Pouke izvučene iz raspada SFRJ

Piše: Dženana Karup Druško

Bez obzira koliko izgledalo da je prvo evropsko integrisanje kroz Evropsku zajednicu za ugalj i čelik bilo bazirano isključivo na ekonomskom aspektu, ne može se zanemariti njegova politička važnost, jer je to bio i način da se institucionalizira saradnja između Njemačke i Francuske kao osnov za osiguranje sigurnosti i stabilnosti u Evropi, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata. No, za razliku od drugih područja, kao što su npr. trgovina ili regionalna saradnja, proces integrisanja u oblasti vanjske i sigurnosne politike u Evropi išao je sporije jer je on dugoročno neminovno imao posljedice za veoma važno pitanje koje se ticalo i nacionalnog suvereniteta zbog čega je razumljivo zašto je u ovoj oblasti proces razvijanja mehanizama donošenja odluka na evropskom nivou išao sporije.

Pitanje sigurnosti i vanjske politike u Evropi bilo je dodatno opterećeno Hladnim ratom i podjelama na Varšavski i NATO savez. S obzirom da je većina zemalja zapadne Evrope bila u NATO savezu, koji su predvodile SAD, u tom periodu i nije bilo puno mogućnosti za razvijanje posebnih sigurnosnih evropskih mehanizama. Ilustrira to i neuspjeh Evropske odbrambene zajednice koja je inicirana 1954. i koja je trebala podržati ponovno postepeno naoružavanje Njemačke kako bi mogla odgovoriti u slučaju napada iz Varšavskog pakta, što su podržavale i SAD, a govorilo se i o stvaranju zajedničke vojske. 


Do određenih promjena došlo je sedamdesetih godina kroz tzv. Evropsku političku suradnju što je rezultiralo Jedinstvenim evropskim aktom 1986. godine kojim je pokrenuta saradnja u oblasti vanjskih poslova. Rušenjem Berlinskog zida dolazi do promjene dinamike međunarodnih odnosa, a što je impliciralo i određene zahtjeve u evropskim integracijama s aspekta sigurnosti u novom geostrateškom kontekstu.


Pojam Evropska unija prvi put je uveden Ugovorom iz Maastrichta (stupio na snagu 1993.) godine i tada se Unija pojavljuje s novim političkim identitetom koji je bio pod jednim krovom a počivao je na tri stupa: prvi je obuhvaćao tri zajednice (Evropsku zajednicu za ugljen i čelik, Evropsku ekonomsku zajednicu i Evropsku zajednicu za atomsku neregiju), drugi zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, a treći suradnju u pravosuđu i unutrašnjim poslovima. Ovim ugovorom je značajno unaprijeđena zajednička vanjska i sigurnosna politika iz tri razloga: obuhvaćala je sva područja vanjske i sigurnosne politike, uključujući eventualno definiranje zajedničke odbrambene politike; zahtijevala je od zemalja članica osiguravanje usklađenosti nacionalnih politika sa zajedničkim pozicijama; i kreirala je novi pravni instrument – “Zajedničku akciju” čime se omogućila mobilizacija finansijskih resursa EU-a.


Međutim, i pored svih dogovora pokušaji uspostavljanja zajedničke vanjske i sigurnosne politike suočavali su se brojnim problemima i velikim protivljenjima nekih država članica, zbog čega su za njeno uspostavljanje (od početne ideje) bila potrebna desetljeća pregovaranja i dogovaranja. Ključni razlog je bio to što države članice nisu bile spremne da se odreknu apsolutne kontrole u ove dvije izuzetno bitne oblasti, vanjska politika i sigurnost, i dio suvereniteta prenesu na Uniju. Čak i nakon stvaranja EU i uspostavljanja vanjske i sigurnosne politike nisu sve države članice bile spremne prihvatiti ovu novinu, tako je Danska upravo zbog odredbi o odbrani odbila ratifikaciju Ugovora o EU na referendumu održanom 1992. godine. Nakon toga Danska je dobila dozvolu koja joj omogućuje da u ovom području ne mora sudjelovati. Ipak, EU je unutar integracijskih procesa morala precizno definirati svoje ciljeve, institucije i instrumente svoje vanjske politike, pri čemu je potreba stvaranja i razvoja vojnih kapaciteta EU bilo jedno od najznačajnijih političkih pitanja Unije.


Nakon krize na Balkanu


Kako i koliko je bila razvijena i primjenjiva zajednička vanjska i sigurnosna politika EU nakon Ugovora iz Maastrichta možda najbolje ilustrira politička kriza i raspad bivše SFRJ. Saša Šegvić, profesor iz Hrvatske o tome piše: “Nakon eskalacije krize na Balkanu, te privremeno obeshrabrena diplomatskim neuspjesima EU, u institucijama EU ojačala je svijest da bi se trebalo snažnije pristupiti razvoju zajedničke sigurnosti i obrane, te je na summitu u Amsterdamu 1997. godine zaključen Ugovor, koji potvrđuje dotadašnje stavove, ali i uvodi nove instrumente za njihovo ostvarivanje.” 


Ugovor iz Amsterdama bio je korak naprijed u razvoju vanjske i sigurnosne politike EU, i ovim ugovorom je utemeljena institucija visokog predstavnika EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. Uz to, ugovorom iz Amsterdama značajno su povećane ovlasti Evropskog vijeća na području vanjske i sigurnosne politike i od tada Vijeće započinje s praksom oblikovanja smjernica. U govorom iz Nice (2001. godine) institucionalizirano je Političko i sigurnosno vijeće sa zadatkom da definira vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a i formalno je inaugurirana i nova komponenta ove politike – Evropska sigurnosna i odbrambena politika, čime su konačno definirani i operativni mehanizmi na tome području. Na temelju toga EU počinje provoditi različite mirovne misije, ne samo u bližem okruženju nego i širom svijeta, te postepeno postaje aktivan sudionik u procesu osiguranja mira i sigurnosti na globalnom planu. Jedno od iskustava EU s krizom u bivšoj Jugoslaviji bilo je i da uspješna vanjska i sigurnosna politika osim administrativnog okvira zahtjeva i političku volju zemalja članica.


Važno pitanje za uspješno provođenje novodefiniranih (zajedničkih) politika EU bilo je stvaranje uvjeta za njihovu operativnost i troškovi. S obzirom da je veliki broj članica EU i u NATO savezu a kako bi se izbjeglo dupliranje operativnih mehanizama i troškova dogovoren je tzv. Berlin plus 2002. godine kojim su kapaciteti NATO saveza stavljeni na raspolaganje Evropskoj uniji u misijama u kojima sudjeluje NATO. No, s obzirom da se, kako smo rekli radi o vrlo osjetljivim pitanjima s dalekosežnim posljedicama implementacija ovog dogovora, uz dešavanja kao što je bio rat u Iraku koje pratila upravo razjedinjenost članica oko ovog pitanja, pokazala su da dogovorena koordinacija u praksi otvara mnoga druga pitanja koja su se pokušala rješiti Evropskom sigurnosnom strategijom koja je usvojena 2003. Strategiju je usvojilo Evropsko vijeće na prijedlog visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, i ona je definirala glavne izazove za evropsku sigurnost i modalitete suočavanja s njima, te je na taj način, u institucionalnom, doktrinarnom i implementacijskom smislu, finaliziran proces stvaranja preduvjeta za afirmiranje EU-a kao političko-sigurnosnog faktora na globalnom planu. Upravo zbog osjetljivosti kad je u pitanju ova politika, i dalekosežnih posljedica koje izazova, ona je još uvijek u razvojnoj fazi.


Politički faktor na međunarodnoj sceni


Nastanak i pokušaji daljnjeg jačanja zajedničke vanjske i sigurnosne politike Unije razumljivi su s obzirom na turbulentne događaje na međunarodnoj sceni, regionalne sukobe, rastuće prijetnje od terorizma, organiziranog kriminala, i sl. Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU pokušava se ojačati međunarodna stabilnost uz očuvanje mira i promicanje međunarodne saradnje, te uticati na razvoj i unaprijeđenje demokracije, poštovanje temeljnih ljudskih prava i sloboda i vladavine prava. Za ostvarivanje ovih ciljeva, prije svega je potrebna saradnja između država članica. Evropsko vijeće određuje opće direktive vanjske politike, uz princip zajedničkog djelovanja. Vijeće može usvojiti direktive o načinu provođenja zajedničkih akcija kvalificiranom većinom. Evropska unija svoja stajališta o međunarodnim događanjima izražava putem zajedničkih izjava. Izjave se posebno odnose o na kršenje ljudskih prava. 


I pored velikog napredka u ovoj oblasti, vanjska i sigurnosna politika ostaju i dalje i u domenu nacionalnih politika članica EU. Lisabonski ugovor, koji je stupio na snagu 1. decembra 2009. godine i koji se zbog svog sadržaja naziva i  Reformskim, donio je velike institucionalne promjene u oblasti vanjske i sigurnosne politike EU. Ovim ugovorom ukinuti su prvi i treći stup EU, odnosno spojeni su i odluke o njima se donose većinski, no drugi stup, vanjska i sigurnosna politika ostao je zaseban i odluke se o ovim pitanjima donose jednoglasno jer države članice nisu pokazale spremnost da se odreknu kontrole nad donošenjem odluka u ovim područjima. 


Novina iz ovog ugovora je da, kada je u pitanju funkcija visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, ona od tada obuhvata i nekadašnju funkciju povjerenika za vanjske odnose. Visoki predstavnik ovlašten je i za zastupanje interesa Unije pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, ali samo ukoliko postoji jasno definiran stav po pitanju o kome se raspravlja, i isključivo ukoliko to od njega zatraže države članice. 


Pitanje unutrašnje sigurnosti EU aktuelizirano je migranstkom krizom koja je dovela do (neočekivanog) raslojavanja između članica, odnosno različitih politika pojedinih članica prema ovom problemu. No, aktuelna izbjeglička kriza nije prva situacija u kojoj se države članice nisu mogle dogovoriti i zauzeti jedinstven stav. Kao ilustrativan primjer moglo bi vjerovatno poslužiti Kosovo jer nije bilo jedinstvenog stava oko priznavanja njihove nezavisnosti, ili Ukrajinska kriza. Moglo bi se govoriti i o politici pojedinih članica, pa i EU prema Turskoj, Rusiji, Saudijskoj Arabiji, Kataru, Iraku, Siriji... što skeptike može navesti na zaključak da su ekonomski interesi ipak ispred zajedničkih vrijednosti koje unija propovijeda, kao što su ljudska prava, demokracija i vladavina prava.


Međutim, činjenica je da bez obzira na određena mimoilaženja članica EU, Unija od svojih početaka izrasla u značajnog političkog aktera na međunarodnoj sceni. Zajednica, koja je u svojim počecima bila zasnovana na ekonomskoj povezanosti i ekonomskim interesima, uspjela je umnogome proširiti polje svog djelovanja, uspostavljajući zajedničke politike u različitim područjima, a među njima i zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU. 




-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi