Sinhronizirano djelovanje Dodika i Tegeltije

: Dženana Karup Druško

Brojne su informacije koje potvrđuju da Milan Tegeltija, presjednik VSTV-a radi pod uticajem Milorada Dodika, o čemu javno govore čak i neke sudije Suda BiH, među kojima Branko Perić, no primjer koji najdirektnije govori o političkoj instrumentalizaciji VSTV-a, jesu zaključci VSTV-a iz oktobra 2017. godine kojima je bilo odlučeno da se provjerava ratna biografija sudija i tužitelja. Zaključci su doneseni na osnovu Informacije Centra za istraživanje ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske (koja je uslijedila nakon prvostepene presude Naseru Oriću).
Analizom događaja koji su uslijedili potvrđuje se harminizirano djelovanje institucija Republike Srspke i VSTV-a: 13. oktobra 2017. godine Centar je VSTV-u dostavio “Informaciju o sudijama i tužiocima u pravosudnim organima na nivou BiH koji su u ratu zatvarali Srbe po logorima”. Među prvima, od devet sudija i šest tužitelja, na spisku je bio sudija Šaban Maksumić, predsjednik Vijeća u predmetu Orić. 

Sinhronizirano djelovanje: Centar-VSTV-Dodik

Uz Informaciju je Centar VSTV-u dostavio 1.000 stranica dokaznog materijala, “izjava svjedoka i krivičnih prijava protiv trojice sudija”. Nakon toga su se u srpskim medijima (Nezavisne novine, Glas srpske, RTRS) pojavile sljedeće informacije o tim sudijama i tužiteljima: Davor Jukić je dolazio u logor Silos i sudio zatvorenim civilima; Ibro Bulić je pod prijetnjama i silom uzimao izjave od svjedoka u slučaju Kravica; Šaban Maksumić je u Okružnom vojnom sudu u Sarajevu “zatvorenike srpske nacionalnosti fizički zlostavljao, lišavao prava na pravično i nepristrasno suđenje, iznuđivao dokaze i naređivao stražarima da ih prisiljavaju i tuku dok ne potpišu unaprijed pripremljene izjave”, kao i da ih je “fizički zlostavljao u logoru Viktor Bubanj”: Mirsad Strika je djelovao u istom logoru; M. Marković je dokazivao nepostojeću krivicu B. Dukića; Mira Smajlović, kao sudija u Konjicu je presuđivala, a Dž. Muratbegović djelovao kao vojni istražitelj u Konjicu; R. Begić, R. Smailagić i S. Marušić su bile zeničke ratne sudije i tužioci, a Marušić je zeničke Srbe “nezakonito hapsio, a od 1994. im i presuđivao; Hilmo Vučinić je bio vojni sudija u Goraždu “u kojem je likvidirano više od 400 Srba”... Imena i fotografije ovih sudija i tužitelja objavljene su u Dnevniku 2 RTRS-a 30. oktobra 2017, a nakon toga još nekoliko puta i u drugim medijima.

Dan nakon što je Centar dostavio VSTV-u Informaciju, 14. oktobra 2017. Milorad Dodik je održao “konsultativni sastanak” povodom oslobađajuće presude Oriću i drugima nakon koga je izjavio da je “sramno i nedopustivo da se u Sudu BiH nalaze sudije sa kriminalnom prošlošću” i zatražio od VSTV-a da se odstrane svi koji imaju dodira sa ratnim pravosudnim institucijama; 19. oktobra porodice Srba osuđenih pred Sudom BiH su u javnom pismu od Milana Tegeltije zatražile da se “hitno izjasni o navodima da su današnje sudije i tužioci u ratu vršili diskriminaciju Srba i da protiv nekih postoje i krivične prijave”; 29. oktobra, nakon sastanaka s Aleksandrom Vučićem Dodik izjavljuje “mi smo pokrenuli inicijativu... Imamo dokaze za šest sudija koje su bile sudije vojnih sudova Armije RBiH...”; 25. i 26. oktobra održana je sjednica VSTV-a, a po dnevnom radu koji je pripremio Milan Tegeltija Informacija Centra je bila treća tačka. 

Tegeltija je sam pripremio i zaključke koje je dostavio članovima VSTV-a (u tome nije učestovao Odjel za pravna pitanja VSTV-a). U raspravi koja je uslijedila Tegeltija je bio decidan: informaciju je pripremila zvanična institucija koja se zove Republički centar... “Ja je tretiram kao zvanični dokument vladine institucije”. Dokument uopće nije provjeravan, kao ni “dokazni materijal”, a zaključci su usvojeni onako kako je predložio Tegeltija.

Zahvaljujući uticaju predstavnika međunarodne zajednice u BiH ovi zaključci nisu provedeni. No, ostaje činjenica da je Tegeltija, kao prvi čovjek VSTV-a, ovim pokazao da on prvenstveno provodi politiku vladajućih struktura iz RS-a, odnosno kako zloupotrebljava svoju poziciju. 

Istovremeno, vezu Tegeltije i političkih struktura u RS potvrđuje i to što su prvobitni zaključci u RS “slavljeni” kao pobjeda istine. Sve ovo je razlog da se pokrene jedan od raspoloživih mehanizama za prestanak njegovog mandata u VSTV (iako je njegov mandat potvrđen i drugi put i jasno je kako je sebi osigurao podršku većine), jer sve dok je Tegeltija na čelu krovne pravosudne institucije kompletno pravosuđe u BiH izloženo je unutrašnjim pritiscima, a uz vanjske pritiske ono što radi VSTV je najteži udarac na nezavisnost pravosuđa.

Političke tenzije između Zagreba i Sarajeva

Kako se procesuiranje ratnih zločina može iskoristiti u političke svrhe, pa i u izazivanje regionalne političke krize, pokazao je i slučaj pripadnika HVO iz Orašja optuženih da su tokom rata počinili zločine nad Srbima. Službena dokumentacija o istrazi protiv pripadnika HVO-a Posavine izazvala je žestoke reakcije hrvatskih dužnosnika iz BiH i Hrvatske, koji su optuživali “političko Sarajevo” da su to namještene istrage protiv Hrvata.
 
Pri tome se prešućivalo da su o istrazi nekoliko godina ranije informirani i Bariša Čolak, kao ministar pravde BiH, i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, koje je i pomoglo u hapšenju – dostavljanjem obimne (izabrane) dokumentacije o HVO-u (više od 500 stranica raznih dokumenata) postupajućem tužitelju Milanku Kajganiću (bivši uposlenik MUP-a Republike Srpske). U ovom slučaju je SJB Brčko prvi podnio prijavu 1994. (dakle još u vrijeme rata u BiH) protiv 61 pripadnika HVO-a. 

Iz Zagreba je tada upućena salva uvreda “političkom Sarajevu”, kojoj su se pridružili i evropski zastupnici, a pitanja o hapšenjima postavljali su Bakiru Izetbegoviću, kao lideru Bošnjaka u BiH i članu Predsjedništva BiH. Simptomatično, ali ne i Miloradu Dodiku ili Draganu Čoviću, mada su prvi autori srpski tužitelji, a prva postupajuća tužiteljica, nakon što je predmet dostavljen Tužiteljstvu BiH bila Božidarka Dodik, a poslije nje je predmet zadužio pomenuti Kajganić. Nikad niti jedan Bošnjak u pravosuđu nije bio uključen u ovaj predmet, ali nakon hajke medija, pogotovo iz Hrvatske, taj dojam u javnosti je ostao bez obzira na dokumente i činjenice koje se u njima navode. Međutim, te plasirane, netačne informacije, iskoristio je Dragan Čović koji je tih dana boravio u Hrvatskoj i gostovao na gotovo svim medijima, govoreći o slučaju Orašje opširno kako bi “dokazao” ugroženost Hrvata u BiH od Bošnjaka i “političkog Sarajeva”.

Političke tenzije između Zagreba i Sarajeva dodatno su podgrijavane ovim slučajem, a afera Orašje rezultirala je najavama iz Republike Hrvatske da će procesuirati generale Armije RBiH.

Politička afera oko slučaja Orašje, otkrila je zloupotrebe Tužiteljstva BiH od strane pojedinaca čime je dodatno narušen kredibilitet ove institucije, odnosno pravosuđa u BiH, ali je i dodatno dala prostor zahtjevima da se istrage protiv ratnih zločinaca vode proporcinalno etničkom sastavu BiH, jer malo ko iz pravosuđa se usuđuje izaći s podacima da su istrage (do tada) vođene proporcionalno obimnosti počinjenih ratnih zločina. S druge strane ti pritisci su rezultirali ubrzanim otvaranjem istraga protiv Bošnjaka i odbijanjima Hrvatske da učestvuje u bilo kom predmetu koji se tiče pripadnika HV-a i HVO-a.

Cijepanje predmeta

Sredinom 2013. godine saznalo se da je sve učestalija praksa Tužiteljstva BiH da protiv osumnjičenih za ratne zločine, koji se terete za iste događaje, vode postupke u više različitih predmeta. Uz to, uočeno je da tužitelji u optužnicama izbjegavaju da krivična djela procesuiraju i kvalificiraju kao djela Zločina protiv čovječnosti, odnosno kao djela progona žrtava na diskriminatornoj osnovi učinjena u vrijeme širokog ili sistematičnog napada na civilno stanovništvo, iako su za takve radnje već utvrđeni ovi elementi djela u brojnim presudama kako Suda BiH, tako i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Takođe, optužnice u BiH nisu sadržavale tačke koje se odnose na prirodu i karakter konflikta u BiH shodno Ženevskim konvencijama, a u desetinama slučajeva pred ICTY utvrđeno je da se u BiH vodio agresivni rat od strane SRJ-Srbije i Republike Hrvatske u sklopu velikodržavnih koncepata i kroz realizaciju UZP-ova.

Cijepanje predmeta uočeno je u procesuiranju saizvršilaca koji su se teretili za potpuno iste krivično-pravne događaje, ali i u procesuiranju izvršilaca krivičnih djela koja su vremenski i prostorno najuže povezana. Takva praksa prouzrokovala je brojne probleme, naročito žrtvama, odnosno svjedocima. 

Eklatantan primjer u kojem je evidentan ne samo problem “cijepanja” predmeta već i problem neadekvatnog odabira pravne kvalifikacije krivičnog djela, jesu istrage protiv pet osoba koje se sumnjiče za ubistva, silovanja i druga nečovječna djela počinjena na području opštine Rogatica od maja 1992. do kraja 1993. godine. Iako se radilo o istom događaju (počinjenom u istom vremenskom periodu, na istom području i u okviru istog konteksta događaja), Tužiteljstvo BiH nije protiv njih vodilo jedinstvenu istragu, već su ih procesuirali u dva različita predmeta. Prijedloge za određivanje pritvora podnijela su dva različita tužitelja (Sud BiH je morao donositi dvije odluke, što je dupliranje troškova) koja su osumnjičene za isti događaj teretili na potpuno različit način. 

Iz Suda BiH su tada nadležne upozoravali na to, kao i da će u slučaju osuđujućih presuda, (za iste radnje, počinjene u okviru istih okolnosti), optuženi biti različito osuđeni, ne samo za različita djela, nego i po različitim krivičnim zakonima (djelo Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sudiće se, nakon odluke Ustavnog suda BiH, po KZ SFRJ koji ima blaži kazneni okvir u odnosu na KZ BiH po kojem se procesuiraju djela Zločina protiv čovječnosti), što na kraju može rezultirati različitim tretmanom osuđenih i potencijalno stvoriti osnov za osporavanje odluka Suda pred Ustavnim sudom BiH kao i Evropskim sudom za ljudska prava. Osim toga razdvajanjem predmeta i svođenjem na pojedinačnu odgovornost tužitelji su izbjegli da se upuste u dokazivanje da je taj događaj bio dio sistematskog, organiziranog i provedenog plana, a ne pojedinačni incident. Bitno je reći i da su svjedokinje u ovim slučajevima žrtve višestrukog silovanja koje su ovim nepotrebno izlagane traumama da dva puta svjedoče. 

Navedeni problemi i primjeri su posebno bitni u kontekstu tzv. Revidirane strategije u kojoj se govori upravo o ustupanju većeg broja predmeta nižim nivoima zbog “efikasnosti”, odnosno rasterećenja Tužiteljstva BiH. Čini se da bi prije toga bilo neophodno da tim sačinjen od tužitelja sa dužim iskustvom, a u skladu s praksom i presuđenim činjenicama Haškog tribunala, napravi klasifikaciju predmeta ukoliko se već moraju proslijeđivati nižim nivoima. U suprotnom nastavit će se vrlo opasna praksa koja, očito ne slučajno, pogoduje nekim počiniocima djela tako da se njihove radnje “izvlače” iz konteksta događaja i iz djela sistematskog zlostavljanja i silovanja pretvaraju u “sporadične” događaje koji se potom procesuiraju prema zakonu sa blažom zaprijećenom kaznom. 

Kako je propala državna strategija

Tužiteljstvo BiH snosi jedinu i isključivu krivicu zbog zastoja u progonu ratnih zločinaca u BiH i regionu. Marinko Jurčevic, prvi glavni tužitelj Tužiteljstva BiH, 2004. godine je predmete koje mu je proslijedio Haški tribunal označene kao “A” kategorija (postojala je osnovana sumnja nakon urađenih provjera) na dalje procesuiranje (na osnovu Pravila puta Rimskog sporazuma), njih oko 850 spojio sa predmetima koje je Tužiteljstvo iz Haaga vratilo Bosni i Hercegovini zbog nedostatka dokaza čime je dobio oko 5.000 predmeta, a u svojim izjavama tada je spominjao i 10.000 osumnjičenih. Taj potez, za koji će se kasnije pokazati da nije bio nimalo slučajan (Jurčević je smjenjen prije isteka mandata i zbog njegovih bliskih veza s politikama), bio je početna (i pogrešna) osnova na kojoj su građene strategije procesuiranja ratnih zločina koje nisu dale očekivane rezultate.

Važno je napomenuti da je od tih 850 predmeta “A” kategorije dostavljenih Tužiteljstvu oko 700 njih bilo protiv srpskih i hrvatskih naredbodavaca i izvršilaca. Od 2004. do 2008. Jurčević je dio tih predmeta prebacivao u RS i kantone s hrvatskom većinom, nikada ne saopćivši koji su to konkretno predmeti, niti su ikada i međunarodne organizacije koje su pratile rad Tužiteljstva BiH (OSCE i Tužiteljstvo Haškog tribunala) dobili te podatke. Državna strategija, donesena 2008. godine, također, nije uzela u prioritet ove predmete, a zvanično je propala jer nisu ispoštovani zadati rokovi po kojima su se u periodu od sedam godina trebali završiti najsloženiji predmeti, a u roku od 14 godina tzv. jednostavniji.

U izvještaju glavnog haškog tužitelja Sergea Brammertza (prvih šest mjeseci 2018. godine) upućenog Vijeću sigurnosti UN-a, navodi se da ne postoji nikakav napredak u predmetima Pravila puta. Predložena, tzv. Revidirana strategija ponovo zapostavlja premete “A” kategorije Pravila puta, što je bio jedan od razloga zašto su žrtve tražile da Vijeće ministara ne usvoji tu strategija dok se ne objelodani sudbina tih predmeta, ali i dok se ne rješi problem regionalne suradnje.

S tim u vezi OSCE je u suradnji sa Tužiteljstvom BiH u septembru 2018. objavio dokument pod nazivom “Zapažanja o Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina i Nacrtu revidirane strategije iz 2018. godine, uključujući predmete kategorije “A” Pravila puta”. Prema ovom “zapažanju” – zaključno sa decembrom 2017. godine – pravosudni organi BiH procesuirali su 473 predmeta ratnih zločina, uključujući i većinu predmeta iz kategorije “A” Pravila puta, što nije tačno, no “Zapažanja” počinju i završavaju preporukom da Vijeće ministara usvoji Revidiranu strategiju. U izvještaju se navodi da je oko 560 tih predmeta završeno, ali se ne govori o (nacionalnoj) strukturi u tim predmetima, niti u koliko je njih podignuta optužnica, koliko ih je okončano obustavom, a koliko osuđujućim ili oslobađajućim presudama. Kao ni šta je sa oko 300 predmeta iz kategorije “A” koji se ne pominju u zapažanju OSCE-a, a koji su jednostavno – nestali.

U analizi iz 2015. godine pod nazivom Procesuiranje ratnih zločina na državnom nivou u BiH, rađenoj po zahtjevu OSCE-a, Joanna Korner, bivša tužiteljica Haškog tribunala, među problemima je navela: nedostatak strateškog planiranja; nedovoljan broj tužitelja i stručnih saradnika (pravnika, prevodilaca i administrativnog osoblja), loše obučene istražitelje i loše napisane optužnice, posebno u odnosu na pravne kvalifikacije zločina: “Viđenje sudija je da tužilaštva moraju da: istražuju efikasnije, budu hrabra u odlukama da obustave predmete, koncentrišu se na najbitnije dokaze kako bi pripremili kvalitetne optužnice i traže kvalitetne fizičke dokaze. Nasuprot njima, viđenje tužilaca je da sudije odlučuju suprotno sudskoj praksi MKSJ-a i odbijaju da priznaju postojanje udruženog zločinačkog poduhvata treće kategorije.”

Problem u procesuiranju ratnih zločina su i dvojna državljanstva, zahvaljujući kojima osumnjičeni, a ponekad i optuženi i presuđeni Srbi i Hrvati, kako bi izbjegli procesuiranje jednostavno odu u Hrvatsku ili Srbiju i tako postanu nedostupni bh. pravosuđu. Tako je pravosnažno presuđeni Novak Đukić pobjegao u Srbiju, Dominik Ilijašević Como u Hrvatsku, itd. Revidirana strategija se ne bi trebala usvojiti dok se ne rješi i ovaj problem. Jer, samo uspostavom regionalne suradnje (uz podršku međunarodne zajednice) može se ozbiljno govoriti o progonu ratnih zločinaca. Regionalna suradnja ne podrazumijeva kooperaciju tužiteljstava u regionu, nego rješavanje procesuiranja skoro pedeset osoba optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava u BiH koji su pobjegli u Srbiju i Hrvatsku i u tim državama uživaju zaštitu, kao i niz presuđenika koji su po istom scenariju zaštitu pronašli bijegom u Srbiju i Hrvatsku kako bi izbjegli izdržavanje zatvorske kazne.

(U sljedećem nastavku: Borba protiv korupcije kroz slučajeve Dragana Čovića, Bobar banke i Obrena Petrovića – svi oslobođeni)

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi