Šutnja o problematičnim tačkama prošlosti

Razgovarala: Dženana Karup Druško

Neovisna istraživačica, autorica i novinarka, Belma Bećibašić, u svom radu se bavi temama vezanim za sjećanja, traume, nacionalizam i biopolitike. Za Avangardu govori o svom dvogodišnjem istraživanju o kulturi sjećanja u lokalnim zajednicama; “spornim tačkama” u našim sjećanjima o ratu; koliko na kulturu sjećanja utiču javni narativi; ulozi političara u procesima pomirenja... te, uzmeđu ostalog kaže: “Danas se svi više-manje slažu oko toga da je međunarodna zajednica, da bi postigla kakav-takav vještački mir, vodila u tom pogledu jednu neodgovornu politiku, zbog čega je i tranzicijska pravda danas mrtvo slovo na papiru. Koncepti kao međuetničko pomirenje, suživot, pa i suočavanje s prošlošću su suviše rano ušli u društvenu arenu, bez da su rasvijetljeni u kontekstu onoga što se desilo, bez da su bili praćeni ijednom mjerom ili mehanizmom tranzicijske pravde, kao što je ustanovljenje činjenica, priznanje odgovornih politika, itd, tako da su time samo dali karte u ruke predstavnicima političkih elita koje su umjesto toga cementirale svoje ideologije u okriljima narativa viktimizacije i pretrpljene patnje. Treba se prije svega zapitati o kakvom pomirenju govorimo i od koga očekujemo da se miri i suočava s prošlošću? Žrtve? Nacionalne grupe? Vojske? Preživjeli s patnjama koje su pretrpjeli, ili se zajednice u kojima su činjeni zločini? Da li smo mogli očekivati od preživjelih da se mire u času dok ratna suđenja nisu završena? Ili dok se nastoji izgraditi zajednički život na temeljima institucionalnog okvira koji je problematičan sam po sebi jer odražava postojeće podjele, a u značajnoj mjeri služi i kao podsjetnik tih istih zločina?”

Belma Bećirbašić je neovisna istraživačica, autorica i novinarka. Magistrica je rodnih studija te dobitnica Fulbrightove stipendije na Univerzitetu Columbia, New York (2011/2012). Za svoj novinarski rad je više puta nagrađivana, između ostalih nagradom Amnesty Internationala za najbolji tekst iz oblasti ljudskih prava 2003. za priču o djeci začetoj prisilnim trudnoćama žena prezivjelih ratna silovanja. Njeni istraživački interesi su sjećanje, trauma, nacionalizam i biopolitika, o čemu piše i u svojoj knjizi “Tijelo, ženskost i moć: upisivanja patrijarhalnog diskursa u tijelo” (Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2011), kao i u radu “Politike sjećanja, viktimizacije i aktivizma“ objavljenom u izdanju University of Winsconsin Press. (Historical justice and memory, 2015).


AVANGARDA: Učestvovali ste u dvogodišnjem istraživanju o kulturi sjećanja u lokalnim zajednicama koje je rezultiralo radom “Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima”. Kakva je percepcija ljudi o prošlom ratu?


BEĆIRBAŠIĆ: Može se reći da rat zauzima prilično neugodno mjesto u sjećanjima ljudi i da ono gotovo za svakog ima značenje gubitka, bilo da je to realni, tragični gubitak bliskih članova porodice, materijalni gubitak, doma, mjesta u kojem smo živjeli, pozicije koju smo uživali, jeli, ekonomski gubitak, bilo da se radi o gubitku nekadašnjih ideala, sloma iluzija ne samo o vremenu iza rata već najprije o poslijeratnom dobu, gubitka povjerenja u političke elite i mogućost promjene. To za posljedicu ima jednu iscrpljenost ili zamor prošlošću, koji također dolazi iz nevjerice u to da će pravda biti zadovoljena. S te strane na rat se često gleda kao na krivca koji je odgovoran za sve, koji je prouzročio stanje u kojem se danas kao društvo i kao pojedinci nalazimo, a sve to, imajući u vidu da je od kraja rata prošlo 20 godina, govori i o pristajanju na sadašnje stanje i sveprisutne letargičnosti da se uhvati u koštac s aktuelnim izazovima, nepravdama ili se pruži otpor politikama koje to stanje i danas održavaju. 


Pritom je način na koji se sjećamo i govorimo o ratu neosporno vezan ne samo za vlastito iskustvo prošlosti već ponajprije za našu današnju poziciju i kontekst, dakle, ne može se govoriti o prošlosti kao nečemu što je fiksirano u neko specifično vrijeme, već se odnos prema njoj mijenja ovisno od datih okolnosti, i interesa današnjice. 


A tu igraju ulogu i faktori kao što su pripadnost većinskom ili manjinskom narodu, to jest, da li smo u svom dominantnom okruženju ili ne, a potom u velikoj mjeri ovisi od izvanjskih percepcija, na koji način su, recimo, presude za ratne zločine formirale sliku zajednice, i odredile kako se ista u njima ogleda, bilo tako što im se suprotstavlja, bilo da kroz njih nastoji legitimizirati svoju istinu... Sve to, dakle, ima određujuću ulogu u onome što biramo da pamtimo odnosno zaboravljamo. Ono što i kako se pamti, dakle, nije, isto za sve članove jedne zajednice. 


AVANGARDA: Šta se pamti a šta zaboravlja?


BEĆIRBAŠIĆ: Svakako je da ono što jedni pamte, drugi zaboravljaju. Ono što je za jedne imperativ sjećanja, za druge je nužnost zaborava. Prvi najčešće podrazumijeva preživjele ratnih strahota, a drugi članove zajednice, odnosno grupe u čije ime su činjeni zločini, a koje mi u svom radu posmatramo kroz prizmu pasivnih iliti tihih promatrača, a to su oni koji su znali šta se dešava ali ništa nisu uradili da to spriječe, što se, ukoliko gledamo tišine koje se oblikuju po pitanju ratnih zločina, podjednako odnosi i na prošlost i na sadašnjost. Jer, ako je u ono vrijeme neko tvrdio da nije znao, danas to sigurno više ne može. 


Pa ipak, ono što je zajedničko svima jeste šutnja o problematičnim tačkama prošlosti, očito je izbjegavanje da se govori o patnji onog drugog, pa na bilo koji pomen toga odmah dobijate odgovore “šta su nama uradili, da nismo mi njih, oni bi nas, gdje je presuda za naše patnje” itd., ono što je, dakle, zajedničko je potreba da se svačija patnja valorizira prvenstveno kroz presude, a potom i društvene prakse i političke diskurse odnosno jedan kolektivni narativ stradanja. 


Ovo se posebno odnosi na one zajednice u kojima su se desili zločini nad manjinskom grupom, ili zajednice koje nisu izašle iz rata kao takoreći zvanični pobjednici, odnosno u kojima nedostaje zvanično priznanje, presuda, itd. To je konkretno slučaj zajednice koju smo mi istraživali, tj. Konjica gdje su tokom dvostruke opsade grada od JNA/VRS-a odnosno HVO-a činjeni zločini nad srpskim i hrvatskim vojnicima i civilima od strane Armije i MUP-a RBiH. Zajednica u ovom slučaju nosi breme i žrtve i počinitelja, tako da je odnos između onoga što se pamti i zaboravlja vrlo povezan, ta dva procesa se dešavaju istovremeno, jer na neki način objedinjuju i viktimizaciju i krivnju, pa je samo kroz razumijevanje tog isprepletenog odnosa i moguće razumjeti selektivni odnos prema prošlosti. 


AVANGARDA: Jeste li tokom Vašeg istraživanja naišli na “sporne tačke u sjećanjima” i kako biste ih definirali?


BEĆIRBAŠIĆ: Apsolutno. S jedne strane, sporne tačke su one oko kojih ne postoji konsenzus u vezi onoga što se dešavalo, ili gdje su i jedna i druga strana činile zločine, i biraju da se oko njih ne sukobljavaju već ih radije prećutkuju, što je recimo slučaj sa sukobom Armija RBiH-HVO koji je Konjic doveo u opsadno stanje, i koji je prisutan samo u individualnim sjećanjima a potpuno izostaje na zvaničnom nivou. Razlog tome je, po nama, što su ove dvije frakcije, prije no što će se sukobiti, bile odgovorne za progon Srba iz Bradine i logor Čelebići, i to u prvoj godini rata kada su zajednički djelovale pod kapom lokalnih obrambenih snaga Konjica. Tako da, iako se u ovom slučaju šutnja javlja kao manje zlo, ne znači da je manje pogubna.


S druge strane su to one koje zajednica otvoreno ne negira, ali odbacuje kao dio vlastitog naslijeđa, radi se zapravo o neugodnim tačkama prošlosti. Ta zlodjela neminovno podrazumijevaju sa sobom pitanje krivice i odgovornosti jer su počinjena u naše ime, tako da zaborav treba razumjeti kao vid stida i nelagode koja dolazi od toga. U mnogim takvim zajednicama, o ratnoj prošlosti se gotovo i ne govori. 


AVANGARDA: Kako to utiče na procese suočavanja s prošlošću?


BEĆIRBAŠIĆ: Negativno. Vidjeli smo čime su rezultirala višedecenijska prećutkivanja u bivšoj Jugoslaviji, što je samo dalo plodno tlo i povod za rasplamsavanje nacionalnih mitova i sukobljenih tumačenja prošlosti. 


Ovo je posebno problematično kada su u pitanju manjinski narativi. Naime, sjećanje se neminovno veže za zajednicu kojoj pripadamo. Kada nedostaju ti spoljni okviri s kojima možemo povezati sjećanje na patnju vlastite grupe, pa i svoje unutar nje, kada ne postoji društveni okvir koji im daje značenje i kada se ona ne komuniciraju, posljedica je zaborav. Tako da smo u Konjicu primjetili da se oni koji pripadaju manjinskoj zajednici, nad kojima su vršeni zločini, radije prećutno prilagođavaju narativu dominantne grupe tj. Bošnjacima, istovremeno i potiskujući vlastiti, porodični, možda i zato što je to jedini način da izgrade povjerenje u zajednicu u kojoj žive i učine svoj opstanak u njoj podnošljivim. 


AVANGARDA: Koliko na kulturu sjećanja utiču javni narativi?


BEĆIRBAŠIĆ: U značajnoj mjeri, zapravo, javna proizvodnja znanja, uključujući političke diskurse, memorijale, komemorativne prakse, iako nisu jedini, sigurno jesu najvidljiviji prostor unutar kojeg se grade predstave o prošlosti i iz kojih je moguće iščitavati njene dominantne interpretacije i tenzije. 


Međutim, nas je u istraživanju radije zanimalo u kojoj mjeri mi kao pojedinci prihvatamo te naracije, to jeste, kako se manifestiraju, šta ih pokreće, da li su uvijek nametnuta odozgo, ili se kroje odozdo, takoreći, od inicijativa sjećanja, veteranskih grupa, asocijacija žrtava, potom kada se dešavaju, da li su očitije u određenim trenucima, šta ih rasplamsava, šta ih održava takvim kakve su, koje političke, povijesne i društvene okolnosti i prakse, te kako nalaze svoj legitimitet unutar zajednice. 


AVANGARDA: I kakva je uloga memorijala postavljenih nakon rata?


BEĆIRBAŠIĆ: Za sada ono što vidimo jeste da je njihova uloga da slave odbranu zajednice ili žale poginule i ubijene. Izuzetno su rijetki spomenici podignuti u ime ili na mjestu stradanja onih drugih. Mislim da su prijedorski logori smrti tu najzorniji i najstrašniji primjer. Dakle, poželjno i vidljivo naslijeđe je ono koje prikazuje patnje svoje grupe ili slavi pobjedničke poduhvate i oni su uglavnom u skladu s dominantnim etnonacionalnim narativima. 


Kada je u pitanju zajednica koju smo istraživali, u Konjicu je vidljivo izostavljeno sjećanje na ubistvo porodice Golubović, potom logor koji se nalazi u naselju Musala, u prostoru koji sportsku dvoranu povezuje s osnovnom školom nije uopšte obilježen a na mjesto njega je oslikana freska Tursko-Bosanskog prijateljstva u znak zahvalnosti Turskoj vladi koja je podržala revitalizaciju čaršije, uključujući i obnovu ćuprije. 


Međutim, ono što se pokazalo kroz naša istraživanja jeste da građani u velikom broju slučajeva ne učestvuju u komemoracijama, a mnogi sugovornici nisu znali ni navesti tačan naziv spomen-obilježja niti kome su podignuta. 


AVANGARDA: Mislite li da bi “pomirenje” između političara promijenilo situaciju u BiH i dovelo do pomirenja među običnim ljudima koji su još uvijek opterećeni prošlošću i zbog toga što im se te teme stalno nameću kroz javne poruke političara i medija?


BEĆIRBAŠIĆ: Moram prvenstveno istaći da imam problem s terminom “pomirenje” i načinom na koji je od samog rata ušlo u javne diskurse. Danas se svi više-manje slažu oko toga da je međunarodna zajednica, da bi postigla kakav-takav vještački mir, vodila u tom pogledu jednu neodgovornu politiku, zbog čega je i tranzicijska pravda danas mrtvo slovo na papiru. Koncepti kao međuetničko pomirenje, suživot, pa i suočavanje s prošlošću su suviše rano ušli u društvenu arenu, bez da su rasvijetljeni u kontekstu onoga što se desilo, bez da su bili praćeni ijednom mjerom ili mehanizmom tranzicijske pravde, kao što je ustanovljenje činjenica, priznanje odgovornih politika, itd., tako da su time samo dali karte u ruke predstavnicima političkih elita koje su umjesto toga cementirale svoje ideologije u okriljima narativa viktimizacije i pretrpljene patnje.


Treba se prije svega zapitati o kakvom pomirenju govorimo i od koga očekujemo da se miri i suočava s prošlošću? Žrtve? Nacionalne grupe? Vojske? Preživjeli s patnjama koje su pretrpjeli, ili se zajednice u kojima su činjeni zločini? Da li smo mogli očekivati od preživjelih da se mire u času dok ratna suđenja nisu završena? Ili dok se nastoji izgraditi zajednički život na temeljima institucionalnog okvira koji je problematičan sam po sebi jer odražava postojeće podjele, a u značajnoj mjeri služi i kao podsjetnik tih istih zločina? 


S druge strane, govoreći o pomirenju među ljudima, mislim da ono uopće nije upitno i dešava se svakodnevno, velika većina ljudi je u stalnoj interakciji i razmjeni, kako kulturnoj, univerzitetskoj, ekonomskoj, aktivističkoj, i tako dalje, ljudi se mire na puno više nivoa nego se to naizgled čini. To da nema pomirenja među ljudima je neistina za kojom posežu separatistički centri moći kako bi njome opravdali svoj neodgovorni odnos i prema prošlosti i sadašnjosti. 


AVANGARDA: Je li suočavanje s prošlošću “od interesa” političkim elitama kako njihovi lideri često deklarativno izjavljuju?


BEĆIRBAŠIĆ: Jeste, od interesa im je sve dok se drugi suočavaju s patnjom naroda kojeg oni zastupaju, sve dok se pristaje na njihov narativ, i tu se otprilike završiva njihov domet suočavanja s prošlošću. Pravo pitanje je da li su spremni, ili da li im je interesu da se suoče s nepoželjnim naslijeđem. Činjenica da, recimo, osumnjičeni za ratne zločine često uživaju ne samo deklarativnu već institucionalnu podršku – samo da napomenemo na nivou FBiH entiteta podršku Fondaciji za pravnu pomoć pripadnicima ARBIH osumnjičenim i optuženim za ratne zločine – odgovor je očit. 


Recimo, javno izvinjenje se smatra jednim od osnovnih mehanizama pravde. Kod nas u regionu su se svi izvinuli za sve ali niko nije pokrenuo niti jednu mjeru koja bi te izjave učinila uvjerljivim. Iako je jasno da je to na simboličkom nivou, ono ipak treba da bude praćeno konkretnim mjerama, stvarnom promjenom političkog diskursa, odnosa, utemeljenjem memorijalnih praksi, itd. 


Moram, ipak, reći da je u nekim dijelovima zemlje, uključujući i Republiku Srpsku, vidljiva  jedna nova generacija političara i političarki, a pogotovo predstavnika i predstavnica određenih, pa ako ne i većine institucija na državnom nivou koja promovira jedan, evo da kažemo, pomirujući diskurs i politiku kohezije i zajedništva – ukoliko naravno pođemo od toga da je u ovoj zemlji mjera zajedništva ono što se reflektira kroz politike na državnom nivou. Međutim, ona još uvijek nije stasala niti izgradila dovoljno jaku bazu da bi bila dominantno prihvaćena. S druge strane, etnocentrične identitetske politike su toliko moćne, i igraju se stalnog izazivanja emocija usidrenih u traumatsko naslijeđe prošlosti, da je bilo kakvo odstupanje od toga ravno političkom gubitništvu.


Ipak, nisam od onih koji su skloni sve svaljivati na vladajuće elite, jer te politike neko podržava i podupire, a mimo toga javno pamćenje se prvenstveno gradi van sudnica i van političke arene i dostupni su nam brojni vaninstitucionalni i alternativni mehanizmi proizvodnje znanja o prošlosti. Zato je, po meni, ključna uloga civilnog društva u cjelini, pritom mislim i na građanske inicijative, akademsku zajednicu, historičare, itd., i moram reći da se, barem kada je u pitanju feministički i mirovni pokret, rade sjajne stvari u posljednje vrijeme. Koliko njihove aktivnosti i poruke mogu izmijeniti kurs vladajućih politika je druga stvar, ali na malom nivou, posebice unutar onih lokalnih zajednica gdje su aktivističke grupe prisutnije, ovi su napori zaista vidljivi. 


AVANGARDA: Može li se graditi budućnost bez suočavanja s prošlošću?


BEĆIRBAŠIĆ: Može ali ne smije. Naša odgovornost, barem odgovornost moje generacije, čije je djetinjstvo ili adolescenciju opečatilo ratno i poratno doba, a i onih koji joj slijede, jeste da ne ostavimo ono što su nama ostavile prethodne generacije, među koje ubrajam i one koji se suočavaju s prošlošću skrivanjem iza nostalgičnih vapaja za nekadašnjim vremenom dok istovremeno žale nas što to nismo iskusili i moramo trpjeti ovakvu današnjicu, kao da su oni potpuno izuzeti iz svega onog što ju je prouzrokovalo. 


Mislim da je ovaj aspekt, aspekt naslijeđa, itekako bitan jer će on određivati kako ćemo se sjećati sutra, za 50 ili više godina. Iz naših je razgovora s mlađim generacijama bilo očito da se tišine o zločinima itekako prenose i nasljeđuju. Sjećam se da nam je jedan mladić, rođen tokom rata, generacija ’91, ’92, rekao da se u njegovoj porodici i okolini toliko puno pričalo i prepričavalo o ratu, da on sam nije siguran koliko su ta sjećanja njegova a koliko ispričana. Isti taj dečko je tek u toku svog studija, na jednoj konferenciji saznao da je u mjestu Čelebići u kome je proveo rat bio logor. I bio je, s pravom, ljut. On, također, uopće nije poznavao  presudu o tome, i po prvi put ju je pročitao nakon što smo mu mi poslali link Haškog tribunala s tom presudom. 


AVANGARDA: Koliko kulturi sjećanja i procesima suočavanja s prošlošću mogu pomoći presude Haškog tribunala, konkretno presuda Radovanu Karadžiću u kojoj je decidno navedeno kako je stvarana Republika Srpska, na silu, kršenjem Ustava i zakona tadašnje Republike BiH, i počinjenim zločinima? 


BEĆIRBAŠIĆ: Itekako mogu pomoći. Haški tribunal nam je ponudio najvrijedniju forenzičku historijsku građu o ratnim zločinima, sukobima i njihovoj pozadini. Presude su jedan nevjerovatan, nepresušan izvor povijesti i sjećanja. Žalosno je što namjesto toga danas ljudi uglavnom posežu za pristrasnim medijskim izvještajima i ispolitiziranim naracijama kako bi sticali svoju sliku o onome što se desilo. Tako da je možda manji problem u neusaglašenim interpretacijama prošlosti, koliko u negiranju ili selektivnom intepretiranju sudskih presuda, kako kod nas tako i u regionu. Jer, u pogledu prirode rata u BiH, u nekoliko predmeta zaključeno je da je imao međunarodni karakter, što dovoljno govori o ulozi Srbije i Hrvatske. I to bi ako ništa trebala biti polazišna tačka u iniciranju dijaloga, pa i nuđenju priznanja, da ne govorimo o pravu na obeštećenju.  


S te druge strane, Haški tribunal nije učinio uslugu samom sebi budući da je njegov outreach bio jako loš, osobito na nivou zajednica gdje su se desili zločini. A mislim da presude nameću prije svega jednu veliku odgovornost upravo takvim zajednicama, jer preispitivanje prošlosti i prekid šutnje treba prije svega poći od njih, unutar njih i na njihovu inicijativu. 


S druge strane, velik teret je i na historičarima s područja bivše Jugoslavije, iako je pitanje koliko su oni spremni koristiti se ovim mehanizmom. Do sad smo vidjeli da nema ozbiljne težnje ka tome, naprotiv, ono što prevladava su nacionalne historiografije. Međutim, sve dok se na zvaničnom nivou ne prihvate presude sa suđenja za ratne zločine i ne preoblikuju u historijsko znanje, ratna prošlost će nastaviti poticati podjele, poricanja i mitove. 


Ali, iako se na BiH gleda kao na crnu ovcu u regionu, ja sa svoje strane moram reći da jedna od boljih stvari ovakvog konteksta jeste izloženost tuđim, da tako kažem, narativima i iskustvima prošlosti, i što nas ta potreba i imperativ da slušamo jedni druge tjera da propitujemo vlastite matrice, i da težimo nekom konsenzusu, mislim da nas itekako naš kontekst senzitivizira, za razliku od Srbije, ili u većoj mjeri Hrvatske, gdje je očito koliko je, imajući u vidu radikalizaciju društva po svim osnovama, pogubno djelovalo ozvaničenje jednonacionalnog narativa i ućutkivanje drugih.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi