Nova nada u Siriji, za one koji se nadaju bilo čemu drugačijem od svega do sada, zove se de-eskalacija u četiri zone ratovanja, tamo gdje je najgore. U drami koja je podobro ušla u šestu godinu, osnovna vijest poznata je od prije desetak dana: na pregovorima u Astani, u Kazahstanu, gdje se pod pokroviteljstvom Rusije, Turske i Irana nadmudruju o prekidima borbi predstavnici sirijske vlasti, s jedne strane, i takozvanog (prosaudijskog) “Visokog pregovaračkog  vijeća” sirijske “oružane opozicije”, sa druge strane, Rusi su predložili stvaranje “zona de-eskalacije sukoba”. U njima treba početi sa obustavljanjem pucanja, utvrđivanjem punktova razdvajanja i stvaranja uslova za humanitarne operacije. Ako bude sreće, potom, i za normalizaciju života. Riječ je o prostorima kojima danas vladaju “pobunjenici”, što pod kontrolom dominantno jedne ili dvije naoružane formacije, od  takozvanih “umjerenih” do klasičnih terorista, što o zonama u kojima je bezbroj raznoraznih oružanih grupica ili klasičnih bandi.

Ruski plan

Predložene su četiri zone: prva je na širem prostoru Idliba na sjevero-zapadu zemlje gdje je koncentracija ekstremista najveća. U nju su nakon oslobađanja Aleppa prebjegli i džihadisti. Bilo je i razmjena poraženih i njihovih familija iz Aleppa sa civilima iz Idliba koji su htjeli van, u slobodu mimo džihadista Idliba. U zoni Idliba dominantni su danas Al Qaedina Nusra Front (od nedavno poznati kao Jabhat Fatah al-Sham) i njihovi saveznici, Hajat Tahrir Al-Sham. Protivnici su im Ahrar Al-Sham, poprilično profesionalna vojna formacija anti-Assadovih ekstremista koje podržava Turska. U Astani je minulih dana čak bilo pokušaja da ih se uključi u pregovore na strani “Viskog pregovaračkog vijeća”. Tome su bili skloni i Amerikanci, čiji je predstavnik po prvi put bio u Astani ali – nije prošlo.

Ruski predstavnik u Astani, prilikom objavljivanja plana o “de-eskalaciji”, nije propustio da naglasi kako je u zoni Idliba osnovni cilj odvajanje Al Nusre i ISIL-a od ostalih, navodno umjerenih opozicionih formacija, čime bi cijela situacija bila jasnija kod konačnih obračuna... U ovom času, inače, računa se da u i oko Idliba živio više od milion stanovnika i operiše oko petnaest hiljada terorista. Tamo na takozvanu umjerenu “Slobodnu sirijsku vojsku“ koja je od početka projekat Amerike, snažan utjecaj ostvaruje – Al Qaeda, odnosno njihova krajnje radikalna Nusra Front. Zbog niza sličnih isprepletenosti, uglavnom veoma  komplikovanih za razumijevanja na Zapadu, ova zona u planu “de-eskalacije” postaje najkompleksnija. Prema logici političkih analiza Zapada teško je dokučiti kako to da su i SAD i Turska formalno prihvatile ruski plan, a njihovi potezi na terenu i planovi iza zavjese drugačiji su.

Prema logici političkih analiza Zapada teško je dokučiti kako to da su i SAD i Turska formalno prihvatile ruski plan, a njihovi potezi na terenu i planovi iza zavjese drugačiji su.

Druga planirana zona, u sjevernoj pokrajini Homs, nešto je jednostavnija za “čitanje”. Tamo živi oko dvije stotine hiljada civila, a situacijom vlada prilično kompaktna koalicija raznih “pobunjeničkih” grupa među kojima je opet dominantna Al Nusra. Enklava je okružena snagama sirijske armije. Odatle je već izašao u razmjeni veliki konvoj civila provladine orjentacije, plus opozicionari koji su predali oružje. Računa se da džihadista u toj zoni sada ima oko tri hiljade. Protiv njih, ili slijedi ofanziva sirijske vojske, kada se procijeni u odnosu na druge frontove da je vrijeme, ili će se u međuvremenu, predati. Vojni izvori u Damasku u ovom času ne računaju da je ta bitka urgentna, jer se slobodne snage Armije grupišu za druge frontove na Istoku gdje je ISIL blokirao naftna i plinska polja, bitna za kakav-takav normalan početak života u oslobođenim dijelovima Sirije.

U Istočnoj Ghouti nedaleko od Damaska je predviđena treća zona. Oni koji prate zbivanja u Siriji sjećaju se Ghoute kao dramatične storije iz 2013. kada je Assad bio optužen za “hemijsko” granatiranje ovog naselja u okolici Damaska, i to u momentu kada je inspekcijski tim Ujedinjenih nacija, OPCW, kretao baš tamo u svoj obilazak?! Bila je to priča o Obaminoj “crvenoj liniji”, planiranom američkom napadu na Damask, itd. Ova, već pomalo rutinska “hemijska” bliskoistočna prevara radi strateškog “pospremanja” u regionu, postala je svojevrsni model Zapada u postizanju raznih nasilnih ciljeva, a sve u ime demokracije i ljudskih prava.

Danas Ghoutu ponajviše kontroliše, uz ISIL, formacija  Jaish Al-Islam (imaju pretstavnike u Astani). Pored njih, rivalske grupacije su im Nusta Front i Faylaq Al-Rahman. Vladine snage značajno su im suzile prostor djelovanja i razbile ih na manje grupacije. Za Damask je tu najvažnija činjenica da je oslobođena zona Wadi Barada odakle se glavni grad snabdijeva vodom. Računa se da je u prilično razorenoj Istočnoj Ghouti danas oko deset hiljada militanata i sedam stotina hiljada stanovnika.

Vojne operacije se nastavljaju...

Četvrta zona je na samom jugu zemlje, uz granicu sa Jordanom, oko grada Dere, gdje su u martu 2011. započele prve organizovane demonstracije protiv Assada, kao dio projekta takozvanog “arapskog proljeća”. Od početka rata u Siriji tu vladaju militanti raznih grupacija u okviru takozvanog “južnog fronta”. Teroristi ISIL-a i “kalifata” Abu Bakr Al-Baghdadija, tamo su “domaći”. Odatle se kontroliše i  Quneitra, dio prema jordanskoj granici na jugu, ali i zona na zapadu prema Libanu gdje je dosta šiita. Izvjesno je, zato, da će Iran imati najviše posla u nadgledanju operacija u ovoj zoni “de-eskalacije”.

Cijeli plan mora do 22. maja da bude definitivno razrađen, preciziran, sa otklonjenim dilemama o nadležnostima, dozvolama i zabranama upotrebe avijacije i teškog oružja, linijama razdvajanja, punktovima za prelaze, itd. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno obaviti mnogo prethodnih dogovora mimo javnosti. Ništa nije došlo iznenada. U par sedmica prije nego što su Rusi lansirali plan u Astani, Putin se sreo sa američkim državnim sekretarom Tillersonom, potom sa Merkelovom i Erdoganom, a telefonom razgovarao i sa Trumpom. Zanimljivo je da su formalnu, ne baš pompeznu ali potvrđenu saglasnost za “zone de-eskalacije” dali, uz Tursku i Iran, i Trumpova administracija (pa tako makar prećutno i svi njihovi strateški partneri, posebno zemlje Zaliva), i UN, potom i Damask. Početak operacija je počeo 6. maja u ponoć.

Vojni izvori u Damasku u ovom času ne računaju da je ta bitka urgentna, jer se slobodne snage Armije grupišu za druge frontove na Istoku gdje je ISIL blokirao naftna i plinska polja, bitna za kakav-takav normalan početak života u oslobođenim dijelovima Sirije

Tako je i bilo, uz bombastične naslove u medijima sutradan ujutro da se “i pored svega, vojne operacije nastavljaju...” Treba li kazati da je u izvještajima o tome prednjačila glasovita “Sirijska opservatorija za ljudska prava”. Napadači su, naravno, bili Rusi i Assad!

Najveći, Amerika i Rusija, očigledno su se približili – svako iz svojih interesa - ideji da priču okrenu u  pravcu drugačijem od dosadašnjeg. To jeste bitno i za njih i za Siriju. Bez obzira na to što teroristi neće htjeti da stanu. Rusija se definitivno potvrdila kao opet-sila i bez nje nikakvih globalnih rješenja teško da više može biti. Iako nije “tehnički” podjednako moćna kao Amerika i Zapad, nizom efikasnih političko-vojnih poteza, uz partnere koji su joj bliski, vratila se na poziciju onoga ko se pita. Kontroverzni Trump ma kakav bio, uz svo domaće zgražavanje nad ovom činjenicom, to “ponovo” shvata.

Pregrupisavanje

Saglasnost Putina i Trumpa u telefonskom razgovoru o tome da je vrijeme pokrenuti sirijsku priču sa mrtve tačke, potom pristanak Amerikanca da pošalje svog čovjeka na pregovore u Astani, te pristanak Rusije na četiri “sigurne zone de-eskalacije” u Siriji ( Moskva je zazirala od toga poučena Libijom) uzajamni su ustupci. Dobitak i rizik mogu biti podijeljeni.

Amerikanci bi oslobađanjem Istočne Sirije deblokirali trasu za kapitalni plinovod koji treba da vodi od Katara preko Iraka i Sirije do Mediterana i dalje za Evropu. Taj je plinovod problem za interese Rusije, zbog toga je uglavnom i započet rat ali – to ostaje stvar daljih “kompenziranja” dviju sila. Interes Rusije je trajno vojno i geostrateško instaliranje u važnom regionu i odbrana od proxy terorizma na njihovom terenu. ISIL i slični, da su pobijedili u Siriji, brzo bi se okrenuli prema Rusiji. Da se o poslovima u kapitalnoj obnovi razrušene Sirije poslije rata ne govori. Odluka dvije sile  da se priča pomjeri sa mrtve tačke važna je, možda i presudna ali – da li je to dovoljno?          

Rusija se definitivno potvrdila kao opet-sila i bez nje nikakvih globalnih rješenja teško da više može biti. Iako nije “tehnički” podjednako moćna kao Amerika i Zapad, nizom efikasnih političko-vojnih poteza, uz partnere koji su joj bliski, vratila se na poziciju onoga ko se pita. Kontroverzni Trump ma kakav bio, uz svo domaće zgražavanje nad ovom činjenicom, to “ponovo” shvata

Zašto ovo pitanje. Zato što u projektu Putina i Trumpa, posebno ako nije riječ samo o taktičkom zamazivanju očiju domaćima, svijetu i saveznicima, postoje igrači – njihovi strateški partneri – koji u ratu u Siriji od početka imaju vlastite interese i teško će ih se odreći. Da nije njihovog otvorenog pomaganja terorizmu u Siriji do danas, sve bi davno bilo drugačije. Na američkoj strani “individualci” su prije svega Izrael i Saudijska Arabija, uprkos punoj ovisnosti od Washingtona. Assad kapitalno ovisi od Rusije, ali on već dugo nije za vojne kompromise u ishodu ovog rata. Tu je potom Iran sa neupitnim interesom održavanja “prolaza” prema šiitima u Libanu i veze sa Hezbollahom.

Najvažniji vanjski igrač u ovome – zagonetka za naivne – jeste Erdogan koji sjedi na obadvije stolice. Tu je negdje i sve slabija Evropa. Žalosno ali istinito, EU je i najtanji faktor u ovoj priči većoj od tek regionalne. Mnogi u Evropi to ne shvataju. Ovo posebno otkako odlazi Velika Britanija, koja nikad nije pristajala ni na kakvu vrstu “imperijalne minornosti”, kako se osjećala u EU. Svaki od učesnika u krvavim događanjima u Siriji sada analizira planove za demilitarizaciju tamo i traži opasnost po njihove ambicije i interese. Pomalo paradoksalno, mnogi među pobunjenicima i teroristima čak su i zadovoljni sporazumom o zonama jer bi, recimo, sirijskoj avijaciji kao i avionima drugih zemalja, bile zabranjene dalje aktivnosti tamo gdje su danas najopasniji. I Assad zna da vojno primirje omogućava pregrupisavanje, obnovu snaga i jačanje ISIL-a, Al Nusre i sličnih na tom prostoru. Ipak, Damask je promptno podržao prijedlog o četiri zone. Šta mu je obećano zauzvrat, vidjet će se ubrzo. Vojni analitičari slute o
slobađanje njegovih borbenih potencijala za pokret na istoku zemlje.

Izrael je od početka navijao da rat traje koliko je god duže moguće. Svaki sukob među Arapima za Netanyahua je čisti dobitak. Hezbollah im je noćna mora, a minulih dana Tel aviv otvoreno najavljuje obračun sa njima, kažu konačni! Američki mediji “Newsweek”, CNN, Fox News i slični već objašnjavaju kako to mora biti “preventivni udar” jer se Hezbollah sprema za napad na Izrael! Traumu iz 2006. godine i de facto poraz u sukoba sa njima tada Izrael nikad nije prebolio.

Strateški bitni Erdogan

Paralelno se diže temperatura i na liniji Izrael-Hamas uprkos saopštenju iz Hamasa da se odriču Muslimanske braće. Naelektrisana je i priča o mogućim krvavim posljedicama štrajka glađu karizmatičnog palestinskog lidera u izraelskom zatvoru Marwana Barghoutia i još oko 1.500 pridruženih Palestinaca, loš je ishod razgovora Abbasa i Trumpa, itd. Nervozu Netanyahua podigao je i UNESCO svojom rezolucijom koja pominje eksplicitno “okupirani Istočni Jeruzalem” (Palestinski) i proglašava ništavnim sve izraelske mjere i aktivnosti koje mijenjaju karakter i status Svetog grada, posebno “osnovni zakon” o Jeruzalemu. Netanyahu najavljuje vraćanje zakona o Izraelu kao ekskluzivno jevrejskoj državi, znači i ukidanje arapskog jezika kao zvaničnog, itd, itd.  

Uz sve ovo je direktno povezan i odnos Izraela sa Iranom, koliko zbog učešća Irana u Siriji na strani Assada, toliko i zbog stalnog straha Izraela od nuklearnog programa Teherana kao izgovora za Netanyahuove ambicije širih razmjera. Istina je, u svemu ovome, da mnogi u Iranu i posebno u Hezbollahu, misle da je Putin prerano povjerovao kako je u Siriji već očišćen vojni teren za diplomatska rješenja kojima se može vjerovati.

Apsolutna odbojnosti Saudijske Arabije spram bilo kakvog popuštanja prema Iranu posebna je priča o kojoj će izvjesno biti riječi i u predstojećoj posjeti Trumpa Rijadu. Taj elemenat doveden je skoro do apsurda u Rijadu pa je i svaka promjena na toj strani teško zamisliva.

Izrael je od početka navijao da rat traje koliko je god duže moguće. Svaki sukob među Arapima za Netanyahua je čisti dobitak. Hezbollah im je noćna mora, a minulih dana Tel aviv otvoreno najavljuje obračun sa njima, kažu konačni! Američki mediji “Newsweek”, CNN, Fox News i slični već objašnjavaju kako to mora biti “preventivni udar” jer se Hezbollah sprema za napad na Izrael!

U kontekstu najave pomenutih zona “de-eskalacije” za koje se još ni približno ne zna ko će ih, kako i do kada čuvati, pozicija Turske posebno je zanimljiva. Referendumom ojačani Erdogan došao je Putinu i u Soči se svijetu predstavio kao veliki mirotvorac. Čak i izjavom da nakon njegovog susreta sa ruskim liderom ništa više neće biti kako je prije bilo! Ipak, izvjesno je da Turčin poprilično boluje, jer u Siriji nije riješio pitanje Kurda onako kako je namjeravao. Rezultati angažiranja njegove armije tamo daleko su ispod očekivanja. Ambicija promovisanja za svojevrsnog lidera ako ne svih, a ono velike većine sunita u regionu, daleko je od realizacije. Neodustajanje od potpunog poraza Kurda, ma gdje oni bili, neće pomoći dobrim odnosima ni sa Rusijom ni sa Amerikancima. Erdogan, ipak, jako dobro zna da Trump neće radikalizirati svoje zahtjeve prema njemu jer je Ankara izuzetno značajan ograč NATO-a i čuvar južnog krila te alijanse, ma koliko “sultan” s vremena na vrijeme omalovažavao tu silu. Washingtonsko odricanje od njega značilo bi gurnuti ga u krilo Moskvi.  

Istovremeno Putin zna da im je Erdogan strateški bitan ne samo zbog razgranatih ekonomskih veza, već mnogo više jer je čuvar mira na Crnom moru. Za Ruse, kapitalno. Obratno, Ankari jako odgovara “partnerstvo” Moskve i radi Washingtona i Evrope kojoj počinje čak i da se ruga. Igra je sofisticirana i igrat će se dok je obostrane koristi. Kako će u ovoj sitruaciji Erdogan smiriti ambicije spram Sirije i da li će uopšte, zavisi i od toga kakva će mu biti mogućnost utjecaja na pomenute zone, posebno na onu oko Idliba. Tamo je mnogo njegovih interesa ali i njegovih igrača. Idlib pod turskim utjecajem, zajedno sa Raqqom, bio bi melem na ranu zbog poraza u Aleppu.

Priča o novim momentima povodom Sirije, na relaciji Putin-Trump-Erdogan, uz kontakte sa Damaskom, Teheranom, Merkelovom i drugima, može zazvučati optimistično. Ako se iko još sjeća šta to znači  optimizam kad je o Siriji riječ. I ako se dozna koji račun tamo spada kojem od mnogih “krčmara” uokolo.