Čitajući novine, čovjek na svašta naleti. Pa tako u nedjeljnoj Politici, uz razne prigodne sadržaje, negdje na vrhu stranice, stoji izjava Milorada Dodika, izrečena na nečemu što se zove Dani Republike Srpske u Srbiji. Ne znam kakva je to manifestacija, ali znajući da su tvorci scenarija predstavljanja manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Nenad Janković, nekadašnji pjevač Zabranjenog pušenja, koji se i danas uredno predstavlja kao Nele Karajlić, i izvjesni Vule Žurić, za kojeg čovjek ne može reći ništa, osim da mu je iskreno žao što živi u svijetu u kojem i takvi drže olovku.

Elem, na toj naci-turističko- poslovno-sakralnoj manifestaciji, “na kojoj će blizu 800 učesnika u osam dana, u 20 gradova predstaviti RS kroz njenu privredu, prosvjetu, nauku, kulturu, umjetnost i sport”, Milorad Dodik je odmah demistifikovao o čemu se radi, i nastavio s onim što gura u posljednjih petnaestak godina, rekavši: “Republika Srpska i Srbija su jedno. Ne želim da se odreknem od snova da Srbija i Republika Srpska budu jedno. Mi smo na putu ujedinjenja.”

Svako svoga...

OK, demokratija je, barem nominalno, pa neka svako mlati šta hoće. A rijetko i nevoljko upadam u takve zamke, jer čovjek iz njih ne može izaći neokaljan. Bosanska politika, osim neinspirativnosti i primitivizma, nosi i jednu vrstu licemjerja s kojom se čovjek teško nosi, ako ima ikakvih skrupula i karara: čaršiji ste “dobri” ako pljujete po anamonjima, u ovom slučaju Srbima i Hrvatima. Tada su sva vrata otvorena, svi fondovi dostupni, a egzistencija uopće nije upitna. Ako, pak, na “svoje” pokazujete prstom budite spremni na to da ćete ostati na margini, da će vam polje djelovanja biti smanjeno, i da ćete morati raditi dan i noć da biste živjeli gore od onih kojima je nacionalizam – zanimanje.

Zalažem se, naime, za stari princip da kritika nacionalizma mora doći od pripadnika onog naroda u čije se ime nacionalizam provodi. Dakle, svako svoga nek' ubije subašu, i svako neka govori o nacionalizmu koji provode “njegovi”. U nekom samo mom zamišljenom svijetu, samo tako se se stiče pravo ravnopravnog glasa. Ostalo su ublehe. I estrada. Kao Dani Republike Srpske u Srbiji. Besmislica. A novine su ih, kao i uvijek, pune.

Ipak, jedna me vijest koju sam pročitao u jednim drugim novinama – blago nasmijala. Jedan je Banjalučanin prije nekoliko dana dao nesvakidašnji oglas za prodaju stana. Motivisan, kaže, lošim komšijskim odnosima. Pa kaže majstor:  

“Prodajem stan u naselju Obilićevo, ulica Banović Strahinje uz stadion FK Naprijed. Stan isključivo prodajem radikalnim islamistima, vehabijama, koji na bilo koji način mogu da potvrde da su jedni od tih. Mogu i dokazi da su se borili u Siriji ili Iraku na strani Islamske države. Diskrecija sa moje strane je zagarantovana, tako da u dokaze treće lice neće imati uvid. Uslov pri kupovini stana je taj da novi vlasnik koji će da živi u stanu mora biti tamnijeg tena, posjedovati dužu bradu i kratke pantalone i redovno posjećivati džamiju”, navodi se u oglasu objavljen na jednom od specijalizovanih portala.

Nepoznati prodavac, koji nije ostavio nikakav kontakt i kojem je moguće uputiti upit za oglas samo putem platforme portala, objasnio je da ga je na taj potez natjerao odnos komšija prema njemu.

Naravno da sam odmah krenuo tražiti kontakt sa doajenom, jer nije mala stvar i nije ga mala muka natjerala da prodaje stan isključivo pripadniku ISIL-a. Kako nisam tamnoput, i nemam bradu i skraćene pantalone, i ne mogu dokazati da sam nastupao ni u jednoj od pomenutih formacija i država, pokušao sam intuitivno, a pomalo i antropološki ući u motive prodavca stana. Evo do čega sam došao.

Narodni junak pod reflektorima

Ulica Banović Strahinje u Banjoj Luci, nalazi se u naselju koje se nekad zvalo Mejdan. Novo ime, Obilićevo datira iz 1992. godine, a za Kraljevine Jugoslavije ulica se zvala Cerića. Fudbalski klub Naprijed, danas Horizont, osnovan 1951. godine, takmiči se u 2. Regionalnoj ligi Republike Srpske, gdje je u prošloj takmičarskoj sezoni osvojio 5. mjesto, iza gradskog rivala Lauša, a ispred Čelinca.

Stanovnici iz okoline stadiona su se dosad bezbroj puta žalili da im san neće na oči, jer reflektori sa stadiona biju direktno u prozore, pa se ne može spavati. Ulica je nekada nosila ime Muhameda Karabegovića, stradalog u 2. svjetskom ratu, 1944., ubile su ga ustaše u Jastrebarskom. Očigledno nije bio dovoljno podoban da ostane među onim drugima čija imena nose banjalučke ulice. Od 336, koliko ih ukupno ima, samo su tri (simbolika!?) nazvane bošnjačkim imenima. Mejdan je tako postao Obilić, a Banović Strahinja nije ostao u narodnoj pjesmi, ili pošao spasiti svoju vjernu ljubu, nego je na ploči koja imenuje ulicu zamijenio ustašku žrtvu.

Šta se onda moglo dogoditi u glavi vlasnika stana, nego da svoju nekretninu ponudi nekome iz ISIL-a, nekom novodobnom Vlah – Aliji, jer su mu sigurno dozlogrdili i Obilić, i Strahinja, i FK Naprijed, i komšije koje ga gledaju ispod oka jer ne podržava pravednu i dobru vlast Milorada Dodika i njegovih čauša!? A ako još nešto i piše i govori protiv njih, poput kolega Bursaća, Puhala ili Šušnice, onda sigurno preživljava teror(izam) šutljive većine. Možda mu ispred vrata ostavljaju smeće ili u prolazu sočno, a prigušeno opsuju dan kad se tu doselio.

Možda mu je ili joj je, dozlogrdilo da živi 25 godina u pogrešnom životu, a shvatio je da je ovaj život jedini koji imamo. Pa da komšijama, kojima nisu valjali gradski bosanski muslimani u amanet ostavi jednog pravog arapskog deliju – vehabiju. I da im malo zagorča život.  

Onako kako je šutljiva, podla većina zagorčala živote svima nama. Jer, pokušajte zamisliti oglas u kojem vlasnik stana u Sarajevu prodaje stan pravom četniku, koji može dokazati učešće u jedinicama koje su činile ratne zločine, a ne nekom šminkeru koji se producira na Danima Republike Srpske u Srbiji.

Sve nešto mislim da bi takav, teško zamisliv oglas, makar malo zagorčao život šutljivoj većini. Kad ne može normalnim putem, da se potakmičimo u ekstremnim rješenjima.

Pod uslovom da će biti luđaka koji će htjeti kupiti stan. I doseliti u komšiluk.