Trumpova Masada

: Zlatko Dizdarević

Donald Trump

Uvođenjem Izraela u igru, sve skupa dobija novu dimenziju. Trump je time navukao na vrat, ne samo stare protivnike, već i inače benigne Evropljane koji se odjednom upetljavaju sa strane povicima kako je ovim dramatično povećan “bezbjednosni rizik u cijelom svijetu”. No, posebna muka je davanje materijala lukavom Netanyahuu da pritiskom na Trumpa spašava sebe u času kada je Izraelcu domaći, ali i svjetski teren postao poprilično klizav. Time politički momentum Trumpove posjete Izraelu i Palestini, uz “svraćanje” u Saudijsku Arabiju i Vatikan, nije mogao biti lošiji za njega, niti povoljniji za njegove preambiciozne partnere
Ne mali broj američkih analitičara, bliskih tzv. “dubokoj državi”, sada već otvoreno slute Trumpov kraj. Neki kažu da će se “najveća politička drama Amerike u minulih sto godina” dogoditi već u narednih mjesec dana! Oni najradikalniji misle – i prije.

Psihološki pritisak dostiže ogromne razmjere. Specijalisti za afere i političke šokove nisu se još složili hoće li predsjednik biti žrtva “Impeachmenta” – koji se sada čita isključivo kao opoziv, mada to automatski ne mora da znači – ili će, čak, i sam podnijeti ostavku. Naravno, vjerovatno kazavši da se ne osjeća krivim ali je pritisak takav da nema uslova voditi zemlju dalje na normalan način...

Svekolika američka političko-obavještajno-medijska opozicija dahće mu za vratom kako to odavno nije viđeno u svjetskoj politici, posebno na Zapadu. Poznato je da su Amerikanci  problem sa predsjednicima koji nisu odgovarali najmoćnijima u “carstvu demokracije” rješavali i na mnogo radikalniji način, i to ne jednom, ali, ovakva histerija protiv tek izabranog stanara Bijele kuće doista nije zabilježena. Trumpu se Impeachment pominje bezmalo od početka, a evo sad i “Amendmenta 25” koji se bavi temom – šta ako predsjednika ubiju, ako podnese ostavku ili se povuče iz Ureda...

Ruski uticaj



Vladimir Putin
Protivnici Trumpa doista ciljano pritiskuju povodom Putina i Rusa koji su već temeljito u javnosti identifikovani kao “sigurna atomska prijetnja Americi”. Iz Rusije, čak, neuobičajeno konsternirano odmahuju rukom na sve što pristiže iz Washingtona uz komentare da su “apsurdi optužbi takvi da na njih doista nema više nikakvog smisla ni odgovarati...”

Minulih dana cijela je storija krajnje radikalizirana time što je za glavnog isljednika “ruskog utjecaja na SAD” imenovan Robert Mueller, bivši direktor FBI i sasvim sigurno ne blizak Trumpu. A predsjednikove pozicije su ionako već radikalno oslabljene. Prvo su mu eliminisali začajnog igrača u početnom timu, savjetnika za nacionalnu bezbjednost Michaela Flynna. Onda se navodni i nikada dokazani “ruski utjecaj protiv Hillary” uoči izbora nastavio sve do otpuštanja direktora FBI Jamesa Comeya, da bi se nastavilo orkestriranom optužbom da je Trump predao Sergeju Lavrovu hiper značajne klasificirane informacije o terorizmu, dobijene od – Izraela!
Svekolika američka političko-obavještajno-medijska opozicija dahće mu za vratom kako to odavno nije viđeno u svjetskoj politici, posebno na Zapadu. Poznato je da su Amerikanci  problem sa predsjednicima koji nisu odgovarali najmoćnijima u “carstvu demokracije” rješavali i na mnogo radikalniji način, i to ne jednom, ali, ovakva histerija  protiv tek izabranog stanara Bijele kuće doista nije zabilježena

Uvođenjem Izraela u igru, sve skupa dobija novu dimenziju. Trump je time navukao na vrat, ne samo stare protivnike, već i inače benigne Evropljane koji se odjednom upetljavaju sa strane povicima kako je ovim dramatično povećan “bezbjednosni rizik u cijelom svijetu”. No, posebna muka je davanje materijala lukavom Netanyahuu da pritiskom na Trumpa spašava sebe u času kada je Izraelcu domaći ali i svjetski teren postao poprilično klizav. Time politički momentum Trumpove posjete Izraelu i Palestini, uz “svraćanje” u Saudijsku Arabiju i Vatikan, nije mogao biti lošiji za njega, niti povoljniji za njegove preambiciozne partnere koji ispotiha čekaju slabosti Washingtona da daju oduška vlastitim ambicijama čak i mimo želja i planova “velikog brata”. Američki medijski promatrači intrigantnijih aspekata svih ovih odnosa već su konstatovali kako se Trump požalio u vlastitom intimnom okolišu kako mu ovaj put sada uopšte nije trebao, kako je predug (devet dana) i kako bi volio da je ostao kod kuće...
Sergej Lavrov

Ne ulazeći u velike storije o geostrategiji prostora i energije – elemenata koji temeljno određuju svjetsku i posebno američku priču o Bliskom istoku i Izraelu, incidentnost Trumpove situacije samo par dana prije polaska na put, lako je prepoznatljiva u nekoliko naoko protokolarnih incidenata koji su mnogo više od toga. Odnos Washingtona i političke elite u Izraelu dugo je bio neupitan i bez velikih iznenađenja. Druga je stvar što je još notorni Ariel Sharon poodavno kazao kako “Amerikanci znaju da smo mi i tamo kod njih, jači od njih samih...” Ipak, u vrijeme Obame odnosi su se promijenili do ozbiljne “hladnoće”, iako se to nije moglo iščitati u obimu vojne i svake druge pomoći Izraelu.

Netanyahu je “počastio” Obamu i Bidena sa nekoliko ponižavajućih gafova što mu je i vraćeno na samom odlasku bivšeg predsjednika. Dolazak Trumpa činio se kao veliki dobitak za Netanyahua. Sada u Izraelu neki tvrde da se izraelski premijer sa nostalgijom sjeća Obame! Veliki “zaokret” novog predsjednika, najavljivan tokom predizborne kampanje pretvorio se u noćnu moru radikalnog Izraelca. Ništa više od obećanja da će se ambasada Amerike iz Tel Aviva preseliti u Jeruzalem, niti od podrške o neograničenom širenju naselja na okupiranoj Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu.

Jeruzalem je ponovo u središtu

U samo predvečerje dolaska najznačajnijeg gosta u Izrael, Netanyahu se odlučio da na te poteze uzvrati podjednako “znakovito”. Jeruzalem je ponovo u središtu. Mada, uz još uvijek lijepe osmijehe i riječi, jasno je da i Trump i Netanyahu na neki način u Svetom gradu spašavaju svoju budućnost, pa možda i samu glavu. Manevarski prostor Netanyahua u tome se čini, ipak, malo većim nego što je Trumpov. Izrael može lako da postane njegova Masada, odjednom i formalno ubačena u taktičke igre obadvojice.

Potvrđuje se istorijska činjenica prema kojoj je Jeruzalem, sveti grad kršćanstva, judaizma i islama, sa ili bez Trumpa i Netanyahua, odvajkada bio i ostao “grad slučaj”. Tamo je vjera uvijek prerastala u politiku a politika bivala ono što jeste – interes. U minulom stoljeću taj interes i politika, u i oko Jeruzalema sveli su se na floskulu o “palestinskim pitanju”. Izrael je tu svoje “pitanje”, u ovoj generaciji, priveo poprilično kraju. Prevashodno uz pomoć Amerike i njegovih satelita, naravno i arapskih.

Za Netanyahua Palestine odavno de facto više nema. Tako ni problema granica, ni obustave gradnje naselja na okupiranim teritorijama. Tako nema ni povratka nekadašnjim kućama Palestinaca koji su u izraelsko-arapskim ratovima postali izbjeglice. Onda se, evo, pojavio i Donald Trump koji je predizbornu kampanju lani, uz niz drugih sočno-populističkih obećanja, obilježio i time da će potpisati odluku koju je  Kongres donio 1995.godine, (prvi put još 1950.) o prebacivanju ambasade SAD iz Tel Aviva u Jeruzalem, tako potvrđenim glavnim gradom “nedjeljivog Izraela”.

Odluka je, inače, protivna nikad osporenim ali i nikada realiziranim jasnim odlukama UN-a o Palestini prema kojima Jeruzalem nije “jedinstveni glavni grad cjelovitog Izraela”, pa mu ni ambasade drugih država ne mogu biti tamo. Srce Starog grada sa svojim svetinjama ne pripada separatno ni Izraelu ni Palestini. Odnosno pripada i jednima i drugima i trećima.


Netanyahu je “počastio” Obamu i Bidena sa nekoliko ponižavajućih gafova što mu je i vraćeno na samom odlasku bivšeg predsjednika. Dolazak Trumpa činio se kao veliki dobitak za Netanyahua. Sada u Izraelu neki tvrde da se izraelski premijer sa nostalgijom sjeća Obame! Veliki “zaokret” novog predsjednika, najavljivan tokom predizborne kampanje pretvorio se u noćnu moru radikalnog Izraelca
Priča o složenosti posjete ovim nije završena. Uoči dolaska Trumpa u Jeruzalem Netanyahu je požurio da se prijavi za pratnju visokog gosta na poklonjenje ispred Zapadnog zida  nekadašnjeg drugog, Solomonovog Hrama, svetog mjesta Jevreja. Podno platoa na kojem je muslimanima podjednako sveta Al Aqsa. Bila bi to poruka ne samo Palestincima već i muslimanima, kršćanima i jevrejima iz cijelog svijeta o prisvajanju cijelog Jeruzalema kao glavnog grada Izraela. Iz Bijele kuće je na ponudu odgovoreno jasno: Trump će ići pred Zapadni zid samo u pratnji tamošnjeg rabina i tu Netanyahua neće biti. Uz to će posjetiti i Crkvu Isusovog groba, Muzej Holokausta i Izraelski muzej. Sa Abbasom i Palestincima će se sresti na Zapadnoj obali, u Betlehemu.

Priča dalje kaže da su se sa izraelskog TV “Channel 2” interesirali hoće li premijer doista biti sa Trumpom pred Zidom i hoće li to moći da snimaju. Kažu da je “neko” iz US Konzulata u Jeruzalemu reagovao pitanjima: “O čemu govorite, to nije vaš posao, to nije ni prostor vaše nadležnosti. Nije ni vaša teritorija. To je dio Zapadne obale...” Dovoljno za podizanje temperature, ali i za nedoumice otvorene nizom novih nijansi u odnosu prema “palestinskom pitanju” što ih je u igru uveo Trump istrčavanjem pa povlačenjem još od  predizborne scene pa sve do danas.

Uslijedila je i reakcija “zvaničnika administracije” da izjava u vezi sa Zapadnim zidom “nije autorizovana i ne predstavlja stav SAD i posebno predsjednika...” Savjetnika za nacionalnu sigurnost McMastera, iskusnog na terenu Bliskog istoka, pitali su u Washingtonu “da li je Zapadni zid dio Izraela”. Odgovorio je samo da je posjeta predviđena svetom mjestu molitvi Jevreja..., a da pitanje zvuči kao stvar političke odluke.

Poruka svijetu

Naravno, mogao se očekivati i nastavak. Programom posjete dodatno je planirano da Trump ode na legendarnu Masadu, brdo sa tvrđavom na vrhu južno od Jeruzalema gdje su Jevreji u prvom vijeku nove ere bezmalo tri godine herojski odoljevali Rimljanima i njihovoj nakani da sve pobiju. Kada su legionari konačno provalili u utvrđenje na vrhu brda, pronašli su mrtve branitelje koji su se poubijali među sobom. Legenda kaže da nisu htjeli da se predaju i postanu roblje. Zavjetovali su se zato na smrt. Vjera im nije dozvoljavala samoubistva i zato su se međusobno poubijali. Rimljani su, kaže dalje legenda, pronašli žive tek dvije žene i petoro djece, ostavljene da prenose priču. Masada je kroz vijekove prerasla u mit i zakletvu nad žrtvom do poslednjeg, bez predaje. Stvoren je “sindrom Masade” kojemu su oni radikalniji puno toga dodavali, a razumniji i trezveniji rađe ga svodili na povijest koju treba poštivati, ali ne i dizati na nivo fatuma.

Na tu Masadu, uvrštenu i na UNESCO-v popis svjetske baštine,Trump je namjeravao da sleti helikopterom. Izraelci su odgovorili da ne može, jer je to opasno po arheološke ostatke na istorijskom mjestu. Svojevremeno su tamo dolazili G.W.Bush i Clinton, kao predsjednici ali – postojećom uspinjačom. Trump nije htio uspinjačom i otkazao je dolazak. Onda je odlučeno da ono što je htio kazati na Masadi, kaže u Muzeju Holokausata u kojem će biti, navodno, 15 minuta. Malo za ozbiljnu posjetu takvom mjestu i dovoljno za ozbiljna pitanja o odnosima strateških partnera.     

Legenda kaže da nisu htjeli da se predaju i postanu roblje. Zavjetovali su se zato na smrt. Vjera im nije dozvoljavala samoubistva i zato su se međusobno poubijali. Rimljani su, kaže dalje legenda, pronašli žive tek dvije žene i petoro djece, ostavljene da prenose priču. Masada je kroz vijekove prerasla u mit i zakletvu nad žrtvom do poslednjeg, bez predaje. Stvoren je “sindrom Masade”
Ovakvih “nesporazuma” sa snagom poruka uz program posjete bilo je podosta. Za Netanyahua najteža vijest bila je da od selidbe ambasade u Jeruzalem sada nema ništa. Trump je potom požurio da kaže kako “voli narod Izraela” i kako će se brže nego što iko očekuje čuti “dobre vijesti” o miru između Jevreja i Palestinaca. Potvrda mu je što na “tom pitanju rade ambasador SDA u Izraelu David Friedman i specijalni savjetnik Jason Greenblatt...” A Friedman je, poznato, toliko žestoki i ortodoksni cionista da su čak i relativno umjereni Izraelci upozoravali da je njegovo imenovanje za ambasadora kod njih veoma loš potez za budućnost Izraela, a o Palestini da se i ne govori. Greenblatt, ortodoksni Jevrej, poznat je i kao idejni tvorac one zabrane ulaska muslimana u SAD, ali i po tvrdnjama da izraelska naselja na okupiranim teritorijama Palestine “nisu prijetnja miru...” Ni za jednog od njih nema dileme da je Jeruzalem, cjeloviti, glavni grad jedinstvenog Izraela.

Toliko o “dobrim vijestima” povodom mira na tim prostorima. Može li se sve ovo pomiriti? O tome najbolje govori činjenica da je tamošnji “mirovni proces” evo već sedamdeset godina – proces urušavanja i same ideje o trajno sigurnom Izraelu i Palestini kao suverenoj državi, ne tek na papiru, već na njenim legitimnim teritorijama. A “Bibi” i njegovi upravo ovih dana okončavaju posljednje pripreme za proslavu pedeset godina postojanja Izraela i Jeruzalema – iz njegovih vizija.

Groteskno je u tome izgledala, recimo, bijela balska haljina njegove ministrice kulture i sporta, Miri Regev, na otvaranju Film festivala u Kanu prije neki dan. Na haljini su bile iscrtane tri svetinje “jedinstvenog izraelskog Jeruzalema”, Zapadni zid, Zlatna kupola na stijeni i Davidova kula... To je trebala biti poruka svijetu, na specijalnom mjestu, o tome šta je odluka Netanyahua i njegove politike. Liberalni izraeski dnevnik “Haaretz” je ovo nazvao “neukusnom, agresivnom i kolonijalističkom provokacijom”. Trebao je to biti i odgovor na onaj novi, navodno, žestoki pritisak Trumpa da se koliko-toliko obustavi, ili bar uspori, gradnja naselja na okupiranim teritorijama, ili reakcija na ponovno, mada kratkotrajno američko vraćanje na soluciju o “dvije države” koja je potom brzo preimenovana u “pravo Palestincima na samoopredjeljenje”. A ni toga nije bilo u predizbornoj kampanji. Šta je onda konačna ideja u odluci, četiri dana pred dolazak u Jeruzalem o tome da preseljenja ambasade iz Tel Aviva neće biti, pa tako ni potvrde da je Jeruzalem cijeli i nedjeljivi – izraelski. U cijeloj toj igri ređale su se sitne ali znakovite “kontre” iz kojih se iščitavala nervoza obadvojice lidera koji se bore za preživljavanje u vlastitoj kući.

Sofisticirane smicalice profesionalne politike

















Znajući kako su Trump i Erdogan samo koji dan pred polazak Amerikanca u Jeruzalem iskazali i više nego izuzetno zadovoljstvo odnosima između njihove dvije velike države, jasno je da kontekst odnosa u trokutu Trump-Netanyahu-Erdogan, uz prisustvo lukavog Putina kao aktivnog kibicera u ovoj priči sa strane, postaje sve složeniji
Američki predsjednik, očigledno, ne baš vičan sofisticiranim smicalicama profesionalne politike, teško parira Izraelcu. Naravno da je jači od Netanyahua, ali prilično “nesnađen” i mnogo konfuzniji od lukavca naslonjenog na moćne jevrejske lobije. Na globalnoj sceni Trumpove nastupe u Jeruzalemu, pomno će promatrati svi. I kršćani i muslimani i jevreji iz cijelog svijeta. To je, da se ne zaboravi, više od polovice stanovništva planete. Ignorirati njihova osjećanja poprilično je samoubilački bilo kome ko želi presudno utjecati na svekoliku svjetsku zbilju. Na užem terenu, naftaškim režimima iz Zaliva, uz svu prikrivenu partnersku dobrohotnost spram Izraela, odnos prema Palestini nezaobilazno je važna komponenta u vlastitim kućama. Za tamošnje narode, ma kako manipulirane vlastitim liderima, Al-Quds, Al Aqsa i Haram al-Sharif, mnogo su više nego što bilo kakva manipulacija time može podnijeti.

U ovu igru, ne bez otomanske lukavosti i ogromnih ambicija u svjetskim zbivanjima, ubacio se i Erdogan uoči samog dolaska u Bijelu kuću minule sedmice. Znao je da će Trump morati da bude izuzetno dobrohotan prema njemu zbog cijele situacije sa novom vezom Moskva-Ankara, pozicijom Turske u NATO-u, itd. Završivši referendumom posao na domaćem političkom terenu, Erdogan se okrenuo “globalnom liderstvu” u islamskom svijetu i to preko Jeruzalema. Pozvao je muslimane sa svih strana planete da u što većem broju pohode tamošnju svetu džamiju Al-Aqsu kako bi se tako “zaštitio islamski identitet”. Na konferenciji o Jeruzalemu u Istambulu, povišenim tonom upozorio je da “svaki dan Jeruzalema pod okupacijom jeste uvreda za nas...”

Ustvrdivši da je 26 hiljada Turaka lani posjetilo Jeruzalem (pored 600 hiljada Amerikanaca i 400 hiljada Rusa godinu ranije), “što je najviše iz jedne muslimanske države”, Erdogan je pozvao “stotine hiljada muslimana da posjete to njihovo sveto mjesto”. Nije propustio ni da pomene kako Turska ima prema Jeruzalemu “istorijsku odgovornost”, a Izrael se prema tome odnosi “rasistički i diskriminatorski”. Nir Barkat, gradonačelnik Jeruzalema, nije mu ostao dužan kazavši da je “jevrejski korjen u svakom ćošku grada... koji je otvoren za bogosluženje pripadnicima svih religija”, te kako se “grad mijenja samo na bolje u odnosu na vremena kada su njime vladali Turci...”

Papa Franjo
Znajući kako su Trump i Erdogan samo koji dan pred polazak Amerikanca u Jeruzalem iskazali i više nego izuzetno zadovoljstvo odnosima između njihove dvije velike države, jasno je da kontekst odnosa u trokutu Trump-Netanyahu-Erdogan, uz prisustvo lukavog Putina kao aktivnog kibicera u ovoj priči sa strane, postaje sve složeniji. Da se i ne govori o susretu u Rijadu sa tamošnjim jogunastim strateškim partnerom, te mudrim papom Franjom u Vatikanu.

Jeruzalem je čudo sam po sebi, a način balansiranja raznih interesa u njemu velika je umjetnost. Tu logika “izuzetnosti” i veličine bilo koje vrste teško prolazi. Dobro je da Trump ide tamo da to osjeti na licu mjesta. Ko nije bio, ne može mu se objasniti. Posebno ne onima koji bi da o svemu tamo još i sami da odlučuju. Mnogo ih je u istoriji koji su to mislili, pa nisu uspjeli.

Ostaje da se vidi hoće li se Trump vratiti odatle mudriji ili tek kao nova žrtva iluzije da se Jeruzalem može nadvladati ovozemaljskom logikom posebnosti i snage. A i da na Masadu može da se spusti kako on hoće. Puno prevelikih zalogaja i za njega, ali i za Netanyahua koji baš i ne može olako da ponovi onu Sharonovu, nekad. 
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*