Kako je došlo do promjene sudija Žalbenog vijeća u suđenju Mladiću

Piše: Dženana Karup Druško

Ukoliko bi se neko bavio teorijom zavjere onda bi sigurno primjetio da je Meron, koji je i formirao prvo Žalbeno vijeće, prepuštajući odluku Antonettiju o izuzeću trojice sudija među kojima je bio i on sam, u stvari dao Antonettiju odriješene ruke da formira novo petočlano vijeće, ovaj put sa sudijama iz država koje su članice pokrete nesvrstanih i od kojih čak njih tri nisu priznale nezavisnost Kosova, a od kojih skoro niko ništa ne zna o sukobima na prostoru nekadašnje SFRJ.

U žalbenom postupku protiv Zdravka Tolimira, prvostepeno presuđenog za genocid, jedan od članova Vijeća bio je sudija Jean Claude Antonetti koji je u potpunosti podržao stavove Prisce Matimbe Nyambe koje je iznijela u izdvojenom mišljenju kao članica Pretresnog vijeća tražeći da se Tolimir oslobodi po svim tačkama optužnice. Osim toga Nyambe je obrazlažući svoje mišljenje negirala da je genocid u Srebrenici uopće počinjen, kao i prisilno premještanje i druge zločine, broj ubijenih... negirajući time i sve druge presude MKSJ-a u kojima je presuđen genocid. Tolimir  je drugostepenom presudom osuđen za genocid. Kao što je Nyambe bila u manjini u Pretresnom vijeću, Antonetti je bio u manjini u Žalbenom. 


Objektivnije sudije – po ruskoj mjeri


U najmanju ruku čudnom kombinatorikom koja se desila u Mehanizmu (MICT), a pod dirigentskom palicom sudije Theodora Merona, Antonetti je došao u poziciju da kao najstariji sudija odlučuje o sastavu Žalbenog vijeća Ratku Mladiću, i očito ni malo slučajno, sutkinja Nyambe postavljena je za predsjedavajuću Žalbenog vijeća koje će izreći presudu Ratku Mladiću koga ona smatra “poznatim generalnom” s “dominatnim stavom” koji nema veze sa zločinima u Srebrenici – bar tako je navela u svom izdvojenom mišljenju u presudi Tolimiru. 


Promjene u Žalbenom vijeću iz Ruske Federacije su najavili prije nego što su se i desile, uz poruku će se angažirati kako bi u Vijeću bile “objektivnije” sudije. No, ono što posebno zabrinjava u cijeloj priči oko izbora članova Žalbenog vijeća u procesu Ratku Mladiću, o čemu su odlučivali Meron i Antonetti, jeste činjenica da su zamijenili sve članove Vijeća iz prvobitnog Žalbenog vijeća uz obrazloženje da su ranije učestvovali u presudama u kojima se pominjala uloga Ratka Mladića. Sve, osim Nyambe, koja, ne da ne misli da se desio genocid u Srebrenici već je u slučaju Tolimir iznijela jasan stav da, i ako su neki zločini počinjeni, da su to “iz osvete” uradile male grupe koje su se otele kontroli, a Tolimir i Mladić su, po sutkinji Nyambe, časni oficiri koji nisu učestvovali u tome.


Možda se odgovor na ovu čudnu situaciju u sastavu Vijeća može naći u načinu na koji je Antonetti podržao izdvojeno mišljenje Nyambe kojim je tražila Tolimirovo oslobađanje, odnosno njegovom divljenju njenim obrazloženjima koja najviše podsjećaju na njegova obrazloženja kojima je oslobodio Šešelja.


Naime, Antonetti u svom izdvojenom mišljenju već na početku konstatira kako se radi o “izvanredno sročenom mišljenju”, te ističe kako je sutkinja Nyambe “zauzela čvrst stav da treba da se donese oslobađajuća presuda”, dalje navodeći: “Zaključila je da u konkretnom slučaju nije postojao udruženi zločinački poduhvat, te da, kad je riječ o optuženom, nisu ispunjeni uslovi za genocidnu namjeru. Smatram da je pristup sudije Nyambe primjer koji treba slijediti i da prije donošenja bilo kakvog zaključka treba ponovo razmotriti dokaze kako bi se utvrdilo da li je postojao zajednički plan za koji se tereti i da li je optuženi znao za taj plan kako bi se na najbolji mogući način utvrdila njegova krivična odgovornost. Ja se slažem s tim pristupom i zato sam se najprije usredsredio na proceduralna pitanja kako bih na sasvim precizan način pokazao da optuženi nije imao pravično suđenje.”


Antonetti je negirao zločin u Srebrenici: “Svakako, bilo je očigledno da će vojno osvajanje dvije enklave imati posljedice po civilno stanovništvo ali, kao što pokazuju dokumenti i sastanci u hotelu Fontana kojima je predsjedavao general Mladić, civilno stanovništvo je imalo izbor da ostane ili da ode. Pored toga, smatram da je civilno stanovništvo te dvije enklave imalo samo jedan cilj na pameti, a to je da napusti enklave jer su stanovnici, ili htjeli da se vrate u mjesta iz kojih su došli, ili su htjeli da odu u područja pod kontrolom ARBiH, odnosno, kao što smo vidjeli u slučaju enklave Žepa, da odu u Srbiju. Zaključujem da nije izvršeno prisilno premještanje i da je ova žalbena osnova žalioca trebala biti prihvaćena.” 


Negirao je sadržaj Direktive 7: “U vezi sa 15. žalbenom osnovom i pitanjem težine koju treba pridati direktivama br. 7 i 7/1, pažljivo čitanje tih dokumenata mi je omogućilo da zaključim da su oni imali isključivo vojnu svrhu. Naime, oni se nisu ticali samo Srebrenice i Žepe nego i drugih mjesta. Stoga se ne može smatrati da su Direktive br. 7 i 7/1 bile posebno usmjerene samo na Srebrenicu i Žepu. Na osnovu analize cjelokupnih dokumenata može se zaključiti da je njihov jedini cilj bio da se te dvije enklave razdvoje i da se poraze muslimanske oružane snage. To je, pomom mišljenju, striktno vojni cilj.” 


Negirao je vjerodostojnost izjava svjedoka: “Što se tiče 16. žalbene osnove, još jednom konstatujem da izjave svjedoka, kada se temeljito analiziraju, zbog brojnih protivrječja koja se u njima javljaju ostavljaju puno prostora sumnji u njihovu vjerodostojnost. S obzirom na ‘pouzdanost’ tih svjedočenja, Pretresno vijeće nije moglo doći do zaključaka koje je iznijelo u presudi.” 


Negirao je demilitarizaciju zaštićene zone i smatrao je da se Nizozemski bataljon ponio herojski, a za neuspjeh njihove misije optužio je Armiju RBiH: “Na kraju bih rekao da se Nizozemski bataljon ponio herojski, ili barem primjerno s obzirom na nemoguću misiju koja im je dodijeljenana ratištu, u situaciji koja nije bila pogodna za posredovanje. (...) Predstavnik Bosne i Hercegovine, učesnik u debati u Savjetu bezbjednosti prilikom usvajanja Rezolucije 1004, pročitao je izjavu predsjednika Izetbegovića, koji je tražio da UN i NATO ponovo silom uspostave narušenu zaštićenu zonu Srebrenice; ta izjava je bila sasvim opravdana, ali ipak, oružane snage ARBiH trebale su u trenutku uspostavljanja zaštićene zone predati sve svoje naoružanje, što nisu učinile, nego su iz enklave izvodile vojne napade na srpske snage i srpska sela; u takvim uslovima, misija Nizozemskog bataljona je od početka bila osuđena na neuspjeh.”


U svojoj presudi Žalbeno vijeće navodi: “Pretresno vijeće je zaključilo, uz suprotno mišljenje sutkinje Nyambe, da je Tolimir učestvovao u dva udružena zločinačka poduhvata koji se terete u optužnici – udruženi zločinački poduhvat ubistva vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice i udruženi zločinački poduhvat prisilnog uklanjanja stanovništva bosanskih Muslimana iz enklava  Srebrenica i Žepa. (...) Iz razloga navedenih u presudi, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključuje da Pretresno vijeće nije pogriješilo kada je zaključilo da je g. Tolimir posjedovao genocidnu namjeru i da je posjedovao traženu mens rea za zločine protiv čovječnosti. Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, takođe potvrđuje zaključke Pretresnog vijeća da g. Tolimir snosi krivičnu odgovornost za udruživanje radi vršenja genocida na osnovu njegovog bitnog doprinosa UZP-u ubistva.”


Promjene u Žalbenom vijeću


Theodor Meron, kao tadašnji predsjednik MICT-a, 19. decembra 2017. odredio je sastav prvog Žalbenog vijeća u koje je, pored sebe, imenovao sudije Carmela Agiusa, Daquna Liua, Seymoura Pantona, ali i Priscu Matimbu Nyambe. Nakon toga su advokati Ratka Mladića zahtjevali izuzeće troje sudija iz žalbenog postupka zbog navodne pristrasnosti, sudija Merona, Agiusa i Liua. 


Nakon samoizuzeća Merona, nadležni za odlučivanje postao je u tom trenutku najstariji sudija, Jean Claude Antonetti, koji smjenjuje trojicu sudija Merona, Agiusa i Lia, iako je Tužiteljstvo upozoravalo da ove smjene nemaju uporišite u Statutu MICT-a, Pravilniku, praksi MKSJ-a, ali i međunarodnom pravu, te da se sudije koje su učestvovale u drugim sličnim predmetima ne mogu eliminirati samo zato što su imali svoj stav i mišljenje u drugim suđenjima.


Nakon višemjesečne trakavice, promjene sudija, i vijeća, koji su odlučivali o sudbini, možda, po mnogima i najznačajnije trojice sudija, desilo se upravo ono što je i najavljivao ruski deputat: formirano je Žalbeno vijeće u kome je predsjedavajuća, kao najstariji sudija, postala Prisca Matimba Nyambe – negator genocida u Srebrenici, a ostala četiri člana su sudije koji nemaju ama baš nikakvo iskustvo sa zločinima u bivšoj SFRJ. 


Zanimljivo je da odbrana nije tražila izuzeće jedino Prisca Matimba Nyambe, no nije jasno zašto tadašnji predsjednik Meron nije izuzeo sve sudije iz Žalbenog vijeća koje su na bilo koji način učestvovali u presudama za Srebrenicu i izjašnjavali se o krivici Ratka Mladića. Čak je i laicima nejasno, po kom osnovu je sudija Antonetti isključio troje sudija zbog ranijih odluka kojima su osuđeni Mladićevi podređeni, dok je sutkinja Nyambe ostala u Vijeću uprkos svom (veoma jasnom, ili je upravo on bio ključan) stavu u predmetu Tolimir.


Ukoliko bi se neko u ovome svemu bavio teorijom zavjere onda bi sigurno primjetio da je Meron, koji je i formirao prvo Žalbeno vijeće, prepuštajući odluku Antonettiju o izuzeću trojice sudija među kojima je bio i on sam, u stvari dao Antonettiju odriješene ruke da formira novo petočlano vijeće, ovaj put sa sudijama iz država koje su članice pokrete nesvrstanih i od kojih čak njih tri nisu priznale nezavisnost Kosova.


Julija Bogoeva je prije nekoliko godina za avangardu navela: “Tužna je ironija da su napadi na Tribunal iz raznih, uključujući i verodostojnih ademskih krugova bivše Jugoslavije, od samog osnivanja bili usmereni na Tužilaštvo, tobože nesumnjivo podređeno političkom diktatu, dok su sudije proglašavane nepogrešivim i vrlim. Pomnim posmatračima rada Tribunala bilo je, međutim, vrlo rano jasno da su upravo sudije slaba karika, jer međunarodni krivični proces, zbog ogromne složensti, iziskuje da svaki sudija, i svi zajedno, doslovno budu izuzetne ličnosti – intelektualno, moralno, etički, karakterno. Pored toga i ljudi dubokog životnog iskustva iz kojeg izvire mudrost. Nema pravde bez toga. Ta slabost Tribunala nije otklonjena i bilo je samo pitanje vremena kada će sve što je urađeno biti razgrađeno ili temeljno poljuljano.”


Upravo presuda Ratku Mladiću, pogotovo nakon svega navedenog, i igara oko sastava Žalbenog vijeća, itekako je značajna. Cijeli proces je protekao u opstrukcijama i zahtjevima odbrane da se Mladiću omogući liječenje u Rusiji. Posljedni zahtjev i pokušaj odbrane za odgodom žalbene presude je odbijen 28. maja 2021. Pravda jeste spora, ali, ipak, i dostižna. Bez obzira na lične stavove sudija Nyambe i Antonettia.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi