Bordo zastori u kancelariji prekrivaju samo 49 odsto staklene površine prozora. Oni propuštaju svjetlost tako da – čak i kad kraću stranicu table stola okrenete paralelno ravni prozora, tako da vam svjetlost dolazi bočno – imate tek toliko svjetlosti da vidite radnu površinu. Kad bi stranka u oglašavanje ulagala onoliko koliko obično iz budžeta entiteta daje za propagandu, možda ne bi imala potrebu da se oglašava na prozoru svoje kancelarije. Bilo bi tad i venecijanera.
Avaj, posla je toliko malo da boravak u tom polumraku prija na onakvoj vrućini. Stranka ima šta da radi, socijaldemokrata ne fali, no i dalje ima problem iz skupa pitanja vitalnog nacionalnog interesa. Srba je vrlo malo. Premalo za žešće funkcionisanje opštinskog odbora SNSD-a u Gradu Mostaru. Ili su upravo takvi uslovi SNSD-u neophodni da bi njihov odbor funkcionisao – o tom sekretarica nema kad da misli, niti treba.
Njeno je da se javi na telefon, zabilježi šta je ko rekao, spoji onog ko traži sa onim što ga je tražio, uspostavi adekvatnu vezu između rečenog i zapisanog. No, prvenstveno da se javi na telefon.
Telefon zvoni.
- Dobar dan, općinski odbor SNSD-a Mostar.
Dobar dan, kancelarija Georga Sorosa, njegova osobna tajnica pri telefonu, imam gospodina Sorosa na vezi za Rajka Vasića. Dobili smo informaciju da tu boravi.
- Pričekajte, sad ću Vas spojit’.
...Tamo gdje najljepša se zora budi, čas...
- Halo
Rajko Vasić?
- Zavisi ko pita.
George Soros pri telefonu.
- Gospodine Soros, drago mi je što zovete, baš o Vama razmišljam. Taman sam razgovarao sa kolegama s druge strane entitetske linije, imamo jedan pro...
Vidite Vasiću, nemam mnogo vremena. Bio sam s Putinom, rekao mi je da kod Vas najviše koči taj Izvještaj o Srebrenici. Valjda zbog Twittera, zbog čega li, ne znam... Možemo li nekako da se dogovorimo?
- Kako mislite?
Recimo, Vi ostavite na miru Izvještaj o Srebrenici, ostavite na miru Srebrenicu, ja pomognem povratak Srba u Mostar.
- Kako mislite pomognete povratak Srba u Mostar?
Lijepo, recite Vi meni kako vi mislite da vratite Srbe u Mostar, ja ću vam dati pare. A vi ostavite na miru...
- Znam, Srebrenicu i genocid i to.
Onda?
- Da Vam kažem nešto. Što se tiče Izvještaja o Srebrenici, to nije problem. To možemo ostavit’ na miru. Sad što se tiče povratka Srba u Mostar, to Vam je malo diskutabilno. Srba Vam ovdje nema i teško da će se ikad vratit’ u dolinu. Vjerujte mi. Možete im dat’ šta hoćete, ne vrijedi. Inat je to. Ne pomažu tu projekti. Nego imam ja za Vas drugi projekat.
Nemam mnogo vremena Vasiću, šta Vam konkretno treba?
- Dvorana za 60.000 ljudi, oprema za Q-ZAR, nešto novca za virtual reality tehnologiju, za neke žešće simulacije, tipa rušenje Starog mosta, opsada Sarajeva...
Kakva dvorana, kakve simulacije, o čemu govorite čovječe? Kakav je to projekat?
- Alumni konferencija „Osveta u digitalnom dobu“. Program za trenere u izgradnji pomirenja, povjerena i implementaciji mira.
Vi biste da ljudi pucaju jedni po drugima, i to nazivate projektom pomirenja, još spominjete osvetu. Zar ne mislite da bi ljudi, da im je do rata, već organizovali neki airsoft? Zar je to vitalni nacionalni interes?
- Gospodine Soros, da ne ulazimo sad u to gdje ste bili 1992. godine, šta je airsoft a šta paintball, šta je obojena revolucija a šta vitalni nacionalni interes. Govorim Vam o simulaciji. Istorijsko je pravo našeg naroda ovdje da simulira ono što se nikad nije desilo u stvarnosti, da simulira opsadu Sarajeva, Foču, Višegrad... I ne samo mog naroda, nego i drugih naroda, s one strane entitetske linije.
Dugo smo razmatrali mogućnosti. Airsoft je bio u planu, ali shvatili smo da bismo mnogo novca dodatno morali uložiti da neko vodi evidenciju: ko je prijavljen, ko se odazvao, ko je pristupio borbi, ko je najmanje a ko najviše udaran. Najvažnije je, naravno, što nema poginulih i nestalih. Sad to što će svako vodit’ neku svoju statistiku, to je nešto drugo. Na kraju krajeva, imaćemo dvoranu pa će bit’ prilika da to ispeglamo...
I za to imate podršku kolega s druge strane entitetske linije. Kako ste to postigli?
- Predložio sam im da se Vama obratimo, zato sam Vam i rekao da baš razmišljam o Vama kad ste tek nazvali.
Kako ste znali da ću nazvati, kako znate da ću uopšte pristati na to?
- Rekao sam im ja - Vi ste najveće zlo na ovom svijetu, Vi bi ovo jedva dočekali.
Znači, uplatim pare za dvoranu i za opremu, Vi zakočite priču u vezi sa Izvještajem?
- Tako je.
A kako to planirate izvesti?
- Gospodine Soros, jeste čitali Bodrijara – nema iluzije, nema stvarnog.
Pobogu Vasiću, šta Vam sad to znači?
- Nema Izvještaja o Srebrenici, nema Srebrenice..
Halo..
Halo...
Gospodine Soros...
Izgleda da ti je prekinuo – čuje Rajko Vasić u slušalicu glas koji nije Sorosov.
- Ti si Milorade?
Ja sam, šta si ti mislio ko je himnu pustio...
- Pa dobro, čuo si sve. Kako ti se čini?
Slušaj Vasiću, znao sam da ti je zapad ispr’o mozak, ali da je toliko nisam znao. Čuj dvorana, Q-ZAR, airsoft. Jeb’o li te paintball, jebala te obojena revolucija.
- Dobro, Milorade, nemoj sad da psuješ. Možda nije sve gotovo, možda se javi čovjek.
Šta nije gotovo, sunce ti tvoje, šta nije gotovo... šta ću sad s tim izvještajem? Je li? Da idem pod zastavom Srpske po Sarajevu, kuvam airsoft s Čovićem i Džaferovićem, da me obavještajci spopadnu. Jel’ to treba Vasiću?
- Milorade, oprosti, nisam te ja tjerao da se kandiduješ za Predsjedništvo BiH. Lijepo sam ti govorio ne idi iz Banjaluke.
Pusti sad idem li ja iz Banjaluke ili ne idem. Vidjećemo šta će bit’ u oktobru. Nego, ko ti je ona mala što se javlja na telefon. Gdje si nju naš’o, jeb’o li je općinski odbor. Šta je ona?
- Ko, Franka? Hrvatica, Dragan nam posl’o.
Pa ludi Vasiću, zar nisi mog’o Srpkinju naći da ti radi u Mostaru.
- Nisam, neće nijedna.
Šta bolan neće, jel’ se ja zato borim da se Srbi vrate u Mostar, a oni neće da rade.
- ’Aj Milorade kad si toliko pametan, nađi ti Srpkinju u Mostaru da ti radi u Ulici Mile Budaka..