Naše društvo, pa ni politički sistem ne prepoznaje samohrane roditelje kao ranjivu kategoriju. Iako je roditeljstvo samo po sebi izazov, za pretpostaviti je da samohrano roditeljstvo zahtijeva mnogo više energije, truda, volje, rada i ljubavi. Ostati sam sa djetetom, ili djecom znači aktiviranje svih mentalnih i emocionalnih rezervi, ali i finansijskih, ako one uopće i postoje. Naš politički sistem ne omogućava samohranim roditeljima ostvarivanje nikakvih privilegija. Iako u nezavidnom položaju, samohrani roditelji nemaju nikakvu prednost pri pristupanju vrtiću, školama, zaposlenju, pa je u odnosu na to i odgoj i školovanje znatno otežano. I pored svega ovoga samohrani roditelji nailaze na stigmatizaciju od strane društva, te često bivaju prepušteni dobroj volji familije i prijatelja.
Naravno, i ovaj fenomen sadrži i svoje patrijarhalne zamke. U slučaju jednoroditeljskih porodica to znači da samohrani otac i dalje ima status muškarca u društvu, odnosno da se samohrana majka i dalje tretira na način na koji se žene tretiraju u patrijarhalnom društvu.
Jadnice i heroji
“U našem društvu djeca se skoro po automatizmu dodjeljuju majci, što istovremeno podupire tradicionalne poruke da su sve žene prirodno majke i da imaju razvijene majčinske instinkte, a i istovremeno oslobađa očeve od emocionalne odgovornosti. Odgoj, briga i njega djece je nešto što se automatski očekuje od majki, i one su predmet velike osude u slučaju da se ne ponašaju po društveno zadanim očekivanjima, dok su očekivanja od očeva minimalna, te se svako ponašanje u skladu sa normalnim vrijednostima nagrađuje. Uvriježen društveni stav prema samohranim majkama je: jadna, a prema samohranim očevima: heroj, što je više nego smješno, i te majke i ti očevi su individue koje žive svoj život, ne u svrhu glorifikacije ili omaložavanja na osnovu roda,” objašnjava Selma Mustačević, samohrana majka i koordinatorica gender programa Udruženja Amica Educa Tuzla.
Pitanje ekonomskog osnaživanja žena usko je povezano i sa problemima sa kojim se suočavaju samohrani roditelji, odnosno samohrane majke. Žene i dalje u većini slučajeva materijalno ovise o partneru, društvo ne ohrabruje i ne pozdravlja njihovo preduzetništvo, te je u odnosu na to i jako mali broj onih žena koje su na rukovodećim pozicijama, da li u javnom ili privatnom sektoru. Društvo stalno ograničava prostor kretanja žena, a s druge strane ne čini ništa kako bi im olakšao roditeljsko svojstvo, što samo nastavlja da kreira opću atmosferu velikih očekivanja i neukazanog povjerenja.
Sara Velaga, uspješna je novinarka i feministkinja. Odrastala je uz samohranu majku, dok oca nikada nije upoznala. Njena sjećanja na djetinjstvo ipak su pozitivna, obzirom da su se i majka i baka trudile obezbijediti joj život pun ljubavi. Danas iz perspektive odrasle žene na ovu temu gleda potpuno drugačije: “Samohranim majkama prije svega je neophodna podrška društva. Bitno je te žene ne etiketirati kao raspuštenice, a njihovu djecu prestati nazivati kopiladima. Jer nije svaki brak samo po sebi uspjeh, niti je svaka veza bajka. Što prije to shvatimo moći ćemo gledati na majke kao heroine koje su uspjele same podići djecu i od njih napraviti ljude uprkos činjenici što su imali ignorantne partnere. O zakonu i finansijskim pravima ne želim mnogo govoriti, jer dovoljno je reći da danas, sa 24 godine skoro ništa od svog oca čije prezime nosim nisam dobila. Alimentacije i prednosti za majke su čini se kao i uvijek izostale, dok etikete društva nisu, naprotiv.”
Amira Hasanović također je odrastala uz snažne žena. U mnogo čemu je njeno iskustvo slično Sarinom. Nažalost čini se da je plaćanje alimentacije postalo prije izuzetak nego pravilo, što samo potvrđuje činjenicu kako je ovom problemu potrebno prići sistemski.
“Ukoliko ozbiljnije promislim, sa sigurnošću tvrdim da je loš brak mojih roditelja jedina stvar koja je na mene negativno utjecala. Moja mama je bila sve u jednom,” kaže Hasanović dodajući: “Mislim da je izuzetno bitno da postoje sistemi podrške majkama koje su preuzele brigu o djeci. Također, iz vlastitog iskustva znam da je veliki problem alimentacija. Moj otac nikad nije plaćao alimentaciju i to je nekako kroz ovaj naš narušeni pravni sistem ostalo nesankcionisano. Potrebno je postrožiti kazne ukoliko se otac ogluši na obaveze. Izuzetno je bitno da se pruži pravna podrška ženama, samohranim majkama, kao i finansijska podrška kako bi bar donekle bile neovisne. “
Razvedeni roditelji nisu samohrani roditelji
U Bosni i Hercegovini ne postoji evidencija jednoroditeljskih porodica, niti je pitanje samohranih roditelja jasno definisano kroz zakon. U Porodičnom zakonu FBiH ne postoji definicija samohranih roditelja, dok u zakonu RS-a postoji paušalan komentar. Ovakva situacija ostavlja prostor za proizvoljna tumačenja i manipulacije. Samohrani roditelj bi trebao biti svaki roditelj koji je uz dozvolu nadležnih institucija preuzeo odgovornost brige o djetetu, bilo da je to posljedica razvoda, smrti partnera, ili jednostavno neodgovornog ponašanja jednog od partnera. Prednosti za samohrane roditelji nisu sistemski definisane, a u slučaju da ponegdje i jesu odnose se samo na one roditelje čiji je partner mrtav. Država ne daje legitimitet razvedenim partnerima i kao da im stalno poručuje da su trebali ostati u svom neuspješnom braku.
Bosna i Hercegovina se suočava i sa izostankom implementacije već postojećih zakona. Mehanizmi koji regulišu pitanje jednoroditeljskih porodica kreirani su na način da ne idu u korist prava na ostvarivanje porodične autonomije.
“Institucionalnih mehanizama ima jako puno i iako dobronamjerni vrlo često otežavaju normalno funkcionisanje. Jedan od primjera insitucionalnih mehanizama je da je za svako izdavanje pasoša ili za svaki odlazak iz zemlje sa djetetom, čak i na godišnji odmor, potrebna punomoć drugog roditelja, odnosno potpis svake dvije godine u slučaju pasoša, međutim kada su odnosi između roditelja narušeni, kada roditelj jednog djeteta npr. odbija da finansijski izdržava svoje djete tom roditelju se još dodatno daje daje moć da uslovljava svog bivšeg supružnika tim potpisom,” priča Selma Mustačević, te dodaje: “U slučajevima nasilja, pored mase zaštitnih legislativnih mjera tipa zabrane prilaska, odstranjivanja zlostavljača iz porodičnog doma veliki broj žena sa kojima sam ja radila nisu u mogućnosti iskoristiti mjere zaštite jer su ekonomski zavisne od prihoda njihovog zlostavljača.”
O pitanju jednoroditeljskih porodica se, uglavnom, govori malo ili nimalo. Ovaj problem prepušten je ili civilnom sektoru, ili u najmanju ruku inicijativama rijetkih političara, mahom političarki, ili dobroj volji medija. Ovim pitanjem uglavnom se bave žene.
Amira Jašarević potrebu za osnivanjem Udruženja samohranih roditelja prepoznala je kako kaže već pri samom porodu. Jašarević objašnjava da su na njenu odluku da sama odgaja dijete doktori već tada burno reagirali obasipajući je pitanjima.
“Prvi problemi su se pojavili pri samom porodu. Milion pitanja od doktora, sestara, a sve to jer sam samohrana majka. Po izlasku iz bolnice socijalna radnica mi je rekla: ’Daj dijete na usvajanje, mlada si, uvijek možeš roditi drugo kad središ svoj život’. Poslodavci nemaju sluha i ne razumiju potrebe samohranih roditelja, ne postoje nikakve olakšice za korištenje usluga vrtića, a država ne želi da donese zakon o alimentacionom fondu koji bi vodio brigu o materijalnoj zaštiti djece. Naš civilni sektor uglavnom je sveden na međusobnu saradnju,” kaže Amira Jašarević, direktorica Udruženja samohranih roditelja Tuzlanskog kantona.
Alternative i inicijative Maja Ivanović iz Prijedora također je samohrana majka bez statusa samohranog roditelja. Za svoju kćerku plaćala je sve redovne troškove, zbog čega je morala raditi dva ili tri posla. Uz sve to nije se stizala posvećivati djetetu onoliko koliko je htjela. “Moje iskustvo sa institucijama naše države, tačnije Republike Srpske, kao razvedene žene i majke malog djeteta, je da njih boli apsolutno briga. Od ove države nisam dobila ni pomoć ni podršku. Čak, kad sam pitala za bilo kakvu mogućnost prednosti pri zaposlenju u vrijeme kad nisam imala posao niti ikakva primanja, gospođa u Centru za socijalni rad u Prijedoru mi je rekla: ’Nikog nije briga ni za koga.’ Ono što znam o kategorisanju je da su razvedene žene kojima su pripala djeca nebitna kategorija. Da sam udovica, imala bih više pomoći,” priča je Maja Ivanović.
U budžet Općine Novo Sarajevo za 2018. godinu uvrštena su i dva amandmana vijećnice Naše stranke Alme Šuman. Jedan od njih odnosi se na izdvajanja u iznosu od 30.000 maraka za pomoć samohranim roditeljima u stanju socijalne potrebe.
“Iz kontakta koje imam sa pomoćnicom načelnika Službe za socijalna pitanja, kao vijećnica i potpredsjednica Komisije za ljudska prava i slobode, sredstva koja su određena za ovu namjenu se na osnovu evidencije i potrebnih dokumenta tako i dodjeljuju. Sredstva su izdvojena u sklopu granta ’Ostala socijalna davanja’, te da bi postala redovna budžetska davanja u ovu namjenu, planiram izaći pred Općinsko vijeće sa inicijativom donošenja Odluke o formiranju novog granta koji bi isključivo bio za samohrane roditelje u stanju socijalne potrebe (što obuhvata i razvedene roditelje kojima je pripalo skrbništvo nad djecom, nezaposlene roditelje, bolesne ili invalidne roditelje, roditelje bolesne ili invalidne djece i roditelje koji iz opravdanog razloga nisu u stanju da rade) kojima bi se omogućile određene naknade, povlastice, participacije posebice kad je u pitanju obrazovanje od predškolskog do visokog obrazovanja, i zdravstvene zaštite”, kaže Šuman, dodajući kako je bitno da Centri za socijalnu zaštitu postanu aktivniji, da izlaze na teren, raspolažu evidencijama, kao i da obilaze ove porodice. Država mora da prepozna osjetljivost ove socijalne kategorije, kao i važnost ulaganja u djecu i mlade, koji su najveći kapital.
