Konsolidujući samu sebe, zemlja u kojoj pripadnici islamske, katoličke i pravoslavne ispovijesti traže modus vivendi, mi moramo i možemo dati svoj doprinos unutrašnjoj, regionalnoj i svjetskoj stabilnosti i miru. Sve to podrazumijeva unutrašnji konsenzus o saradnji na prosperitetu i povjerenju, kao unutrašnjem temelju na kome se može graditi aktivna politika mira na spoljnjem planu. Na taj način, mjesto susreta religija, civilizacija i nacija može postati mjesto okupljanja državnika u traženju mira, i onih opredjeljenih za mir i saradnju na užem i širem nivou. Time bi postigli da se naša aktivna politika mira prizna i od drugih.
Vrijeme je za nove podjele. Ni stare animozitete nismo prevazišli, a ni zaboravili, a sada moramo ući u nove i moramo se (opet) dijeliti. Šta ćemo, takoje to na Balkanu. Iako smo trebali postići intelektualni kapacitet demokratske zrelosti, pa da kao Evropljani nešto pametno integrišemo i smislimo – smislili smo da na postojeće sporove i podjele dodamo još neke nove. I sada nam ta spasonosna ideja NATO dolazi iz vana, kao i uvijek do sada. Iz vana nam je došla i pjesma da će Amerika i Engleska biti zemlja proleterska. I dalje, dane idemo u prošlost do dolaska Slavena, dovoljno je samo zaviriti u 20. vijek i ovo nešto 21. vijeka.
Nemoguće je da na ovom mjestu iznesemo sve aspekte ovog problema, ali kako i sam naslov kaže neutralnost se može ostvariti kroz niz nijansi i političkih modela koji bi zadovoljili sve strane i poslužili svrsi mira i afirmaciji BiH kao međunarodnog subjekta mira.
Svjetski priznata nesposobnost
Taman smo se riješili kominternovske internacionalne idejekad nam na red dođe NATO, da nas izbavlja iz tek prevaziđenog “totalitarnog mraka” i uvede nas u demokratski pluralizam, zagovaranja borbe za tuđe interese. Nikako nam se ne da da budemo svoji na svome i da budemo na miru ostavljeni. “Bura” će, kaže Stotenberg, sekretar NATO-a, kao da nam nije dosta burnih vremena i Scila i Haridbe. Kao da nam nije dosta bosanskog lonca, pa bi baš svakom loncu koji skuhaju veliki Mi ovako mali trebali biti poklopac.Zna Stotenberg kako smo mi slali u viteštvo, te kruni njegovog carskog i apostoloskog veličanstva cara Franje donosili slavu. Zna on bolje od nas kako rado ginemo za tuđe interese. A zna i kako sposobne političare imamo.
Ako su za šta sposobni onda je dokazano, svjetski priznatanesposobnost da nas izvedu na pravi put. S takvim mudracima na čelu lako je narod u goru budućnost odvesti.Još nam je svježa ona “Druže Tito mi ti se kunemo”. Zaboravili su to oni lideri, koji kao jedini pravovjernici još drže Titovu sliku na zidu. Po onome što čujemo sada, izgledada i definitivno skrećemo s puta neutralnosti. S puta na kome je jugoslovenski narod i njen lider stekao slavu. Čak je i De Gol gajio ambicije da se Francuska stavi na čelo duge kolone koju su činili Tito, Naser, Bumedijen,itd. Sjetno će neko na to reći – e to su bila druga vremena kada su postojali džavnici od formata. S tim se mogu složiti. Državnici od formata i državnici od integriteta i kredibiliteta su kreirali svjetsku politiku i interes su svog naroda, dok državnici bez tih atributa slijede tuđe puteve i bivaju trabanti i podanici.
Jasno je da Bosna i Hercegovinakao Jugoslavija u malom ne slijedi politiku nesvrstanih za koju je čovječanstvo dalo najveće priznanje njenom lideru. Danas se lideri BiH, pioniri tog istinskog vođe nesvrstanih, uopšte i ne osvrću. “Francuska ne smije da prihvati ciljeve velikih. Njihove džinovske svađe se nas ne tiču. Ne rizikuje li ovakva Francuska (čitaj BiH, prim.aut.), neutralna, slobodna, nezavisna od svih saveza, da sutra poklekne. U nuklearnom dobu nema pobjednika. Sa svoje strane Francuska (čitaj BiH, prim.aut.) neće pomagati ničiji imperijalizam” – govorio je državnik De Gol.
Slijedom priznate politke nesvrstanosti, treba li BiH da bude stjegonoša vojnog angažmana? Može, jer je njena strateška pozicija slična poziciji neutralnih zemalja. A i mora, jer je to pitanje svjetske ravnoteže i pitanje svjetskog mira. Osim toga, ovo članstvo u eksluzivnom društvom i košta, 2% BNP, te bi na ovoliko socio-ekonomskih problema i 450.000 nezaposlenih, ovo članstvo bilo i novi nalet na vilajet.
Geostrateška pozicija i tradicionalni pristup
Svakako da sadašnju poziciju sa stanovištva međunarodnh odnosa mora determinisati uvažavajući geostratešku poziciju i tradicionalni pristup odnosima u prethodnom periodu, pri tome uvažavajući mišljenja u analognim situacijama priznatih europskih državnika. Zaista je nemoguće zorno prikazati aktuelnu situaciju bez iscrpnijeg oslanjanja na iskaze koje je dao De Gol, a vrlo je interesantno i iskustvo Finske u politici neutralnosti, kao i uloga Urhe Kekonena, kao inspiratora takve politike.
Svakako jeod interesa rasvijetliti poziciju Njemačke i njeno gledište o spoljno-političkoj poziciji Jugoslavijei zemalja koje su njeni pravni sljednici. Interesantno je sagledati i proučiti Zakon o neutralnosti SAD-a, koji je SAD držao tri godine izvan I svjetskog rata, a njihovo aktivno uključenje u II svjetski rat odložio. Pozicija Austrije i Švicarske je, takođe, interesantna za analizu za pravljenje analogije.
Pozicija Njemačke između dva svjetska rata se može definisati sa dva termina. U jednom intervjuu koji je Hitler dao 1922 godine Brimingu, rekao je da Jugoslavija može biti samo neutralna. Crnjanski u svojim spisima, za vrijeme službovanja u ambasadi, tu je politiku definisao kao politiku otvorenih vrata “opened door”. Dakle, znajući sudbinu kralja Aleksandra koji je bio zagovornik vezivanja za Francusku i projektant male Antante, te sadržaj i sudbinu Trojnog pakta, nameće se zaključak da je za zemlje bivšeg jugoslovenskog prostora određen koordinatni sistem u kojem mogu voditi svoju politiku, te da tu, praktično, izbora i nema i da postoji tradicionalan determinizam.
De Gol je uočio da se izgrađuje njemačka Evropa 60-tih godina prošlog stoljeća, da bi prilikom nedavne posjete Francuskoj, Trump iskazao svoj negativan stav o razmišljanju francuskog predstavnika o stvaranju evropskih odbrambenih snaga. Imajući u vidu istorijsko iskustvo i angažman SAD-a u dva rata u Evropi, nameće se kao nužnost, radi očuvanja evropskog mira, da SAD-a moraju držati dio Evrope u zavisnosti i biti prisutne u Evropi.
Iznijeti stav je jedna istorijska nužnost, ali treba izbjeći varijantu štićenika da bi se prevazišla situacija koju De Gol lakonski objašnjava u odnosima između velikih sila –“udri ti mog štićenika, ja ću tvog”. Stoga proizlazi potreba da se pridržavamo prirodnog prava svake nacije da se nijedna nacija, i shodno tome i višenacionalna državna zajednica, dobrovoljno nepokorava drugoj. Međutim, ako političari i uspavljuju narod, umjesto da ga bude, njima je istinska nezavisnost teret koga se trebaju rješavati. Dakle, bdjeti nad mirom, kako sopstvenim, kako regionalnim, tako i svjetskim, zadatak je svakog političara, jer katkad slučajnost dovede do rata. O tome je pisao i Vilijam II u zamku Hockkoenigsberg:“Ja to nisam htio”. Rat ima budućnost kaže De Gol. To bi se moglo i slikovito prikazati – dijagramima zemalja velikih izvoznica naoružanja.
Izgradnja mostova
Nema zemlje u svijetu podobnije za izgradnju mostova između istoka i zapada, sjevera i juga, ali nam nedostaje političara koji su u stanju da shvate tu poziciju BiH i da odigraju svoju istorijsku ulogu.
Godine 1935. Engleska i Francuska su pozvale sve zemlje na sklapanje jednog uzajamnog pakta o odbrani, donijeli su deklaraciju da bi bilo poželjno da se tom paktu pridruže i zemlje Istočne Evrope. Nakon toga, sovjetska vlada je odgovorila da ona deklariše nedjeljivost sigurnosti i pozvala je na zaključivanje jednog opšteg evropskog pakta za uzajamnu odbranu, smatrajući da se rat, ma gdje se pojavio na kontinentu, neće moći lokalizovati. Krajem marta iste godine, ministar vanjskih poslova Engleske Eden izdaje kominike u kome sedeklariše potreba organizacije jednog kolektivnog sistema sigurnosti u Evropi i da je to od provorazredne važnosti.
Dobar primjer spoljnopolitičkog pozicioniranja je slučaj Finske, koja je nakon kratkog rata sa SSSR-om1944. godine morala dadefiniše svoju spoljno-političkupoziciju. Sporazumom o prijateljstvu i saradnji i uzajamnoj pomoći, zaključenom 1948. godine, Finska je izabrala neutralnost, koja jeu sebi podrazumijevala nevezivanje za vojne blokove i nenarušavanje ravnoteže, te oslonac na dvije strane.
U uvodu sporazumaje klauzula o neutralnosti. Zahvaljujući zdravim političkim ciljevima, principima i tehnikama, te spletu međunarodnih okolnosti, Finska je postigla sve svoje spoljno-političke ciljeve koje su u različitim fazama zacrtali. Cijela njena politika je odražavala želju za mirnim rješavanjem međunarodnh problema. Još u fazi trajanja rata 1943. godine Kekonen je dokazivao da je neutralnost jedinaprihvatljiva politika.
Finska politika neutralnosti moje je životno djelo, tvrdio je Kekonen, izjavljujući da će je do posljednjeg daha održavati i jačati. Definisanju ovakvog stava prethodili su i razgovori sa Švedskom 1936. godine, kada su tražili mogućnost saradnje dvije zemlje u cilju očuvanja neutralnosti pred II svjetski rat. Imajući takvo isksustvo iza sebe, Finska je imala vlastiti zadatak: unaprijediti politiku mira u Sjevernoj Evropi. Logična posljedica takvepolitike je prijedlog, iznijet 1963. godine, da se osnuje bezatomska zonau Sjevernoj Evropi, jer bi unošenje atomskog oružanja ugrozilo sigurnost Finske. Bezatomska zona je garantovala daće sjever biti izvan zone međunarodne napetosti. Insistirano je da se ugovorom učvrsti trajno odsustvo nuklearnog oružja.
Ratifikacija ugovora o neširenju nuklearnog oružja između nordijskih zemalja izvršena je početkom 70-tih godina i povezala je Sjevernu Evropu sa širim međunarodnim interesima. Interesantna je odredba ugovora između Norveške i Finske, koja kaže da Finska neće napasti niti jednu zemlju, niti će dopustiti bilo kakav napad druge zemlje preko finske teritorije. Jasno je kroz ovaj primjer istaknuto da promjena u spoljnom svijetu biva promjena u samom subjektu koji se bori za promjenu, sa jednim jasnim ciljem da sukob velikih silane ugrozi sigurnost malih.
Politika mira
Sva ovakva razmišljanja, velike bilateralne i multilateralne aktivnosti i evropska konferencija o sigurnosti i saradnji (KEPS) naglašavaju činjenicu da što je mir rasprostranjeniji, to je sigurnost u Sjevernoj Evropi veća. Od tada to nije bila samo politika neutralnosti, već jepostala politikom priznate aktivne neutralnosti, aktivnog traženja prostora, ispitivanje modaliteta čuvanja mira i unapređenjasaradnje nameđunarodnom nivou sa istim ciljem. Ovako koncipiran politički stav daje jednu novu dimenziju te politike, tako da se pod pojmom aktivne politike mira podrazumijeva aktivna neutralnost.
Da se vratimo na domaću scenu sa pitanjem: da li bi Bosna i Hercegovina trebala da vodi politiku aktivne politike mira? Nadam se da o potrebi takve politike možemo postići opšti konsenzus u BiH. Opredjeljenje za ovakvu politiku podrazumijeva nesvrstavanje i neuključivanje u vojne blokove, i podrazumijeva baštinjenje sopstvenog iskustva, kao i drugih zemalja koje su na svjetskoj pozornici stekle služeći svrsi i principima povelje i organizacije UN-a, kao glavnim i jedinim instrumentima sa kojima države svijeta raspolažu da bi sačuvale svjetski mir.
Konsolidujući samu sebe, zemlja u kojoj pripadnici islamske, katoličke i pravoslavne ispovijesti traže modus vivendi, mi moramo i možemo dati svoj doprinos unutrašnjoj, regionalnoj i svjetskoj stabilnosti i miru. Sve to podrazumijeva unutrašnji konsenzus o saradnji na prosperitetu i povjerenju, kao unutrašnjem temelju na kome se može graditi aktivnapolitika mira na spoljnjem planu. Na taj način, mjesto susreta religija, civilizacija i nacija može postati mjesto okupljanja državnika u traženju mira, i onih opredjeljenih za mir i saradnju naužem i širem nivou. Time bi postigli da se naša aktivna politika mira prizna i od drugih.
Može li nas ovo ujediniti?
(Autor je pomoćnik ministra u Ministarstvu civilnih poslova Vijeća ministara BiH)
