Zašto Hrvatska žestoko reagira?

Piše: Dženana Karup Druško

Slobodan Milošević i Franjo Tuđman

Sve nadležne institucije, ali i dužnosnici iz Republike Hrvatske, žestoko su reagirali zbog hapšenja 10 pripadnika HVO-a, koji se sumnjiče za zločine počinjene nad Srbima u Orašju, i postupanja Tužiteljstva BiH, odnosno institucija Bosne i Hercegovine. Iako negiraju DORH je znao za istragu. Hrvatska je o svemu obavijestila NATO, EU, UN..., a Haški tribunal? Da li je cilj svih ovih reakcija pritisak na međunarodne institucije zbog presude Jadranku Prliću koja se očekuje u novembru 2017? Jer, činjenica je da danas Orašje i Bosanska Posavina plaćaju danak nebrige Hrvatske države i računi stižu na naplatu. Pri tome svi zaboravljaju da pravosudne organe treba pustiti da (u)rade svoj posao
Hapšenje desetorice pripadnika HVO-a s područja Orašja postala je prvorazredna politička priča u regionu, u rangu pokušaja državnog udara u Crnoj Gori u vrijeme izbora i uz informacije o upetljanosti Srbije i Rusije u to, te navodnog, već ko zna kojeg po redu, pokušaja atentata na premijera Srbije.

U Bosni i Hercegovini su, po nalogu Tužiteljstva BiH, uhapšeni Đuro Matuzović, umirovljeni general HVO-a, Ivo Oršolić, Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Baotić, Marko Blažanović, Mato Živković, Anto Živković i Stijepo Đurić. Uhapšni se terete za zločin protiv čovječnosti, te da su kao pripadnici HVO-a u Orašju, Vojne policije HVO-a i policijskih struktura, kao i stražari u logorima i objektima za zatočenje, počinili ratni zločin nad većim brojem žrtava srpske nacionalnosti s područja Orašja i okolnih mjesta od aprila 1992. do jula 1993. godine.

Sve nadležne institucije, ali i dužnosnici iz Republike Hrvatske, imali su, i imaju, do sada neviđene reakcije zbog ovog hapšenja i postupanja Tužiteljstva BiH, odnosno institucija Bosne i Hercegovine.

DORH je znao za istragu

Ove žestoke reakcije državnih struktura Republike Hrvatske, itekako, imaju veze s komotnom pozicijom, kada je u pitanju procesuiranje i progon ratnih zločinaca, koju je Hrvatska proteklih godina sebi uspostavljala, podižući oko sebe pravni “kineski zid”, a sve ciljem da zaustavi progon hrvatskih državljana u regionu prioritetno od strane Srbije i BiH.

Hrvatski Sabor je 2011. godine donio Zakon o ništetnosti kojim je RH obustavila suradnju sa Srbijom, a nakon što je Srbija počela slati zahtjeve u RH protiv najviših političkih i vojnih dužnosnika RH. Onda je 2015. godine Vlada, koju je vodio Zoran Milanović, donijela Zaključak kojim je zaustavila suradnju sa BiH. Sve se ovo dešavalo nakon što su države u regionu potpisale niz akata i sporazuma o međusobnoj suradnji, uključujući i protokole u kojima je učestvovalo i Tužiteljstvo Haškog tribunala.

“Državno odvjetništvo je neovisno tijelo. Mi u odnosu na ovaj slučaj ne možemo učiniti ništa. Nisam imao pojma da će se ovo dogoditi. Ne znam vode li se istrage i za srpsku stranu, ali je činjenica da je bio upit za 28 osoba, a samo 10 Hrvata je uhićeno. Gdje su ostali nestali ja ne znam, ali to je indikativno”, izjavio je Dinko Cvitan, državni tužitelj RH, poslije hapšenja 10 zapovjednika HVO-a u BiH, odnosno nakon sastanka Odbora za pravosuđe. Dalje je istakao: “Nitko nije odgovoran iz Državnog odvjetništva. Sada sam na Odboru objavio konteskt vremena kada su se potpisivali sporazumi. Sve što je išlo, išlo je na temelju sporazuma iz 2005. i 2013. Oba sporazuma odobrili su Ministarstvo pravosuđa i Ministarstvo vanjskih poslova.” 

“Državno odvjetništvo je neovisno tijelo. Mi u odnosu na ovaj slučaj ne možemo učiniti ništa. Nisam imao pojma da će se ovo dogoditi. Ne znam vode li se istrage i za srpsku stranu, ali je činjenica da je bio upit za 28 osoba, a samo 10 Hrvata je uhićeno. Gdje su ostali nestali ja ne znam, ali to je indikativno”, izjavio je Dinko Cvitan, državni tužitelj RH, što implicira da je ipak znao za istragu
Istina je da su, upravo, Cvitan i Državno tužiteljstvo RH, učestvovali u svim akcijama u regionu, shodno potpisanim sporazumima, tako da je njegova izjava da je surađivao na istrazi u vezi, navodnih, zločina na području Orašja (govori o upitu za 28 osoba) najbolji dokaz da su organi RH od početka znali i za ovu istragu. Čemu, onda, toliko iznenađenje i uvrijeđenost hrvatskih političara?

Zaštite hrvatskih državljana

Inače, Cvitan je za vrlo kratko vrijeme, nakon što je naslijedio Mladena Bajića, uspio razrušiti odnose sa kolegama u regionu, napraviti čistku kadrova koji se smatraju Bajićevim čime je proizveo veliku dozu nezadovoljstva u DORH-u, a čak je uspio razvaliti i odnose sa Haškim tribunalom, što Hrvatskoj nikako ne ide u prilog, jer koristi sva pravna i politička sredstva da izvrši utjecaj na žalbenu presuda u slučaju hercegovačke grupe, odnosno Jadranka Prlića i ostalih.

Tako su sad s jedne strane međunarodne obaveze RH, kao i međunarodni ugovori i sporazumi koji obavezuju RH na suradnju, a s druge, Zakon o ništetnosti i Zaključak Milanovićeve vlade o zaustavljnju suradnje u regionu. Treći, i najnoviji potez RH, da zaštiti svoje državljane od krivičnog progona za ratni zločin, bio je pokušaj da zaustavi Srbiju u pregovorima sa Evropskom unijom, odnosno zahtjevi da se Srbija odrekne tzv. univerzalne nadležnosti za progon zločinaca u regionu, jer su srbijanske potjernice, kao i mogućnost ekstradicije u Srbiju, i danas realna prijetnja dužnosnicima iz RH, ali iz BiH. RH nikada nije donijela strategiju za procesuiranje ratnih zločina, kao što su to uradile BiH i Srbija, i, jednostavno, RH progon zločinaca, ma kakve provenijencije bili, radi na jedan vrlo komotan i usporen način (dovoljno je podsjetiti na slučaj Lora).

Četvrta opcija zaštite državljana RH su dvojna državljanstva. I Srbija i Hrvatska po svojim ustavima ne izručuju svoje državljane osumnjičene ili optužene za ratne zločine drugim državama. Zahvaljujući toj politici RH je kao i Srbija postala utočište ratnim zločincima iz BiH, počevši od Dominika Ilijaševića do Boška Previšića. Ilijašević je prebjegao u RH nakon što je presuđen, a Previšić, iako je dio haških nezavršenih istraga, tzv. kategorije II, uživa zaštitu u RH, i upravo zvog toga je Vlada na čelu sa Milanovićem donijela Zaključak, kojim je prekinula suradnju sa BiH, ali i zbog istraga koje su u BiH pokrenute iz Republike Srpske a u kojima se istražuju navodni zločini u BiH počinjeni tokom operacije Oluja. Da ovi potezi hrvatske nisu ostali neprimjećeni potvrda je i u posljednjem izvještaju Sergea Bramertza iz juna 2016. upućenog Vijeću sigurnosti UN-a, u kome je kritizirana RH zbog opstrukcija u progonu ratnih zločinaca, kada su u pitanju hrvatski državljani.

Peti nivo zaštite hrvatskih državljana je da se na kantonalnim tužiteljstvima u Federaciji BiH  maksimalno opstruiraju istrage i procesi, a poznat je slučaj Vranica u Mostaru koji traje već više od 15 godina.

Imajući u vidu ovih pet nivoa zaštite hrvatskih držaljana, odnosno Hrvata u BiH i RH, sasvim je jasno da je istraga Tužiteljstva BiH iznenadila hrvatske dužnosnike iz RH, ali i BiH, jer su vjerojatno bili ubjeđeni da su svojim potezima i u RH i u BiH osigurali zaustavljanje krivičnog progona. Reakcija iz RH, mora se priznati, bila je dodatno pojačana zbog Hrvatske i Tuđmanove politike u vezi Bosanske Posavine.

Tuđman je Posavinu dao Srbiji

U intervju zagrebačkom Nacionalu, Dušan Bilandžić je 2012. govorio o podjeli Bosne, odnosno o razgovorima na sastancima srpske i hrvatske delegacija na kojima se djelila Bosna, a nakon što je o tome postignut načelni sporazum između Tuđmana i Miloševića: “Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: ’Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji.’ Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.” Na komentar novinara da su u “Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi ratovali” Bilandžija je odgovorio: “To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.”

Da podsjetimo i na činjenicu da je Vojni sud u Orašju od 1993. do 1995. u odsustvu osudio 47 osoba srpske nacionalnosti za ratne zločine. U nekim od ovih predmeta izrečena je smrtna kazna, koja je, nakon ukidanja smrtne kazne 1998. godine, preinačena u kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Haški tribinal je protiv lica srpske nacionalnosti za zločine počinjene u Orašju dostavio Bosni i Hercegovini pet kategorisanih predmeta protiv lica srpske nacionalnosti sa oznakom “A” prema Pravilima puta rimskog sporazuma. I u navedenim predmetima koje je pripremao Vojni sud u Orašju i Viši sud Bosanski Brod, sa sjedištem u Orašju, bilo je navedeno da se radi o sistemu i sistemskom zločinu.

Na komentar novinara da su u “Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi ratovali” Bilandžija je odgovorio: “To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.”
Postavlja se pitanja šta je sa tih pet predmeta, ali i drugim presuđenim predmetima iz projekta Pravila puta Rimskog sporazuma, i da li je ovih 10 pripadnika HVO-a bilo obuhvaćeno Pravilima puta Rimskog sporazuma? Zašto hrvatska strana nije insistirala na ovim predmetima iz ratnog perioda, odnosno da osobe koje su procesirane i odgovaraju za svoje zločine? Niti su hrvatski dužnosnici iz RH, a niti iz BiH, ikada ovo spominjali, niti su insistirali na ovome. Očigledno da hrvatska politika u BiH i RH nije nikada bila zainteresirana da do kraja rasvijetli ratne zločine počinjene nad Hrvatima, ne samo u Posavini, nego i na ostalom području Republike Srpske, za razliku od insistiranja da se procesuiraju zločini koje su nad Hrvatima počinili Bošnjaci na području Federacije BiH.

Možda je za to najilustrativnija izjava Mire Bulja, zastupnika Mosta u Saboru, koji pita za zločine nad Hrvatima koje su počinili Bošnjaci, a ne pita šta je sa 130.000 Hrvata, koliko ih je do sukoba živjelo u Bosanskoj Posavini. Po njemu bosansko-hercegovačko pravosuđe, uglavnom, podiže optužnice protiv hrvatskih branitelja, generala HVO-a, te se zapitao što je sa zločinima počinjenim nad Hrvatima: što je sa 41 ubijenim civilom u Uzdolu i zločinima u središnjoj Bosni počinjenim 1993. godine. Naveo je da za to nije podignuta ni jedna optužnica, dodavši kako je za to da sve zločine treba osuditi, ali naglasivši da se mora imati na umu da su pripadnici HVO-a i HV-a zaustavili velikosrpku agresiju.

Jedini ko je postavio pitanje o tome zašto se ne istražuju zločini u Bosanskoj Posavini je kardinal Vinko Puljić koji je, također, oštro osudio posljednja hapšenja u Orašju, kazavši da je zabrinut zbog toga, te da su pravosudne institucije u BiH sve ove godine uglavnom šutjele i zatvarale oči pred teškim zločinima u Bosanskoj Posavini. Međutim, kardinal je podsjetio da su na tom području tokom rata zvjerski poubijane desetine ljudi, a na hiljade Hrvata, katolika je prognano, do temelja su razorena brojna naselja pa je zbog toga “nerazumljivo hapšenje desetorice bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane s područja Bosanske Posavine”. Upravo je kardinal Puljić definirao sadržaj hrvatske politike u BiH, ali i politike Republike Hrvatske u  BiH. Interesantno je da se sporazuma Tuđman-Milošević hrvatski dužnosnici pridržavaju, dok Srbija i Republika Srpska progone pripadnike HVO-a i HV-a i sa teritorija koje su bile predmet dogovora nekadašnjih predsjednika, odnosno sa područja Bosanske Posavine koja je bila strateški važna zbog koridora koji je u to vrijeme povezivao “sve srpske zemlje”: Srbiju, Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu.

Šta je sa haškim predmetima?

Dodatnom podizanju tenzija svakako je pomogla i reakcija Mladena Ivanića, srpskog člana Predsjedništva BiH, povodom hapšenja 10 pripadnika HVO-a, pri čemu je prokomentirao da samo Srbi mogu biti nezadovolji u BiH zbog progona ratnih zločinaca, jasno aludirajući kako su Srbi najveće “žrtve”. Ivanić, kao i Milorad Dodik “zaboravljaju” da je pred Haškim tribunalom optuženo i presuđeno političko-vojno-policijsko rukovodstvo Republike Srpske, a da su najviši nivoi optuženja u BiH nakon Dejtonskog sprazuma, odnosno nakon uspostave Suda i Tužiteljstva BiH – generali Armije BiH i HVO-a. Skoro svi predmeti kategorije “A” Pravila puta Rimskog sporazuma dostavljeni Tužiteljstvu BiH iz Haškog tribunala, a koji se odnose na lica srpske nacionalnosti, prebačeni su iz Tužiteljstva BiH po mjesnoj nadležnosti u Republiku Srpsku.

Tužiteljstvo godinama ćuti o tome šta se desilo sa stotinama tih predmeta, na osnovu čega se stiče dojam da je srpska politika uspjela da sve ono što im nije prošlo na Haškom tribunalu sada realiziraju u BiH. Ili, ukoliko nije tako, zašto nikad nisu izašli sa decidnim podacima o tim predmetima. Među osumnjičenima su pripadnici Armije RBiH iz zaštićenih UN enklava, počevši od Srebrenice do Goražda – već se uveliko govori o optuženju generala Atifa Dudakovića, nekadašnjeg komandanta Petog korpusa, čime se pokušava i akcija “Oluja” kriminalizirati u BiH i u RH, pogotovo nakon oslobađanja generala Gotovine u Haagu – i sada Orašja, enklave koja je mogla biti ključna u presjecanju srpskog koridora da je tadašnja politika Hrvatske to htjela. Danas Orašje i Bosanska Posavina plaćaju danak nebrige Hrvatske države i računi stižu na naplatu. Naravno, pri tome treba pustiti pravosudne organe da (u)rade svoj posao.

Predstavnici vladajućih saborskih klubova HDZ-a i Mosta izrazili su zabrinutost zbog uhićenja bivših časnika i vojnika HVO-a s područja Bosanske Posavine, te su pozvali hrvatske institucije da stanu u zaštitu hrvatskih državljana u BiH, odnosno prekinu pravnu nesigurnost u kojoj žive Hrvati u susjednoj državi. “Očekujemo od svojih vlasti da u suradnji sa kolegama u BiH prekinu tu pravnu nesigurnost, da se zna tko je sve optužen, tko će sve biti optužen, koga se namjerava uhititi”, istaknuo je Miro Kovač (HDZ) u hrvatskom Saboru. Bivši ministar vanjskih poslova od hrvatske Vlade i predsjednice države očekuje da se zauzmu da se “raščisti ta stvar”, te da se prekine pravna nesigurnost kad je riječ o Hrvatima u BiH, “koji su spasili susjednu državu”. Doduše, Kovač je upozorio da su Hrvati najveći “demografski gubitnici u BiH”: “Manje ih je u BiH nego prije 25 godina, Hrvati su najveće žrtve rata u BiH, posebno u dijelu koji zovemo Republika Srpska, gdje su Hrvati u velikom broju istrebljeni. Nećemo se miješati u rad pravosudnih tijela u BiH, ali imamo pravo upozoriti na kontekst”, poručio je bivši HDZ-ov ministar, napominjući da je Hrvatska sujamac cjelovitosti BiH, te da ima obavezu jamčiti osobitu skrb Hvatima u BiH.

Predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović
Dragan Čović, član Predsjedništva BiH



Možda bi Kovač trebao pozvati kolegu Dragana Čovića i predložiti mu da on ovo kaže na prvom sastanku sa Dodikom ili sa predsjednicom Grabar Kitarović, te mu predložiti da podrži Katoličku crkvu, odnosno Puljića i Komaricu koji stalno potenciraju pitanje zločina nad Hrvatima u Republici Srpskoj, za razliku od Čovića koji to nikad javno nije ni spomenuo. Pardon, možda i po prvi put, Čović je, direktno upitan, progovorio o zločinima nad Hrvatima Posavine gostujući, noć uoči sastanka s hrvatskom predsjednicom, na TV Nova, gdje je istakao kako je “uvjeren da ovo treba potaknuti iseljavanje Hrvata, osobito s onih područja kao što je Posavina, gdje su ostale male enklave”. Osuo je Čović po Bošnjacima, spominjući (usput) i stradanja Hrvata na prostoru Republike Srpske, te istaknuo kako “naša predsjednica”, kako je oslovio hrvatsku predsjednicu, gradi prijateljski odnos prema BiH, ali, i pored napora političara iz Hrvatske, u BiH je “državna mafija” i vlada “parasustav”. Podsjetimo, Dragan Čović je član Predsjedništva BiH.

Za razliku od “neupućenog” Čovića u političkom talk-showu HRT-a “Iza zavjese”, prof. dr. Ivo Banac je govoreći o uhićenjima hrvatskih branitelja u Orašju izjavio kako “treba postaviti pitanje komu je ovo od koristi. Ja mislim da je u pitanju ruska politika destabilizacije Balkana koja se provodi preko njihove agenture u Republici Srpskoj. Mislim da je to mjesto gdje treba tražiti izvorište. Želi se postići situacija u kojoj će eskalirati svađe, što između Hrvata u Republici Hrvatskoj, što sa susjedima.” A drugi sugovornik u emisji, prof. dr. Josip Kregar, ukazao je na to kako dokumenti koji su došli iz Hrvatske nisu jedino mjerilo, dodavši: “Uostalom mi i ne znamo na što se optužnice odnose. Takve optužnice ne rade se na temelju dokumenata koji su došli iz Hrvatske. Tu ima izjava svjedoka, postoje živi svjedoci, postoje žrtve. Posljedica je stvaranje jedne kaotične situacije u Hrvatskoj. Traži se retorzija, traži se da mi uzvratimo istom mjerom, traži se zaoštravanje, što Hrvatskoj nije u interesu. Ja bih bio za znatno aktivniju politiku u BiH. Treba predlagati rješenja za Bosnu i Hercegovinu. To je interes Europe i cijele regije, jer destabilizacija BiH vodi u destabilizaciju Hrvatske. Ne smije se shvatiti da je ovo udar na premijera i predsjednicu, koji su sami rekli da nisu bili dovoljno o svemu tome informirani. da Hrvatska vodi pasivnu politiku prema BiH, što nije dobro.”

Vitalni nacionalni interesi

Iznenađujuće žestoke reakcije iz RH se mogu dovesti i u vezu sa procesima koji se vode u Haagu i BiH i direktno se tiču interesa, odnosno uloge RH. Ovolika medijska, i diplomatska buka, svojevrsno je skretanje pažnje na “vitalne nacionalne interese RH”, i(li) pokušaj da se preko reakcija na hapšenje 10-orice oraških bojovnika izdejstvuju povoljnije pozicije u drugim predmetima koji “ugrožavaju” RH. Zbog toga je obaviještena i Evropska unija i NATO, UN... možda i Haški tribunal?! Naime, Hrvatska je sve uložila, i ulaže da se ne kriminalizira “Oluja” pred međunarodnim sudovima, što je i uspjela, ali i da se pred Haškim tribunalom ne kriminalizira njeno učešće u BiH, što je u toku (kroz predmet Prlić).

Srbija i RS preko Tužiteljstva BiH danas pokušavaju pronaći odgovorne za zločine počinjene za vrijeme “Oluje”, a koji su se desili na području BiH. Na spiskovima su pripadnici HVO-a, HV-a, ali i Armije RBIH, te politički dužnosnici iz RH, kao i bošnjački. Zahtjevi za suradnju od strane Tužiteljstva BiH po ovim pitanjima već su odavno upućeni i RH. Istovremeno, Hrvatska u Haagu pokušava izbjeći definiciju udruženog zločinačkog poduhvata, a što je utvrđeno u prvostepenoj presudi Prliću i drugima. Pri tome se u RH  zaboravlja da već postoje četiri presude u kojima je pravosnažno utvrđena agresija RH na RBiH, preciznije presuđeno je da je bio međunarodni konflikt u BiH, i u presudama je sasvim jasno navedeno kako je to uradila Hrvatska i zbog kojeg cilja.

Stoga, priča o udruženom zločinačkom poduhvatu, samo je priča za javnost, jer je sve već odavno pravosnažno utvrđeno kada je u pitanju Hrvatska i njeno učešće u ratu u BiH. Krajnje je vrijeme da neko od zvaničnika o tome obavijesti i hrvatsku javnost, možda upravo neko od ovih dužnosnika koji se već danima pojavljuju u javnosti i daju komentare u vezi sa Orašjem. Jer, ne samo da se priča u vezi sa Orašjem usmjerava na vitalne interese RH, nego se koristi i za unutarpolitičke obračune.

Srbija i RS preko Tužiteljstva BiH danas pokušavaju pronaći odgovorne za zločine počinjene za vrijeme “Oluje”, a koji su se desili na području BiH. Na spiskovima su pripadnici HVO-a, HV-a, ali i Armije RBIH, te politički dužnosnici iz RH, kao i bošnjački. Zahtjevi za suradnju od strane Tužiteljstva BiH po ovim pitanjima već su odavno upućeni i RH
Predsjednica Hrvatske je iskoristila priliku i poručila kako događaji u Orašju pokazuju propuste u obavještajnom sistemu Hrvatske: “Naravno da možemo govoriti o pojedinačnoj odgovornosti, ali problem je puno širi. Događaji u Orašju pokazuju odgovornost sistema. Moramo prestati djelovati po sistemu silosa. Pozdravljam odluku Vlade o izradi nove strategije domovinske sigurnosti, koja bi trebalo bolje da poveže sistem i spriječi propuste.” Naravno, predsjednica želi “glavu” šefa obavještajne agencije kojeg je već jednom pokušala smijeniti, jer je nije obavijestio da se pojavljuje u snimljenim razgovorima sa Zdravkom Mamićem, koji je bio pod prismotrom sigurnosne agencije. Obavještajna zajednica RH sa slučajem Orašje ima vezu kao što je DORH (Državno odvjetništvo Hrvatske) imao u pribavljanju fono snimaka slovenačkih predstavnika u arbitraži pred Međunarodnim sudom, jer upravo je DORH znao za istragu protiv destorice pripadnika HVO-a u BiH, a vjerojatno i mnogi drugi koji sada “peru” ruke i postaju zaštitnci nacionalnih interesa.

Nažalost, zločini JNA, VRS, i raznih paravojnih jedinica iz Srbije, počinjeni nad Hrvatima u Posavini i nakon hapšenja 10 bojovnika HVO-a iz Orašja nisu predmet interesiranja, niti će biti procesuirani, i zbog toga što to hrvatska politika u BiH i RH očito to ne želi. A dokaza za to, nažalost, ima i previše.

Najžalosnije u svemu je da niko, ali apsolutno niko, nije pomenuo žrtve, niti se upitao zbog čega su konkretno uhapšeni pod istragom, a što, u stvari, pokazuje i koliko je Hrvatska demokratski zrela, i koliko zaslužuje da se, na čemu insistira, odmakne od Balkana i balkanskih političara. Nažalost, ovim potezima su pokazali da su i dalje, kako dio političke priče koja povezuje regiju, tako i isti kao i ostali političari Balkana koji negiraju zločine i pokazuju prstom ali – na druge. Nerzuk Ćurak je, parafraziram, u svojoj knjizi napisao da onaj narod koji prvi bude spreman da se suoči sa “svojim” zločincima, sebi stvara budućnost.
 
Zakon o ništetnosti RH
Zaključak Vlade RH
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi