Nek nam živi Udba

: Fra Stjepan Lovrić

Nije Filipovićevo bavljenje franjevcima nikakva novost niti njegov osobni izum. Oni su od svojih početaka bili smetnja svima koji su Bosnu držali povijesnim i političkim nedonoščetom i nekakvom kolonijalnom tvorevinom
Već duže vrijeme na portalu Rama-Prozor.info pojavljuju se intonacijom i intencijom čudni napisi Ivana Filipovića iz Rame, u kojima ovaj samozvani kolumnist ovog lokalnog portala opservira razne događaje, pojave, pojedince i kolektivitete. Nije mi poznato je li do sada netko javno reagirao na istupe ovog zapjenjenog diletanta. Ne oglašavaju se ni oni koje Filipović uporno i ciljano olajava, niti oni u čiju korist ispisuje nezgrapne guslarske ode. Nije nimalo zgodno logički i odmjereno analizirati nelogične i nesuvisle konstrukcije i dobra volja, nažalost, često uzmiče pred zluradošću i elementarnim neistinama. Kad bi postojala nekakva deratizacija za ovakvu vrstu otrovnih nametnika, problem bi bio lako rješiv. Međutim, s obzirom na mete i municiju s kojima ovaj prekaljeni ratnik i mirnodopski aktivist operira, vrijedi se ipak osvrnuti na literarne uratke rečenog galamdžije.

Franjevačka paradigma

Omiljene teme Filipovićeva pisanja su bosanski, osobito ramski franjevci, ali ne svi, kao i bivša i sadašnja Udba, kojom je Filipović očito neizlječivo ozračen. A sve ustvari počinje prije nekoliko godina, kad je bivša uprava Bosne Srebrene ovu časnu redodržavu izručila hercegovačkom provincijalu i hadezeovskim jastrebovima iz Mostara i Zagreba, koji su se svim raspoloživim sredstvima obrušili na Bosnu, bosanski opredijeljene franjevce, na njihove institucije i franjevačku paradigmu, iz koje je, kojeg li apsurda, isklijala i hercegovačka franjevačka zajednica.

Eksploziji Filipovićeve samopromocije kumovalo je odmetnuće jednog dijela bosanskih franjevaca u okrilje hercegovačkih antibosanskih dušobrižnika. A oni koji nisu zagrizli taj mamac, postali su Filipovićevi udbaši, daidže, bosnofili i antihrvatski elementi prvoga reda. Elem, u ovakvu impostaciju snaga uključuje se i totalno efemerni Filipović i njegova se agilnost jedino i može promatrati iz ove i ovakve vizure. Pa kad se izrijekom i ne bavi ramskim franjevcima, on bez puno napora nađe povoda i načina da ih denuncira kao narodne neprijatelje.

O imenima je uvijek nezgodno, ali pod posebnom prismotrom do danas su ostali pokojni fra Luka Markešić, fra Ivan Šarčević, fra Drago Bojić i mnogi drugi, kojima su Bosna i bosanski fratarluk bili i ostali prirodno stanište. Inkvizitor Filipović spava i budi se znojan s brojnim projektima, koje su u zadnjih dvadesetak godina inicirali i osmislili ramski franjevci
Nije Filipovićevo bavljenje franjevcima nikakva novost niti njegov osobni izum. Oni su od svojih početaka bili smetnja svima koji su Bosnu držali povijesnim i političkim nedonoščetom i nekakvom kolonijalnom tvorevinom. A franjevci je već nekoliko stoljeća smatraju vlastitom životnom opsesijom, i to s punim pravom, jer su u njoj opstali unatoč povijesnim lomovima i projektima koji su priželjkivali njezin i njihov nestanak. Filipović nije stručnjak samo za njihov fratarski habitus, već, kao kakav eminentni urolog, ima dobar uvid i u njihov ispodhabitni urinarni trakt. O imenima je uvijek nezgodno, ali pod posebnom prismotrom do danas su ostali pokojni fra Luka Markešić, fra Ivan Šarčević, fra Drago Bojić i mnogi drugi, kojima su Bosna i bosanski fratarluk bili i ostali prirodno stanište. Inkvizitor Filipović spava i budi se znojan s brojnim projektima, koje su u zadnjih dvadesetak godina inicirali i osmislili ramski franjevci.

Za svakoga tko zadnjih godina dođe na Šćit, u perivoj franjevačkog samostana, ovaj dio Rame ukaže se kao nestvaran prizor. Na jedincat način ondje skladno egzistiraju prošlost i sadašnjost, kultura i religioznost, memorija i pomirenje, duhovno i profano... Filipović ovakav fratarski angažman naziva orgijanjem, a njegove aktere ergelom. Omiljene slastice koje Filipović nikako da sažvače su simpoziji i zbornici o važnim momentima ramske prošlosti. O Filipovićevu seciranju kralja Tvrtka i spomenika koji se planira podići u Prozoru, teško je uistinu reći bilo što suvislo. Neka ovo ostane za neku drugu prigodu.

“Spavač u interesu Službe”

Dva su momenta, odnosno događaja koji su, teško je odgonetnuti zašto, promakli Filipovićevu budnom kroničarskom oku. Naime, u kolovozu 2014. u Sarajevu je umro fra Luka Markešić. Obavijest o njegovoj smrti stavljena je na za to predviđenu oglasnu ploču u Ripcima, usred Rame. Sljedećeg dana osmrtnica je osvanula poderana. Tko je to uradio i s kojim motivom, do danas se nije saznalo. Ali je kao dan jasno da je Filipovićev doprinos ovom činu uistinu nemjerljiv. A fra Luka i Ivan Filipović rođeni su na istom zraku u Proslapskoj planini, u Rami.

Drugi događaj, mnogo poznatiji i s još uvijek nesagledivim učincima, uzdrmao je Ramu i ošamutio većinu ramskih franjevaca u ljeto prošle godine. Naime, u redove nove fratarske uprave ubacio se nitko drugi nego Dragan Čović i za ramskog gvardijana instalirao kandidata koji nije prošao redovnu demokratsku proceduru u ovakvim slučajevima. Prije nego što su fratri na Šćitu čuli za ovaj šokantni presedan, po Rami su zamirisali roštilji i ugledale se logorske vatre u čast nove samostanske uprave. A ubačeni element alias Dragan Čović nedugo iza ovoga, opet u aromatičnom ambijentu nekog roštilja, pred svjedocima se hvalisao kako je upravo njegovom zaslugom ustoličena nova glava samostanske zajednice na Šćitu. A za uzvrat, taj trajnožareći Čović, tražio je od okupljenih roštiljaša da mu ispostave račun u vidu novog ramskog načelnika, iz njegove stranke bezbeli.

Filipovićevo udbašenje zavrjeđuje još nekoliko redaka. On je toliko opsjednut Udbom da u svakom grmu vidi barem po jednog aktivista ove službe. Posebno apostrofira bivše udbaše, ne imenujući naravno ni jednoga, koji su u novoj, biva demokratskoj konstelaciji snaga, opet ono što su nekad bili. Ali, gle iznenađenja; na svim teferičima i prigodničarskim okupljanjima bivših i sadašnjih pripadnika Službe, vidi se i ozareno lice Ivana Filipovića
Konačni saldo ujdurme: Roštilj se pojeo, pripito društvo se razišlo, drugi dio plana propao. Mašala! Pitanje glasi, kako i zašto uvijek budni Filipović nije lansirao u javnost i ovaj događaj. Možda je zanijemio od ushićenja ili mu je naređeno odozgor da privremeno bude “spavač u interesu Službe”.

Filipovićevo udbašenje zavrjeđuje još nekoliko redaka. On je toliko opsjednut Udbom da u svakom grmu vidi barem po jednog aktivista ove službe. Posebno apostrofira bivše udbaše, ne imenujući naravno ni jednoga, koji su u novoj, biva demokratskoj konstelaciji snaga, opet ono što su nekad bili. Ali, gle iznenađenja; na svim teferičima i prigodničarskim okupljanjima bivših i sadašnjih pripadnika Službe, vidi se i ozareno lice Ivana Filipovića.

Ljubav pretvorena u profesiju

Ne znam i ne smijem tvrditi je li Filipović de facto ili de jure bio kooptiran u bivšu Udbu. Ali je svakom živom jasno da je on psihosomatski udbaš i klinički presedan, a u ovakvim slučajevima ambulantno liječenje uopće ne pomaže. Naime, osim bosanskih fratara, Filipović u redove ove zloglasne službe smješta i časne sestre (sic). A svatko iole normalan znade kakvu su ulogu u Bosni i Hercegovini odigrale ove časne žene. Sarajevski profesor, i ateist prema osobnom priznanju, Marko Vešović jednom je prigodom napisao kako su časne sestre u Sarajevu ljubav pretvorile u vlastitu profesiju. Crnogorac po rođenju Marko Vešović nema nikoga u časnim sestrama. A Ivan Filipović ima najmanje dvije susjede, možda čak i rodice, Filipovićke koje i danas, kako to samo sestre znaju, odgajaju djecu u školama i vrtićima.

Filipović se zapjenjeno samoreklamira kao veliki hercegovinizirani Hrvat i patnik za hrvatsku stvar. Nije poznato gdje i koje je on to “hapsane ribo”? Mnogo poznatiji od njega je nesretni Ibro, koji je, ne zbog hrvatstva nego zbog prevelike ljubavi prema prelijepoj Hanki, žicao podove u nekoj hapsani. A bolji poznavatelji Filipovićevih ratnih podviga pričaju kako je njegovo hrvatstvo i domoljublje bljesnulo punim sjajem prigodom oslobađanja kuća po Zvirnjači od nekretnina koje bi mogle pasti u ruke vlasnika-povratnika. I nije nepoznato da mirnodopski plijen znade bit puno slađi od ratnog.

Očito da je Filipović toliko našopan hrvatstvom koje mu sada opasno fermentira, pa mu je udbovanje jedina ozraka koja njegov mentalni sustav spašava od totalne havarije. Stoga se nameće skroz logično pitanje: za koga Filipović radi zadnjih godina, za koga je zadužen i koga prati? Tko su mu sekundanti u njegovim literarnim ogledima? Analizom njegovih pisanih ostvarenja, izgleda da su pod posebnom prismotrom bosanski franjevci.

U kolovozu 2014. u Sarajevu je umro fra Luka Markešić. Obavijest o njegovoj smrti stavljena je na za to predviđenu oglasnu ploču u Ripcima, usred Rame. Sljedećeg dana osmrtnica je osvanula poderana. Tko je to uradio i s kojim motivom, do danas se nije saznalo. Ali je kao dan jasno da je Filipovićev doprinos ovom činu uistinu nemjerljiv
Odane pripadnike Službe državne sigurnosti nikada nije bilo jednostavno demaskirati. Međutim, na temelju nekih egzaktnih pokazatelja uvijek se s priličnom dozom sigurnosti moglo uprijeti prstom u one koji “rade za njih”. Kod Filipovića postoje najmanje tri očigledne činjenice, koje upućuju na to da on nije sasvim “čist”. Prvo, Filipović tako agresivno i neartikulirano hrvatuje i katolički moralizira, što je tipično za one kojima su i prošlost i savjest sumnjivi i ukaljani, pa sad histerično pere ruke na sve moguće načine. Drugo, ovaj čuvar i promotor hrvatstva tako bogobojazno, i da nijednom ne trepne, sluša nedjeljne propovijedi koje mu očito dobro dođu za njegove literarne pothvate o Udbi i franjevcima. I treće, Filipović posjeduje birtiju u koju su dobrodošli samo birani aktivisti i fratri-čovićevci. U njoj na dnevnom redu nisu samo janjeće, nego i ljudske glave i sudbine nepodobnih i kvarnih Hrvata.

A ne zna siromah da će jednoga dana i on, kao i mnogi njemu slični, postati tehnološki višak u firmi za koju tako predano radi. I prema njemu će biti primijenjena “operativna mjera brisanja iz evidencije suradnika”, uz jedino obrazloženje kako “daljnji doprinos istog nije više neophodan za rad Službe”.

Autor: Stjepan Lovrić, bosanski franjevac iz Rame

(Prometej.ba)
--> Fra Stjepan Lovrić,Ivan Filipović,franjevci,Bosna,

Komentari

Obavezna polja su markirana*