Vanjska trgovina Evropske unije jedna je od komponenti vanjskih odnosa Evropske unije koja predstavlja najvećeg trgovca u globalnim okvirima, ako se računa ukupan obim unutrašnje trgovine između članica EU-a i visina izvoza u treće zemlje, čime EU u svjetskoj trgovini učestvuje sa oko 40 odsto (udio u sektoru usluga je još i veći) zbog čega ima vodeću ulogu u svjetskom trgovinskom sistemu i pojavljuje se kao ključni faktor Svjetske trgovinske organizacije (kao potpisnica velikog broja bilateralnih i multilateralnih trgovinskih sporazuma). No, novi izazovi za trgovinsku politiku EU dolaze od zemalja u usponu, kao što su, Kina, Brazil i Indija koje su sa svojim tržištima i glavni konkurenti EU, posebno Kina, koja je drugi po važnosti trgovinski partner EU i njen najveći izvor uvoza.
Zajednička trgovinska politika Evropske unije jedna je od njenih najvažnijih zajedničkih politika, bazirana na jedinstvenom tržištu uz slobodu kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala i u isključivoj je nadležnosti EU, što znači da se planira i provodi od strane nadnacionalnih, odnosno institucija EU. Kreiranje zajedničke trgovinske politike razvijalo se zajedno sa nastankom i razvojem zajedničkog tržišta šest država osnivača prve evropske zajednice koje su ukinule unutrašnje carine i formirale zajedničku spoljnu carinu prema trećim zemljama 1968. godine. Postepeno su im se priključivale i druge evropske države da bi 1994. godine bio uveden Evropski carinski kodeks koji je objedinio carinsko zakonodavstvo u jedinstven sistem postupaka carinjenja.
Trgovina za sve
Vanjska trgovina Evropske unije jedna je od komponenti vanjskih odnosa Evropske unije koja predstavlja najvećeg trgovca u globalnim okvirima, ako se računa ukupan obim unutrašnje trgovine između članica EU-a i visina izvoza u treće zemlje, čime EU u svjetskoj trgovini učestvuje sa oko 40 odsto (udio u sektoru usluga je još i veći) zbog čega ima vodeću ulogu u svjetskom trgovinskom sistemu i pojavljuje se kao ključni faktor Svjetske trgovinske organizacije (kao potpisnica velikog broja bilateralnih i multilateralnih trgovinskih sporazuma). No, novi izazovi za trgovinsku politiku EU dolaze od zemalja u usponu, kao što su, Kina, Brazil i Indija, koje su sa svojim tržištima i glavni konkurenti EU, posebno Kina, koja je drugi po važnosti trgovinski partner EU i njen najveći izvor uvoza.
Strategija “EU 2020” (donešena 2010) donijela je nove inicijative o načinima na koje trgovina može doprinijeti ostvarenju održivog rasta u EU. U strategiji je istaknuto da će u fokusu trgovinske politike EU u narednom periodu biti zemlje Azije i Latinske Amerike.
Prema podacima sa zvaničnih web stranica EU prvi sporazum nove generacije o slobodnoj trgovini potpisan je s Južnom Korejom i nakon ratifikacije u Evropskom parlamentu počeo se privremeno primjenjivati u julu 2011, a službeno je stupio na snagu u decembru 2015. O novoj politici svjedoče i Višestrani trgovinski sporazum EU-a i Perua, Kolumbije i poslije Ekvadora, koji je privremeno na snazi od 2013, Sporazum o pridruživanju EU-a sa zemljama Srednje Amerike, čiji se trgovinski stup privremeno primjenjuje od 2013, Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum između EU-a i Kanade (CETA), koji se privremeno primjenjuje od septembra 2017, Sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i Singapura, o kojemu su pregovori završeni 2014, te Sporazum o slobodnoj trgovini između EU-a i Vijetnama, o kojemu su pregovori završeni krajem 2015.
Sporazum o slobodnoj trgovini s Japanom stupio je na snagu 1. februara 2019. Iako su pregovori s SAD-om o Transatlantskom partnerstvu za trgovinu i ulaganja (TTIP) obustavljeni, EU je u procesu pregovaranja s drugim ključnim partnerima. Pregovori o trgovinskom sporazumu s osnivačicama Mercosura smatraju se važnim polazištem za bolji pristup tržištu Južne Amerike. EU je također započela pregovore o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indonezijom, Tunisom, Filipinima, Australijom i Novim Zelandom. Pregovori s Malezijom, Tajlandom i Indijom nastavit će se čim se za to stvore povoljni uvjeti. EU je također započela pregovore o zasebnim bilateralnim ugovorima o ulaganju s Kinom i Mjanmarom te će razmotriti mogućnost započinjanja sličnih pregovora s Tajvanom i Hong Kongom. Pregovori s Iranom razmotrit će se nakon njegova pristupanja WTO-u. Ti sporazumi donijet će znatne koristi. Prosječna carinska stopa na izvoz iz EU-a trebala bi se smanjiti za otprilike 50%. Procjenjuje se da će sporazumi o slobodnoj trgovini pridonijeti gospodarskom rastu EU-a s dodatnih 2% BDP-a. Međutim, dovršenje pregovora o tim sporazumima može potrajati nekoliko godina.
Politizacija trgovinske politike
EU u formuliranju trgovinske politike, po zvaničnim dokumentima, ne uzima u obzir samo ciljeve trgovinske liberalizacije, već i šire ciljeve njene vanjske politike čime se vrši politizacija zajedničke trgovinske politike što je slično modelu spoljnotrgovinske politike SAD. Iako bi spoljna trgovina EU trebalo da bude usaglašena sa ostalim segmentima vanjskih odnosa EU, to u praksi nije uvijek moguće postići. Stoga ne čudi da se nekad interesi spoljne politike i odbrane direktno odražavaju na kurs trgovinskih odnosa sa trgovinskim partnerima EU što samo potvrđuje koliko je složena spoljnotrgovinska politika EU. Na sve to utiču različiti modeli trgovine pojedinih članica EU, ali i prostorni, povijesni i kulturni faktori koji su doveli do toga da su, na primjer, zemlje s rubnih područja EU, kao Litvanija, Letonija, Estonija, Bugarska, više usmjerene na uvoz iz zemalja izvan EU jer su decenijama bile usmjerene na SSSR pa ne iznenađuje ni danas njihova intenzivna trgovina s Ukrajinom i Rusijom. Za razliku od njih, zbog prošlosti, Francuska, na primjer ima intenzivniju trgovinsku saradnju sa afričkim zemljama.
Pravne osnove trgovinske politike EU postavljene su danas davne 1957. godine Ugovorom o osnivanju Evropske ekonomske zajednice koji je stupio na snagu 1. januara 1958. godine. U ugovoru se, između ostalog, navodi da se zajednička spoljnotrgovinska politika “zasniva na jedinstvenim načelima, prije svega u pogledu izmjena carina, zaključivanja carinskih i trgovinskih sporazuma, izjednačavanja mjera liberalizacije, politike izvoza kao i mjera trgovinske zaštite, kao što su one koje treba donijeti u slučaju dampinga i subvencija”. Prema Rimskom ugovoru za zajedničku trgovinsku politiku EU bili su zaduženi Vijeće ministara i Evropska komisija (koja je vodila pregovore sa trećim državama ili regionalnim grupama) dok je Evropski parlament imao konsultatitvu ulogu. Ugovorom iz Nice (2001. godine) proširena je nadležnost zajedničke trgovinske politike i na trgovinu uslugama, proizvodima intelektualne svojine i investicije.
Komitet za međunarodnu trgovinu (International Trade Committee, INTA) zadužen za uspostavljanje i implentaciju zajedničke trgovinske politike EU i vanjske ekonomske odnose uspostavljen je 2004. godine. Komitet čini 29 članova Parlamenta. Najveće promjene u oblasti zajedničke trgovinske politike donio je Lisabonski ugovor (stupio na snagu 2009. godine, dvije godine nakon što je potpisan) u kome se Članom 3 (Ugovor o funkcioniranju EU) decidno navodi da EU ima isključive nadležnosti u vođenju zajedničke trgovinske politike i ovim ugovorom se proširuje isključiva nadležnost EU na sva tri stuba Svjetske trgovinske organizacije: trgovinu robom, trgovinu uslugama i trgovinskim aspektima intelektualne svojine.
Prema Lisabonskom ugovoru cilj trgovinske politike EU obuhvata trgovinske sporazume, koji se odnose na trgovinu robom i uslugama, trgovinske aspekte prava intelektualne svojine i strane direktne investicije. Lisabonskim ugovorom napušten je princip “podijeljene nadležnosti” u sporazumima koji se odnose na trgovinu kulturnih i audiovizuelnih usluga, usluga obrazovanja i pružanja zdravstvenih i socijalnih usluga ljudima, čime su okončane rasprave vođene 15 godina između država članica EU i njenih institucija.
Liberalizacija trgovine
Uz navedeno, Lisabonski ugovor značajno proširuje ciljeve i principe zajedničke trgovinske politike EU, postavljajući ih u širi okvir ciljeva i principa opće vanjske politike EU, pri čemu se nije odstupilo od klasičnih ciljeva trgovinske politike koji vode postepenoj liberalizaciji trgovine. Ugovor naglašava da će zajednička trgovinska politika biti vođena u kontekstu okvira, principa i ciljeva vanjske politike EU kojih se EU mora pridržavati u svim aspektima vođenja svoje vanjske politike obuhvatajući poštivanje ljudskih prava, posebno prava djece, uvažavanje zakona, širenje demokratije, zaštitu i unaprijeđenje životnog okruženja.
Ovim je agenda trgovinske politike EU proširena tako da uključuje i ostvarivanje neekonomskih ciljeva kao što su ljudska prava, zaštita okoline i održivi razvoj. Lisabonskim ugovorom pojačana je uloga Evropskog parlamenta u procesu odlučivanja (prijedlog za otpočinjanje trgovinskih pregovora daje Evropska komisija preporukom Evropskom vijeću koje onda daje ovlaštenje Komisiji da vodi pregovore, ali u svim fazama trgovinskog pregovaranja Parlament mora biti konsultiran i mora dati saglasnost za zaključivanje ugovora, no po Rezoluciji Evropskog parlamenta iz decembra 2006. godine Parlament daje saglasnost samo za one trgovinske sporazume koji sadrže klauzulu o poštivanju ljudskih prava i demokratskih principa). Parlament je postao nadležan sa Evropskim vijećem i za zakonske regulative trgovinske i investicione politike EU (Parlament i Vijeće zajedno prihvataju i usvajaju regulativu koju predlaže Evropska komisija).
Brojni trgovinski sporazumi koje ima EU mogu se klasificirati u sljedeće: Evro-mediteranski sporazumi, Panevro-mediteranski sistem kumulacije, Bivše sovjetske republike i Zapadni Balkan. Posljednji predstavlja tretman općeg sistema preferencijala, Sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju sa zemljama Zapadnog Balkana. EU jednostrano odobrava razne trgovinske povlastice različitih vrsta gotovo svim zemljama u razvoju, što najčešće obuhvata bescarinski tretman industrijskog izvoza porijeklom iz tih zemalja, ali i restrikcije na ona dobra koja bi te zemlje mogle najlakše da prodaju zemljama EU, među kojima su i poljoprivredni proizvodi. Iako su zajedničke spoljne carine EU u prosjeku niske, one su i do četiri puta veće za poljoprivredne proizvode u odnosu na industrijska dobra, što ukazuje na protekcionistički karakter zajedničke poljoprivredne politike EU.
EU, kako piše u zvaničnim podacima na web stranici, želi osigurati da se uvezeni proizvodi u EU-u prodaju po poštenim i pravednim cijenama, bez obzira na to odakle su stigli. Pravila o trgovini u obliku instrumenata trgovinske zaštite sredstvo su kojim se štite proizvođači iz EU-a od štete, i suzbija nepošteno tržišno natjecanje stranih poduzeća u vidu dampinga i subvencioniranja. Više od 30 milijuna radnih mjesta u EU-u ovisi o izvozu izvan EU-a. Predviđa se da će 90 % budućega globalnog rasta biti ostvareno izvan granica Europe. Stoga je trgovina nositelj rasta te ključni prioritet EU-a.
