U Banja Luci će se 15. decembra 2017. održati debata i promocija istorijskog projekta i zbornika “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” na kojoj će govoriti istoričarka Latinka Perović, Sonja Biserko (sa Helsinškim odborom za ljudska prava Srbije izdavač i koordinator projekta), bh. historičar i jedan od autora na projektu Husnija Kamberović, hrvatski istoričar i također autor na projektu Hrvoje Klasić, bh. istoričar Boro Bronza, a moderator je Srđan Šušnica, kulturolog iz Banjaluke.
Iz ALKe (neformalna asocijacija, jedan od organizatora) povodom događaja navode da “projekat kojeg želimo predstaviti banjalučkoj i široj bosanskokrajiškoj i bh. publici polazi od dvije komplementarne premise. Kao prvo, da će duboki razdori koje su za sobom ostavili ratovi devedesetih opstajati na putu pomirenja i normalizacije odnosa nekadašnjih ’jugoslovenskih’ naroda sve dok istorijska istina bude zamagljivana, zloupotrebljavana i manipulisana. I drugo, naučnici iz bivših jugoslovenskih republika, koji se rukovode istorijskim činjenicama, a ne politički motivisanom i mahom dominantnim pristupima jugoslovenskoj istoriografiji, spremni su da se udruže u prvom regionalnom naučnom poduhvatu interpretacije istorije Jugoslavije – od nastanka nakon Prvog svjetskog rata, preko perioda socijalističke Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata, sve do krvavog raspada. Cilj istorijskog projekta ’Jugoslavija u historijskoj perspektivi’ jeste tumačenje i objektivno prikazivanje ključnih istorijskih procesa, neophodnih za razumjevanje obje Jugoslavije i njihova nastajanja i nestajanja. Namjera autora je da ovaj projekat doprinese regionalnoj normalizaciji kroz, na činjenicama zasnovanu, čvrsto argumentovanu i multiperspektivnu istoriju Jugoslavije. I baš tu, u tumačenju daljih i bliži nam istorijskih događaja i procesa, među građanima postjugoslovenskog prostora vlada dosta konfuzije, neistoričnih i netačnih interpretacija, falsifikata i revizionizma pa i književne i mitološke fikcije.”
U nastavku donosimo tekst Hrvoja Klasića o ovom projektu.
Nedavno objavljivanje knjige “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” predstavlja završetak tek jedne faze istraživačkog projekta koji traje nekoliko posljednjih godina i okuplja (uglavnom) povjesničare iz zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije. Naravno, u konkretnom slučaju radi se o projektu kojeg je pokrenuo Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, ali “projekt” istraživanja, analiziranja i promišljanja raznih tema kojima su zajednički nazivnik “jugoslavenstvo” i “Jugoslavija” nije započeo niti prije nekoliko godina, niti nakon raspada zemlje. Naprotiv, spomenute teme intrigirale su različite profile istraživača cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije. Bez obzira u kom su trenutku, društveno-političkim okolnostima i s kojim motivima ta istraživanja bila provođena ona su nam danas od velike važnosti i nikako se ne smiju zanemariti. Ono što posebno treba istaći, tzv. “jugoslavenski eksperiment” bio je predmet interesa i brojnih stranih istraživača bez obzira iz kojeg ekonomsko-političkog okruženja dolazili.
Raspad Jugoslavije i ratovi koji su se počeli voditi na njezinom teritoriju na neko su vrijeme, ako ne zaustavili, onda barem usporili nastavak tih istraživanja. Pod utjecajem nacionalizma kao nove dominantne ideologije i historiografija dobiva novi ideološki predznak. Inzistiranje na temama kojima se u razdoblju socijalizma nije posvećivala (dovoljna) pažnja nije samo po sebi bilo problematično. Ono što jest bio je način na koji im se pristupalo i način i razlog kako su i zašto neke teme prestale biti predmet interesa.
Povijesni revizionizam, negacionizam, selektivnost i tendencioznost u pristupu i metodi postaju nova i dominantna historiografska paradigma. Hrvatski povjesničari podlegli su atmosferi u kojoj se na nedavnu prošlost gledalo kroz dnevno političku (ili politikantsku) prizmu. Drugim riječima, Jugoslavija je zemlja koja je za Hrvate uvijek (bilo monarhistička bilo socijalistička) predstavljala “tamnicu naroda”. Sve što se događalo u Jugoslaviji išlo je na štetu Hrvata i niti jedno iskustvo ne može se smatrati pozitivnim jer su ona negativna daleko utjecajnija.
Međutim, unatoč dominantnom “kroatocentričnom” narativu koji se počeo stvarati od početka 1990-ih, unatoč nepostojanju financijskih sredstava koja bi pratila istraživanja “jugoslavenskih tema”, dio hrvatskih povjesničara, kao uostalom i njihove kolege u ostalim ex-yu zemljama, počinju odbijati poslušnost. Na razne načine počinju se organizirati individualni i skupni sastanci, tribine, projekti zainteresiranih i “neposlušnih” istraživača. “Domaći” istraživači uključuju se u međunarodne projekte. Rezultat su publikacije koje niti jedno društvo generalno, kao ni nacionalne historiografije nisu dočekali blagonaklono, kao doprinos boljem razumijevanju prošlosti.
Usprkos brojnim pritiscima i nastavku financijske nepodrške, upravo proučavanje i podučavanje o Jugoslaviji u povijesnoj perspektivi postao je vjerojatno jedan od najbolje organiziranih i osmišljenih “projekata” koji povezuje povjesničare, etnologe, sociologe, politologe i ostale zainteresirane stručnjake iz zemalja koje su nekad činile, u međuvremenu nestalu, zajedničku državu. Projekt čiji je rezultat knjiga “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” kao i internetska stranica na kojoj su objavljeni radovi koji nisu ušli u knjigu po broju suradnika i nastalih radova predstavlja jedan od najvećih na tu temu.
Ono što je posebno važno, širinom tema, kvalitetom priloga, interdisciplinarnošću i multiperspektivnošću spomenuta knjiga i portal postaju istovremeno odličan izvor informacija, kao i inspiracija, motivacija i polazna točka za neka nova istraživanja i nove projekte.
(Autor predaje na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu)
