Opći izbori održani u oktobru 2014. godine bili su uvertira za (ne)viđen politički rasplet koji se (jos uvijek) dešava u BiH. Formirana je vlast na državnom nivou bez Dodikovog SNSD-a i politički gospodar Republike Srpske je nakon skoro decenije ostao bez sinekura u Vijeću ministara i mnogobrojnim agencijama i institucijama na državnom nivou. Hrvatska demokratska zajednica poučena ranijim iskustvima, ali i dobrom političkom rezultatu na posljednjim općim izborima, formalno i faktički je postala partner svim političkim opcijama u BiH.

Očuvanje pozicija

SDS sa Savezom za promjene iz RS-a, među kojima je i PDP Mladena Ivanića koji je izabran u  Predsjedništvo BiH, postali su partneri SDA-u i HDZ-u na državnom nivou i za sada vodi iscrpljujuću političku borbu sa Dodikom u RS-u. SDA je mogla nekom urotničkom matematikom ostati bez vlasti iako je napravila odličan izborni rezultat na čelu sa Bakirom Izetbegovićem i nije propustila šansu da racionalno uđe u sve nivoe vlasti, te dobije dvije ključne pozicije u državi. Pored bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, SDA je dobila premijere na državnom i federalnom nivou. No, povećanjem vlasti porasla je i odgovornost ove stranke za dešavanja i procese koji se odvijaju u BiH.

Stranke sa solidnim izbornim rezultatom kao SBB i DF su, ustvari, nakon objavljivanja izbornih rezultata bili “taoci” najjačih stranaka – SDA i HDZ, jer su se samo njihovim dogovorima i SBB  i DF mijenjani u vlasti, kako na kantonalnim, tako i na federalnom nivou, a onda i na državnom. Protekla godina pokazala je da su Izetbegović i Čović, sviđalo se to nekome ili ne, najjači političari, da je koalicija iz RS-a na državnom nivou veoma stabilna u očuvanju svojih pozicija, a da su Komšić i Radončić tek “puno htjeli, puno započeli…”

SDP je – kao što su uostalom i skoro sve druge najjače stranke u BiH u ovoj godini na kongresima – izabrala novo/staro rukovodstvo u kome je Nermin Nikšić tek kontinuitet ranije političke provenijencije u SDP-u. Najveći problem “social-demokratih partija” SDP-a i DF-a bit će međusobna kohabitacija, pogotovo imajući u vidu nezaježljive interese pojedinaca i grupa iz obje stranke. I naravno obje stranke predstavljaju bošnjačku varijantu socijaldemokratije u BiH, jer skoro da i nemaju članstva u RS-u i u kantonima u Federaciji sa hrvatskom većinom.

Iako su Milorada Dodika nakon izbora mnogi vidjeli kao političkog gubitnika, čini se da će  nastupajući period biti vrijeme relaksacije u RS-u i približavanja SDS-a i Saveza za promjene sa SNSD-om. Vjerovatni politički konsenzus u RS-u bit će i posljedica katastrofalnog ekonomskog stanja u ovom entitetu za koje ni SDS ni SNSD nemaju rješenja.

Politički boomerang

U odnosu na dešavanja u RS-u i stabilnu situaciju u hrvatskom korpusu SDA je bila primorana da stalno traži bošnjački politički konsenzus, pa su to prvo probali sa DF-om, koji je suštinski rečeno bošnjačka stranka (osim strukturalno i najveći broj glasova su dobili od Bošnjaka), preko Stranke za BiH, BPS-a Sefera Halilovića i nekih drugih malih stranaka, do sada aktuelnog Radončića i SBB-a. I deklaracija bošnjačkih lidera na čelu sa Bakirom Izetbegovićem i reisom Kavazovićem potvrda je ovih navoda. Nešto slično može se očekivati i kod stranaka i pojedinaca u RS-a (sudeći po nekim nagovještima već su počeli neki “novi” politički dogovori) tako da je zasad samo Dragan Čović beskompromisan kada je u pitanju podjela vlasti unutar hrvatskog korpusa, što će mu su u konačnici vratiti kao politički boomerang.

BiH i kriza u Siriji

Kriza u Siriji, na Bliskom i Dalekom istoku, kao i terorizam sa prefiksom “islamski” dodatno je opterećenje političkih odnosa u BiH i regionu. Predstavnici Bošnjaka u BiH imaju odgovornost u zaštiti ne samo Bošnjaka, nego i BiH, jer određeni velikodržavni koncepti koriste trenutnu situaciju i predstavljaju najmnogobrojniji narod u BiH kao potencijalnu opasnost za EU, pa i ostatak svijeta. Jasnim i čvrstim vezama sa USA i EU predstavnici Bošnjaka moraju raditi na osiguranju prijeko potrebnog rasterećenja političkih odnosa, posebno nakon pojave milonskih talasa izbjeglica iz Sirije i drugih država.
Ideje da se Balkan, zajedno sa južnom Italijom i Turskom omeđi kao zona boravka za izbjeglice, mogu biti dramatične za unutrašnje prilike u BiH. Ovakvi “humanitarni”, ali i drugi projekti zajedno sa izvođačima koji su ugroženi na teritorijama gdje se odvijaju sukobi, posebno u Siriji i Iraku, pred političke svjetske dogovore u vezi sa Sirijom i Irakom po kojima bi se ukupna svjetska humanitarna infrastruktura za izbjeglice izmjestila prema EU, odnosno prema Balkanu, mogu biti katastrofalni za budućnost regiona.

Trenutna stabilnost HDZ-a i Dragana Čovića uslovljena je rascjepkanošću i sukobljenim interesima bošnjačkih i srpskih stranaka, što automatski Dragana Čovića, uz dobar izborni rezultat, čini za sada politički najstabilnijim i prividnim političkim faktorom “bez koga se ništa ne može odlučiti”. Ukoliko se stabiliziraju bošnjački i srpski blok (kako unutar pojedinih tako i između određenih blokova), onda Dragan Čović može imati velike probleme, posebno imajući u vidu da ga samo interesiraju profit, finansijski resorsi i onoliko koliko mu je potrebno politička imaginarna priča oko uspostave trećeg entiteta na osnovu koje je i okupio većinu stranaka s hrvatskim predznakom.

Ova godina pokazala je da niko nije politički siguran (osim još uvijek Dragana Čovića i HDZ-a) i da se bez svakog može. Entitetske vlade funkcioniraju, kao i Vijeće ministara sa Denisom Zvizdićem koji se dobro snašao u ulozi predsjedavajuceg. No, kako je ulazak SBB-a u vlast sa SDA uslovljen upravo Radončićevom željom da zamjeni Denisa Zvidica to će očito biti stalni “kamen spoticanja” među novim partnerima.

Silna gužva koja se napravila u vezi sa strukturalnim dijalogom o pravosuđu i mehanizmu kordinacije za sada je bespotrebna, ali činjenica je da akcije u vezi sa navedenim EU procesima zahtjevaju stručne osobe koje imaju iskustvo jer novi direktor Direkcije za EU integracije mora i treba odigrati ključnu ulogu u ovim procesima zbog čega snosi veliku odgovornost za sve uvjete koje BiH mora ispuniti na svom putu približavanja EU. SDA je opredijeljena za taj put, i sudeći po dosadašnjim potezima ne samo deklarativno, što su potvrdili i izvještaji o određenom napretku, i to nakon niza godina zastoja kad je najveći dio vlasti kontrolirao Lagumdžijin SDP. Odnosi BiH sa EU su sada stabilizirani (i sigurnosno i ekonomski), ali sada se očekuje dalji napredak, odnosno reforme koje BiH mora provesti.

Po rasporedu snaga nakon izbora Izetbegović je izašao kao najmoćniji političar u BiH jer raspolaže većim kapacitetitima moći, nego što ih je do sada imao i jedan predsjednik SDA, čime je, naravno, i njegova odgovornost veća. Podrška koju ima od Erdogana postaje nezaobilazan faktor, ali veze s Turskom imaju i obrnuti smjer i zavise od dobrih odnosa Amerike i EU sa Turskom, a sve se to reflektira na unutrašnje odnose u BiH. Stoga bi, razvijanje jasnih i čvrstih odnosa sa Amerikom i EU trebao biti i veliki imperativ političkog rukovodstva SDA. Odnosi BiH sa EU ne smiju sadržavati nekritičko prihvatanje obaveza koje strategijski omogućavaju razbijacima BiH “dobre pozicije” u budućnosti. Posebno se to odnosi na pitanje iz ustavne materije, odnosno sve češće nagovještaje uspostave trećeg entiteta.

Ekonomska situcija u BiH je direktno vezana za globalne ekonomske i sigurnosne izazove. Korupcija i nefunkcionalnost sistema je najveći interni problem zbog čega je neophodno da sve političke strane krenu u plansko osmišljavanje ekonomskog spašavanja BiH. Serijom zakonskih rješenja BiH će morati privući kapital i osigurati najpovoljnije uslove poslovanja za strane ulagače. Ali, još uvijek se čeka zajednički nastup BiH u oblasti privredne, kao i ekonomske reforme.

Referendumsko razvaljivanje države

Pitanje ulaska BiH u NATO čini se da je postalo pitanje vremena, jer je ubrzano zbog direktnog mješanja Rusije u BiH i region. Srbija rizikuje da trostrukim političkim igrama ugrozi mir i stabilnost u regionu. Suprostavlja se ulasku BiH u NATO-a, a nejasnom politikom prema državama  NATO-a i bliskom suradnjom sa Rusijom, dovodi sebe u poziciju “Nove Sirije”. Provođenjem tzv. “nezavisne “politike prema Americi, NATO-u, Evropskoj uniji, uz nejasno vezanje za Rusiju, Srbija može izazvati novu nesigurnost u regionu. NATO može po skraćenom postupku primiti BiH u članstvo, posebno ukoliko se uknjiži vojna imovina (što je jedan od uvjeta), odnosno ukoliko se ispoštuju sudske odluke o tome.

Uloga Hrvatske s obzirom da je članica i EU i NATO-a, među ključnim je na putu BiH prema EU, zbog čega je velika i odgovornost HDZ BiH da u narednom periodu podrži neophodne procese, posebno u okviru programa ulaska u NATO. No, ukoliko Dragan Čovic i dalje bude u svemu, pa i u opstrukciji BiH prema NATO-a, podržavao Milorada Dodika, a time politiku RS-a, odnosno Srbije, te uporno politički “gurao” uspostavu trećeg entiteta, onda je Čović definitivno druga varijanta Dodikovog  “referendumskog” razvaljivanja države BiH.

Već sad paralelne institucije koje je HDZ formirao kroz Hrvatsko narodno vijeće, uz opstrukcije koje HDZ već u kontinuitetu sprovodi na državnoj razini, odudaraju od američke politike u BiH, ali i politike Rimokatoličke crkve. Naime, formiranjem Federacije 1994. godine stavljena je tačka na Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, kao projekat razbijanja BiH. Činjenica je da je Rimokatolička crkva to podražala, kao što je sve vrijeme podržavala i podržava nezavisnost i cjelovitost BiH. S obzirom na ovo, provođenje Tuđmanove politike u BiH unaprijed je izgubljena bitka za političke čoviće i HDZ, bez obzira koliko je ideja HZ-HB ponovo zaživjela u političkom korpusu bh. Hrvata što može izazvati samo novu krizu i ništa drugo.

Inicijativa za Dejton 2, koja se pojavila upravo među američkim političarima, samo je znak da se “raspakivanje” dejtonskog paketa može i mora uraditi u cjelini. S obzirom da su najave ujedinjenja određenih kantona u javnosti prepoznate kao stvaranje trećeg entiteta političko rukovodstvo SDA-a moralo bi krajnje transparentno i stručno javnosti objasniti moguće ustavne promjene unutar Federacije i u kakvoj su one korelaciji sa postojećim dejtonskim i vašingtonskim rješenjima, odnosno ustavima.

Ustavne promjene

Nesumnjivo je da će HDZ na čelu sa Čovićem i naredne godine pokušati nastaviti dosadašnju politiku “nezamjenjivosti”, ali činjenica je da SDA na čelu sa Izetbegovićem do sada ništa nije potpisala, niti se ušlo u realizaciju svega onoga o čemu Čović govori i što u HNV priželjkuju. Prvi ozbiljni ispiti koalicije SDA i HDZ mogli bi se desiti već početkom naredne godine, jer sve bitnije stvari do sada su bile na razini političkih najava, pa čak i spekulacija. Mijenjanje ustavnih kategorija je mač s dvije oštrice za sve političke stranke.

BiH iduće godine očekuju lokalni izbori i već postoje najave da će ih vladajuće stranke pokušati odgoditi. Poseban fokus bit će na promjeni Izbornog zakona i SDA će biti u situaciji da se brani (i odbrani) od zahtjeva Dragana Čovića koji su fokusirani na zaokruživanje tzv. hrvatskih sinekura u BiH i stvaranje imaginarnog trećeg entiteta.

Uticaji iz Srbije i Hrvatske na dešavanja u BiH su nekonzistentni i nisu u funkciji stabiliziranja situacije u BiH, jer su direktno vezani za djelovanje srpskih i i hrvatskih političkih elita u BiH. Iduća godina će biti zadnja šansa da Vučić realizira proklamovane inicijative o relaksaciji srpsko-bošnjačkih odnosa što već duže obećava. No, najava o dolasku Vlade Srbije u Banja Luku, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, na zajednički sastanak sa Vladom RS-a na 9. januar, potvrđuje da se ipak radi(lo) samo o proklamovanim ciljevima za koje je Vučić imao određeni interes u određenom periodu.

S druge strane čini se da su i hrvatski stavovi prema BiH vezani za srpsko-hrvatske odnose i interese, mada se očekuje daljna relaksacija bošnjačko-srpskih odnosa koja ne isključuje ni mogućnost da u jednoj fazi (političkih igara) i Dodik participira u vlasti na državnom nivou. Pri tome i dalje je puno neriješenih pitanja pred BiH koja će sasvim sigurno biti aktuelna i u idućoj godini: novi Izborni zakon, Mehanizam kordinacije sa EU, pristup EU i NATO-u, strukturalni dijalog o pravosuđu i ekonomske reforme. No, moguće je da će se sva ova pitanja naći (opet) u sjeni potencijalnih ustavnih promjena, jer odlukama o referendumu i zahtjevima za promjenu Izbornog zakona ulazi se u oblast ustavnih promjena.

Već sada se spekulira o promjena koje će se prvo provesti u Federaciji, a potom i u RS-u, o novim teritorijalnim promjena, s novim prijedlozima, uključujući i onaj da Srebrenica bude distrikt. U svakom slučaju otvaranje same jedne promjene ustavnog karaktera, posebno oko teritrijalnih izmjena otvara “pandorinu kutiju”. Jedno je sigurno, međunarodni ugovori koji su osigurali kontinuitet BiH ne smiju biti zamjenjeni za trenutne političke akcije.