi dolara. Ili je narod birao, ili se sa tih devet milijardi dolara može dobiti narednih 25 izbornih ciklusa, dakle narednih 100 godina. Za svake izbore je potreban novac, a ako je sa narodom sve uredu, ako narod nije lud, onda su sumnjivi rezultati. A ako neko tvrdi da su validni rezultati izbora, kako pobjednici tvrde, onda impliciraju da sa narodom nešto nije uredu, jer radi sam protiv sebe. Ili narod nije uredu, ili rezultati nisu uredu.

Napredak zemlje opstruiraju sve one strukture jedne, druge i treće strane, pri čemu se pojedini ističu poput Dodika i njegove nomenklature, koji ne smiju, a ne samo da ne žele ući u javni prostor koji se zove Evropska unija. Taj prostor je omeđen pravnim okvirom i vlada zakon. Jer, ti koji opstruiraju, bježe od vladavine zakona i prava, kao i od svih situacija u kojima treba razgovarati i dogovarati. Oni se ovdje služe ultimatumima, prijetnjama, ucjenama i zastrašivanjem. Strah u Bosni i Hercegovini je etnostrah, uzajamni strah koji se stalno producira, kao ključni instrument vladavine. Svi oni koji danas vladaju strahom, ne smiju da uđu u Evropu, gdje se vlada dogovorom, ili gdje se moraju položiti računi o tome zašto je stanovništvo na ivici gladi, a imamo veliki broj multimilionera?! Njima je u interesu da se opstruira ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju.

Šta onda znače zadnji lokalni izbori za buduću političku scenu u BiH?

BAJTAL:
Rezultati lokalnih izbora koje imamo su potpuno nelogični, kao i svi dosad, ako rezultate posmatramo sa stanovišta situacije u zemlji kao sveopšte krize, gdje je pobijedila ista partijska i stranačka garnitura i struktura kao i na općim izborima 2014. Kako mogu pobijediti isti ljudi, iste ideologije i iste priče? One su upitne i sa logičkog i statitističkog stanovišta. Šta će biti za dvije godine, zavisiće od ishoda ovih koalicija, koje vidimo kako egzistiraju.

S obzirom da su se koalicije pojavile kao neprirodne, onda se počinju i sudarati unutar koalicionog tabora, o čemu smo posvjedočili prije dvadesetak dana povodom izjava u Prištini. Odgovor na pitanje šta će biti, daće nam vrijeme, ali ja mogu slutiti i pretpostavljati, ali nikada dokučiti krajnji ishod i smisao. Zašto? Jer u ovoj zemlji, i u ovom društvu, ne postoji ideologija, jer smo društvo koje je ispalo iz ideologije. Ovdje u političkom i javnom prostoru nije na sceni borba ideja, jer borbe ideja daju rezultat i vode u progres, već je ovdje u pitanju borba interesa. Ovdje nisu u pitanju političke partije, već interesne skupine, koje su vođene trgovačkom logikom, logikom pijace i pogađanja – grabiti što više sebi.

Kako vidite referendum održan u Republici Srpskoj?

BAJTAL:
Referendum je dnevnopolitikantska priča sa jedne strane, dobro tempirana za predizborni trenutak, jer je Dodik bio pod strašnim pritiskom opozicije, dakle Srba, koje nije mogao sumnjičiti, a ipak je to činio, te ih odmah proglasio izdajnicima i onda je sproveo referendum. Sa druge strane, referendum u budućnosnom smislu možemo posmatrati kao lakmus papir, šta se sve sa referendumom može postići za ozbiljno i planirano otcjepljenje, na koje će te takve strukture i ideologije raditi i od čega nikada neće odustati, ukoliko im se to onemogući. A to onemogućavanje dolazi sa ulaskom Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, jer tamo ne možete sprovoditi šta hoćete i kako hoćete, vođeni ideologijama koje sada imamo.

Referendum je, takođe, bila idealna prilika da se izvrši uticaj na glasače i da se dobiju izbori. Pri tome je jasno, ali se krije da je izlaznost bila upitna, što nam govori da se narod ipak pobojao pometnje širih nereda, eventualno rata. Izlaznost nije bila dovoljna, već su je navukli, pa neki tvrde je da bilo oko 56 posto izlaznosti.

O pitanju otcjepljenja ni Srbija ni Republika Srpska ne odustaju, odnosno strukture koje rade na tome. Šta će se događati nikada neće zavisiti od nas, niti oni od kojih to žele, niti od onih od kojih to neće, već će o tome odlučivati svijet. Kada svijetu ne bude odgovarala priča o otcjepljenju, tada će ta priča prestati i biće nemoguće sprovesti je u djelo. Mi smo, na žalost, zemlja, koja ne može odlučivati sama o sebi, jer je takva konstelacija unutarnjih odnosa, ali i planetarna konstelacija odnosa, što možemo vidjeti na primjeru Rusije i njene inkorporacije u naše prostore preko manjeg entiteta, odnosno preko Srbije, ali i stalnim pokušajima destabilizacije Crne Gore preko crkve i nekih prosrpskih partija. Stalno se opstruira i verbalno obećava napredak ka EU, a da se praktično, sa tog verbalnog plana u praksi, ništa ne provodi.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi