Ovo je roman koji prvenstveno priča priču o boli. Jezikom koji boli. Na to upućuje već i svojim naslovom čije objašnjenje se navodi na početku: “Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije, što je blisko načelu wabi-sabi, odnosno nalaženju ljepote u oštećenim ili starim stvarima. Ističući oštećenja i lomove, kintsugi slavi jedinstvenu historiju svakog predmeta, revitalizirajući ga novim životom, i dajući mu veću ljepotu nego što je inicijalno imao.” Idući dalje kroz roman, uviđamo da kintsugi u ovom slučaju predstavlja faze kroz koje je prošlo autoričino tijelo u procesima zacjeljivanja i revitalizacije, nakon što je bilo višestruko polomljeno i oštećeno rakom dojke.
“Fizička bol ne samo što ne dopušta jeziku da ga opiše nego ga razara, primoravajući ga da se povuče u stanje koje mu je prethodilo, svodeći ga na zvukove i krikove koje ljudsko biće proizvodi prije nego što nauči govoriti.”
Elaine Scarry ”Tijelo koje boli” (The Body in Pain)
Imenica “bol” postoji u dva roda i dva značenja. Tako u muškom rodu (genitiv bola, dativ bola, množina bolovi) ona označava fizički bol, “tjelesni doživljaj patnje” zbog povrede, bolesti ili poremećaja u organizmu. U ženskom, pak, rodu (genitiv boli, dativ boli, množina boli), označava “duševne boli” zbog gubitka dragih osoba ili vrijednih stvari. Jedan od dozvoljenih izuzetaka postojećem pravopisnom pravilu predstavlja “menstrualna bol” koja je dozvoljena i u ženskom rodu, iako je, je li, fizička manifestacija.
Nalaženje ljepote u oštećenim ili starim stvarima
Međutim, svi mi koji smo osjetili i jednu i drugu bol, znamo da život ne podliježe pravopisnim pravilima i da je između njih, naročito ako su jaki, teško napraviti razliku. Fizički bol se pretvara u psihičku bol i obrnuto, a psihička i emotivna bol dovode i do tjelesnog bola. Lično sam odabrala da uvijek koristim ženski rod, što zbog “dominacije” te vrste boli, što zbog preferencije zvuka riječi. Senka Marić je, pak, u svom romanu “Kintsugi tijela” pokazala da je prava majstorica u odabiru oba značenja ove riječi, te baratanju jezikom boli u svim njegovim varijantama i značenjima.
Jer, ovo je roman koji prvenstveno priča priču o boli. Jezikom koji boli. Na to upućuje već i svojim naslovom čije objašnjenje se navodi na početku: “Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije, što je blisko načelu wabi-sabi, odnosno nalaženju ljepote u oštećenim ili starim stvarima. Ističući oštećenja i lomove, kintsugi slavi jedinstvenu historiju svakog predmeta, revitalizirajući ga novim životom, i dajući mu veću ljepotu nego što je inicijalno imao.” Idući dalje kroz roman, uviđamo da kintsugi u ovom slučaju predstavlja faze kroz koje je prošlo autoričino tijelo u procesima zacjeljivanja i revitalizacije, nakon što je bilo višestruko polomljeno i oštećeno rakom dojke.
Nije ovo prva knjiga o ovom raku koja se predstavlja na ovom portalu. Prije nekoliko mjeseci, pisala sam i o knjizi “Huzur” Martine Mlinarević-Sopta koja, također, govori o istoj rakovskoj nemani. Činjenica da su čak dvije bosanskohercegovačke autorice pisale o ovom raku gotovo u isto vrijeme, ukazuje na ozbiljnost koju mu sve trebamo ukazati. Radi se o protivniku kojeg je istina veoma teško, ali ne i nemoguće pobijediti. U romanu Senke Marić čitamo upravo o toj pobjedi. Ali radi se o romanu koji je puno više od teme o kojoj govori jer autorica pišući o svojoj boli ispisuje “književnost”.
Tri pripovjedna toka
Strukturalno to čini u tri pripovjedna toka. Prvi, glavni, predstavlja hronološko linearno pripovijedanje od momenta saznanja da ima rak pa sve do izlječenja. Autobiografska pozicija se efektno literarno distancira kroz drugo lice jednine, a čitatelji prate životnu dramu protagonistice koja je na momente ispunjena zavidnom napetošću i neizvjesnošću. Čitamo pravi dnevnik raka, zajedno sa svim porazima tijela do koje dovodi, nalazima, terapijama i prognozama. Međutim, i pored tegobnog sadržaja i medicinskih informacija na koje u književnosti nismo navikli jer pripadaju registru onkologije, roman Senke Marić je teško prestati čitati. To je zbog toga što u njemu skoro nijedna riječ ni rečenica nisu suvišne i svojom istinitošću i vjerodostojnošću sve one učestvuju u prikazu iskustva koje je (ili je barem bilo prije ovog romana) teško opisati riječima.
Drugi pripovjedni nivo je retrospektivni izlet u djetinjstvo, motiviran određenim sadašnjim proživljavanjem/događanjem. Protagonistica se prisjeća situacija iz djetinjstva koje je obilježila bol, bilo da se radi o fizičkom obračunu s dječakom iz susjedstva, emotivnoj boli koja prati odrastanje, menstrualnoj boli koja je i muškog i ženskog roda jer je oboje, te tjelesnog propadanja njenog oca koje na kraju dovodi do smrti.
Treći dio je dio snoviđenja, halucinatornih imaginacija motiviranih bolom, dozvanih bolom i s boli – vizije žena poznatih i nepoznatih. Žena koje su umrle od raka, žena koje su pretrpjele velike, neopisive boli, mitoloških junakinja i borkinja, žena ratnica Amazonki – Pentesileje, Meduze, Medeje. Znanih i neznanih junakinja koje su trpjele, ali i nanosile bol.Ovim dijelom autorica sopstveno iskustvo bola kolektivizira i univerzalizira, čineći ga ženskim arhetipom, naslijeđem koje se prenosi generacijama i u kojem se prošlost i budućnost sreću u sadašnjosti. Vrijeme se mijenja, ali bol ostaje nepromijenjena. Ona je konstanta koja je iznad vremena.
O strahu koji prati bol
Dakle, očito je da je vezivno tkivo sva tri pripovjedna toka romana njeno “veličanstvo” BOL. A bol nije bitna samo dok traje, u pokušaju da se obuhvati riječima i opiše iskustvom, ona je i prije i poslije. Bol je i metabol, a boli i anticipacija same boli, strah ili izvjesnost da će je biti. Zato nam Marić donosi i odlične pasaže o strahu koji prati bol i koji je neraskidiv s njom: “Strah je crn i drhtav, liči na puding napravljen na vodi, sa previše šećera, ljepljiv je. On je crna rupa koja se otvori u stvarnosti i ti propadaš. Halapljiva usta ništavila koje guta sve pred sobom. Katran na ulici za koji se zalijepe đonovi. Ledeni zrak koji struže kožu. Iskrivljena slika polomljenog ogledala.”
Na kraju se može reći da je autorici uspjelo da ovim romanom učini citat s početka gotovo neistinitim. Uspjelo joj je da riječima našeg jezika što vjernije opiše bol. Zato ovaj roman ispunjava onu “univerzalnu funkciju” književnosti, frazu koju didaktički navode na časovima i kolegijima književnosti. On prevazilazi konkretan sadržaj i opisan slučaj i istinitošću iskustva pravi korak ka univerzalnom. Jer, bol protagonistice je i naša bol i slučaj raka dojke je samo povod za jezičko približavanje koncepta bola u svim njegovih manifestacijama. Jer, isto boli i kad su druge vrste bola u pitanju – boli isto, a opet tako različito budući da je bol individualna isto onoliko koliko je i opća. Baš u tom paradoksu i leži trik – tuđa bol može postati naša, tj. može savršeno opisati našu, ako je dobro poražena i ukroćena jezikom. A Marić je to uspjelo u mjeri u kojoj je uopće moguće.
Jedna od rijetkih izvjesnosti koje imamo u životu je da od bola ne možemo pobjeći. Ako imamo toliko sreće da je izbjegavamo tokom života, na kraju će sasvim sigurno biti s nama. Jer, svi umiremo od boli. One koja je i muškog i ženskog roda.
