Političke stranke kakve upoznajemo i prepoznajemo na stranicama knjige Partije i koalicije, autora Esada Zgodića nisu one stranke koje obično prepoznajemo u političkoj teoriji i od kojih očekujemo da preuzmu društvenu odgovornost, nisu one stranke koje imaju demokratske kapacitete koje jačaju političke demokratske institucije. Naime, partija koja je programski i akciono usmjerena na razvoj demokratskih institucija, procedura i vrijednosti trebalo bi da doprinosi demokratskom poretku. Čak samo postojanje partija na pasivan način doprinosi širenju pluralizma i komeptitivne mogućnosti političkog sistema. Međutim, s obzirom da je politička demokratija prije proizvod interakcija među strankama kao organizacijama, a ne njihov zbir dr. Zgodić uviđa kako iste i direktno i indirektno sudjeluju u “produciranju socijalnih konflikata, etnonacionalnih sukoba, kolektivnih strahova, masovne mobilizacije, histerije, mržnje i hipnoze, građanske apatije…” (Zgodić; 2015: 49)

Branioci “svenacionalnog dobra”

Dr. Zgodić se pita da li su stranačke stvarnosti u postsocijalističkoj i postratnoj Bosni i Hercegovini “najslabija strana ili dimenzija političke prakse”. Šta sa onim partijama koje su na djelu pokazale da su protiv demokratije, ali koje koriste demokratski okvir sistema i liberalno-demokratske vrijednosti tolerancije, da javno i politički djeluju kao neprijatelji demokratije. Knjiga podsjeća na misao Lefora koji tvrdi da se “vlast u demokratiji ipak ne nalazi u rukama naroda – ona je prazno mjesto” (prema F. Kaningam, 2003), a demagozi i laskavci lako popunjavaju taj prostor. Otud partije poput nacionalnih, stopljene sa vlastitom demagogijom, sebe predstavljaju i populistički promoviraju kao “državotvorne partije”, kao stranke iza kojih, navodno, stoji apsolutna volja nacionalnog biračkog tijela i kao stranke koje jesu jedini znalci i branioci “svenacionalnog dobra”.

U političkoj teoriji postoji dio znanstvenika koji političke stranke vide kao ratne organizacije, koji u konačnici unesrećuju ljude i narode jer produciraju sukobe i društvene nepravde. Ostorgorski koji je još 1921. godine proučavao političke stranke u Engleskoj smatra da su one stradale kada su se počele oslanjati da devizu: “Do đavola zemlja, naše je da dobijemo izbore”

Pred svaki demokratski politički poredak se postavlja pitanje gdje su granice tolerancije prema neprijateljima demokratije. Odgovor na to pitanje je težak, i za starije i stabilnije demokratije od naše, ali uspon desnih političkih partija u razvijenim evropskim zemljama ukazuje na ozbiljnost ovog pitanja.

S toga ne čudi da i u političkoj teoriji postoji dio znanstvenika koji političke stranke vide kao ratne organizacije, koji u konačnici unesrećuju ljude i narode jer produciraju sukobe i društvene nepravde. Ostorgorski koji je još 1921. godine proučavao političke stranke u Engleskoj smatra da su one stradale kada su se počele oslanjati da devizu: “Do đavola zemlja, naše je da dobijemo izbore”. (Ostrogorski, 1921, 50).

Da li su zbog niza slabosti političkih stranaka, averzije prema partijama opravdane; da li su one prepreka napredovanju subverzivne demokratije naspram trgovačke u kojoj su stranke –preduzeća političkog sadržaja, a lideri jedna vrsta robe na tržištu. Da li je oligarhijska bolest partija izlječiva?

Sve su to pitanja koja dr. Zgodić otvara u svojoj kjizi, a koja ukazuju na krizu stranačkog organiziranja. Moć “partijskih gladijatora” raste sa povećanom ulogom medija, posebno interneta. Istovremeno, kriteriji inteligencije i obdarenosti su sve manje značajni, jer spremnost na netolerantne i nekulturne verbalne duele, medijska nasrtljivost i bučnost i druge osobine je nešto što više ima prođu u medijalizovanom svijetu politike.

Traženje rješenja

Knjiga Partije i koalicije dr. Esada Zgodića nadilazi zahtjeve klasične politološke analize jer autor iz stranice u stanicu uvijek nanovo postavlja pitanje zašto partije nisu iznutra demokratski konstituisane, zašto unutarpartijska demokratija ne postoji, ili je reducirana i formalizirana, zašto građanstvo govori sa rezignacijom da nema za koga glasati, da su sve partije iste, da su političke ponude uniformne, partijska obećanja izlizana, da se neće ništa promijeniti i kada se glasa. Ovaj iznimno politološki vrijedan rukopis ne zadržava se samo na kritici postojećeg, nego traži riješenja, traži izlaz ili prolaz za sve nas koji se krećemo u svijetu savremene politike. No, kako promijeniti zao glas koji, kako kaže Ulrich Beck, bije političke partije? Da li je moguće misliti alternativno, da li možemo zamišljati neki novi politički subjekt koji će biti otvoren za različite forme organiziranja, koji će uvažiti zahtjeve građanstva: u našem slučaju su to bolji život i više pravednosti u društvu.

Kako vratiti partije biračkom tijelu i njihovim autentičnim svrhama i funkcijama, jer niti je moguća niti je poželjna SMRT PARTIJA. “One nužno postoje i postojaće; stvar je u tome da se one mogu transformirati, ali sve ovisi o tome dali su one u stanju promjeniti svoj vlastiti način organizacije i rada?”(Zgodić; 2015:304) Prije svega misli se na više demokratičnosti u načinu izbora partijskog rukovodstva, organičavanje mandata, otvorene i kritičke debate o važnim pitanjima u društvu, tolerancija partijskih frakcija, princip afirmativne akcije i proporcionalnog učešća (mladih, žena, manjina), transparentnost partijskih finansija i mnoge druge mjere.

Nova knjiga dr. Zgodića prisiljava nas, da preispitamo koji su to očigledni razlozi na kojima su izgrađene mnoge postizborne koalicije, i da li je stvaranje i upotreba kulta neprijatelja u funkciji da se “osigura ideološka homogenost”. Autor vjeruje da na tlu etnoteritorijalnih fragmentacija populusa ni jedna partija ne može sa stajališta cjeline biračkog tijela u državi računati na monokratiju pa se zbog toga javljaju, kako on kaže, prisile na koaliciju – tj. dolazi do poziva na koaliciju radi održavanja vladajuće pozicije. Takvo koaliranje nije ništa drugo nego održavanje i reprodukcija režima etnopolitike kojeg niko ne spori.

Različite identitetske politike multietničkih i monoetničkih stranaka trebale bi da budu prepreka u pogledu politike koaliranja, međutim praksa pokazuje da je vlast jača i slađa od razlike u identitetskim profilima. Zbog toga su, tvrdi dr. Zgodić ove politike osuđene na neuspjeh, jer ne mogu efektivno uticati na zbiljsko instaliranje i pandruštveno prihvatanje željene proliberalne i socijalne demokratije.

Postizborne koalicije

Knjiga dr. Zgodića predstavlja hrabar pokušaj da se raskrinka koliko su prakse partijskih koalicija zamračene “dubokim slojevima tajnovitosti…; daleko od očiju javnosti pa se može reći i da su mnoge vlade i koalicije formirane ili rasturane iza kulisa – izvan osvjetljene političe pozornice”. (Zgodić, 2015:40)

Okoštalost borbe ovih partija protiv demokratije i protiv političkog razvoja zemlje možda se najjasnije vidi sa pozicije koju dr. Zgodić jasno negira i osuđuje – sa stajališta predizbornih “postizbornih koalicija”.

Zašto partije nisu iznutra demokratski konstituisane, zašto unutarpartijska demokratija ne postoji, ili je reducirana i formalizirana, zašto građanstvo govori sa rezignacijom da nema za koga glasati, da su sve partije iste, da su političke ponude uniformne, partijska obećanja izlizana, da se neće ništa promijeniti i kada se glasa

Dr. Zgodić tvrdi da postizborne koalicije djeluju s onu stranu svake etike odgovornosti prema glasačkom tijelu, štaviše, kazano riječima Vladimira Goatija, one preinačuju volju birača koja je iskazana na izborima i stoga ih se u ovoj knjizi razumjeva kao način unutrašnje destrukcije liberalne demokratije.

S druge strane, izborni sistem koji bi podstakao stranke na predizborne koalicije, tj. javnu prezentaciju programa i projekata koalicija, mogao da spriječi ili umanji prevare birača u formi postizbornih koalicija. Takva politička običajnost, vjeruje autor, motivirat će i uspavanog birača da izađe na izbore, a takvih je sve više i više.

Knjige dr. Zgodića Partije i koalicije sigurno će podstaći dalju društvenu kritiku stranaka i koalicija, ali i demokratsku imaginaciju političkih subjekata. Vjerujemo da će ovaj izuzetno vrijedan rukopis pojačati senzibilitet prema društvenoj odgovornosti, inicirati neka praktična rješanja za reformu izbornih sistema u zemlji, te podstaknut ogromnu većinu građana ove zemlje da pokušaju naći izlaz iz Platonove pećine.