Dodikova neispunjena obećanja

Piše: Dženana Karup Druško

Osim na pravosuđu (Tegeltija i Tadićka), polomio je Dodik zube i na OHR-u, CIK-u, Oružanim snagama BiH, a Obavještajno-sigurnosna agencija BiH i Ustavni sud BiH pokazali su se kao najjače prepreke za njegovu politiku. Dok je OSA dokumentirala rad Dodikovih paraobavještajnih službi, vršljanje Rusa i agenata iz Beograda (i Zagreba) po RS i BiH, pokušaje proizvođenja haosa (i zaustavljala ih), o svemu obavještavajući i zapadne partnere, u kojima svakako i NATO, koji su na osnovu toga planirali svoje strategije (i zato je OSA opasan neprijatelj svim rušiteljima BiH), Ustavni sud BiH donosio je presude uporno štiteći državu, od odluke za poljoprivredno zemljište do odluke kojom je Srbiji blokirana gradnja hidrocentrala na (državnoj, a ne entitetskoj rijeci) Drini a što je pompezno najavljivano kao veliki projekti RS i Srbije.

“Ja više volim Srbiju nego Bosnu i Hercegovinu. BiH je samo moje radno mjesto i ništa više, a putovaću sa srpskim pasošem, što sam radio i do sada,” rekao je Milorad Dodik nakon inauguracije u Predsjedništvu BiH 2018. godine, poručujući da će raditi na – ukidanju OHR-a, progonu sudija stranaca iz Ustavnog suda BiH, te novim napadima na Oružane snage BiH i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH. Ili u najkraćem, obećao je Dodik tada da će raditi sve na rušenju države Bosne i Hercegovine, odnosno da će nastaviti raditi na starom velikosrpskom političkom konceptu koji su u Predsjedništvu Republike BiH započeli 1990. godine Biljana Plavšić i Nikola Koljević. 

Šta je Milirad Dodik ispunio od ovih svojih obećanja? Ništa. Osim, da jedino i dalje više voli Srbiju nego Bosnu i Hercegovinu. A nije da nije radio na tome i uradio sve što je mogao.


Zaboravni Dodik


Zanimljivo je da među njegovim obećanjima tada nije ni spomenuto pravosuđe kao jedan od najvažnijih mehanizama za vladavinu prava, odnosno implementaciju presuda Ustavnog suda BiH, ali i Evropskog suda za ljudska prava, preuzimanje naslijeđa MKSJ/MICT-a, te stub vlasti koji bi se morao boriti protiv korupcije i kriminala i progoniti ratne zločince. A upravo je Dodik godinama bio najžešći kritičar pravosuđa, preciznije Suda i Tužiteljstva BiH, tvrdeći da ih je visoki predstavnik nametnuo BiH, kao i Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće (zaboravljajući da je Parlament BiH sve to potvrdio). 


Nema nikakve sumnje da je to što je Dodik “zaboravio” pravosuđe u svojim obećanjima bilo direktno povezano s činjenicom da je tada na čelu VSTV-a bio Milan Tegeltija, a nije zanemarljiva ni činjenica da je Gordana Tadić postavljena za glavnu tužiteljicu, što je Dodiku bila, očito, više no dovoljna garancija da s pravosuđen neće imati problema. Podcjenjući zapadne saveznike Bosne i Hercegovine i precjenjujući podršku Beograda i Moskve. 


Nakon brojnih kritičkih izvještaja zapadnih međunarodnih eksperata i institucija, te reakcija zapadnih ambasada, prije svih SAD i Velike Britanije, Milan Tegeltija se morao povući s pozicije predsjednika VSTV-a. Bila je to važna pobjeda Zapada nad retrogradnim snagama predvođenim Dodikom. No, međunarodne kritike u mnogome su se odnosile i na Tužiteljstvo BiH, prvenstveno zbog lošeg rada i nedostatka rezultata, čega je itekako bila svjesna i Gordana Tadić žaleći se javno na pritiske i tvrdeći kako je izložena nekim prijetnjama, dok je nezvanično u najužim krugovima govorila da zna kako će i ona biti smjenjena, ali da će do tada mnoge zaboljeti glava od nje. 


Iako je ostala usamljena Tadićka je trdoglavo nastavljala provoditi ono što je započela sa Tegeltijom zloupotrebljavajući Tužiteljstvo BiH i stavljajući ga u funkciju političkih obračuna: procesuiranjem ratnih zločinaca, prvenstveno vojnog vrha Armije RBiH, kako bi se uradilo sve ono što Haag nikad nije - izjednačile sukobljene strane i pokazalo da su svi isto činili zločine, pri tom ignorirajući haško naslijeđe, dok su usaglašene strategije o procesuiranju ratnih zločina bile na čekanju; otvaranje istraga i provjera protiv političkih neprijatelja (SNSD-a i HDZ-a) u okviru kojih se Dragan Mektić među prvima našao na meti; progon direktora Obavještajno-sigurnosne službe otvaranjem seta optužnica iako su jedna za drugom padale pred Sudom BiH; otvaranje istrage protiv CIK-a; saslušavanjem iz raznoraznih razloga svih ministara Bošnjaka iz Vijeća ministara… 


Ukratko, stvaranjem atmosfere straha i pravnog haosa, šaljući poruku svima koji se nisu slagali s takvom politikom tužitelja da mogu biti uhapšeni i dobiti optužnicu. Jer, ukoliko su tužitelji spremni uhapsiti federalnog premijera i direktora OSA-e, iako je Sud smatrao da nema osnova za njihovo zadržavanje u pritvoru, Tadićka i njoj lojalni tužitelji, bili su spremni na sve. U tome su Tadićki pomagali i neki pojedinci i mediji iz Sarajeva praveći joj komfornu situaciju u kojoj je mogla raditi šta hoće. 


Kraj negatorima 


Iako su ti pojedinci iz Sarajeva sve kritike na račun Gordane Tadić i Tužiteljstva BiH pokušavali prikazati kao pritiske na nju, što nastavljaju i dalje predvođeni Dnevnim avazom, činjenica je da se većina tih zahtjeva svodila na to da tužitelji profesionalno rade svoj posao, a da zakon bude isti za sve i da, što im je posao, tužitelji otvaraju istrage i protiv onih koji rade na rušenju BiH i njenog ustavnog poretka. Uostalom, to podrazumijeva vladavina prava, i to znači sigurnost za sve građane, a to je i obaveza BiH i po evropskim i po atlanskim integracijama. Odlazak Gordane Tadić garancija je za to, i svi koji žale za njom, žale za pravnim haosom koji proizvela za vrijeme svog mandata.


Osim na pravosuđu (Tegeltija i Tadićka), polomio je Dodik zube i na OHR-u, CIK-u, Oružanim snagama BiH, a Obavještajno-sigurnosna agencija BiH i Ustavni sud BiH pokazali su se kao najjače prepreke za njegovu politiku. Dok je OSA dokumentirala rad Dodikovih paraobavještajnih službi, vršljanje Rusa i agenata iz Beograda (i Zagreba) po RS i BiH, pokušaje proizvođenja haosa (i zaustavljala ih), o svemu uredno obavještavajući zapadne partnere, među kojima svakako i NATO, koji su na osnovu toga planirali svoje strategije (i zato je OSA opasan neprijatelj svim rušiteljima BiH), Ustavni sud BiH donosio je presude štiteći državu, od odluke za poljoprivredno zemljište do odluke kojom je Srbiji blokirana gradnja hidrocentrala na (državnoj, a ne entitetskoj rijeci) Drini a što je pompezno najavljivano kao veliki projekti RS i Srbije.


U međuvremenu, Dodik je doživljavao poraz za porazom i na međunarodnom planu, od nastupa pred UN-om, kada su on i Dragan Čović potpuno demolirani, preko blamaže Rusije i Kine koje su pokušale u UN-u ukinuti Ured visokog predstavnika (kada se druge države nisu udostojile ni glasati o tom prijedlogu) i imenovanja novog visokog predstavnika iz Njemačke koji dolazi u BiH 1. augusta, do odluke Valentina Inzka da neposredno pred svoj odlazak posegne za bonskim ovlastima i nametne izmjene Krivičnog zakona BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida. 


A na iznenađenje mnogih Inzko je otišao i korak dalje nametnuvši da je krivično djelo i negiranje haških presuda. Civilizacijska odluka na koju se dugo čekalo, ali istina je i da negiranja nisu nikad bila žešća, vrijeđajući žrtve, glorificirajući zločince, ugrožavajući mir i sigurnost, čime su Dodik i njegove pristaše, uz podršku Beograda i Moskve, ismijavale i međunarodno pravo i zapadne institucije i vrijednosti. I tome je, napokon, došao kraj.





















Genocid je historijska činjenica


Nakon ovih brojnih poraza Dodik je posegnuo za jedinim što još može kontrolirati, a što je bila i praksa Radovana Karadžića: sazvao je sjednicu Narodne skupštine RS-a s ciljem nametanja odluka kako bi institucionalno zaštitio sebe i svoju politiku. Naravno, najavljujući odcjepljenje RS-a. 


Oglasio se NATO, kao i Američka ambasada, šaljući poruke da je genocid historijska činjenica, a da je integritet BiH neupitan. “NATO saveznici su jasno istaknuli da podržavaju teritorijalni integritet BiH i više puta su zahtijevali od političkih lidera da izbjegavaju retoriku podjela”, više je no jasna poruka NATO-a nakon Dodikovih prijetnji secesijom. Iz sjedišta NATO-a saopćili su i da je genocid u Srebrenici bio jedan od najgorih zločina u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata a da bi se pomirenje u BiH nastavilo, put naprijed mora uključivati priznanje patnji koje su se dogodile.


Sve suprotno od onoga što Dodik u Bosni i Hercegovini pri tome najjače udarajući na tzv. američki paket: pravosuđe, OSA-u i Oružane snage BiH, jer su SAD najveću pomoć u reformama uputile upravo u ova tri sektora, možda i najvažnija za mir i stabilnost, ali i pravo i pravdu.  


Paralelno s tim Dodik je radio sve što je bilo u njegovoj moći i na jačanju “srpskog sveta” pomažući materijalno, logistički i ljudstvom litije u Crnoj Gori koje su dovele do promjene vlasti kako bi se Crna Gora ponovo našla pod kontrolom Beograda i ruskim uticajem. Da nije sve baš tako kako su planirali potvrđuju neviđeni pritisci iz Beograda na Crnu Goru zbog čega je Đukanović nekoliko puta ukazivao na opasnost od jačanja velikosrpske politike koju smo gledali 90-tih i koja je dovela do stravičnih zločina.


Otrežnjenje Bruxellesa (koji je godinama lagao i obmanjivao svojom licemjernom retorikom Aleksandar Vučić) nesumnjivo potaknuto i promjenama američke administracije i povratkom Amerike u Evropu, kako je na olakšanje mnogih već tokom svoje prve posjete saopćio novi predsjednik Biden, dovelo je do promjena. Kako je za Avangardu nedavno izjavio i Sisojev, ruski ekspert za Balkan, uticaj Zapada na Zapadnom Balkanu počeo je jačati i već sad je jači od ruskog.


Dodik, ruski pijun


U tom kontekstu treba posmatrati i sve poraze Milorada Dodika koji je prokockao zadnju šansu da (p)ostane bitan politički faktor u BiH kada je ulaskom u Predsjedništvo BiH odlučio da umjesto na jačanju evro-atlanskih integracija nastavlja biti ruski pijun. Loša politička procjena koja je odlika malih igrača koji ne mogu od vlastitih interesa sagledati širi, geopolitički kontekst.


Jedina ozbiljnija geopolitička igra koju je Dodik pokušao odigrati, pod uticajem Rusije, bila je podrška promjeni vlasti u Crnoj Gori. Nesumnjivo su tome pomogli i istureni punktovi raspoređeni po graničnim vrletima Bosne i Hercegovine, od Višegrada, preko Tjentišta do Trebinja, gdje su se uz beogradske i ruske eksperte osmišljavale i realizirale akcije u Crnoj Gori; organizirane kolone onih koji su za odlazak u Crnu Goru i učešće u litijama, boreći se za “srpsku stvar” dobijali prevoz, smještaj, hranu i dnevnice. Upravo ti punktovi su danas ključni za prikupljanje potpisa za peticiju koju je pokrenuo SNSD za ukidanje odluke visokog predstavnika o zabrani negiranja genocida.


No, bez obzira na njen ishod (od toga svakako nema ništa), kao i stavove opozicije u RS koja o ratu, ratnim zločinima i zločincima ima apsolutno isto mišljenje kao i Milorad Dodik, s tim što je Šarović nešto politički pametniji, a Ivanić mudriji u odnosu i komunikaciji sa zapadnim predstavnicima, ovo je početak kraja, i to ne samo Milorada Dodika nego politike koja BiH blokira i uništava godinama, bez obzira da li joj na čelu Karadžić, Dodik ili Šarović i Ivanić. 


Džaba je sad Šaroviću “mirovnjačka politika” s ciljem zaštite RS-a, pokušaji nametanja rješenja BiH kao što je vojna neutralnost što je samo još jedna podvala Rusije, ali i pozivanje na “dobrobit” BiH kako bi zastupnici koji nisu iz RS-a glasali za njihove amandmane Inzkovih izmjena Krivičnog zakona. Licemjerne izmjene kojima se štiti RS, a za koje Šarović sad očekuje da glasaju zastupnici koji godinama predlažu i traže usvajanje zakona o zabrani negiranja haških presuda i genocida koje su zastupnici RS-a uporno blokirali. 


Inzkovom odlukom zaustavljena je politika negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti, svih najstravičnih zločina koje poznaje međunarodno pravo, a koje su presudili međunarodni sudovi u Haagu. Zabranjeno je veličanje ratnih zločinaca, a time i osnivača RS jer su u Haagu svi presuđeni. I niko više ne može umanjivati niti pravdati te zločine. I to je ono protiv čega, na svoju sramotu, protestvuju i Dodik i Šarović i Stanivukvić i ostali političari RS-a. Ta politika je Inzkovom odlukom ogoljena do kraja i zaustavljena, a nema nikakve sumnje da će kompletan zapadni svijet koji poštuje odluke međunarodnih sudova i priznaje genocid stati iza ove odluke. A američki ambasador i NATO, uz brojne druge su to već jasno i pokazali.  



-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi