Početna priča o mom snu je puna zaoposlenost gdje političari misle svojom glavom, nadmeću se dobrim ekonomskim programima, uzajamno se uvažavaju i poštuju, konsultuju se s narodom, znaju želje narode, savjetuju se sa stručnjacima, zagovoraju participativnu demokratiju, predlažu zakon o odgovornosti ministara, nadmeću se moralom i pameću, a reformu čitavog sistema počinju time što će nezaposlene uključiti u radne procese, a nedovoljno uposlenu javnu upravu okupirati temom privrednog razvoja. Sve bi to bilo moguće da naši političari znaju šta je to Resarska škola i kad bi imali etički pristup koji kaže da su oni tu zbog naroda, a ne kao što je opšteprihvaćeno stajalište da je narod tu zbog političara.
Buljeći u televizijski ekran u ovo predizborno vrijeme, sa nadom da ćemo čuti nešto razložno, optimistično, i nešto što će nas držati sedmog oktobra, razmišljam šta bih volio čuti od naših sudionika na političkoj sceni. Kao prvo, od rada se živi, i ja, iako pažljiv promatrač i slušalac političkog višeglasja, ne čuh ni riječi da će svu svoju pažnju i političku “pamet” usmjeriti na rješavanje ekonomsko-socijalnih problema građana u Bosni i Hercegovini, u oba njena entiteta i ravnapravna joj tri naroda u nebrizi vlasti prema njihovim egzistencijalnim problemima. Dužina i dubina trajanja problema nezaposlenosti, problema na koji niko od političara nije ozbiljno posvetio pažnju, dobija karakter velike depresije i to jako duge. Dakle, velike duge depresije kojom bi se, valjda, trebao neko od političara i političkih stranaka u svojim programima i u predizbornim blagoglagoljivim besjedama osvrnuti.
Strategije za zapošljavanje
Očekivati bolju ekonomsku situaciju i rješavanje “nerješivih” političkih nesuglasja nerealno je očekivati, ukoliko se stvari ne svrstaju prema težini i trajanju posljedica. Mi imamo neke političke dokumente koji, doduše, nikoga ne obavezuju, zvane strategije za zapošljavanje, ali u njih je političko-pragmatična pamet naših političara posijala sjeme koje će da rezultira katastrofalnim posljedicama naredne četiri godine. Ako zavirimo u te dokumente naći ćemo dvije premise, a na biračima je da izvuku matematički proračun na bazi digitrona, na bazi rasta zaposlenosti, kao i rasta bruto nacionalnog proizvoda. Računajući to na broj nezaposlenih u BiH, na zelenu granu ćemo izaći u razdoblju između 20 i 30 godina, ne računajući prirodni priraštaj koga nema, sa optimističkim nadanjem da će srednja Europa u značajnoj mjeri participirati u skidanju sa biroa najvitalnije radne snage.
To nam je ta optimističko-pesimistička prognoza iz perioda neposredno pred izbore. Prema stanju političkih programa, ekonomskih politika i strategija, kao i političkog vokabulara, mi skoro da i nemamo šta izabrati. Staro je sve već viđeno, a novo je tek u začetku. Postavlja se pitanje da li vidimo ikakav začetak? Ustvari, ono što će se dešavati sedmog oktobra je puko evidentiranje onih što su izašli, a narednog dana ćemo znati da je stanje isto kao i sedmog. Poslije sumiranja rezultata našeg pogrešnog glasanja, doći će do spoznaje da političari vode protiv naroda sa još jednim golom razlike više.
No, vratimo se temi šta bih ja volio da čujem kao običan birač, sklon iluziji da vjerujem da će sutra biti bolje. Ali pošto sam, tokom dosadašnjih izbora, uhvatio sam sebe u gajenju iluzija o skorom boljitku, prosto i ova moja razmišljanja izgledaju kao jedan nedostižan san. Početna priča o mom snu je puna zaoposlenost gdje političari misle svojom glavom, nadmeću se dobrim ekonomskim programima, uzajamno se uvažavaju i poštuju, konsultuju se s narodom, znaju želje narode, savjetuju se sa stručnjacima, zagovoraju participativnu demokratiju, predlažu zakon o odgovornosti ministara, nadmeću se moralom i pameću, a reformu čitavog sistema počinju time što će nezaposlene uključiti u radne procese, a nedovoljno uposlenu javnu upravu okupirati temom privrednog razvoja. Sve bi to bilo moguće da naši političari znaju šta je to Resarska škola i kad bi imali etički pristup koji kaže da su oni tu zbog naroda, a ne kao što je opšteprihvaćeno stajalište da je narod tu zbog političara.
Pravo na rad
Prvorazredni problem koji politika mora razriješiti je fundamentalno ekonomsko-socijalno pravo, pravo na rad. Nikakavo opravdanje da država, odnosno entiteti, odnosno javna uprava, nisu odgovorni za zapošljavanje, ne dolazi u obzir. Dužnost je države da kreira dovoljna radnih mjesta za sve one koji su voljni raditi, sposobni raditi, da iskoristim izvorne termine iz Zakona o punoj zaposlenosti SAD-a iz 1941. godine. Iz ovakve formulacije jasno proizilazi da obaveza kreiranja radnih mjesta za voljne i sposobne za rad obuhvata i kategoriju onih koji žele da rade i kategoriju onih koji bi to nevoljko prihvatali.
Obavezu nalaženja posla svakom radno-sposobnom posmatramo iz ugla fisklanih prihoda, tako da je svaki za rad sposoban i uposlen građanin istovremeno i platac finansijskih obaveza prema budžetu. Ovakav teoretsko-pravni pristup je posebno izražen u njemačkom zakonodavstvu, koje u svom Zakonu o promovisanju privrednog rasta iz 1967. godine obavezuje sve nivoe vlasti u Saveznoj Republici Njemačkoj da svoj fokus usmjere na optimalnu zaposlenost, uravnotežen trgovinski bilans, adekvatan rast bruto nacionalnog proizvoda, kao i blagu inflaciju. U cilju praćenja realizacije ovih zadataka, formira se i nezavisno stručno vijeće koje bdije nad realizacijom od strane nadležnih ministarstava u javnoj upravi i realizacije datih uloga u različitim nivoima vlasti Savezne Republike Njemačke.
Autor ovih redova posmatrajući čisto normativni okvir u kojme se odvija socijalno-ekonomska zbilja u BiH ima radikalno stanovište u smislu mogućeg poboljšanja i efekata tog poboljšanja sa čisto normativnog aspekta. Pojednostavljeno, promjenom pravnog okvira, dakle regulatornog okvira, uzimanjem najboljih svjetskih iskustava, kao pomenuta rješenja, fokus politike usmjeravamo i trajno zadržavamo na četiri cilja: puna zaposlenost, adekvatan rast, uravnotežen trgovinski bilans i blaga inflacija. Primjenom klasične metodolgije Resarske škole dolazimo do značajnog poboljšanja.
Priča o punoj zaposlenosti kvalitetno ne može biti ispričana, ukoliko ne prevedemo djelo Viljama Beveridža iz 1944. godine, kojim on na izuzetno dobar, neprevaziđen način tretira problematiku pune zaposlenosti, kao i pristup Brune Kranjskog. Posljednji je preuzimajući vlast u Austriji, u cilju razrješavnaja problema nezaposlenosti okupio 300 stručnjaka iz različitih oblasti, a da bi taj problem u potpunosti razrješio na veoma kvalitetan način angažovano je ukupno 1.500 stručnjaka. Ovo su dva polazišta, kao reperne tačke sa kojih se starta na putu ka ova dva navedena cilja. Vrijeme i prostor ne dozvoljava da elaboriramo dalje problematiku nezaposlenosti, ali to mora biti apsolutni prioritet svih u BiH, jer gubici koji se pojavljuju u budžetima i efekti koje nezaposlenost ostavlja na psiho-socijalnu sferu su nešto što nam stalno treba biti na umu. Stanje kakvo jeste u zaposlenosti najdirektnije se reflektuje na demografsku sliku BiH, slično onim efektima koje je velika ekonomska kriza imala u SAD-u.
Trust mozgova
Problematika spoljno-trgovinskog debalansa nije bila u fokusu nadležnih u entitetima, a da i ne govorimo da nije bila predmetom zajedničke akcije institucija BiH koje imaju koordinativnu ulogu. Jednom riječju, nema saradnje ni između ministarstava istog nivoa vlasti, a niti saradnje između entitetskih nivoa vlasti i države. Ako tragamo za prijekim lijekom za ovu boljku onda možemo reći da je to saradnja na racionalno zadatim temama od interesa za oba entiteta i tri nezaposlena naroda. Ukupan spoljno-trgovinski deficit od oko 7 miijardi KM ukazuje na to da se radi o jednom ogromnom zadatku na kojem treba istrajno i dugotrajno raditi na svim nivoima vlasti u BiH, uz korištenje iskustava zemalja koje su to uspješno razrješile i sopstvene domaće pameti koja je van javne uprave, sa univerziteta, itd.
Ovo je širi društveni problem i traži se uključenost svih. Ukazujemo na iskustvo SAD-a i velike ekonomske krize, kada je veliki broj akademski obrazovnih ljudi izašao sa svojim programima. Svakako, to je uticalo da je Ruzveltova administraciaja koristila njihove prijedloge. U jednom trenutku i tehnička inteligencija se okupila, napravili su 4.000 dijagrama, i tehnički egzaktno ukazivali na mogući izlaz. Taj trust mozgova je bio u pozadini uspjeha Ruzveltove reforme i savladavanju velike depresije. Stanovište koje moramo prihvatiti kao polazno je da stabilizacijom stanja u poljoprivredi možemo tek krenuti u ukupnu stabilizaciju stanja u privredi. Na tom stajalištu stoji i čuveni nobelovac Gunar Mirdal.
Naš hronični spoljno-trgovinski deficit u agraru već duže vrijeme se provlači sa cifrom cca 2 milijarde KM. Svakako ne postoje egzatne analize, ali autor mora istaći aproksimaciju o mogućim radni mjestima u tom deficitu. Ako pođemo od pretpostavke da jedno radno mjesto treba da produkuje bruto vrijednost 30.000 do 35.000 KM da bi se ostvarila neto plata od 700 KM do 1.200 KM, onda dođemo do procjene da se u agrarnom deficitu krije cca 70.000 radnih mjesta. Svakako da izrada strategije za rješavanje ovog problema traži daleko bolju statističku i tehničku podlogu. Resursi kojima BiH raspolaže, te trenutno izvanredno dobro ugovorena spoljno trgovinska pozicija, bi omogućivali da hronični deficit pretvorimo u stalan suficit u agro-industrijskom sektoru sa pametnom agrarnom politikom.
Pomenimo, za vrijeme Austro-ugarske, sa stanovišta broja grla stoke na 100 stanovnika, BiH je bila ispred Njemačke i Francuske. Za formulisanje ovakve politike neophodno je jače prisustvo primarne propizvodnje i njenu participaciju u kreiranju politika kroz komorski sistem. Analizirajući ostale aspekte našeg trgovinskog debalansa, njegovo smanjenje na 50% dovelo bi do stvaranja ambijenta za cca 100.000 radnih mjesta. To je dovoljno ohrabrujuća informacija da se pristupi razmatranju spoljno-trgovinskog deficita i agrara kao startne osnove, ne isključujući drvo-prerađivački sektor, kao i sve ostale grane privrede.
Regionalna dimenzija
Ovaj pristup ima i svoju regionalnu dimenziju, koji se manifestuje u regionalnoj saradnji ili nesaradnji. “Prema istraživanjima profesora Pankaja Ghemawata, dvije inače iste zemlje će se upustiti u 42% više trgovine kad imaju zajednički jezik, nego kad to nije slučaj; u 47% više trgovine ako pripadaju trgovinskom bloku; 114% više ako imaju istu valutu (u slučaju Zapadnog Balkana, neke imaju euro valutu a neke vezanu za euro) i 188% više ako imaju zajedničku prošlost.“ (Economist, aril, 20, 2011) Jasno je da sva ova problematika iskazana kroz četiri fokusa, da ponovimo: nezaposlenost, trgovinski bilans, adekvatan rast i blaga inflacija, traže jedan poseban koordinacijski mehanizam koji apsolutno nije definisan kroz postojeće odluke Vijeća ministara BiH.
Što se tiče adekvatnog rasta, kao predmeta analize političke i stručne javnosti, možemo samo konstatovati da su sve stope privrednog rasta, odnono rast BDP, jako niske imajući u vidu nisku polaznu osnovu, i da moramo podići svijest da samo stopa rasta preko 7,5 % može obezbijediti adekavatan privredni rast. Treba imati u vidu da je bivša SFRJ imala u jednom periodu veliki nivo nezaposlenosti, 1.200.000 nezaposlenih, te da se tada to planiralo riještiti sa stopom preko 7,5 % rasta BDP-a.
Da rezimiramo, rješavanje ova tri-četiri problema, na bazi naših najboljih iskustava i svjetskih praksi, doveo bi nas u stanje prosperitetne države i države blagostanja, države poželjne za život, države u kojoj sanjamo da živimo. No, ima jedna smetnja u realizaciji ovih ciljeva, koji su davno otkriveni, tačnije otkrio ih je Hasan Hafija Pruščak, koji je analizirajući stanje otomanskog carstva, identifikovao: “Nemarnost prema pravednosti i disciplini i upravi države, a uzrok je tome: što se ne povjeravaju sposobnim ljudima. Drugi uzrok je ustezanje od savjeta, mišljenja i proučavanja prilika, a uzrok je tome: oholost i uobraženost prvaka i njihovo izbjegavanje pametnih ljudi.” Iz ovoga se jasno vidi šta su smetnje realizaciji visoko postavljenih ciljeva ekonomskog prosperiteta, te očekujemo da se nekima od političkih subjekata “upale svjećice” kako bi s nadom očekivali boljitak nakon prebrojavanja glasačkih listića.
(Autor je pomoćnik ministra u Ministarstvu civilnih poslova BiH)
