Poraz međunarodnog prava

: Dženana Karup Druško

Jedno se Meronu mora priznati: maestralno je poredao sve kockice. Osim što je ICTY uspostavio standarde koji su u interesu velikih sila, donešene presude su zadovoljile i Srbiju i Hrvatsku tako da bilo kakvo postavljanje pitanja dovodi do otvaranja njihove odgovornosti u ratovima na prostoru nekadašnje SFRJ. Što su pri tome žrtvovane sve žrtve, i srpske i hrvatske i bošnjačke koga briga. Ukoliko sve ovo prođe bit će to najveći poraz međunarodnog prava
“Sve do jeseni 2012. u sudu je donekle bila ustaljena praksa da se vojni zapovjednici smatraju odgovornim za ratne zločine koje su izvršili njihovi potčinjeni u ratu u bivšoj Jugoslaviji od 1992. do 1995, kada je u decembru 1995. Dejtonskim sporazumom okončan rat. (…) Ali onda je Žalbeno vijeće jesenas iznenada učinilo korak unazad u slučaju trojice hrvatskih generala u predmetu Gotovina. Oni su oslobođeni optužbe za ratne zločine Hrvatske vojske koja je protjerala srpske snage i srpske građane sa velike teritorije u Hrvatskoj – iz takozvane Krajine, u augustu 1995. (gdje su živjele generacije Srba).

Nedugo zatim, Žalbeno vijeće je to ponovilo oslobađanjem srpskog načelnika Generalštaba, generala Perišića, kada je zaključilo da Perišić nije namjeravao da njegove snage budu upotrebljene za vršenje zločina, iako je utvrdilo da je njegova vojna i logistička podrška iz Srbije snagama bosanskih Srba u Bosni doprinjela zločinima ovih snaga nad muslimanima i bosanskim Hrvatima u Bosni. Prema Žalbenom vijeću, on jeste pružio podršku, ali nije znao da će ta podrška biti upotrebljena za vršenje zločina u Bosni. Sve to uprkos svakodnevnom medijskom izvještavanju o šokantnim zločinima snaga bosanskih Srba nad muslimanima (i u manjoj mjeri Hrvatima) u Bosni. Međutim, vrlo je teško povjerovati da Perišić nije znao šta se planira u Bosni i za šta će zapravo biti upotrebljena njegova vojna podrška.

A sada dolazi presuda kojom se šef srpske tajne službe, general Jovica Stanišić i njegov doglavnik Franko Simatović, oslobađaju optužbe za pomaganje snagama bosanskih Srba u njihovim opštepoznatim zločinima u Bosni nad bosanskim muslimanima i Hrvatima, sa istim obrazloženjem koje je primijenjeno na Perišića: da nisu bili svjesni da će njihova pomoć biti upotrebljena za vršenje zločina.

Šta možemo iz ovoga da zaključimo? Moglo bi se pomisliti da je vojni establišment u vodećim državama (poput SAD-a i Izraela) smatrao da se sudovi u svojoj praksi previše približavaju odgovornosti vojnih zapovjednika. (…) Postavlja se pitanje kako vojna logika vrši pritisak na međunarodni krivični sistem? Da li su neki američki ili izraelski zvaničnici izvršili pritisak na američkog predsjednika suda u Haagu da promjeni praksu Suda? To vjerovatno nikad nećemo saznati. Ali neka svjedočanstva, da je isti taj američki predsjednik Suda izvršio pritisak na svoje kolege u slučajevima Gotovine i Perišića, navode nas da zaključimo da je on bio riješen da postigne oslobađajuću presudu – a naročito da je imao sreće da ubijedi vremešnog turskog sudiju da u posljednji čas promjeni mišljenje. (…)

Da li je američki predsjednik Suda izvršio pritisak na Orija? Izgleda da jeste. U kuloarima se priča da je predsjednik Suda zahtijevao da se presuda za ovu dvojicu optuženih apsolutno mora donijeti tog prošlog četvrtka, da bi predsjednik Suda ispunio svoje obećanje Vijeću sigurnosti UN-a, a da sudije Pretresnog vijeća nisu imale dovoljno vremena da razmotre sve argumente. Francuska sutkinja je imala samo četiri dana da napiše svoje izdvojeno mišljenje o kojem sudije čak nisu ni razgovarale. Sve je urađeno navrat-nanos. Nisam ovo očekivao od Orija. Korak unazad Rezultat je da je Sud načinio značajan korak unazad u odnosu na dosadašnju praksu, da vojni zapovjednici moraju odgovarati za zločine potčinjenih (izuzev ako dokažu da nisu za njih znali) – ali je takođe napuštena i teorija odgovornosti za “udruženi zločinački poduhvat“, koja je sada redukovana na učešća u zločinu (na ovaj ili onaj način) na zahtijevanje direktne namjere da se zločin počini (dakle, nije dovoljan samo pristanak da se počini zločin). Većina ovakvih slučajeva biće završena oslobađajućim presudama za vojne zapovjednike. Tako da američki (i izraelski) vojni vrh može da odahne. “Možda ćete pomisliti da je ovo cjepidlačenje. Ali ja imam vrlo neugodan utisak da je Sud promijenio pravac pod pritiskom žvojnih establišmenta” određenih dominantnih država.”

                                                                                                  ***

Ovo je dio pisma, koje potpisuje danski sudija Frederik Harhoff, trenutno sudija Haškog tribunala, koje je podiglo veliku prašinu u međunarodnim krugovima i regionu otvarajući (nove) rasprave o ulozi ovoga suda, odnosno odlukama koje je donio u pojedinim slučajevima, prije svega, kada su u pitanju Gotovina, Perišić i Stanišić.

ICTY je “proslavio” 20 godina postojanja. Da je samo malo poranio sa svojim “otvorenim” pismom, u kojem javno govori o pravosudnoj korupciji na ICTY-ju, sudac Harhoff je mogao biti na proslavi, koju je organizirao predsjednik suda Theodor Meron, jedno od – najvećih postignuća ICTY-ja u proteklih 20 godina. Ovako, cijela ceremonija proslave i glorifikacije rada ICTY-ja ostala je pod budnom paskom Merona koji se nije udostojio da na proslavu pozove niti jednu žrtvu, čak ni prvog svjedoka.

Sudac Harhoff u svom pismu navodi ono što se već duže vrijeme u svim imalo bolje obaviještenim krugovima govori – Theodor Meron je postao grobar ICTY-ja direktno utičući na presude kako bi zaštitio od odgovornosti najviša vojna i politička rukovodstva najjačih svjetskih sila.

Bez reakcija

No, nakon Harhoffovog pisma nije se oglasio niko iz ICTY-ja, uključujući i Merona, ali ni iz UN-a koji je osnivač ICTY-ja. Da li će se kredibilitet, tačnije ono malo što je ostalo od ICTY-ja srušiti na ovom slučaju? Teško da će Ban Kin-Moon, generalni seketar UN-a, reagirati i preduzeti bilo šta. No javnost očekuje da reagiraju sudije kako bi se navodi o kriminalnoj pravosudnoj korupciji raščistili unutar ICTY-ja. Ili njihova šutnja potvrđuje ono što je Harhoff napisao i svjesni su da se pravilima igre velikih sila ne mogu suprotstaviti, odnosno nemaju argumenata za odbranu Merona, a ne smiju da potvrde Harhoffove navode?

Danski sudac imenom i prezimenom prozvao je određene sudije što je samo po sebi skandal koji teško da je ko mogao i zamisliti. No, šutnja koja je uslijedila nakon toga u ICTY-ju zabrinjava još više. Ako je Harhoff iznio neistine zašto niko ni sedam dana nakon toga nije demantirao? Priče o pravnim standardima i stručne i rasprave u medijima koje su se povele nakon oslobađanja Gotovine, Perišića i Stanišića, nažalost nisu imale nikakav utjecaj na djelovanje ICTY-ja. Ukoliko se ne računa nastup Merona na BBC-u kada je izjavio da upravo oslobađajuće presude potvrđuju kredibilitet ICTY-ja jer nijedan sud nije ustanovljen da donosi samo osuđujuće presude, te dodao da oslobađajuće presude protiv Gotovine i Perišića potvrđuju vjerodostojnost ICTY-ja!?

Ove opservacije predsjednika međunarodnog suda bile su krajnje degutantne, da ne kažemo skandalozne, međutim, niko ni na to nije reagirao. S druge strane te oslobađajuće presude su u regionu izazvale salve nezadovoljstva kod žrtava, ali i podršku političara u Srbiji i Hrvatskoj što valjda samo po sebi dovoljno govori o njihovom političkom karakteru. Međutim, i pored šutnje, čak i ako uslijedi zvanični demanti iz ICTY-ja, nakon Harhoffovog pisma teško da će više ikad iko moći navesti bilo šta u odbranu sudija koje su donijele sramne odluke u slučajevima Gotovina, Perišić i Stanišić.

U interesu velikih sila

Ko bi zbog toga mogao reagirati iz regiona? Državna politika Hrvatske zasigurno neće, jer je velikodušno pozdravila oslobađanje Gotovine, a oslobađanje Perišića i Simatovića za zločine u Hrvatskoj ipak je za Zagreb manji red veličina od oslobađanja Gotovine. Srbija? Zašto bi, kad bi otvaranjem priče o tačnosti Harhoffovih navoda otvorila i pitanje oslobađanja Perišića i Stanišića. No, gdje je sada Vuk Jeremić, koji je napao ICTY i Merona nakon oslobađanja Gotovine? Hoće li, kao i tada, organizirati konferenciju u UN-u kako bi se raspravljalo o radu ICTY-ja? Naravno da mu ne pada na pamet ni da se oglasi, a ne nešto drugo. Čak ni zbog Harhoffovih tvrdnji da je Meron natjerao turskog sudiju da glasa u korist puštanja Gotovine.

A Bosna i Hercegovina? Zar nije najveći broj žrtava iz BiH i zar se te presude ne tiču najviše upravo BiH? Milorad Dodik i Nebojša Radmanović (Radmanović je u svom ekspozeu koji je iznio na Jeremićevoj konferenciji u UN kritikovao oslobađanje Gotovine) će kao i do sada slijediti politiku Srbije kad je u pitanju ICTY i naravno neće otvarati ništa, iako su tvrdili da je oslobađanje Gotovine najveći dokaz za antisrpsku zavjeru u ICTY.

Hrvati u BiH će slijediti politiku Hrvatske. A Bošnjaci? Oni će, nažalost, raditi kako drugi odluče. Jer nemaju nikakav državni mehanizam da bi bilo šta ozbiljnije pokrenu. Ostaje da opet udruženja žrtava pišu već obezvrijeđena pisma i apele u kojima će ukazivati da im se po ko zna koji put čini nepravda. Jedno se Meronu mora priznati: maestralno je poredao sve kockice. Osim što je ICTY uspostavio standarde koji su u interesu velikih sila, donešene presude su zadovoljile i Srbiju i Hrvatsku tako da bilo kakvo postavljanje pitanja dovodi do otvaranja njihove odgovornosti u ratovima na prostoru nekadašnje SFRJ, a Bošnjaci svakako ne mogu ništa bez suglasnosti Srba i Hrvata u BiH kojima je, nažalost, još uvijek bitnije šta misle “matice” od interesa vlastite domovine. Što su pri tome žrtvovane sve žrtve, i srpske i hrvatske i bošnjačke koga briga. Ukoliko sve ovo prođe bit će to najveći poraz međunarodnog prava. A o pravdi ne treba više ni govoriti.

Sudije predstavljaju države

“Konspiracija nije neophodna da bi se objasnilo da sudije predstavljaju države koji su ih nominavale za Sud, i da je pravo konzervativna profesija” pisao je Eric Gordy nakon presude Stanišiću i Simatoviću. Gordyevo pisanje potvrđuju i depeše WikiLeaksa, koje su Dani objavili prije nekoliko mjeseci, a iz kojih je jasno da je predsjednik ICTY-ja, Theodor Meron kontinuirano, od početka njegovog imenovanja 2001. za sudiju Haškog tribunala, o svemu što se dešavalo u ICTY-ja detaljno izvještavao uposlenike ambasade SAD-a u Holandiji.

Radi se o periodu od 2002. do kraja 2004. u vrijeme kada Tribunal u Haagu prolazi kroz dramatične zahtjeve za što brži završetak rada kada se donose rezolucije 1503 i 1534 Vijeća sigurnosti UN-a koje su odredile da se svi prvostepeni postupci trebaju završiti do kraja 2008, a drugostepeni do kraja 2010. Te rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a odredile su da se optužnice protiv najodgovornijih zločinaca na području bivše SFRJ ne mogu podizati nakon 2004.

Među depešama je izvještaj američkog ambasadora u Holandiji, koji je uputio američkom ambasadoru u Srbiji, u kome kaže da će “on (Meron) pozdraviti svaku dodatnu informaciju ili sugestiju”, a na kraju depeše se naglašava da bi “sastanak sa ambasadorom Montgomerryjem (pisao, plaćene, kolumne u regionu u kojima je napadao Haški tribunal, prim. aut.) i brifing od strane Ambasade u Beogradu bio koristan…”

U depeši poslatoj iz Američke ambasade u Holandiji u junu 2003. navodi se da je Meron proslijedio nacrt rezolucije koju je sačinila Velika Britanija, te da je upravo Meron naglasio da je nacrt rađen po njegovim uputstvima, a da je preko službenika britanske vlade dobio prerađen nacrt rezolucije. Britanci su po Meronovim naputcima tražili u nacrtu rezolucije i razdvajanje funkcije tužitelja za ICTY i ICTR. Naime, u to vrijeme je Carla del Ponte bila tužiteljica i za Haški tribunal i za Sud za Ruandu. Kada je Del Ponteova započela istrage za zločine koje su počinili pripadnici aktuelne vlade u Ruandi ta ista vlada se obratila sa zahtjevom vladi SAD-a da se Del Ponteova smijeni ili ukloni sa mjesta glavnog tužitelja za Ruandu.

Očigledno je Meron iskoristio taj njihov zahtjev da bi potencirao smjenu Del Ponteove, odnosno razdvajanje te dvije funkcije. Ustvari, Meron je iskoristio tu priliku da od američkih zvaničnika traži smjenu Del Ponteove s mjesta tužitelja ICTY-ja. Meron je američku ambasadu u Holandiji obavještavao i o razgovorima koje je obavljao s određenim tužiteljima.

U depeši koju je američki ambasador sačinio nakon sastanka sa Meronom navodi se da “predsjednik Meron poziva vladu SAD-a da se suprotstavi obnovi mandata Carle del Ponte”. Ambasador dalje piše da je oko toga Meron kontaktirao i pravni odjel UN-a.

Ne treba čuditi da su sudije, uz podršku Merona, izdejstvovale promjenu Pravilnika o postupku i dokazima po kojem sudije mogu intervenirati, preciznije zahtijevati smanjenje optužnica što se i desilo na ICTY, a možda su najilustrativniji primjeri u slučaju Karadžića i Mladića

Meronove pravne akrobacije

Nakon presude Perišiću, Amir Ahmić, bošnjački oficir za vezu, upozoravao je da “Theodor Meron s dijelom sudija koji su ga podržali ili podržavaju oslobađa Perišića, a onda indirektno i Srbiju bilo kakve odgovornosti za zločine. Oni su napravili pravnu akrobaciju tumačeći da Perišić nije znao i nije mogao znati ili pretpostaviti da njegova trogodišnja involviranost sa RS-om nije za cilj imala činjenje zločina, dok je cijeli svijet svakodnevno gledao slike užasa iz Sarajeva i poslije iz Srebrenice. Za Žalbeno vijeće je to bilo pomaganje rata koje je legitimno u međunarodnom pravu. Stotine hiljada žrtava i milion protjeranih su usputna kolateralna šteta ratova, a odgovornost eventualno snose lokalni planeri i izvršitelji.”

I Florence Hartmann kritički je govorila o Meronu nakon presude Perišiću navodeći: “Kriteriji koje primjenjuje Međunarodni sud pravde su izričito postavljeni 1986. godine kako Amerika ne bi snosila odgovornost za zločine koje su počinile snage Contras pomognute od strane SAD-a u Nikaragvi. Srbija je oslobođena optužbe za genocid u BiH velikom dijelom zahvaljujući upravo tim restriktivnim kriterijima. Vidimo sada da su na neki način i Perišiću išli u korist kriteriji drugoga suda, koji je za potrebe velikih sila, kreirao žrupuž u odgovornosti. Sada vidimo da kosovska četvorka očekuje da bude oslobođena od svake odgovornosti upravo po tim kriterijima. I to je tek početak. Uskoro ćemo vidjeti takve zahtjeve i pred Stalnim međunarodnim krivičnim sudom, u slučaju Bachira, predsjednika Sudana na primjer. A koliko će tek šefova država sada moći mirno pokrenuti krvoproliće bez brige?!” Hartmanova smatra da nakon posljednje afere oko Tribunala mora biti pokrenuta istraga oko uloge Merona, odnosno njegovog utjecaja na druge sudije.

Odbrana neodbranjivog

Iako je skora sva stručna javnost osudila presude Gotovini, Perišiću i Stanišiću, u regionu su se našli i oni koji su ustali u Meronovu odbranu. Bogdan Ivanišević, advokat iz Beograda koji se bavi intelektualnim vlasništvom, a godinama prije toga je bio na visokim pozicijama u IJC-u baveći se ratnim zločinima i ljudskim pravima, nekoliko dana prije Harhoffovog pisma objavio je tekst na Birnu u kome kritikuje sve one koji su kritikovali Merona, od Nataše Kandić, Sonje Biserko, Erica Gordyja, Dejana Anastasijevića, Borisa Dežulovića… do autorice ovih redova.

U tom teksu Ivanišević “pravnički” ubjeđuje navedene, ali i svekoliku javnost da su sudije donijele pravedne odluke, citirajući sadržaje oslobađajućih presuda i posebno se pozivajući na fusnote ranijih presuda ICTY-ja u kojima se pozivalo i raspravljalo o “konkretnoj usmjerenosti”. Interesantno je, međutim, da dok nadugo i naširoko apsolvira zašto su Perišić i Stanišić morali biti oslobođeni, Ivanišević se u svojoj “analizi” ne dotiče odluke u slučaju Gotovina, osim kad se poziva na advokata odbrane Luku Mišetića koji opet podržava oslabađanje Perišića!?

Čak i novinari početnici znaju da advokati nisu relevantan izvor jer su plaćeni da zastupaju – jednu stranu. No, zanimljivo je da Ivanišević ne brani Merona i zbog oslobađanja Gotovine. S druge strane, Ivanišević se najviše potrudio da pobije činjenice iz teksta Erica Gordyja, što je razumljivo s obzirom na međunarodni ugled koji ima ovaj londonski profesor, koji osim toga u međunarodnim krugovima slovi za priznatog i dobrog poznavaoca dešavanja i prilika na Balkanu, ali i onoga što se dešava u ICTY-ju.

Šta je to toliko zasmetalo Ivaniševiću u Gordyjevim tekstovima? Nakon oslobađanja Stanišića i Simatovića Gordy je napisao tekst za NYT u kome je, između ostalog, naveo: “Mučno obrazloženje Tribunala u presudi na 800 stranica nudi neke fascinantne podatke. Potvrđuje da su zločini počinjeni, te ih opisuje do najmučnijih detalja. Imenuju se žrtve, imenuju se počinitelji, i u većini slučajeva postoji direktna veza između optuženih i neposrednih počinitelja. Nakon toga se odbija da budu osuđeni, s obrazloženjem da dokazi ne pokazuju da je podrška za kriminalce bila žspecifično usmjerena na počinjenje krivičnih djelaž.”

Gordy pita: kako je sud došao do tačke u kojoj odustaje od ambicije da donese pravdu za žrtve mir u regionu, i mjeru istine u priči o nasilju u bivšoj Jugosloviji, i sada iskupljuje ljude koji su direktno usmjeravali one koji su činili zločine? Te navodi da “odgovor djelimično leži u odluci Tribunala iz februara kojom je Žalbeno vijeće oslobodilo generala Momčila Perišića, načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije koji je bio optužen za pomaganje u zločinima koje je počinila vojska bosanskih Srba.”

U nastavku teksta se bavi specifično usmjeravanim standardima koje je uspostavio Meron, a koji je citiran “kao glavni autoritet tokom čitanja oslobađajuće presude obavještajcima prošlog četvrtka. (…) U povezanoj presudi novembra prošle godine, Žalbeno vijeće oslobodilo je Antu Gotovinu i Mladena Markača, dva hrvatska generala koja su bili optuženi za zločine nad srpskim civilima u Hrvatskoj zbog prekomjerne upotrebe sile. U suštini Žalbeno vijeće, također pod predsjedavanjem sudije Merona, utvrdilo je da ne postoji pravni standard koji omogućava sudovima da prave razliku između legitimnih i nelegitimnih vojnih ciljeva. Ovi dramatični obrti prate decenijsku praksu ICTY-ja koja je težila da se uspostavi vladavina prava nad vojnim i paravojnim aktivnostima u oružanim sukobima. Zajedno s nekoliko drugih presuda, prvostepene presude Perišiću, Gotovini i Markaču izgledale su kao putokaz za definisanje zapovijedne odgovornosti i zaštite civila. (…) Vjerovatno nikada nećemo u potpunosti znati razloge zbog kojih su sudije odlučile da promijene kurs Tribunala i to u njegovim završnim koracima prije zatvaranja, a ključne ličnosti objavile su memoare. Jedna mogućnost je da, dok uspostavljanje pravnih standarda izgleda u redu za male i marginalne države poput onih koji su uključene u jugoslovenski konflikt, to bi prijetilo fleksibilnosti moćnijih država koje će vjerovatno biti uključene u sukobe u budućnosti. (…) Završni krug sudske prakse Tribunala predstavlja tužan kraj priče o sudu koji je osnovan sa malom nadom, ohrabrio mnoge, a zatim sve odbacio”

Upadljivo je da Gordy u svom tekstu, iako je napisan prije pisma Harhoffa, iznosi iste teze i sumnje kao i sam sudija Haškog tribunala.

(Dani, 21. juni 2013.)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi