28. septembra 2018. godine, u 18:00 ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu krenut će mirna šetnja – 10 godina poslije: Šetnja u našim cipelama. Sarajevski Otvoreni Centar organizira ovaj događaj s ciljem da se napravi kratka retrospektiva svega što je urađeno u međuvremenu na polju unaprijeđenja LGBTI prava. Ovaj događaj osim što univerzalno predstavlja čin solidarnosti i otpora, u isto vrijeme je bitan i za oslobađanje javnog prostora od nametnutih socijalnih normi.
Udruženje Q je prije tačno deset godina u Sarajevu organizovalo prvi Queer Sarajevo Festival. Zamišljen da traje od 24. do 28 septembra, festival je nasilno prekinut već prve noći, kada je od strane napadača povrijeđeno više učesnika/ca festivala. Ovaj događaj probudio je mračne strane bh. društva. Sve za što se tada naivno vjerovalo da Sarajevo nije, pokazalo se da ipak jeste. Strašni pozivi na mržnju, linčovanje, obezglavljivanje, sa vjerskim i nacionalnim predznacima podsjećali su više na evropsko mračno doba, nego na grad koji je važio za prostor multikulturalnosti. Zanimljivo je kako se tada, zajedno uz homofobiju probudio i nacionalizam, fašizam, mizoginija i sveopća ksenofobija.
Kreiranje bolje atmosfere
Queer Sarajevo Festival je prvi takav organizirani festival u Bosni i Hercegovini. Kreiran je s ciljem da kroz različite umjetničke oblike bh. publici približi autentično iskustvo života LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini. Otvaranje festivala započeto je vrlo emotivno, sa oko 400 zainteresovanih građana/ki koji su došli vidjeti izložbu koja je načelno otvarala sam festival. Ubrzo se nakon tog ispred Akademije likovnih umjetnosti okupila grupa građana/ki koji su skandirajući i uzvikujući različite vjerske citate bojkotovali održavanje ovog festivala. Iako je događaj bio osiguran od strane policije kao i privatnog osiguranja, fizički je povrijeđeno preko 10 osoba, što je opet samo dio atmosfere straha koja je stvorena i traume koja je nastala tada. Ovaj događaj za mnoge i danas predstavlja iskustvo o kojem nerado govore i kojeg se s mukom prisjećaju.
Iako deset godina ne predstavlja dug period, moglo bi se reći kako je od QSF-a zaista mnogo urađeno po pitanju kreiranja bolje atmosfere za žvot LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini. Naravno da to nije ni približno onome što bi se moglo okarakterisati kao pohvalno ili dobro, ali bi se u slučaju potrebe mapiranja napretka ovdje moglo reći kako je on ipak vidljiv. Zakoni koji tretiraju diskriminaciju i socijalne politike unaprijeđeni su amandmanima kojima se jasno imenuju seksualni i rodni identiteti.
Pored toga, mnogo je javnih događaja, tribina, rasprava, kulturnih manifestacija organizovano je u ovih deset godina. Mediji i političari su za nijansu senzitivniji po pitanju ovog društvenog fenomena, što je opet ogromna razlika naročito kada se napravi poređenje sa periodom održavanja QSF-a, kada su mediji i političari sa svih strana kao nikada ujedinjeni linčovali LGBTI populaciju.
U to vrijeme mediji su bili prepuni homofobnih naslova i govora mržnje, dok je grad bio izlijepljen plakatima koji su pozivali na smrt. Organizatorima/cama se spočitavalo i to što se festival održavao u mjesecu Ramazanu. QSF je i prvi slučaj u Bosni i Hercegovini presude u korist jedne LGBTI organizacije. Ustavni sud BiH je šest godina poslije samog održavanja festivala donio odluku da Vlada Federacije BiH i Vlada Kantona Sarajevo isplati odštetu Udruženju Q.
LGBTI pioniri/ke ne smiju biti zaboravljeni/e
Deset godina kasnije, 28 septembra 2018 godine, u 18:00 ispred Akademije likovnih umjetnosti krenut će mirna šetnja – 10 godina poslije: Šetnja u našim cipelama. Sarajevski Otvoreni Centar organizira ovaj događaj s ciljem da se napravi kratka retrospektiva svega što je urađeno u međuvremenu na polju unaprijeđenja LGBTI prava.
Ovaj događaj osim što univerzalno predstavlja čin solidarnosti i otpora, u isto vrijeme je bitan i za oslobađanje javnog prostora od nametnutih socijalnih normi. Podsjećanja radi, Sarajevski Otvoreni Centar u prethodne dvije godine više puta je odbijen u svojim zahtjevima u organizovanom pristupanju javnim površinama. Iako se iste te ulice i trgovi zatvaraju za potrebe drugih uličnih akcija, događaja i sajmova, na zahtjeve LGBTI zajednice nadležne institucije i ministarstva ili se oglušuju, ili događaje tretiraju kao neprimjerene.
U LGBTI događajima nema ništa neprikladno, a naročito u slučajevima gdje postoji kulturni predznak, kao i javno objavljena agenda i program. Isti slučaj važi i za ovu šetnju koja je edukativna i ima za cilj da pozove na odgovornost, kao i da ukaže na važnost sigurnosti u javnom prostoru. Pošto ne možemo baš šetati u tuđim cipelama i identifikovati se uvijek s tuđim autentičnim iskustvima, možemo o njima barem slušati i na taj način dati legitimitet nezahvalnom položaju u kojem se nalaze.
Bitan događaj
Zadnja stanica šetnje biti će Art Kino Kriterion gdje će premijerno biti otvorena i izložba grafičke dizajnerice i ilustratorice Vanje Lazić, kao i slikara Kristofera Andrića, koji u svojim radovima propituju različite motive roda, tjelesnosti kao i seksualnosti. Svi zainteresirani moći će pogledati i dva filma Dana Dansena, nakon čega će biti poslužen i koktel.
LGBTI događaji se po automatizmu demoniziraju i seksualiziraju, što zapravo nema nikakve veze sa realnim životima LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini. Različitim pritiscima, politikama zastraživanja i subverzivnim cenzurama ovakvim događajima se oduzima zasluženo mjesto u javnom diskursu, iako ova populacija i pored svih opstrukcija i dalje i u kontinuitetu nastavlja ukazivati na nepravdu koja se događa u društvu.
Dakako, pitanje različitih oblika cenzurisanja ne obuhvata samo LGBTI zajednicu. Brojni su slučajevi napada i pokušaja sprečavanja održavanja različitih događaja koji uključuju predstave, izložbe, filmske projekcije i druge slične aktivnosti. One nužno ne moraju govoriti o stanju LGBTI zajednice, nego je dovoljno da progovaraju uopće, jer danas je jako teško govoriti kroz bilo koji medij, a naročito u kontinuitetu.
Događaji ove prirode izuetno su bitni za LGBTI zajednicu, kao i za sve građane/ke Bosne i Hercegovine. Kultura sjećanja i stalnog podsjećanja čini se kao nikad potrebnija. Nepravde za koje se mislilo da su pobijeđene u svijetu vraćaju se na velika vrata. Rasizam, nacizam, ksenofobija, islamofobija, klasne podjele sve su izraženije, te je s tim u vezi potrebno kreirati atmosferu i stanje društvene svijesti koje će njegovati plemenite pionire/ke. Tako postupajući krenut ćemo prepoznavat i priznavati i zasluge jedni drugima, jer jedino tada ćemo naše pokrete moći smjestiti u socijalni kontekst. Samo historiju koju poznajemo možemo staviti u službu naše budućnosti.
