Jedan od najvažnijih ciljeva etnopolitike je zaposijedanje i etabliranje, aproprijacija institucije nacionalnog jezika uz pomoć svog intelektualnog organskog sloja. Taj cilj poprima dramatične dimenzije opasnosti po kolektivni opstanak tamo gdje jezička navlastitost nije očevidna kao što je to slučaj u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Očito se Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci jedni drugima, i pored najbolje nacionalne volje u komunikacijskom smislu ne pojavljuju onako kako se svima njima pojavljuju Mađari i Albanci. Ovo je notorna činjenica koja ne dopušta da zanemarimo primarni horizont razumijevanja u kojem ono što nam ova četiri govore ima smisla, a što bi nam eventualno govorili Albanac ili Mađar nema, čak i kada ga u duhu nacionalne samosvjesnosti negiramo.

Kada kupimo neki aparat i čitamo uputstva, očima tražimo jedan od ova četiri isprepletena jezika; svaki pjevač koji snimi muzički spot očijuka s tržištem govornika “tih jezika”, svaki pjesnik ili književnik piše iz tog primarnog horizonta; svaki trgovac ili poslovni čovjek, potrošač, sporazumijeva se bez problema i rječnika oko isporuke robe i plaćanja usluga. Stotine hiljada dnevnih međusobnih interakcija građana ovih država nastavlja cijelo ovo vrijeme imperativnih jezičkih različitosti da proizvodi jedan cijeli paralelni društveni svijet u kome ljudi istinski žive, zadovoljavaju svoje egzistencijalne potrebe i interese ispod debelog glečera zvaničnih političkih omraza, ideoloških naloga i interpretacija. Na taj način, htjeli mi to ili ne, sami život potkopava partikularne etnopolitičke jezičke režime.

Nesporazum sa zdravim razumom

E sad, kako imenovati tu svakodnevnu govornu notornost? Čini se, prema žučnim medijskim reakcijama u vezi s Deklaracijom koje dolaze sa svih jezičko-pravoriječkih osmatračnica da nema nikakvog problema nastaviti raditi ono što inače radimo: trgovati, sarađivati jedni s drugima, gledati, slušati i čitati medije, muziku, pjesme, knjige jedni drugih, čak nije problem niti kada nam djeca nakon gledanja crtića pokupe pokoji “njihov” izraz, ali problem nastaje kada taj iskustveni, bjelodani snop komunikacijskih interakcija koji nas određuje na bitan način u svakodnevnom življenju poželimo nekako, ne čak ni imenovati već tek konstatirati kao ono što on jeste: iskustvena činjenica.

Svakodnevno iskustvo se nadaje prvoklasnim skandalom. Još gore, ono je najužasnija politička nekorektnost. I upravo tu, na tom mjestu, isplivat će na površinu slijepa tačka naših etnopolitika, ali i općenito, svakog ideološkog poretka – nesporazum sa određenim dijelom svijeta stvarnog života ogromnog mnoštva najobičnijih ljudi, nesporazum sa zdravim razumom. Jer Deklaracija baš govori o zdravorazumskom, o očitom, o osjećanom: a to je da ljudi iz svijeta trgovine, ekonomije, kulture, umjetnosti, nauke, popularne kulturne industrije, medija, rade, artikuliraju i općenito proizvode za tržište onih koji dijele taj neimenovani svakodnevni životni horizont “isto-govorenja”.

Politička proizvodnja etničke različitosti nalazi se u samom srcu etnopolitičkog projekta u ove četiri države. Silovitost tog nasilja najbolje smo mogli osjetiti u BiH tokom rata i poslije njega kada su otpočeli masivni procesi reinvencije zasebitih jezičkih identiteta koji su se ostvarivali katkada u tragikomičnim jezičko-političkim modelima: smiješna ekavizacija u medijima RS, smušeno naricanje hrvatskoga “novo-staro-govora” oficira i političara Hrvata odraslih na bosanskim brdima i po njezinim kotlinama, tragično orijentaliziranje i pseudoarhaiziranje jezika u Bošnjaka, itd.

S obzirom da jezik ponajdublje zasijeca grupni identitet, od osobite važnosti za nacionalnog lingvista je da svoja zamišljanja jezičke autohtonosti određene grupe, za što obično nalazi “uporište” u arhaičnoj leksici iz prošlosti kako bi se proizveo “milenijski kontinuitet”, uz pomoć političkih struktura etablira “razliku” koja uglavnom nije “govorna”, u temelje zasebitog nacionalnog jezika. Namjesto govornog, životnog, konstruirani nacionalni jezik se nepogrešivo ispostavlja kao administrativno-disciplinirajući instrument etnonacionalne mobilizacije, kao efikasno, očigledno sredstvo za proizvodnju poželjne ideološke stvarnosti koja, u situaciji jezičke bliskosti ove četiri države, nikad ne može ispuniti svoj cilj: potpunu jezičku odijeljenost i unutar sebe zatvoreni jezički sistem.

Jezik kakav se govori u ove četiri države zbog nepodnošljive bliskosti i “izdajničkog” razumijevanja stalni je izvor frustracija nacio-tvornih političkih i kulturnih elita. U takvoj jezičkoj situaciji i to je izvor frustracije, drugi nikako da se pojavi kao Drugi, kao što se naprimjer, Albanac ili Mađar pojavljuju Srbijancu, dakle kao neko jasno odijeljen jezičkim zidom. U takvoj situaciji jezičke isprepletenosti i kompleksnosti naciotvornom projektu ne preostaje mnogo izbora. Odjelitost se postiže diskriminacijom, administrativnim kaznenim mjerama, aparatima koji održavaju vladavinu nad značenjem kao što su hegemonijski mediji i slično. Tome nasuprot, Deklaracijom o zajedničkom jeziku legitimira se ili otvara upravo jedan esencijalni prostor “zajedničkog” slobodnog za tkanje novih mreža solidarnosti koje pravazilaze zadate politički korektne prostore koje arbitrarno određuje etnopolitika. Ono što je pak karakteristika za “zajedničko” kao takvo, na čemu počiva njegova subverzivnost, svakako je u njegovom opiranju svakovrsnom posezanju, kanoniziranju, aproprijaciji, ono uvijek “kipi” i “prelijeva se” preko pripravljenih rubova. Ono je u postajanju koje će uvijek razvrgnuti postojanje.

Administrativno-zakonsko nasilje

Onda, u odsustvu stvarnih jezičkih, ali i šire, kulturnih razlika, režimi regionalnih etnopolitika počivaju na opsežnom političkom procesu proizvodnje “jezičkih”, “kulturnih”, ili onog “što bi moglo proći kao”, “što podsjeća na” te razlike. Posao koji poduzima svaki pošteni etnonacionalni lingvist sastoji se od slijeđenja ideološkog cilja naturalizacije i kanonizacije razlike. U tom smislu, administrativno-zakonsko nasilje principijelno se ne razlikuje od oružano-nacionalno-revolucionarnog nasilja: oba za cilj imaju “etničko čišćenje” spram “drugih” i istovremeno unutarnju “etničku purifikaciju”, prema unutra, prema “drugim” u nama.

Politička proizvodnja etničke različitosti nalazi se u samom srcu etnopolitičkog projekta u ove četiri države. Silovitost tog nasilja najbolje smo mogli osjetiti u BiH tokom rata i poslije njega kada su otpočeli masivni procesi reinvencije zasebitih jezičkih identiteta koji su se ostvarivali katkada u tragikomičnim jezičko-političkim modelima: smiješna ekavizacija u medijima RS, smušeno naricanje hrvatskoga “novo-staro-govora” oficira i političara Hrvata odraslih na bosanskim brdima i po njezinim kotlinama, tragično orijentaliziranje i pseudoarhaiziranje jezika u Bošnjaka, itd. Ako ovoj ružnoj praksi dodamo etničko čišćenje lektire, etničku segregaciju u obrazovanju legitimiranu ni manje ni više nego manjisko-pravaškim diskursom kojim se služi politička vrhuška konstitutivnih dakle, per definitionem, većinskih naroda vidjet ćemo onda da je jezik ne samo jedno od ključnih oruđa kojim se legitimira etnonacionalistički diskriminatorski poredak, već i oruđe, to jest sredstvo za proizvodnju poželjnog tipa etničkog građanina.

Vladavina nad jezikom i značenjem omogućuje gotovo jedini način artikuliranja i komuniciranja, marginalizirajući druge kao “čudne”, “vještačke”, “strane”. Kroz vladavinu etnonacionalizma nad jezikom i značenjem, nad semantičkim poljem komunikativnog su-udioništva i njegovim medijem u proizvodnji stvarnosti ne omogućuje se, ne samo vladavina njegove ideologije koja se naturalizira u “jedinoj stvarnoj” vrijednosnoj perspektivi, već i vladavina interesa jedne konkretne društvene grupe, klase, klase etnonacionalističkih poduzetnika koja je “nacija sama”

Vladavina etnonacionalizma – uostalom kao i svakog drugog ideološkog poretka – održava se kroz njegovu prevlast nad jezikom i značenjem, kroz dominatne interpretacije-spekulacije u svakodnevnom diskursu, u medijima, školama i crkvama. Stvara se specifična “vrijednost” – način gledanja (percepcija) kojom se proizvodi stvarnost u skladu s njihovim ideološkim projekcijama. Ovo je background language, dominantni vrijednosni okvir spram kojega se samjeravaju sva druga djelovanja i interpretacije stvarnosti. Ova vladavina omogućuje razumljivo i prihvatljivo nošenje sa stvarnošću i ne može se tek tako odbaciti kao lažna ili vještačka. Ona korespondira s drugim dijelovima osjećane stvarnosti.

S potpisom Deklaracije o zajedničkom jeziku, “nacionalizam kao kolektivna paranoja (Danilo Kiš)... vidi opasnost da izgubi jezik kojeg tretira isključivo kao sredstvo širenja svoje moći” (Kazaz, 2017). Vladavina nad jezikom i značenjem omogućuje gotovo jedini način artikuliranja i komuniciranja, marginalizirajući druge kao “čudne”, “vještačke”, “strane”. Kroz vladavinu etnonacionalizma nad jezikom i značenjem, nad semantičkim poljem komunikativnog su-udioništva i njegovim medijem u proizvodnji stvarnosti ne omogućuje se, ne samo vladavina njegove ideologije koja se naturalizira u “jedinoj stvarnoj” vrijednosnoj perspektivi, već i vladavina interesa jedne konkretne društvene grupe, klase, klase etnonacionalističkih poduzetnika koja je “nacija sama”. Vladavina nad značenjem istovremeno je pokušaj vladavine nad imaginacijom, što je obilježje ideološke vladavine. Uspjeh svakog otpora ovisi o uspješnom izmicanju te vladavine nad značenjem. Otpor neće uspjeti ako se artikulira u jeziku ugnjetavača.

Demontaža etnonacionalističke hegemonije

Stoga, Deklaraciju o zajedničkom jeziku promatram kao prvi ozbiljni korak demontaže etnonacionalističke hegemonije na prostorima BiH, Hrvatske, Srbije, pa i Crne Gore. Zašto? Zato što ova hegemonija od početka prevazilazi uske granice nacionalnih država: njezina hegemonija je prekogranična, funkcionira po principu spojenih posuda, uspostavlja se kroz obuhvatnu kompleksnu mrežu odnosa nacionalističkih elita. Vidovi otpora nacionalističkoj hegemoniji, koji zanemaruju ovu širu sliku, koji se ograničavaju samo na državne granice nisu bili uspješni. Ne može se promijeniti samo neki dio konteksta koji proizvodi takvo stanje.

Vladavina nacionalizma u jednoj od ovih država je pojedinačna u svom izrazu, ali ona se održava u međuodnosu političkih elita u regionu koje održavaju – zatvoreno strujno kolo – svoju hegemoniju na taj način: parcijalizirajući, sužavajući i preusmjeravajući front otpora. Na vrlo sličan način – na mikroplanu – odvija se nacionalistička hegemonija u BiH: svaka etnonacionalistička elita suvereno vlada na teritoriju i u “okvirima” svoga etničkog naroda, ali mehanizam koji ih održava na vlasti dešava se na širem, državnom nivou u međuprostoru koji generirajući etničku suprotstavljenost i konfliktnost, što, u stvari, tvori jedan efikasan model međusobnog podupiranja, podrške i garancije za nastavak političke hegemonije. Jezik je važan instrument u održavanju te hegemonije, ali, može li isto tako biti i važna poluga emancipacije?

Stoga, Deklaraciju o zajedničkom jeziku promatram kao prvi ozbiljni korak demontaže etnonacionalističke hegemonije na prostorima BiH, Hrvatske, Srbije, pa i Crne Gore. Zašto? Zato što ova hegemonija od početka prevazilazi uske granice nacionalnih država: njezina hegemonija je prekogranična, funkcionira po principu spojenih posuda, uspostavlja se kroz obuhvatnu kompleksnu mrežu odnosa nacionalističkih elita

Udar na jedan – jezičko-identitetski – stup etnonacionalističke vladavine treba da bude nastavljen udarima na druge stubove te vladavine, ukratko po svim sredstvima za proizvodnju – najprije onu simboličku, kulturnu – u posjedu etnonacionalističkih elita. Ako su pak pisci Deklaracije inspiraciju nalazili, ne u perspektivi političke elite, već običnih govornika ovog zajedninčkog jezika u svim njegovim varijantama, recimo historičari bi mogli svoju inspiraciju povodom sličnog udara, naći u perspektivi i narativu marginaliziranih i ugnjetenih građana i grupa, tih stvarnih, a ne kako ih nacionalni mitolozi vide – apstraktnih subjekata povijesti. Već na djelu imamo takve historije. Nije li, uostalom i povijest naroda regiona na dubinski način međusobno suodređena i da je nezahvalno, pa čak predstavlja nasilje, govoriti o povijesti jednog ignorirajući povijesti drugih naroda i grupa čiji međuodnosi tvore povijest na ovom prostoru. I tako dalje: književnici, pravnici, društveni naučnici i istraživači. Kada se jezik, historija, književnost i nauka otmu iz ruku njihovih vlasnika – političkih elita – kada se vrati njihovim pravim subjektima, njihovim neposrednim “proizvođačima”, tada ćemo, možda, moći govoriti o otvaranju drugačijih perspektiva političkog i društvenog života na ovim prostorima. Zajednički front otpora treba početi uvezivati. Ima li boljeg oruđa od jezika?

Paradoksalno zvuči, ali tek tada možemo početi “drugačije govoriti”: drugačije od poželjnih i korektnih formi političkog govorenja. U suprotnom, govoriti jezikom ugnjetavača, služiti se njegovim vrijednosnim okvirom, pojmovnim koordinatnim sistemom, na kraju, njegovom ontologijom koja uspostavlja ono što jeste i ono što nije i ne može biti – unaprijed smo time osuđeni na vladavinu status quo-a. Ta vladavina počiva na vladavini nad značenjem. Ako ostanemo u koordinatnom sistemu hegemonijske vladavine i njihovih intelektualaca, akademaca, najbolje čemu se možemo nadati – a to je manje-više što imamo danas – jeste neslaganje što će nas (koji se “ne slažu”) svrstati u marginalnu grupu nezadovoljnika koji za ono što nije, kažu da, u stvari, jeste. Treba potpuno okrenuti leđa hegemoniji nad značenjem i okrenuti se proizvodnji nove ontologije, novih pojmova, senzibiliteta, praksi i formi solidarnosti – kao što se barem na trenutak učinilo za vrijeme protesta 2014. kada je hegemonjska semantička bastilja po prvi put zašutala. Nacionalizam se neće prevazići ako ostanemo pod okupacijom nacionalističkih intelektalnih obrazaca i pojmova i njihovog ontološkog horizonta koji unaprijed odlučuje šta jest a šta nije.