Stvaranje vještačke elite

: Mag. phil. Ružica Čubela

U posljednjih 20 godina, najveći napredak se primjećuje u još većem jačanju nacionalnog identiteta, dok je sve ostalo zaglavljeno u prošlom stoljeću. Ekonomija je na koljenima, državno vlasništvo se po lošim kondicijama privatizira, zanemaruju se kulturni kapaciteti, obrazovanje je odavno izgubilo svaku trku sa okruženjem, a o širem kontekstu da se i ne govori, favorizirano je tržište banaka, provodi se divlja neoliberalna politika, korupcija prožime sve pore društva, kao i klijentelizam, oligarhija, neokolonijalizam
Inividualna praksa bazira se na stvorenim navikama koje su pored svjesnih i nesvjesnih motiva, utemeljene na odgoju i uvjerenjima koja su nastala tokom odrastanja, dakle na habitusu koji je proizvod povijesti i koji sam proizvodi povijest. Osim toga, svaki čovjek djeluje i povodom dispozicija koje su mu od okruženja nametnute (Bourdieu: 2009:186; Fröhlich 2014: 200, 274), što se jednostavno da utvrditi i u njihovom pristupu temama i značenju koje im individue pripisuju. Značenje se povlači iz socijalnih interakcija i emocija i stvara se u jednom interpretativnom procesu, te se stalno mijenja ili prilagođava novim interakcijama (Blumer 1973: 83).

Čini se da su najvažnije teme i znanja koja djeca treba da usvoje vezana za nacionalnost, te da, u skladu sa usvojenim znanjem, što prije počnu sa prakticiranjem pokazivanja tog znanja. U tom smislu, jeziku se dalje pridaje posebno mjesto. Djeca se “pritišću” da pokazuju nacionalni identitet jezikom, a ne da govore onako kako govori njihova socijalna sredina
Kada govorimo o  habitusu koji dominira praksom, kao i o pristupu temama u kontekstu Bosne i Hercegovine, moramo priznati da se aktuelna praksa i teme samo mogu dekonstruisati kroz dubinsko razrađivanje prošlosti. Pod hitno je potrebno promisliti naše vlastite zablude: krajnje je vrijeme da ih iskorijenimo i preuzmemo historijsku odgovornost.

                                                                                           * * *

No o kakvoj se praksi ili temi u Bosni i Hercegovini radi? U skoro svakoj vrsti diskursa, privatnoj ili javnoj, nacionalizam je nešto što je gotovo elementarno i, čini se, trajna tema. Ona u praksi koči ovu državu još od njenog “ponovnog” nastanka 1992. godine. To se  zaključuje u svakodnevnom razgovoru s ljudima koji u njoj žive, kao i sa onima koji su se iselili, ili su iz nje izbjegli po raznim osnovama, kao i kroz proučavanje raznih publikacija, te kroz površnu analizu medijske stvarnosti.

Od raspada Jugoslavije na vlasti su pretežno stranke sa etničkim predznakom, a posljedica njihove dominacije je etnocentrizam kao dominantno obilježje društvenih praksi. Ovako postavljen politički okvir ne može riješiti nijedno “goruće” pitanje, a ozbiljnije rješavanje tzv. nacionalnog pitanja nužno mora izostati. Agonija se nastavlja ovim mirnim ratom.

Izuzev takozvanog nacionalng pitanja čije se rješavanje želi postaviti u nacionalističkih okivr, ovdašnje nacionalističko-političke elite ne rade ništa, izuzev rješavanja svog osobnog pitanja, a to je pitanje bilansa vlastitih računa. Zauzvrat, svaki dan se postavljako kao “nova” nophodna pitanja, kakvo je recimo pitanje Sutorine. Iz toga se da zaključiti da je ovdje nacnionalno pitanje važnije od života?
Zašto i kako nacionalizam koči Bosnu i Hercegovinu?

Kontradiktorni principi Dejtonskog sporazuma podržavaju nastavljanje rata “mirnim sredstvima”. Osiguravanje ljudskih i civilnih prava nije bio prioritet mirovnog sporazuma kroz šta je nastao, kako ističe Jureković, “negativni mir”. Predviđena zaštita u sporazumu o individualnim ljudskim i civilnim pravima na cijelom teritoriju BiH jako kontrastira sa etičkim pravima pojedinih skupina. Zaključena autonomija dva entiteta otežava zaštitu individualnih prava na nivou cjelokupne države.

Jureković, također, podvlači da je prošlo premalo vremena poslije završetka rata da bi se mogla formirati vlada koja nije nacionalistička (Jureković 2014: 169f). Trenutno imamo jedno stanje u kojem se propagira ponovno dijeljenje na još jedan entitet, a opće je poznato da kroz multietničko naseljenu BiH to bez ponovnog raseljavanja nije moguće. Kroz mnogobrojne razgovore sa stanovnicima BiH da se zaključiti da se ljudi “drugih” etičkih skupina često osjećaju marginaliziranim od strane druge skupine. Taj osjećaj je prijeko potreban etnonacionalističkim “liderima” koji onda “uskaču“ kao “spasitelji”. Dejtonski sporazum nije predvidio denacifikaciju društva, a to je tačka od koje se mora krenuti. Umjesto toga, političku moć imaju oni isti koji su ratovali, a svakodnevno se rehabilitiraju političke i vojne vođe od kojih bi se, radi istine, sadašnjosti i budućnosti, moralo distancirati.

Da li smo svjesni šta biramo ili uopće ne biramo na izborima, i koja prava s tim gubimo?

Vlada ima obavezu da snosi odgovornost za neispunjene ciljeve, za neadekvatno korištenje resursa, te za razne malverzacije kojima su vlasti sklone u tranzicijskim zemljama. Zastupnici u parlamentima također imaju obavezu prema građanima da donose zakone u njihovom interesu i da spriječe načine na koji se pojedinici enormno bogate jer im to loša zakonodavna politika dozvoljava. Bosanskohercegovački politički sistem, kako stvari stoje, ne uključuje nikakvu vrstu odgovornosti. Zastupnici zastupaju jedino vlastite interese, i u tome su daleko od svakog moralnog djelovanja. Javno su pravni moralisti, a izvan toga djeluju po diktatu vlastitog džepa. O tome najbolje svjedoče njihove plate i naknade.

Za bolju suradnju između vlasti i građana nephodno je stvoriti uvjete da drugi imaju više uticaja na rad parlamentarnih skupština, ministarstava, te uvid u informacije koje se često kriju od javnosti. Dijalog sa građanima, znanstvenicima, istraživačima iz raznih oblasti pomogao bi u prevazilaženju trenutačnih poteškoća. Izuzev takozvanog nacionalng pitanja čije se rješavanje želi postaviti u nacionalističkih okivr, ovdašnje nacionalističko-političke elite ne rade ništa, izuzev rješavanja svog osobnog pitanja, a to je pitanje bilansa vlastitih računa. Zauzvrat, svaki dan se postavljako kao “nova” nophodna pitanja, kakvo je recimo pitanje Sutorine. Iz toga se da zaključiti da je ovdje nacnionalno pitanje važnije od života?

Kuda nas ovaj etno-euro-centrični obrazac nacionalističkog orijentiranja vodi i zašto se moramo po ikome orijentisati? Zar ne možemo biti “svoji”, razmisliti o vlastitoj praksi i postaviti nova pravila? –  a i sjetiti se starih pravila antinacionalizma? Zar se ne bismo mogli prisjetiti da smo, još jučer, njegovali antifašizam?
U posljednjih 20 godina, najveći napredak se primjećuje u jos većem jačanju nacionalnog identiteta, dok je sve ostalo zaglavljeno u prošlom stoljeću. Ekonomija je na koljenima, državno vlasništvo se po lošim kondicijama privatizira, zanemaruju se kulturni kapaciteti, obrazovanje je odavno izgubilo svaku trku sa okruženjem, a o širem kontekstu da se i ne govori, favorizirano je tržište banaka, provodi se divlja neoliberalna politika, korupcija prožime sve pore društva, kao i klijentelizam, oligarhija, neokolonijalizam… Rezultati su destabiliziran socijalni sistem, enorman broj nezaposlenih, stihijsko, ali masovno iseljavanje mladih, rast siromaštva…

Sve ovo je cijena stvaranja vještačke elite. Oni koji tu cijenu plaćaju pritisnuti su svakodnevnim posljedicama tog ceha, te nisu u stanju suprostaviti se aktuelnim poltičkim dogmama etnonacionalista koji ih, to je očito, vode u joše veće poniženje. Moj terenski rad i iskustvo s ljudima u BiH obeshrabruje jer su djeca bespoštedno indoktrinirana. Čini se da su najvažnije teme i znanja koja djeca treba da usvoje vezana za nacionalnost, te da, u skladu sa usvojenim znanjem, što prije počnu sa prakticiranjem pokazivanja tog znanja. U tom smislu, jeziku se dalje pridaje posebno mjesto. Djeca se “pritišću” da pokazuju nacionalni identitet jezikom, a ne da govore onako kako govori njihova socijalna sredina.

Ovdje je poseban problem, kad je jezik u pitanju, “dokazivanje šta je čije”. Uostalom, kao i sa svim ostalim u BiH. S druge strane, čim se neko opredijeli za multietnički-politički identitet, odmah postaje izdajica “svog naroda”. Ljudi sa više identiteta žele isto biti zaštićeniji kroz sistem, ali moraju biti “ostali”.  Kad biste otišli negdje u senegalski Kazamans, u bilo koje pleme, ubrzo biste došli do saznanja da se identiteti mogu zasnivati na potpuno drugačijim temeljima. Zato je krajnje vrijeme da se upitamo: kuda nas ovaj etno-euro-centrični obrazac nacionalističkog orijentiranja vodi i zašto se moramo po ikome orijentisati? Zar ne možemo biti “svoji”, razmisliti o vlastitoj praksi i postaviti nova pravila? –  a i sjetiti se starih pravila antinacionalizma? Zar se ne bismo mogli prisjetiti da smo, još jučer, njegovali antifašizam? Da smo se u prošlosti usprotivili Rimu?

Kako prepoznati nacionalizam? Benedict Anderson govori o nacionalizmu kao jednoj političkoj ideologiji koja nastaje u umu i koja se bazira na zamišljenoj vezi između ljudi koji se i ne poznaju. Ona se počela širiti kroz tipografiju te su se na taj način nacionalističke ideje počele kroz medije svjesno unositi u misli anonimnih recipijentata. Stvarala se fiktivno ideja o zajedničkom identitetu. Tako fikcija postaje i stvarnost (Anderson 2005: 15ff, 40ff, 53).

 Kroz kapitalizam i stvaranje jedinstvenog jezika u 19. stoljeću nastala je i ideja da svaka nacija ima svoj ekskluzivni jezik (ebd. 2005: 44, 50, 72f), što je također fikcija. Češće je da više nacija imaju jedan jezik, što je uostalom slučaj i kod nas. Kako god mi mislili, moramo uzimati u obzir i ono šta kažu drugi i šta kaže znanost. Naše varijante su dobile status jezika čistim ideološko-nacionalističkim inžinjeringom. I normalno je da zahvaljujući njemu opstaju, dugačije ne bi ni išlo – otuda je i pitanje u BiH tako postavljeno.



















Takva vrsta trostandardnosti nigdje ne postoji, i nije poznata lingvistici. To ne smeta ni ovdašnjim lingvistima. Oni su u službi ideologije. Dalje, Gellner i Erikson definiraju nacionalizam kao jednu ideologiju koja kulturne granice smatra identičnim sa političkim. Jedna ideja grupe ljudi koji misle da imaju istu kulturu, jezik, povijest, religiju i inzistiraju na pravu na jednu etničku državu (Eriksen 2010: 289f, 290, 292, Gellner 1991: 8). Takve homogene jedinice ostaju samo u mislima, jer su u stvarnosti nemoguće ako se ne provedu kroz asimilaciju, progonstvo i masovna ubijanja (Gellner 1991: 10). A to je već bio slučaj u Bosni i Hercegovini u prošlom ratu – masakr koji se dogodio u Srebrenici, a drugdje, dokazuje do koje mjere ideološka manipulacija može ići. Od toga je prošlo 20 godina – šta  se promijenilo u našim glavama ka pozitivnom i prihvatanju “drugačijeg”?

Bosanskohercegovački politički sistem, kako stvari stoje, ne uključuje nikakvu vrstu odgovornosti. Zastupnici zastupaju jedino vlastite interese, i u tome su daleko od svakog moralnog djelovanja. Javno su pravni moralisti, a izvan toga djeluju po diktatu vlastitog džepa. O tome najbolje svjedoče njihove plate i naknade.
Kako se nacionalizam sprovodi? Unutarnje razlike se ne komuniciraju dovoljno; povijest se tako interpretira kao da je jedna grupa nevina, a druga kriva; kulturni kontinuitet i čistoća se prenaglašavaju; miješanje, promjene i utjecaj izvana se premalo komuniciraju; članovi koji nisu jedne određene pripadnosti se demoniziraju; ne preporučuje se ulaziti u konflikte lojaliteta ili sveobuhvatne veze; kulturni heroji prošlosti se koncipiraju kao moderni nacionalisti… (Eriksen 2010: 305)

                                                                                             * * *

Nacionalizam u Bosni i Hercegovini je k o n s t r u i r a n, što se jasno primjećuje u svakodnevnici. Prakse konstruiranja su višestruke i brojne: od odgojno-obrazovnih do razniih intervencija u polju kolektivnog pamćenja, a i kroz medijsku praksu. Vrijeme je da počnemo dekonstruirati naše prakse i naše teme. Bosanskohercegovački identitet se ne mora zasnivati na nacionalnom određenju, nego na pravdi i jednakosti svih ljudi, a  to vodi  konačno i ka stabilnosti i konstruktivnoj politici.

(Autorica radi u Odsjeku za kulturu i socijalnu antropologiju na Univerzitetu u Beču, Austrija)
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi