Neugodni svjedoci prošlosti

: Belma Bećirbašić i Ivana Stanković

“Zločini u naše ime, tišine o našim zločinima”, naziv je rada nastalog kao rezultat dvogodišnjeg istraživanja autorica Belme Bećirbašić i Ivane Stanković o problematičnom naslijeđu ratne prošlosti Armije i MUP-a RBiH na području Konjica i zločinima počinjenim nad srpskim i hrvatskim vojnicima i civilima u vrijeme trogodišnje opsade grada od strane JNA/VRS-a, odnosno HVO-a. Kakvo mjesto zauzimaju u pamćenju lokalne zajednice? Da li se odobravaju, osporavaju ili potiskuju? Na čemu se gradi i održava dominantni narativ o ratnoj prošlosti? Na bazi čega ga stanovnici prihvataju? Šta se pamti, a šta prešućuje i koji faktori igraju presudnu ulogu u tumačenju spornih tačaka sjećanja? Kakva je etnička dimenzija pojedinačnih sjećanja na rat (pripadnost većinskom/manjinskom narodu Konjica)? U nastavcima donosimo neke od najzanimljivijih nalaza ovog rada objavljenog koncem 2017. u publikaciji Kultura sjećanja u lokalnim zajednicama u BiH Fondacije Mirovne akademije.
Jednog su kasnog majskog jutra na desnoj obali Neretve pronađeni leševi mog kolege, profesora geografije, njegove supruge, također koleginice iz struke, i dvojice njihovih sinova, dječaka od pet i osam godina. 
Jutro prije toga sreo sam ga u školi u kojoj smo obojica radili. 
Izašavši na terasu, osunčanu, čavrljasmo o svemu i svačemu. Raspitivao se o mojoj sestri, kojoj je četiri godine bio razrednik. Pola godine prije izbijanja rata ona je, zajedno s mužem i petomjesečnom ujkinom debelguzom Mašom, odbjegla u zemlju lala i kanala.
- Kako tvoja djeca podnose granate?
- Onako. Svi se, kad počne, šćučurimo u jednu sobicu koja nije na direktnom udaru. Rijetko silazimo u podrum. 
Ulicom ispod nas baš je prolazio jedan mladić u uniformi a la Ninja Turtles. Obojica odgovorismo na njegov pozdrav. 
- Vidiš, reče tiho Đuro nadnoseći mi se nad lijevo uho – ovaj je jučer rekao da bi sve Srbe u gradu trebalo poklati.

Priča Bloody story, u kojoj se Goran Sarić, profesor književnosti i pjesnik, prisjeća svog posljednjeg susreta s Đurom Golubovićem, dio je njegovog ratnog dnevnika Lijepo gore klasici marksizma (2014). Kombinirajući minijature, crtice, kratke analize, stihove, lirske zapise, autor u dnevniku daje jedno od rijetkih svjedočanstava o ratnom periodu u gradu u kojem je ostao sve do 1994, s napomenom da “moj Konjic, s jedne strane, četiri duge godine sistematski granatiran, s druge držan na krvavom nišanu, nakon Bradine, Čelebića, nakon porodice Golubović, još uvijek nema ulicu po nekom od njegovih stradalih civila pogrešne nacionalnosti.”

Okolnosti “stradanja civila pogrešne nacionalnosti” prožimali su u određenoj mjeri (pri)sjećanja gotovo svih naših sugovornika s iskustvom ratnog doba Konjica. Na koji način, i u kom obliku – zavisilo je, mimo sveukupnog ličnog i subjektivnog konteksta, od samog procesa prisjećanja, njegove narativne forme i dinamike u okviru razgovora, te onoga što su sugovornici i sugovornice birali da kažu odnosno izostave. U razgovoru im je pružena sloboda da o ratnom iskustvu govore bez direktno formuliranih i sugestivnih pitanja. Autentična sjećanja na ove i slične okolnosti javljala su se u vidu slika, prizora, ili trenutaka, onda kada ih sugovornici i sugovornice nisu izolovali od ostatka ratne zbilje, već su ih, opisujući šta se događalo u gradu, u kvartu, na ulici, u stambenoj zgradi – bilo da su tome sami svjedočili ili saznali od drugih – sasvim spontano i nasumično navodili. 

Zastrašivanje komšija 

Ono što se najčešće spominje jeste zastrašivanje građana srpske i hrvatske nacionalnosti od strane, kako nam je slikovito opisano kroz jedan od razgovora, “pripadnika Armije BiH, tzv. Akrapa, koji su ulazili u stanove, napadali ih i govorili im ružne stvari, mi smo sve to slušali, a nekada i gledali...” 

Zastrašivanja svojih komšija prisjeća se i Meliha koja je pred sami rat bila prinuđena prekinuti svoj studij u Mostaru i vratiti se u Konjic. Danas nezaposlena majka troje djece, Meliha je rat provela u zgradi u centru Konjica, za koju je i dalje uspomene čvrsto vezuju. 

“Došli bi i rekli ‘imamo dojavu da je ovdje snajper’, ili slično, što je nas zaista pogađalo jer smo mi znali svoje komšije, koliko su to dobri i fini ljudi bili... Eto, u našem stubištu, čika Ratko, on je bio divan čovjek, i njegova porodica... Ničim nisu pokazivali da su nacionalisti. Njegova djeca i žena su otišli, on je ostao sam u Konjicu. Sjećam se da nisam bila kući, i kada sam se vratila vidjela sam otiske metaka na stubištu. Onda mi je rečeno da su došli neki ljudi, upali mu u stan, svašta je bilo... I on je zvao u pomoć komšije, ali niko se nije odazvao, kažu da ih je bilo strah tih naoružanih vojnika.” 

Pretresanje nije zaobišlo ni porodični dom Marije (1955): “U prvoj godini rata kad su pretresali srpske stanove, došli su nam momci na vrata: ‘Dobili smo dojavu da imate radio stanicu u stanu’. Jedan od njih, znali smo ga, bio je prije rata osuđivan za maloljetničku delinkvenciju... Ušli su, pregledali i tako...” 

Marija je u Konjic došla početkom šezdesetih godina iz Srbije, kada joj se otac zaposlio u fabrici Igman koja je dovlačila kadar sa područja bivše Jugoslavije. Nakon što se na drugoj godini fakulteta udaje za Konjičanina, Mehmeda, njena porodica odlučuje da grad ne napušta, tako da je i njen otac pokopan u Konjicu. Za Mariju, koja je radila u istaknutoj javnoj ustanovi, predratni period obilježen je prelijepim uspomenama. 

“Taj život je imao sigurnost, svi su živjeli na skoro istom nivou, bilo je to doba izleta, zajedničkog života... Iako sam shvatala šta se dešava globalno, zamagljenih očiju sam dočekala rat u Konjicu. Ja naprosto nisam vjerovala da se to može ovdje desiti. Vrlo skladna sredina, vrlo druželjubivi ljudi, puno miješanih brakova...” 

Sjećanje na početak rata

Marijina vršnjakinja i najbolja prijateljica Nevenka, koja je, također, u multietničkom, odnosno multikonfesionalnom braku, bila je iz istih razloga iznenađena svime što će uslijediti. Međutim, njihovo sjećanje na početak rata prožeto je različitim doživljajima, utoliko što je Nevenka radila u fabrici, gdje su se na prvom mjestu osjetile napetosti, jer je “puno više ljudi na jednom mjestu pa se više polemisalo o tome”: “Kod nas u fabrici su se odmah podijelili... Iako su tek bile reforme Ante Markovića, povećale se plate i sve... Do tad niko nije bio vjernik, ili barem to nije isticao, a onda su se odjednom počeli donositi kolači za Bajram, za Božić... Sjećam se da me je tada moj kolega na poslu pozvao u stranu i rekao ‘ako se nešto desi, a ja ti budem mogao pomoći, svoju djecu pošalji meni. Ja ću ih paziti ko svoje’. Ja ga pitam ‘a šta bi se moglo desiti i šta je sa mnom i Munibom?’ On kaže ‘za vas ne mogu garantovati.’” 

Za razliku od Nevenke koja je vrlo brzo prestala raditi u fabrici, kao i “sve žene koje su poslali kući da budu s djecom”, Marija je sve do 1993. radila na istom mjestu. “Iako su u početku znali upadati i govoriti ‘šta će vam četnikuša tu’ i slično, moj ratni direktor nije ni htio da čuje da dam ostavku. Ja sam mu nekoliko puta predlagala da to uradi, i da zbog javnosti tu zaposli nekog dugog, ali on bi uvijek lupio šakom od sto i govorio ‘dok sam ja ovdje, i ti ćeš biti tu’. Tako je i bilo sve do ’93, kada je ukazom Alije Izetbegovića na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva Općine Konjic (i Jablanice i Prozora, op.a.) došao doktor Safet Ćibo. Tad je raščišćeno sve što je imalo da se raščisti, tad je smijenjen moj šef, a ja sam smijenjena sa mjesta direktorice svog odjela i poslana kući... Tad mi je nastupio najteži period, jer mi je i sestra napustila Konjic u isto vrijeme...”

Mariji je najteže pala ravnodušnost njenih kolega. “Niko se nije pojavio kući da me pita kako sam, niko nije razgovarao sa mnom ni uz kafu... E, to je bio mračni period mog života. Pisala sam dnevnike, išla kod Nevenke, ona je živjela preko puta, ali sam uglavnom bila u nekim mračnim raspoloženjima. Puno sam pila tad. Svi smo puno pili kad se imalo šta popiti...”

Sudbine Marije i Nevenke dijelili su rijetki u Konjicu preostali građani srpske i hrvatske nacionalnosti. No, one tokom naših razgovora (kako s pripadnicima manjinskog tako i dominantnog naroda u Konjicu) nisu izdvojene kao zasebni mnemotopi tog vremena, već su radije nagoviještene kroz intimne ratne uspomene i epizodična sjećanja o stvarnim događajima, vlastitim i tuđim sudbinama. Rijetko se ko samoinicijativno prisjećao “druge strane” rata. U tom slučaju, mi bismo otvorili temu, bilo neodređeno (poput “da li su se oko vas dešavale ružne stvari ili nešto s čim se niste slagali?”), bilo direktnim aludiranjem na specifičan slučaj ili događaj, kao što su logori na Musali ili u Čelebićima. Pritom bi se, zavisno od narativnog toka intervjua, naše pitanje odnosilo katkad na “sjećanje”, a katkad na “(sa)znanje” o navedenom. Konkretnije, zanimalo nas je da li ova sjećanja/saznanja, uključujući i ono o čemu su u vrijeme rata bili obaviješteni sporednim putem, čine dio sveukupnog ratnog iskustva koji sugovornici i sugovornice prilikom razgovora sa nama, iz različitih razloga, izostavljaju (na)pomenuti. Da li je to i na koji način oformilo njihovu sliku o ratu?

Znali smo sve

Svi naši sugovornici su se sjećali ili raspolagali određenim saznanjima o navedenom; neki su čak i demantirali eventualna poricanja unutar zajednice, pa je tako jedna sugovornica cinično uzvratila: “Musala je tu iznad grada, naravno da su svi čuli i znali da su tu sabrani Srbi i Hrvati...” (Edina, 1972). 

Isto je potvrdila i Meliha: “Za Musalu, jesmo, znali smo, ne toliko za torturu, ali znali smo da su fizički zlostavljani. Bilo je, boga mi, priča po gradu, ja se sjećam da je jednom jedna gospođa koja je radila u opštini izjavila kako joj je sin, usput rečeno, moj školski drug, došao kući i rekao: ‘Boli me ruka koliko sam gore zatvorenika izudarao’. Ta izjava je bila dokaz da je sve što smo čuli bilo tačno...”

Meliha se također prisjeća da su zatvorenici vođeni na prinudni rad aludirajući na to da su bili svakodnevna slika grada koja nikome nije mogla promaći. “Sjećam se jedan dan kad sam se s dvojicom drugova vraćala iz biblioteke, tamo smo često išli i krali knjige da čitamo. Pošto smo imali pune cekera knjiga, odlučili smo da idemo posred grada, a ne nekom uličicom, kako ne bi bili sumnjivi. Tad smo na glavnoj ulici ugledali naoružane vojnike kako vode kolonu zatvorenika, i u njoj našeg komšiju Ivana, pozdravili smo se sa njim ‘Ooo, komšija, komšija’, kao da je to najobičniji susret, kao da je čovjek na slobodi. On nam je uzvratio pozdravom: ‘Kako ste? Šta ima?’”

Zatvorenike je redovito viđao i Jugo (1984) dok se kao klinac igrao pred zgradom u konjičkom naselju Kolonija, gdje je proveo cijeli ratni period. “Izgledali su kao radni vod, nešto su nosili, mi djeca smo pitali ko su oni, i rečeno nam je da su to zarobljenici, i, znam da smo svi bili zabezeknuti, kao ne možemo da vjerujemo da su to zarobljenici, ‘pa kako, pa šta’, a kad su nam rekli da su to Srbi, e tek tad ne možeš da vjeruješ... Jer, izgledali su normalno kao i svi mi, što je nama ko djeci bilo nekako čudno...”

A kako su starije komšije reagirale na zatvorenike? 

“Pa znalo se razgovarati s njima, znali su im ljudi iznijeti hrane, ali znam i da su pojedini odlazili u logor i da bi se svetili npr. neko mu blizak pogine i on ode na Musalu gore i izmaltretira čovjeka, ispraši se, to su horori tog vremena...”.

(U sljedećem nastavku: Stid nevinih promatrača)


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*