Novi ministri SDP-a su po Nikšiću linčovani odmah na početku, mada se on ni u jednom momentu nije zapitao zašto su ljudi nezadovoljni ovakvom postavkom u budućoj Vladi Kantona Sarajevo, već po stalnom principu opet traži krivce u drugima. Ako je uopšte nejasno razočarenje stanovništva, pogotovo ljevičara, u ovakvu odluku, onda bi napokon, zaista sa punom ozbiljnošću i odgovornošću, Nikšić trebao da se zapita zbog čega, umjesto da u ovakvim okolnostima, u kojima jesmo, ministarska mjesta dodjeljuje po rođačkim i prijateljskim vezama, umjesto po sposobnosti, kvaliteti i poštenju mladih ljudi. Budući ministri SDP-a su predstavljeni kao mladi, stručni i neokaljani. Međutim, teško da je neko neokaljan ukoliko prihvati vezu preko kuma, da u naprednom mandatu vrši tako značajnu funkciju poput ministarske, a da za taj posao nema niti adekvatnu školu, niti minimum znanja, niti iole iskustva. To nije niti najmanje pošteno, i totalni je pad i etike i morala. Jer, sigurno da niko ne bi volio dopasti u ruke hirurga koji nikada u svom životu nije operisao i ne posjeduje diplomu koja je neophodna za taj posao.
“Danima se navodi kako je bitno da dođu mladi, neokaljani, stručni ljudi... E, kad smo ponudili takve, onda ih popljuju!”, izjavio je Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a za medije, a potom isti stav odbranio i na zvaničnoj stranici svoje stranke (https://faktor.ba/vijest/kum-koalicija-na-svim-nivoima-u-vlast-sa-vjencanim-listom-umjesto-cv-a/15033; http://banjalukain.com/clanak/183482/danima-se-navodi-kako-je-bitno-da-dodu-mladi-neokaljani-strucni-ljudi-e-kad-smo-ponudili-takve-onda-ih-popljuju?fbclid=IwAR1J3OG82a6tcUOVkRnHMhmt346ddmvRdtzlVbOMcRBCVeyMWg5MWMPe1bY).
Kada čovjek, pa uz to i predsjednik, nazovi ljevičarske stranke, da ovakvu izjavu za medije, nakon ustoličavanja ministara, a onda se to objavi i na zvaničnoj stranici stranke SDP BiH, tada je nemoguće ne zapitati se da li je baš toliki prevarant, ili je “samo” pokvaren i nesposoban, te nedorastao mjestu na kome sjedi.
“Zemlja za sve nas”
Dakle, još malo o ministrima i realnom stanju u Socijaldemokratskoj partiji.
Veleizdaja koju je SDP napravio u Republici Srpskoj ostaće kao trajna i neizbrisiva mrlja ljevičara čija politika je zadnjih godina, a pogotovo u izbornoj godini, pretvorena u farsu, lakrdiju i ponižavanje birača i simpatizera ove stranke. Računao je SDP na nizak nivo inteligencije onih koji ljevičarsku ideju smatraju daleko, daleko boljom nego nacionalističku vladavinu Milorada Dodika u RS-u i koji su bili spremni da svoj glas poklone ovoj partiji prije nego li je počela da srlja ka propasti koju je sama izazvala.
Tim pogubnije je to što se za totalni krah SDP-a, u manjem entitetu, navodi kao razlog da na ovom području nisu uspjeli zbog – režimske politike, totalno zaboravljajući snagu drugih grupa civilnog društva, kao i dobru organizovanost dijaspore, koja nakon godina provedenih izvan BiH i te kako zna prepoznati laži i prevare, jer žive u demokratskim društvima i nije ih lako pridobiti praznim pričama i kampanjom kakvu je SDP imala pred izbore.
Svjesnim izborom ljudi izuzetno sumnjive prošlosti, kao i prijetnjama o hapšenju Dodika, ali isključivo sa bine, predizborna kampanja se svela na putujući cirkus u manjem entitetu, jer bez konkretnih dijela i oživljavanja vitalnih panela i načela ove stranke, sve je podsjećalo na dječiju igru, gdje je najvažnije bilo održati dobro plaćene pozicije nekolicine ljudi koji su svoju sposobnost i svoje licimjerje potvrdili i rezultatom prebrojanih glasova nakon izbora, te sunovratom stranke na ovom području
Ovakvo neozbiljno i nepošteno bavljenje politikom se tako svelo na prozirnu cirkusijadu od bildborda i crvenih majica sa Che Guevarom, preko smiješnih poruka da će Vojin Mijatović uhapsiti Milorada Dodika, pa sve do poruka da je BiH ZEMLJA ZA SVE NAS. Ta Zemlja za sve nas se na kraju svela na Sarajevo i nekoliko kantona u koje sumnjam da mogu stati svi Bosanci i Hercegovci koji zemlju doživljavaju upravo takvom – svojom, s obzirom da je SDP i sam na to uveliko uticao svojim radom, ili bolje reći neradom, a podržavajući Dodikovu politiku negiranja počinjenih zločina na tom području i istovremeno stavljajuci kandidate bliske vladajućem režimu na svoje izborne liste.
Uklanjanje starih, zaslužnih članova
Nesuvisli i neozbiljni povici sa bina i iz fotelja, u želji da se u RS-u pridobiju bošnjački i hrvatski glasovi, te glasovi onih ljudi koji se, zaista, iskreno bore godinama kako bi očuvali jedinstvo zemlje i vratili je na onaj pravac na kojem bi ona i u praksi bila jedinstvena i suverena, baš onakva kakvom je priznata, ostali su tako zapisani kao klepet praznih lonaca u dobro akustičnoj sali.
Koliko god imala obzira, ipak, niko me ne može uvjeriti da je uklanjanje starih i zaslužnih članova Stranke, a potom i distanciranje od njih, bio strateški i dobronamjeran potez SDP-a.
Nakon toga uslijedile su i poteškoće sa popunjavanjem izbornih lista sa imenima kandidata na njima, jer su prva mjesta na izbornim i kompenzacijskim listama dobili oni koji su sebi željeli omogućiti isključivo fotelje i pozicije, dok su se ostale kandidature dodjeljivale poznanicima, prijateljima i rodbini, kako bi se uopše i moglo izaći na izbore i vlast sačuvati u manjim grupama.
Zbog toga nije ni veliko čudo da su se na tim i takvim listama uveliko našli ljudi bliski kako samom Miloradu Dodiku, tako i Draganu Čaviću, koji je odmah nakon izbora iz opozicije prišao Dodikovoj stranci, SNSD-u. Tako je Dodik postao suvereni vlasnik RS-a i svih stranaka u njoj, kao i važnih državnih institucija, što je ujedno i najgora moguća opcija za cijelu BiH i njeno stanovništvo.
I sve to ne bi ni bilo toliko čudno da mediji nisu “kupili” i kukavički podržali sva ova zbivanja, a u svojoj neprofesionalnosti postali izravna podrška ovako vođenoj politici užeg rukovodsta SDP-a i najčešće proglašavali istog tog Mijatovića za jedinog koji smije javno da kaže nešo “hrabro” i da se obrati Miloradu Dodiku. Što je najsmješniji pokazatelj i same kvalitete tih medija, jer je očigledno da uopšte nisu niti nezavisni, niti profesionalni, jer na području RS-a, i te kako, postoje i ljudi i organizacije koje se još od samog početka Dodikive vladavine bore protiv njegovog kriminala i malverzacija po kojima je, i te kako, poznat, a koji nisu poput Mijatovića, koliko još prije godinu dana, proslavljali i borili se žestoko za proslavu i obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske (https://vijesti.ba/clanak/390576/mijatovic-u-srpskoj-ce-se-slaviti-9-januar-bez-obzira-na-odluke-ustavnog-suda). Danas je Mijatović Bosanac, ali sve dotle dok su njegove lične potrebe i frustracija u želji da bude “veliki” zadovoljene. Nakon toga, ukoliko imalo ima časti u ono malo istinskih ljevičara koji su ostali u partiji, lako se može saznati u kakvog diktatora i nasilnika se ovaj čovjek pretvara kad mediji nisu prisutni.
Novinarstvo ili u reality show?
Zadnji, u nizu takvih novinara koji ga je podržao i koji radi ono za šta je isključivo i sam plaćen je niko drugi do “hrabri” Senad Hadžifejzović, koji kao i drugi, bez imalo razmišljanja i istraživačkog novinarsta, koje se obično svelo na kafanske ugovore, proglašava Mijatovića za “izuzetno hrabrog, drugačijeg i jedinog koji smije da se žestoko obrati Dodiku”. Time je Hadžifejzović i sam potpao pod populističku politiku, ali nije mu prvi put, ako se sjetimo kako je s velikim poštovanjem ugostio dr. Nikolinu Balaban iz Prijedora, te je proglasio za ličnost godine u svojoj emisiji, a koja niti je ikada bila doktor, niti humanista, a čiji je muž bio u tjesnim vezama čak i sa Arkanom.
I da ne zaboravimo, novinarstvo po definiciji predstavlja djelatnost prikupljanja, analize, provjere i prezentacije informacija o tekućim događajima, uključujući one vezane za dugoročne trendove, probleme ili važne ljude. Oni koji se bave novinarstvom zovu se novinari. Dakle, pitanje je da li ovo čime se bave ovakvi mediji, pa i sam Hadžifejzović, uopšte spada u novinarstvo ili u reality show?
Najčešće opravdanje za svoj moralni i politički pad SDP uvijek i po pravilu traži u nacionalističkim kuhinjama, ili u ljudima koji su, po njima, protiv ljevičarske politike i bolje budućnosti, što je, naravno, notorna laž koja se, i te kako, ogleda u njihovoj nedozrelosti i nesposobnosti da održe obećanja koja daju, kao i u odsustvu kritičke, konstruktivne samokritike.
Ako su sa predizbornim sloganom ”Zemlja za sve nas” mislili na uži krug ljudi oko Nikšića, onda su, i te kako, održali obećanje, ali ako su mislili na cijelu bosanskohercegovačku zemlju, onda su se poslužili retorikom koja je već u samom svom začeću koliko lažna, toliko i čista prevara.
Ne postoji bolja budućnost sa istim modelom!
Ni Plan 10 nije ništa bolji, a na njemu su opet radili naši “stručnjaci”, te tako upravo taj plan podsjeća na, recimo, Jehovine svjedoke, u kome se obećaje sve i svašta čim SDP uzme vlast, ali koji ni jednim svojim ozbiljnijim osvrtom ne govori KAKO će se sprovesti sva ta obećanja, od novih radnih mjesta, preko poboljšanja u zdravstvu i školstvu, većih penzija, obračuna sa korupcijom, do zadržavanja mladih u BiH. Pogotovo kad se ima u vidu da i zadnje postavljanje kumova na ministarska mjesta spada u jedan vid korupcije, a da mladi (i dalje) bespovratno odlaze, upravo zato što im ovakve politike oduzimaju svaku nadu u bolju budućnost. Znači, obećati, kao što već rekosmo, bolju budućnost, ali po svemu sudeći u zagrobnom svijetu.
Taj način politike uveliko podsjeća na momentalne aktuelne događaje i proteste u Srbiji, gdje predsjednik pokreta Dveri, Boško Obradović, obuče žuti prsluk, podržava demonstracije i optužuje Vučića tako što istovremeno izgovara: “Srbija, Republika Srpska i Crna Gora u najtešnjoj saradnji – to je nacionalna vizija Dveri. Srbija i Srpska treba da prošire svoje specijalne veze ka jednoj vrsti ujedinjenja u konfederalnu državu. I u Crnoj Gori treba da se postavi tema novog referenduma o prisajedinjenju i Crne Gore takvoj zajednici država. To je prirodna i legitimna želja srpskog naroda na Balkanu da ostvari svoju zajednicu država.”
Lično me više od ovih Obradovićevih riječi plaše aplauzi naivnih i neobrazivanih demonstranata koji su ubjeđeni da će im obaranje Vučića donjeti promjene na bolje i da se bore za pravednu stvar. A neće!
Ne postoji bolja budućnost sa istim modelom!
Jedino postoje ljudi koji takve podržavaju i hrane svojim neobrazovanjem i nedostatkom kritičke svjesti.
Isto se dešava i kod nas u BiH, gdje je apsolutno zabranjeno reći bilo šta, ili uputiti kritiku na račun “ljevičara”, jer decenijama nam je ponavljano da od dva zla treba birati manje! Međutim, zlo je zlo i nemoguće je u ovom opravdanju uvijek iznova tražiti novo opravdanje.
Glasati za ljude koji su se našli na izbornim listama SDP-a, u većini gradova RS-a, poput Banjaluke, Prijedora, Doboja..., bilo je isto kao i glasati direktno za Milorada Dodika i samo iz tog razloga su glasači odustajali od toga da svoj glas daju SDP-u, kao stranci koja se iskreno bori za narod i jedinstvenu zemlju. Kao što već rekoh, tipična veleizdaja.
I nije bila dovoljna ova igra Nikšića i njemu bliskih ljudi, već su za zastupnika SDP-a u Parlamentu Federacije BIH, nakon izbora, postavili Milu Atlagića, poznatog Dodikovog tajkuna.
Dobronamjerna kritika
Mada se tvrdi da je partija demokratiska, javna je tajna u dva najveća grada, Sarajevu i Banjaluci, ali i ostalim širom BiH, da je demokratija, sloboda mišljenja i dobronamjerna kritika rada ove partije uvijek za posljedicu imala odstranjivanje ljudi, obično istinskih nosilaca ljevičarske ideje, iz svojih krugova.
Metoda kojom se partija uz potpunu podršku predsjednika Nikšića služila je totalno distanciranje i zamrzavanje odnosa sa bilo kojim članom partije koji se nije slagao sa pogubnim i mutnim radnjama koje su se sprovodile.
Zato ni izbor ovih ministara nema realnu osnovicu, niti ukazuje da je došlo do bilo kakvih promjena u samoj partiji koja je svojim nepouzdanim i u najmanju ruku sumnjivim ponašanjem obrukala samu sebe, ujedno narušavajući svoj vlastiti kredibilitet koji je već odavno postao, i te kako, sumnjiv.
Izborom novih ministara po rođačkim i kumovskim vezama, SDP samo ukazuje na to da se nije daleko odmakla od nacionalističkih partija koje vladaju u BiH i da u okviru svoje partije, i te kako, sprovodi ono što su starija braća na vlasti već godinama upražnjavala.
“Male” usluge se tako vremenom pretvaraju u velike, vezane za mafijaške metode, jer se ovakvim postupcima i izborima unutar same stranke stvaraju zavisnički odnosi, pa ćutnja i vraćanje duga jednih drugima postaje normativno ponašanje u kojem je stalna, međusobna potpora u daljnjem dijeljenju vlasti, regularno sredstvo rada ove partije.
Na taj način SDP, koji je već osnažio kulturu ovakvog ponašanja, ujedno isključuje iz partije, kako slobodu govora i mišljenja, tako i konstruktivnu, kritičku svijest, bez koje ne postoji ni demokratija, te se Stranka počinje pretvarati u model partija koje smo i do sada imali na vlasti, ništa bolja od njih. Uvijek se počinje sa “malim” stvarima (ukoliko su ministarske pozicije “male” stvari), da bi se na kraju došlo do velikih pronevjera, što, takođe, nije strano u SDP-u – samo se prisjetimo jednog jedinog primjera kao npr. kada je predsjednik Nermin Nikšić u vrijeme dok je bio aktuelni federalni premijer potpisao Sporazum koji nije rješavao problem Aluminijskog kombinata Mostar, nego ga je naprotiv usložnjavao, osiguravajući samo nastavak, odnosno legalizaciju klasičnih pljački koje su obilježile logiku upravljanja ovom firmom, da bi odmah u vrijeme izbora za pljačku kombinata optužio isključivo klerofašističku HDZ, što je svakako tačno, ali, možda, ne bi ni bilo omogućeno u tolikoj mjeri da je predsjednik SDP-a reagovao kao federalni premijer koji se bori za istinske ljevičarske ideje svoje partije. Ovako i sam snosi dio odgovornosti, i to dosta veliki, za stanje u kombinatu u Mostaru.
To je samo jedan primjer između mnogih drugih kojima je Nikšić obilježio svoju vladavinu u SDP-u.
Poslušni sljedbenici
Osim toga, uveliko je doprinio i pomagao, ako ne i sam formirao katastrofalnu kadrovsku politiku u kojoj je podržavao ljude iz njemu bliskih krugova, koji su ga poslušno slijedili zarad vlastitih interesa, ali ne i zarad interesa naroda i države, prethodno odstranjujući takvom politikom dugogodišnje ljevičare iz vlastite stranke, oglušujući se i distancirajući se od svih dobronamjernih kritika koje su često znale da se pojave, a koje se nisu uzimale kao polazna tačka za osnaživanje partije, popravljanje učinjenih grešaka, već su se isključivo posmatrale i karakterizirale kao napad na stranku s čime je u velikoj mjeri, i te kako, uništena kako Nikšićeva vjerodostojnost, tako i kredibilitet cijele stranke.
Novi ministri SDP-a su po Nikšiću linčovani odmah na početku, mada se on ni u jednom momentu nije zapitao zašto su ljudi nezadovoljni ovakvom postavkom u budućoj Vladi Kantona Sarajevo, već po stalnom principu opet traži krivce u drugima.
Ako je uopšte nejasno razočarenje stanovništva, pogotovo ljevičara, u ovakvu odluku, onda bi napokon, zaista sa punom ozbiljnošću i odgovornošću, Nikšić trebao da se zapita zbog čega, umjesto da u ovakvim okolnostima, u kojima jesmo, ministarska mjesta dodjeljuje po rođačkim i prijateljskim vezama, umjesto po sposobnosti, kvaliteti i poštenju mladih ljudi.
Budući ministri SDP-a su predstavljeni kao mladi, stručni i neokaljani. Međutim, teško da je neko neokaljan ukoliko prihvati vezu preko kuma, da u naprednom mandatu vrši tako značajnu funkciju poput ministarske, a da za taj posao nema niti adekvatnu školu, niti minimum znanja, niti iole iskustva. To nije niti najmanje pošteno, i totalni je pad i etike i morala. Jer, sigurno da niko ne bi volio dopasti u ruke hirurga koji nikada u svom životu nije operisao i ne posjeduje diplomu koja je neophodna za taj posao. Mada smo mi, skoro pa i navikli na ovakve pojave i ličnosti poput Željka Karana koji je npr. vršio obdukciju ubijenog Davida Dragičevića, a ne posjeduje čak ni licencu za obavljane tako značajnog posla.
Dakle, to je potpuno NEPOŠTENO, ali i opasano, pogotovo kad se zna da nam je budući ministar već odveo jednu veliku firmu u stečaj, a sad je promovisan na još veću funkciju. Što se mladosti tiče, uvijek sam za to da se mladim ljudima pruži potpora i podrška ukoliko pošteno, iskreno i sa znanjem obavljaju posao koji im je dodjeljen, ali mladost nije sama po sebi dovoljna da bi bila referensa za tako visok položaj, te biti samo mlad ne znači i da je to sasvim dovoljno, ukoliko je ta mlada osoba nestručna i ne posjeduje niti znanje, niti stručnost za obavljanje posla i ministarske funkcije koja direktno utiče na život ljudi i drušva, ali i na budućnost cijele Bosne i Hercegovine.
S obzirom da se u svom novijem istorijatu SDP pokazala kao stranka koja na opisani način ozbiljno krši mnoga moralna, etička i pravna pravila, teško će biti zadugo povrati povjerenje u poštenu koaliciju, s obzirom da su sjećanja na nacionalističke partije, zapošljavanja preko veze i razaranje države zarad sitnosopstveničkih interesa i te kako svježa.
Sve drugo je manje bitno i još manje važno.
