Okvir unutar kojeg je ugrađen zajednički imenitelj svake varijante Muslimanske braće i koji je ovu organizaciju utemeljio kao posebnu u novijoj istoriji širih prostora jeste – politički islam. Prema mnogim definicijama koje se u osnovi slažu, politički islam je termin koji obuhvata čitavu lepezu organizacija i pojedinaca čiji je cilj stvaranje država i društava isključivo na temeljima islamskih principa. Storija o Muslimanskoj braći na različite načine pojavila se iznova, paralelno sa raznim lomovima u islamskom svijetu i dalje, direktno ili indirektno, kao izrazito aktuelna od Egipta, Turske, Katara, Kuvajta, Sirije, Tunisa, Jordana i Palestine, i sve do Afrike, Srednje Azije i Kavkaza, te konačno i Balkana, pa tako i Bosne i Hercegovine... Šta na svim ovim mjestima nude i za šta se zalažu, manje ili više mirno, ili krajnje “nemirno”?
U aktuelnim i dramatičnim previranjima koja su zahvatila muslimanski svijet od takozvanog “arapskog proljeća” što se definitivno pretočilo u duboku arapsku zimu, uz sve ostale aktere koji se pojavljuju u toj priči sve češće se pominju Muslimanska braća. Naravno, kao i povodom svih drugih aspekata istorijskih lomova na Istoku – potaknutih uglavnom sa Zapada – “istine” i o ovome dimenzionirane su spram različitih interesa i unaprijed formiranih uvjerenja. Mnogo više nego temeljem objektivnih činjenica koje razotkrivaju svu složenost bliskoistočne zbilje.
Uniformisanje logike
Svaki pokušaj uniformisanja logike u tumačenju tog svijeta, ma kako ga se uglavnom podvodilo pod isti prostor i slične povijesti, prvi je korak na krivom putu u potrazi za suvislim tumačenjima tamošnje istorije. Zapad jeste sklon jednostranom prosuđivanju zbivanja na planeti, pa uz izrazito ignorisanje tuđih interesa, istina i posebno prava na različitost, dodatno doprinosi stvaranju košmara u kojima se nekad jasne stvari naknadno nepovratno kompliciraju, a složene i nijansirane pojednostavljuju do bizarnosti.
Priča o Muslimanskoj braći jedna je od takvih. A ona niti je “jednosmjerna” ni podjednako doživljavana na različitim stranama od njenog postanka do danas, pa se tako ne može automatski ni potpuno izjednačavati sa najradikalnijim islamizmom po svijetu što se najčešće radi. Niti se može iz nje uzimati po potrebi samo ono i onoliko koliko nekome zatreba za domaću upotrebu, dok se sve drugo što “Braću” čini prepoznatljivo konzervativnim islamistima, zaostalim u davnoj prošlosti, može ostaviti drugima ili za neku drugu priliku.
Zbog niza kasnijih sukoba sa egipatskim političkim vrhom, a posebno nakon što se smatralo da su Muslimanska braća bila odgovorna za ubojstvo premijera Egipta al-Nukrašija 1949. godine, organizacija je zabranjena, a Bana ubijen u atentatu iste godine. Sve do današnjeg dana odnos Muslimanske braće i egipatskog režima je povremeno varirao – od pokušaja kompromisa i uzajamnih ustupaka – do zabrana i represija nad organizacijom
Okvir unutar kojeg je ugrađen zajednički imenitelj svake varijante Muslimanske braće i koji je ovu organizaciju utemeljio kao posebnu u novijoj istoriji širih prostora jeste – politički islam. Prema mnogim definicijama koje se u osnovi slažu, politički islam je termin koji obuhvata čitavu lepezu organizacija i pojedinaca čiji je cilj stvaranje država i društava isključivo na temeljima islamskih principa. Deceniju nakon Prvog svjetskog rata, ova neupitno politička ideja začeta je u Egiptu na temeljnom nastojanju da se dopre do širokih narodnih masa i da ih se mobiliše suprotno idejama islamskog preporoda iz krugova muslimanskih intelektualaca i učenjaka.
Muslimansku braću (Gama’at al-ihwan al-muslimin), kao pokret, tada još ne kao političku partiju, osnovao je u Egiptu 1928. godine Hasan al-Bana, temeljem ideja pod snažnim utjecajem učenja velike trojke salafističkog pokreta, al-Afganija, Muhameda Abduhua i Rašida Ride. Političko-socijalni temelj na kojem je Bana zasnivao svoje vizije i sticao harizmu u narodu u to vrijeme bila je borba protiv kolonijalne vladavine Britanaca u Egiptu, čak i nakon što je zemlja postala nezavisna 1922. godine. U vakuumu koji je nastao približavanjem do tada opozicione Vafd partije Britancima, Bana je našao dodatni prostor za svoje djelovanje. Smatrao je da se muslimani – mimo svih političkih partija i programa, moraju krenuti drugom, jedinstvenom cilju – oporavku umme, muslimanske zajednice, zapravo bratstva posvuda po svijetu, i osnivanju jedinstvenog islamskog halifata. Otpor prema političkim partijama nije ga odvojio od ideje da je islam dio političkog života.
Vizija islamske države
Knjige koje se danas bave istorijom Muslimanske braće bilježe skup u Kairu 1933. godine na kojem su definisani ciljevi ovog pokreta. Osnovno je bilo ponovno oživljavanje umme pozivom muslimanima da se vrate svojoj vjeri. Povratak istinskoj vjeri pretpostavka je za uspostavljanje islamske države. Bana je shvatao da se muslimanima mora precizno predočiti vizija buduće islamske države da bi se mogli mobilisati za njeno stvaranje. Zato je tada definisano šest glavnih tačaka kao temelja te države. Na prvom mjestu je bila potreba interpretacije islama “u duhu vremena”. Ovim je učinjen bitan otklon od doktrine vehabizma u Saudijskoj Arabiji u čemu su i značajni korijeni i aktuelnih sukoba u Zaljevu danas. Druga tačka je u zahtjevu za najširim jedinstvom muslimanske nacije. Treća u podizanju životnog standarda i uspostavljanju socijalne pravde. Četvrta u borbi protiv nepismenosti i siromaštva. Petom tačkom potencira se dužnost oslobađanja muslimanskih zemalja od strane dominacije, a šestom promocija islamskog mira i bratstva širom svijeta...
Zanimljivo je – sa stanovišta današnje uloge Muslimanske braće u zbivanjima u arapskom svijetu ali i šire, da je tadašnja organizacija Braće bila temeljena na principima vojne hijerarhije. Čitava šema bila je zasnovana na “bataljonima”, a vrhovni lider Hasan al-Bana nerijetko se u svojim nastupima pozivao na “džihad” u smislu “svetog rata”, dakle radikalnijem u poimanju od izvornog značenja ovog pojma.
Tu vojne operacije i sistemi poput NATO-a ne mogu ništa jer im protivnik nije u vojom stroju sa druge strane, već prvenstveno u novom mentalnom sklopu nahranjenom mitovima i fanatizmom. Uspješno i profesionalno, uostalom onako kako su za to iz sofisticiranih svjetskih centara Zapada i Istoka i pripremani
Zbog niza kasnijih sukoba sa egipatskim političkim vrhom, a posebno nakon što se smatralo da su Muslimanska braća bila odgovorna za ubojstvo premijera Egipta al-Nukrašija 1949. godine, organizacija je zabranjena, a Bana ubijen u atentatu iste godine. Sve do današnjeg dana odnos Muslimanske braće i egipatskog režima je povremeno varirao – od pokušaja kompromisa i uzajamnih ustupaka – do zabrana i represija nad organizacijom. U novije doba, posebno nakon ubistva Sadata 1981. ali i nakon vojnog udara generala Sisija i svrgavanja Mursija 2013. – lidera Muslimanske braće (na izborima pod imenom Stranke slobode i pravde) izabranog za predsjednika Egipta godinu ranije, tokom tzv. proljeća i uklanjanja Mubaraka. I ma koliko Amerikancima u početku Mursi i Braća odgovarali u konceptu rasturanja Bliskog istoka kroz “proljeće”, popustili su pred Sisijem shvativši naknadno da će se on brinuti za mir sa Izraelom što Mursi očigledno neće.
Storija o Muslimanskoj braći na različite načine pojavila se iznova, paralelno sa raznim lomovima u islamskom svijetu i dalje, direktno ili indirektno, kao izrazito aktuelna od Egipta, Turske, Katara, Kuvajta, Sirije, Tunisa, Jordana i Palestine, i sve do Afrike, Srednje Azije i Kavkaza, te konačno i Balkana, pa tako i Bosne i Hercegovine... Šta na svim ovim mjestima nude i za šta se zalažu, manje ili više mirno, ili krajnje “nemirno”?
Znakovi pored puta
Ono što se uz dosta izvjesnosti može kazati, jeste da su im u svim situacijama u kojima su se borili i izborili za utjecaj i vlast, prethodna obećanja bila jedno, a kasnija politika u praksi drugo. Da su “principe”, uključujući mnoge rigidne striktnosti i zahtjeve za odricanjima i žrtvovanjima tražili od raje, dok je za vladare i one oko njih priča uglavnom bila drugačija. Da im nikakav vid istinske demokracije, pa i onaj najelementarniji, nikada nije bio među prioritetima. U Egiptu su, nakon pada Mursija, formirane dvije suprotstavljene grupacije. Egipatski mediji jedne nazivaju “Front šejhova” sastavljen od starijih “kadrova”. Oni smatraju da je iluzorno stalno ratovati sa režimom već mu se valja priklanjati. Drugi ogranak kojeg mediji nazivaju “ogrankom mladih” insistira na svrgavanju generala al-Sisija kroz “revolucionarni pristup”. Pripadnici “Šejhova” optužuju primjenu sile od strane Muslimanske braće jer to omogućava režimu da se konačno obračuna sa njima, tim prije što se od početka tzv. proljeća do danas sve terorističke aktivnosti u Egiptu, mahom na Sinaju protiv vojske i unutar zemlje protiv kopta-kršćana, pripisuju Muslimanskoj braći.
U Tunisu je, također, izrazit sukob između ekstremista unutar Muslimanske braće koji su se ugledali na radikale u Egiptu, ali vladajući pokret Al-Nahda koji baštini tradiciju Braće u ovoj zemlji ipak uspijeva da održi unutrašnju ravnotežu. U Siriji, u Alepu, Muslimanska braća osnovana su još 1935, po uzoru na Egipat. Tada su – uz promicanje temeljne ideje o islamskoj državi – bili i protiv kolonijalne vladavine Francuske. Nakon što je Sirijom zavladao sekularni režim Ba’as partije on je postao glavni neprijatelj Muslimanske braće u ovoj zemlji. U ratu protiv Asada i danas, glavni saveznici su im radikalna Jabhat al-Nusra nastala iz Al-Qaede. Veze imaju i sa ISIL-om koji vojno-formacijski nestaje nakon obavljenog posla, ali socio-patološki nastavljat će da djeluje po svijetu na terenu već dobro pripremljenom. Tu vojne operacije i sistemi poput NATO-a ne mogu ništa jer im protivnik nije u vojom stroju sa druge strane, već prvenstveno u novom mentalnom sklopu nahranjenom mitovima i fanatizmom. Uspješno i profesionalno, uostalom onako kako su za to iz sofisticiranih svjetskih centara Zapada i Istoka i pripremani.
Druga linija utjecaja pristigla je iz Turske, prema kojoj dio bošnjačke političke i poslovne “elite” ima vazalski odnos, ali i sentiment kolektivnog identiteta rođenog na Bosforu. A taj tamošnji urnek Muslimanske braće kojoj vladarski naginje Erdogan, odmičući se ubrzano i radikalno od bivšeg modela sekularne Turske, uglavnom je samo iskrivljena varijanta apsolutizma u paketu sa “liberalizmom” kako ga on doživljava
Nije čudo, zato, što Muslimansku braću po svijetu danas hrane, pored nauka Hasana al-Bane i krajnje radikalne ideje i nalozi Saida Kutba, jasno definisani u knjizi “Znakovi pored puta”. Ova knjiga se smatra svojevrsnim političko-vjerskim manifestom islamskog fundamentalizma. U pragmatskom smislu, logika mu je također pokretačka. On kaže: “Svijet je danas na rubu litice, Istok i Zapad su poraženi, pa je sada islam alternativa kao spoj vjerovanja i prakse... Put spasenja vodi kroz formiranje zajednice koja će ići ispred ostalih tako što će povesti ’veliki rat’, pribjeći sili kako bi se promijenilo postojeće stanje...”
Tragom ovakvih naputaka većina islamističkih pokreta koji slijede Kutba, dodatno još uz pozivanje na Kur’an, kao metu svog “svetog rata” uzimaju nemuslimanska društva kao i muslimane koji ne slijede pomenuti nauk. Ta se realnost dodatno radikalizirala minule decenije kroz period dugih priprema, a potom i operacionalizacije pokreta obećavajuće nazvanog “arapskim proljećem”. U početku odigravajući na sve veće i narastajuće nezadovoljstvo posebno mlade generacije, brutalnom eksploatacijom sa jedne strane, i gušenjem procesa emancipacije i modernizacije sa druge, stvoren je naboj za to “proljeće”. Entuzijazam je, međutim, planski i brzo “ukraden” od mladih i pomalo romantičarski nerealnih demonstranata i kanalisan prema podmićenim radikalnim operativcima terorizma koji su imali drugi zadatak: zaustaviti procese stvaranja srednje klase u starim arapskim zemljama koja bi u perspektivi mogla postati začetnik novih društava i samostalnih političkih faktora.
Muslimanska braća su, vraćajući se svojim arhaičnim i retrogradnim pogledima na religiju i društvo, postala – uz ostale radikalne islamističke grupacije – uspješan “proxy” igrač u arapskim društvima, a u korist neoimperijalnih interesa izvana. Primjena sile protiv kategorija kao što su nacionalni interesi i država, građansko društvo i demokracija, političke, vjerske i kulturne slobode, pretočena je u – terorizam. U pozadini svega, kao istorijsko obećanje, ponuđen je mit o kalifatu i sretnoj prošlosti.
Otrovni plodovi
Ovakva doktrina koja je našla ne mali broj pristalica i na Balkanu, uz ostalo i u Bosni i Hercegovini, napaja se i na vlastitim izvorima definisanim još prije rata. Tako se činilo – u nevažnim i neučinkovitim brošurama i sporadičnim medijskim tekstovima. Pokazalo se da se sjeme ipak primilo i da danas daje otrovne plodove. Druga linija utjecaja pristigla je iz Turske, prema kojoj dio bošnjačke političke i poslovne “elite” ima vazalski odnos, ali i sentiment kolektivnog identiteta rođenog na Bosforu. A taj tamošnji urnek Muslimanske braće kojoj vladarski naginje Erdogan, odmičući se ubrzano i radikalno od bivšeg modela sekularne Turske, uglavnom je samo iskrivljena varijanta apsolutizma u paketu sa “liberalizmom” kako ga on doživljava. Teško da će tako moći još dugo.
Podjednako je cinična i praksa “tradicionalnih kategorija islama” u zemljama koje Muslimanska braća drže kao njihove, a odnose se, recimo, na “islamsko bankarstvo”, “islamsku ekonomiju“, “islamske adete”, isl. Da se o masovnim, a radikalnijim kršenjima zadatih vjerskih regula ne govori.
Otvoreno pokazivanje “simpatija” za tu vrstu
“islama Braće” u BiH dokaz je, istovremeno, poraznog i politički
stupidnog prihvatanja najrazornije političke platforme – prikrivene
vjerom – protiv same egzistencije ove države i njenih temelja. Ako se ta
država uopšte želi
Otvoreno pokazivanje “simpatija” za tu vrstu “islama Braće” u BiH dokaz je, istovremeno, poraznog i politički stupidnog prihvatanja najrazornije političke platforme – prikrivene vjerom – protiv same egzistencije ove države i njenih temelja. Ako se ta država uopšte želi. Doktrina Muslimanske braće koja težeći ekskluzivno islamskoj državi, de facto, ne priznaje ni drugu vjeru ni drugu naciju, pa tako ni državu različitih vjera i nacija, svoju jedino moguću varijantu prihvata u pomenutoj “platformi” Hasana al-Bane, znači u ummi kao jedinoj i svekolikoj muslimanskoj zajednici, odnosno “naciji”.
U radikalnom, novokomponovanom i ushićenom transferu ove “filozofije” na prostor složene zajednice u nas, to za islamske ekstremiste znači da je muslimanu u BiH svaki musliman unaokolo po svijetu, od Pakistana do Malezije, Sudana ili Saudijske Arabije, bliži od bilo kog vjekovnog komšije koji nije musliman. Uostalom, takve su se izjave javno iznesene, već više puta čule.
Saeid Abedpour, respektabilni autor, istoričar iz Irana i dugogodišnji stanovnik Sarajeva, koji se svojim tekstovima oglasio i na ovom portalu, napisao je u jednoj raspravi na ovu temu da “islam nije suprotstavljen Zapadu, sekularnim institucijama niti ostalim religijama, za razliku od Muslimanske braće koja dozvoljavaju islam koji se kosi sa savremenim modernim svijetom, koji se supotstavlja ostalim religijama i muslimanima a oslanja se na silu. To je misao koja bi u bosanskohercegovačkom kontekstu bila poražavajuća. Islam u Bosni i Hercegovini se ogleda u miroljubivom suživotu sa sljedbenicima ostalih religija, u dijalogu sa Zapadom i sa Istokom, u usklađenosti sa zahtjevima vremena i potrebama sekularnog društva...” Baš lijepo zvuči, nema šta. Skoro kao nekad. Jedino što nam se danas kliče da moramo svi pod tuđu zastavu jer je ona isto kao naša. Tako ćemo i mi biti “braća”.