Od naroda i za narod

: Doc. dr. sc. Zlatiborka Popov Momčinović

Kada populisti dođu na vlast, kao što je slučaj u Mađarskoj, na scenu stupa ne samo napad na slobodu udruživanja, medija, već i koncentracija moći. Ali opet u ime naroda i za narod i nekakve “prave”, izvorne demokratije samo za svoju definiciju demosa. Prečišćava se i kultura od stranih uticaja i ikakvih tragova (proizvodnja zaborava da je Mađarska ikad bila pod vlašću Otomanske imperije, uklanjanje statue marksističkog teoretičara Georga Lukača...). Jer, demokratija je, kao što je rekao Linkoln vladavina naroda, od naroda i za narod
Populizam je svuda oko nas. A i u nama. On prodire, zadire, optužuje..., a paradoksalno i zadužuje. Jer da nije njega, politika bi se sfela na administraciju establishmenta, a opasna pitanja se ne bi ni postavljala. No, kao što ukazuju politikolozi, populizam postavlja prava pitanja, ali ne daje prave odgovore. S druge strane, establishment izbegava i samo postavljanje opasnih pitanja, te populizmu prepušta brisan prostor za uspon. Na balkanijadama, populizam je deo zvaničnih struktura i to je njegova differentia specifica. Što ne znači da se neke paralele ne mogu povući, a i podvući.

Go West

Zapad je, bar nama ovde, dugo izgledao kao najbolji od svih mogućih svetova. Blagostanje, funkcionalna demokratija i visok standard ljudskih prava, nenametljiva uređenost. No, da li smo mi bili Platonova deca koja se naivno raduju kad posmatraju šareno cveće, prepuna čulnih, površnih utisaka? Ono što je bilo van te opšte slike, delovalo je kao slučajni eksces. Pitanje ostaje, da li je to zaista slučajno i da li postoje neke trajnije strukture koje se ne vide ispod vrha ledenog brega koje populizam omogućavaju. I na ovo pitanje je teško dati odgovor, što ne uskraćuje pravo da se o njemu pokuša promisliti.

Geert Wilders
S jedne strane, iako teatralan, a na šta mu pod ruku idu i novi mediji koji vape za skandalom a i trivijalnošću, populizam se često dovodi u vezu sa fašizmom. Ipak, čak ni na ravni predstave, ne može se podvući direktna, nedvosmislena veza. Populisti na Zapadu nemaju npr. paramilitarne odrede, ne pozivaju se na državu ili rasu i apeliju na narod koji u svojoj nepatvorenoj jednostavnosti živi pravi identitet koji ugrožava (evropska) elita, globalizacija, multinacionalne kompanije, nekontrolisane imigracije.

Savremeni populisti na Zapadu se, ne retko, pozivaju i na liberalne vrednosti (u nazivima svojih partija i pokreta često imaje prefiks “sloboda”- Slobodarska partija Austrije, Partija za slobodu iz Holandije, a što fašistima, naravno, nije padalo na pamet. S naznakom, da ove slobodarske vrednosti ugrožavaju stranci, pa se zbog ovog ksenofobičnog stava dovode u vezu sa starim ultra-nacionalizmom. Ono što je paradoksalno je da se u ime slobode ista sloboda i prava ugrožavaju.

Populizam se često dovodi u vezu sa fašizmom. Ipak, čak ni na ravni predstave, ne može se podvući direktna, nedvosmislena veza. Populisti na Zapadu nemaju npr. paramilitarne odrede, ne pozivaju se na državu ili rasu i apeliju na narod koji u svojoj nepatvorenoj jednostavnosti živi pravi identitet koji ugrožava (evropska) elita, globalizacija, multinacionalne kompanije, nekontrolisane imigracije
I dalje, zapadni populisti često insistiraju na judeo-hrišćanskoj tradiciji “prave” Evrope, a što je u koliziji s antisemitizmom nacionalsocijalista. Ipak, ksenofobija, širenje netolerancije – posebno prema Islamu i crno-bela manihejska slika sveta ima izvesne sličnosti sa fašizmom. Pogotovo ako uzmemo u obzir tzv. narodnjački welfarism –- da se npr. socijalna davanja i pomoć trebaju pružati samo “našima”, a što ugrožava multikulturalna evropska elita koja više brine i rasipa novac za različite manjine, šireći listu ugroženih unedogled, a nauštrb običnog, radnog čoveka i “pravog” naroda, imigranti-paraziti, globalne monetarne strukture koje nameću stroga pravila štetnje i ugrožavaju dobrobit našeg naroda. To u izvesnoj meri nalikuje fašističkoj korporativnoj državi i nacističkom zapošljavanju Nemaca uništenih ekonomskom krizom, kao i sloganima Kauft nicht bei Juden! (Ne kupuj od Jevreja!)

Malo istočnije...

Viktor Orban
(Post)moderan svet je dobrim delom društvo straha, a što je jedna od posledica tzv. napretka. “Umesto velikih očekivanja i snova, ’napredak’ evocira nesanicu, noćne more o zaostajanju, kašnjenju na voz, ili ispadanju iz vozila u punoj brzini”, navodi Zigmunt Bauman u svojoj čuvenoj knjizi Fluidni život. Reklamna industrija pospešuje ove strahove, a simbol je po istom autoru velika prodaja gotovo oklopnih, preskupih džipova, odlazak na kurseve borilačkih veština, preventiva od sablasti visokog krvnog pritiska, karcinoma, itd.

To se, dodatno, pospešuje sveopštim strahom od terorizma, kriminala. Strah je plodna zemlja puna humusa za populizam, pa se zavođenje reda često javlja kao opšte mesto populizma. I sve to u ime naroda, “Au nom du people”, kako lamentira Marin le Pen. No, red se ipak mora zavesti odozgo, čvrstom rukom, a što se kosi s sadašnjim antielitizmom populista. “Vreme je da se francuski narod oslobodi arogantnih elita”, izjavila je le Pen nakon prvog izbornog kruga. “Vive la republique, vive la France, vive le peuple français”, gromko je uzviknula na kraju. Jer, republikanske vrednosti su izvorno i iskonski u vlasništvu francuskog naroda, a Evropska Unija, establishment, politički korektne partije i imigranti ih neprestano ugrožavaju.

“Umesto velikih očekivanja i snova, ’napredak’ evocira nesanicu, noćne more o zaostajanju, kašnjenju na voz, ili ispadanju iz vozila u punoj brzini”, navodi Zigmunt Bauman u svojoj čuvenoj knjizi Fluidni život. Reklamna industrija pospešuje ove strahove, a simbol je po istom autoru velika prodaja gotovo oklopnih, preskupih džipova, odlazak na kurseve borilačkih veština, preventiva od sablasti visokog krvnog pritiska, karcinoma, itd.
Malo istočnije, a opet na Zapadu, populizam dobija više fašisoidan oblik, bar na ravni predstave, a uzrok se često pojednostavljeno svodi na tzv. ranjivost “novih” post-socijalističkih demokratija. Zanemaruje se npr. arogantnost tehnokratski nastrojenih lidera tranzicije koji su od naroda napravili apolitičnu masu za modelovanje, ne sluteći da može doći do osvete, kao što su isticali, npr. neki poznavaoci mađarskih ne/prilika.

Kod populista u ovom delu Evrope je npr. prisutan antisemitizam, a česta meta napada su Romi (npr. u slučaju Partidul Romania Unita, Slovenska narodna strana iz Slovačke...), što nedvojbeno podseća na nacionalsocijalizam. Lamentira se na ugroženosti „svojih“ u susednim državama, slično kao što je Hitler „plakao“ nad sudbinom sudetskih Nemaca koje mora dovesti u okrilje Reicha. Kako ove zemlje ne predstavalju neki obećani raj za razliku od onih „zapadnijih“, imigracija je manje pa se neprijatelji koji ugrožavaju naš narod češće traže i pronalaze drugde...

Ono što im je zajedničko sa opisanim populizmom je antielitizam kao i apeli da se vlast vrati u ruke “svom” narodu (npr. slogan SNS-a na izborima 2010: “We are Slovaks. For Slovaks Slovak government”). Poziva se na demokratiju, ali se često ističe da demokratija ne mora biti liberalna. Tako je npr. Viktor Orban nakon izborne pobede 2014. javno izrekao da ako nešto nije liberalno, ne znači da nije demokratsko.

Južnije...

Van der Bellen i Hofer
No, kada populisti dođu na vlast, kao što je slučaj u Mađarskoj, na scenu stupa ne samo napad na slobodu udruživanja, medija, već i koncentracija moći. Ali opet u ime naroda i za narod i nekakve “prave”, izvorne demokratije samo za svoju definiciju demosa. Prečišćava se i kultura od stranih uticaja i ikakvih tragova (proizvodnja zaborava da je Mađarska ikad bila pod vlašću Otomanske imperije, uklanjanje statue marksističkog teoretičara Georga Lukača...). Jer, demokratija je, kao što je rekao Linkoln vladavina naroda, od naroda i za narod.

Malo istočnije, a opet na Zapadu, populizam dobija više fašisoidan oblik, bar na ravni predstave, a uzrok se često pojednostavljeno svodi na tzv. ranjivost “novih” post-socijalističkih demokratija. Zanemaruje se npr. arogantnost tehnokratski nastrojenih lidera tranzicije
Što južnije, to tužnije. Jug je postao simbol nerazvijenosti, a ne istok. On je veliki buffer (upijač) različitih protivrečnosti. Na Jugu se narod davno dogodio i novo događanje nije potrebno. Na vlasti su “naši” domoljubi, rodoljubi, patriote večitog radnog političkog staža. Oni su “izvorno” narodni, iako su višegodišnji elitisti. Vole da zapevaju pod šatorom, da okreću jagnje, da prave nekakve grand parade a la Berluskoni koji je obožavao da “zabavlja” italijanski narod, brane svoju kulturu i tradiciju i martirologij. Iako imaju strah od drugog i drugačijeg,  vole “tuđe” populiste (naravno ako im odgovaraju).

Vojislav Šešelj
Dodik je pozvao Srbe u Austriji da glasaju za Hofera jer je on prijatelj Srba, a Bakir Izetbegović ne krije simpatije prema pravom nepatvorenom Turčinu, “sultanu” Erdoganu. No, to nije bez protivrečnosti, jer je populizam često konglomerat suprotnosti koje se (ne) isključuju. Pred izbore u Srbiji, Šešelj je na velikom “narodnom mitingu” režim u Ukrajini proglasio nacističkim, a Orbana u isto vreme proglasio velikim političarem i liderom, s jedinom razlikom što Šešelj na granice Srbije ne bi postavio samo zidove i bodljikave žice već minska polja (!).

Baumanovski rečeno, na našim prostorima nema straha od ispadanja voza u punoj brzini, a narod je veće siroče globalizacije od ljudi na Zapadu. Iz voza smo davno ispali, a krajnja podsvesna želja je da nas u svoje okrilje uzme neki “veliki” vođa: Putin, Erdogan, Tramp, jer su se naši mali “fireri” davno istrošili, a demokratija u smislu procedure im je ne/popularni front koji ih štiti od vlastitog naroda.

(Autorica predaje na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*