Sumrak bh. pravosuđa

Piše: Dženana Karup Druško

Ogromna (višedecenijska) sredstva i napori Evropske unije i SAD-a uloženi u reformu pravosuđa u BiH kojim je pokušano stvaranje efikasnog pravosudnog sistema nažalost su, ne njihovom krivnjom, porodili pravosudni sistem koji je postao faktički tek produžetak pravosudnih sistema Srbije i Hrvatske, odnosno srpsko-hrvatske politike u BiH koje preko pravosudnog sistema BiH kreiraju krize i upravljaju svim iole bitnijim procesima u državi.

Sudska vlast koja je u demokratskim sistemima ravnopravna sa zakonodavnom i izvršnom i koja bi formalno trebala biti podrška u osiguranju i zaštititi uslova za zakonsko funkcioniranje države, postala je izvor nestabilnost države BiH. Potvrđuje se to ne samo u neprimjeni ili pogrešnoj primjeni zakona, nego i u stvaranju kojekavih pravilnika i pravosudne prakse kojima se podrivaju temelji bh. državnosti, ali i izigravaju i zloupotrebljavaju zakoni čime je stvorena pravna nesigurnost u cijeloj zemlji.


Jeftina rasprodaja države


Naravno, unutrašnja politika u BiH bila je savršena baza za kreiranje ovakvog stanja pri čemu je prednjačila kadrovska politika koja je već duži period pod direktnom kontrolom Milorada Dodika i Dragana Čovića (uz podršku podobnih Bošnjaka). Skandali koji potresaju pravosuđe samo su proizvod ranijeg, kontinuiranog sistemskog ovladavanja bh. pravosuđem, jer destabilizirati državu BiH preko jednog od tri stuba vlasti, podrazumjeva i niz sistemskih protuzakonitih djelovanja koja doživljavaju svoje epiloge i kroz skandale u javnosti.


Ilustriraju to mnoga imenovanja sudija i tužitelja i njihovih rukovodlaca (povezivana s nepotizmom i određenim političkim elitama), procesuiranje komandanata Armije RBiH, neprocesuiranje visokorangiranih oficira VRS i HVO, izostanak istraga o slučajevima korupcije pogotovo u predmetima gdje se pominju zvučna imena (primjeri: Aluminij, afera diploma, istrage protiv kladionica, ali i izostanak bilo kakvih istraga u Republici Srpskoj, pogotovo nakon Dodikovih prijetnji da će MUP RS-a hapsiti sve one koji dođu bilo koga istraživati u RS), ali i slučajevi korupcije u koje su upleteni najviši rukovodioci bh. pravosuđa (Milan Tegeltija u aferi potkivanje, ili zadnji primjer vezan za glavnu tužiteljicu Gordanu Tadić oko naknada za odvojeni život koje potražuje od države). 


Ono što dodatno zabrinjava, pogotovo kad je u pitanju korupcija nosilaca pravosudne vlasti, jeste koliko su spremni jeftino rasprodati sve vrijednosti koje bi trebali štiti, pa i samu državu podržavajući (nereagiranjem i neotvaranjem istraga i postupaka) protiv Milorada Dodika u njegovog rušilačkom pohodu na BiH, odnosno rušenju ustavnog poretka koje realizira kroz kojekakve referendum, odluke, rezolucije, deklaracije a koje direktno potkopavaju integritet i stabilnost BiH. Sve to Dodik radi “legalno” preko Skupštine RS-a (što je svojevremeno radio i Radovan Karadžić), a Dragan Čović preko fantomskog Hrvatskog narodnog vijeća.


VSTV – politička organizacija


Najzaslužniji za ovakvo stanje u bh. pravosuđu sigurno je prvi čovjek Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, Milan Tegeltija, koji je dolaskom na tu poziciju uspostavio praksu po svojoj mjeri, ali i VSTV, pristajući i podržavajući tu praksu praveći od VSTV-a političku organizaciju koju finansira država, a koja svojim postupcima utiče na sva dešavanja, procese, ali i stanje u cijeloj državi.


OSCE godinama piše kritičke izvještaje o neradu tužiteljstava i sudova na predmetima korupcije i političkog kriminala navodeći propale predmete protiv Dragana Čovića, Milorada Dodika, Obrena Petrovića... Za taj nerad proziva pravosuđe i VSTV zbog loše organizacije, neusklađenosti unutrašnjih zakonodavstava, loše kadrovske politike, nepostojanja unutrašnje kontrole, centralnih evidencija, nerada na predmetima ratnih zločina, pogrešne priimjene prava i zakona, nedostatku “velikih” slučajeva korupcije koja kao rak uništava BiH.


Međutim, i pored svih ideja i pokušaja reformi kako bi se promjenilo to stanje u bh. pravosuđu – počevši od struktuiranog dijaloga koji je inicirala EU, navedene izvještaje OSCE-a, izvještaje ICTY/MICT, preko Pribeovog izvještaja, inicijativa članica Kvinte, ranijeg izvještaja sutkinje Joanne Korner i novog koji se očekuje na jesen (od kojeg navodno već “drhte“ u VSTV-u i Tužiteljstvu BiH), izvještaja nevladinog sektora – ostali su mrtvo slovo na papiru. Istovremeno, nepregledan je niz destabilizirajućih djelovanja unutar pravosuđa i skandala koji potresaju pravosuđe, a bez ikakvih pravnih posljedica. Što je dovelo do toga da većina članica Kvinte izbjegava kontakte i s rukovodiocem VSTV-a i s glavnom tužiteljicom Tužiteljstva BiH.


“Nezavisnost” u praksi Milana Tegeltije 


Milan Tegeltija je, uz podršku većine u VSTV, u najvećoj mjeri uspio na ključne pozicije u sudovima i tužiteljstvima postaviti osobe koje realiziraju srpsko-hrvatske politike u BiH a kojima su prioriteti zaštita političkih elita (koje predvode Dodik i Čović) u okviru kojih su: historijski revizionizam, zaštita negatora, te neprocesuiranje predmeta korupcije nosilaca vlasti I uticajnih pojedinaca, pogotovo u RS i kantonima s hrvatskom većinom. 


VSTV tako, kao prava politička organizacija, upravlja svim procesima u pravosuđu, ali ponekad čak i odlučujuće utiče na politička dešavanja u BiH. Oni koji se usude kritizirati tako uspostavljeni sistem (nepravde, kriminala i korupcije) izloženi su žestokim napadima Milana Tegeltije koji se poziva na “nezavisnost” zagarantiranu pravosuđu, te tvrdnje kako se na njih (ironije li) vrše politički pritsci. Tegeltijinih napada nisu pošteđeni ni međunarodni predstavnici koji ukazuju na nerad pravosuđa i posljedice koje to donosi BiH. 


S druge strane, jedina “nezavisnost” pravosuđa, zahvaljujući Tegeltiji, jeste nezavisnost od prava i pravde kroz nepoštivanje i zloupotrebe zakona. Pri čemu je Tegeltija uspio da Tužiteljstvo BiH, kao jedna od najvažnijih pravosudnih institucija postane “tigar od papira” koji se selektivno bavi “svačim i ničim” tako realizirajući politiku Dodika i Čovića. 


Pri tome se izgubio i osnovni i prvobitni cilj procesuiranja odgovornih (kriminalaca, ratnih zločinaca, korumpiranih političara i pojedinaca na važnim funkcijama, zaštita ustavnog poredka države, sigurnost svakog pojedinca), dok se fabrikuju slučajevi kojekakvim provjerama (često po anonimnim prijavama i bez odobrenja Suda BiH čime se direktno krše zakoni) kojima je cilj aferaški uz pomoć određenih medija praviti “skandalozne slučajeve” u javnosti koji nemaju svoj epilog na sudu, ne samo kroz presude, nego i nepotvrđivanjem optužnica.


Političko djelovanje Tužiteljstva BiH


Jedna od strategijski najuspješnijih (političkih) djelatnosti srbijanske i hrvatske politike u BiH je rušenje državne strategije za ratni zločin koja je u BiH usvojena 2008. i nametanje tzv. revidirane strategije kojom se, upakovano u lijepe riječe koje žele čuti predstavnici međunarodne zajednice, žele zaštititi najodgovorniji za ratne zločine počinjene u BiH. Pri tome se prešućuje kao nevažno to da se “ne zna“ šta je sa nekoliko stotina predmeta koji su Tužiteljstvu BiH nakon pregleda proslijeđeni iz MKSJ, iako se, nezvanično, zna da je skoro 1.000 slučajeva na svim nivoima koji su okončani obustavom istrage i odlukama o nesporovođenju istrage Tužiteljstva BiH. 


Da se djelovanje Tužiteljstva BiH odvija paralelno s političkim potezima Zagreba i Beograda potvrđuje izjava Zorana Milanovića prilikom dodjele priznanje Jeliću, izjave Aleksandra Vučića o negiranju genocida, kao i zaštita koju Srbija i Hrvatska u kontinuitetu pružaju ratnim zločincima. O uplitanju Hrvatske u pravosudne procese u BiH, odnosno odbijanju Hrvatske da učestvuje u pravosudnoj suradnji s BiH (zahvaljujući zaključku Vlade koju je predvodio upravo Milanović), govorio je u svojim izvještajima Vijeću sigurnosti glavni haški tužitelj Serge Brammertz.


Upravo njegov posljedni izvještaj aktuelizira nedemantirane informacije o zatvaranju istrage “Maestral”, odnosno da je Tužiteljstvo BiH, slijedom dogovora s Miloradom Dodikom, zatvorilo istragu protiv zapovjednika HV i HVO-a na čelu s Antom Gotovinom zbog sumnji da su počinili zločine nad srpskim civilima na području Mrkonjić Grada, Šipova, Bosanske Dubice, Bosanskog novog, Glamoča i Ključa. Radi se o istragama Tužiteljstva BiH KT-RZ 100/07, KT-RZ 183/06, KT-RZ 154/05, KT-RZ113/06.


Simptomatično je da je glavna tužiteljica Gordana Tadić ekspresno demantirala napise o falsifisiranju stambenog ugovora kako bi naplatila naknadu od države zaprijetivši čak i tužbom ukoliko se ne uklone iz medija, ali niti glavna tužiteljica niti Tužiteljstvo BiH nisu demantirali da je zatvorena istraga protiv hrvatskih generala, a ni da je taj dogovor postignut uz saglasnost Milorada Dodika u selu Bakinci, kako je prvi objavio Dragan Mektić. I glavna tužiteljica, kao i prvi čovjek VSTV-a, s javnošću komuniciraju istim “manirima“, arogantno i bahato, uz izvrtanje i prikrivanje činjenica i zloupotrebu ovlaštenja koje imaju.


Fabriciranje “istraga” protiv političkih neprijatelja


Brojni su primjeri za to, no podsjetimo se samo nekoliko zadnjih. Dok istrage o nabavkama medicinske opreme u vrijeme pandemije kojima se hvalio Milorad Dodik vode entitetska tužiteljstva, Tužiteljstvo BiH vodi istragu protiv federalnog premijera. Uz to, vrše se kojekakve “provjere” (uglavnom po anonimnim prijavama), pri čemu upitno i samo poštivanje zakona, sve uz “media planove”, protiv Osmana Mehmedagića, direktora OSA-e (koji je trenutno možda i najjača prepreka razbijačima BiH), ali i Bisere Turković, Sifeta Podžića, Selma Cikotića (ministri probosanskih stranaka na državnom nivou), Ranka Debevca, predsjednika Suda BiH koji je odbio biti dio prakse koju provode Tegeltija i Tadićka. Zloupotrebe pravosuđa i fabriciranje predmeta protiv političkih neprijatelja najveći su i najopasniji problem za svako društvo.


S druge strane Josip Grubeša, ministar pravde na državnom nivou, mirno nastavlja da radi, čak i kad se dokumentirano dokaže da radi na štetu države a po nalozima iz Zagreba i raznih odvjetnika, ali i iz Beograda i Banja Luke. Nakon što je zahvaljujući upravo Grubeši ratni zločinac Miroslav Radić Maka prevarom prebačen na izdržavanje kazne u Hrvatsku, gdje je ekspresno oslobođen, nezvanično, ministar, čekajući pogodan trenutak, sprema prebacivanje za određene zločince u Srbiju. 


Istovremeno, u Ministarstvu pravde BiH već godinama su “na čekanju” pravosnažne presude MKSJ koje moraju biti unešene u pravni sistem krivičnih evidencija BiH. Grubeša, zloupotrebljavajući svoj položaj, to ucjenjuje usvajanjem tzv. revidirane strategije. Žalosno je da OHR i EU komisija dopuštaju da se presude UN-ovog suda pravno ignoriraju iako time pomažu opću negaciju zločina, ali i glorifikaciju ratnih zločinaca koji iako presuđeni u Haagu u Bosni i Hercegovini mogu obnašati javne funkcije ali i javno djelovati (kao Momčilo Krajišnik). 


Sprega (Dodikove) politike i pravosuđa (predvođenog Tegeltijom) vidljiva je i na drugim poljima. Iako stavovi predstavnika RS (koji su se u potpunosti poklapali s političkim zahtjevima RS-a) iznešeni kroz struktuirani dijalog zvanično nemaju epilog, jer je dijalog prekinut, oni se realiziraju u praksi. Tako je Tegeltija je već faktički podijelio VSTV. Ustavni sud RS donio je niz odluka kojim podržava nezavisnost institucija RS, kao što je, npr. interni pravilnik koji derogira najznačajnije funkcije i ustavne pozicije ne samo Ustavnog suda RS, nego ukupne ustavno-pravne pozicije BiH, a Vlada i Skupština RS su od Dejtonskog sporazuma donijeli više od 400 akata koji nisu u saglasnosti sa ustavnim poretkom BiH. Radi se o ugovorima sa Srbijom, iako je i kroz EU izvještaje navedeno da se treba izvršiti promjena i provjera tzv. specijalnih veza Srbije i Hrvatske sa BiH. Upravo je zadatak Tužiteljstva BiH da provjeri sve te sporazume RS do danas, jer su skoro svi morali proći procedure ratifikacije kroz institucije BiH.


Pravosuđe u rukama razbijača BiH


No, i pored svega što se realizira spregom nosilaca najviših funkcija u pravosuđu i političkih lidera u BiH podržanih politikama iz Beograda i Zagreba, bosanskohercegovačka javnost je zatrpana obrnutim tezama koje se nameću fabriciranim aferama, spinovima i lažnim vijestima po kojima Sud i Tužiteljstvo BiH rade protiv Srba (iz RS-a), da je pravosuđe pod uticajem “političkog Sarajeva” uključujući i Ustavni sud BiH, da je nepravična nacionalna zastupljenost a na štetu Srba i Hrvata, da su pravosudne funkcije otete od entiteta, itd. 


I sve to kako bi se prikrilo da je pravosuđe u rukama razbijača BiH koji svojim (ne)djelovanjem (opasno) pomažu i doprinose destabilizaciji BiH. Rukovodioci ključnih funkcija u pravosuđu (prije svega VSTV-a i Tužiteljstva BiH) ne da su blokirali jednu od najboljih reformi u BiH (zahvaljujući kojoj je pravosuđe u BiH bilo daleko ispred pravosuđa zemalja regiona), nego zloupotrebama rezultata te reforme zloupotrebljavaju pravosudni sistem za destabiliziranje cijele zemlje. 


Bez ozbiljne reakcije onih koji su i sproveli reformu pravosuđa u BiH nije moguće zaustaviti sadašnji trend, pri čemu za to nisu najodgovorniji pojedinci iz pravosuđa, nego upravo oni koji su napravili politički ambijent u kojem je moguće sprovoditi zloupotrebu sudske vlasti.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi