Leksikon srama

: Ljupko Mišeljić

Željka Cvijanović i Snježana Dodik na "inauguraciji"

Kontekst je neumoljiv, i nikad nije jednostran, pa tako postavlja i pitanje zašto se na ove i ovakve sankcije odlučuju SAD, a ne BiH ili Srbija? Šta one realno i objektivno znače za sankcionisanog Dodika, i hoće li ispuniti svoju osnovnu misiju – da ga odmaknu s puta negiranja institucija i zakona BiH?

Jedino što medijsku dnevno-političku sliku BiH čini gorom od činjenice da se ovih dana o sankcijama SAD-a Miloradu Dodiku masovno štampaju i emituju nebuloze i gluposti, jest činjenica da u tim izvještajima nema kritičkog uklona ili shvatanja zašto je ta vijest autentična, vjerodostojna i – blizu.

Bez obzira na skoro nepostojeće reperkusije, ove sankcije Dodiku su koristile bar utoliko da je na političkoj i medijskoj sceni opet postao “zvijezda sedmice”. Sam je rekao da je “ponosan” što su ga sankcionisali, i da mu je drago što se ime Republike Srpske čuje – pozivajući se na neimenovani tekst Njujork Tajmsa koji je pisao o sankcijama. Koje, simbolikom političkih poruka, s jedne strane predstavljaju očigledan promašaj navodne Dodikove predanosti političkoj i diplomatskoj borbi za Republiku Srpsku, a s druge daju na jačini Dodikovoj priči kako “stranci vuku konce u BiH”.

Hoće narod veselo

Na kraju krajeva, činjenica da ovo nije prvi put da se o stvarima koje se tiču Dodika (poput pozivnice na inauguraciju, referenduma, itd) raspravlja javno i do krajnje granice rastegljivosti smisla, najviše je što mu se može pokloniti. Nakon kompletnih projekata preuspješnog referenduma čiji su rezultati poništeni usvajanjem Zakona o Danu Republike koji ni dan danas nije na snazi jer nije objavljen u Službenom glasniku – a slavio se i prohujao bez ikakvih posljedica – bilo bi više nego potcjenjivački pomisliti da bi Dodik sebi dopustio da ne iskoristi bilo kakav manipulativni prostor. Da neće iskoristiti bilo kakvu šansu da zavrti spin koji će učiniti sve da nas ne zaboli realnost.

Milorad Dodik
Kako bismo potpuno dobronamjerno previdjeli da će Republika Srpska 25. januara da emituje 25 miliona maraka vrijedne obveznice, što će u ukupnom zbiru biti 1,8 milijardi KM dosad emitovanih obveznica. Da nas se ne bi ticalo zašto je posljednje dvije godine banjalučka berza, skoro pa svakodnevno, najveći promet ostvarivala na osnovu izmirenja ratne štete. Da, ne bismo bilo zabrinuti što je ukupni javni dug Republike Srpske 57,6 posto BDP-a, a da više od 85 posto tog duga prave upravo javne institucije. Da bismo zaboravili ono što je možda i najaktuelnije – da je Trumpova inauguracija protekla uz tri stotine metara odmaknutu Željku Cvijanović, premijerku Republike Srpske čije je Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju u prethodnih pet godina u lobiranje uložilo 20 miliona KM, koje su najviše otišle u Predstavništvo u Washingtonu.

A kad je već riječ o Americi, svakako je bitno da se ne prisjetimo kakvo je odobravanje Milorada Dodika i SNSD-a uživalo smjenjivanje Nikole Poplašena, finansiranje Nezavisnih novina i SNSD-a novcem Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) i sankcionisanje nekoliko desetina zvaničnika Srpske demokratske stranke.

Da, ne bismo bilo zabrinuti što je ukupni javni dug Republike Srpske 57,6 posto BDP-a, a da više od 85 posto tog duga prave upravo javne institucije. Da bismo zaboravili ono što je možda i najaktuelnije – da je Trumpova inauguracija protekla uz tri stotine metara odmaknutu Željku Cvijanović, premijerku Republike Srpske čije je Ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju u prethodnih pet godina u lobiranje uložilo 20 miliona KM, koje su najviše otišle u Predstavništvo u Washingtonu
Bivajući mimo tema ekonomije, tržišta, zakona o radu i javnoj upravi, strategija i reformi, medijski fokus je i ovih dana podletio pod prepredanje (en. spin) i pokazao svu rugobu rada u kvaziinteresu javnosti. I to izbjegavajući da u informacije i podatke koje posjeduju i koje će predstaviti javnosti učitaju kontekst – što je jedina suštinska uloga masovnih medija u eri globalne svedostupnosti informacija i podataka. Pod pretpostavkom da neko još uvijek prati sadržaj masovnih medija da do konteksta i spoznaje ne bi morao dolaziti sam – što je, opet, osnovna funkcija masovnih medija otkad postoje.

Prvi mjesec 2017. godine, skupa sa Danom Republike i vojnim (a ne počasnim!) jedinicama Oružanih snaga koje raportiraju po Banjaluci i sankcijama SAD-a, na sekvence je i do tančina ogolio sve boljke bh. društva – odbrambeni mehanizam komunikacije i osnovnu medijsku, političku i administrativnu nepismenost.

Kad bismo uočili istinu, sigurno bi nas boljela

Šta bi drugo, uopšte, i mogao pokazati prostor u kome jedan zvaničnik – u našem slučaju predsjednik entiteta – javno zatraži od ministra vanjskih poslova države da ambasadoricu druge države koja mu je uvela sankcije proglasi personom non grata, na što mu taj ministar jednako javno odgovori da sačeka sutra, jer je na putu, a ima “nekih novih momenata”? Iz ovog slijeda lišenog kiča političkog komuniciranja, mogu se postaviti nekontekstualna i interkontekstualna pitanja.

Preciznije, bez ikakvog konteksta, mogli bismo se pitati kako jedan zvaničnik može s drugim zvaničnikom o tako bitnim stvarima komunicirati posredstvom medija, pritom tražiti nešto što onaj od koga se traži ne može da uradi i za što ne postoji bilo kakav realan osnov.

Kontekstualizovan, cijeli slučaj izgleda dramatično drugačije, i stvara jezu spoznajom o ličnom i političkom nivou. I postavlja pitanja: kako bilo koji zvaničnik može – javno ili privatno – tražiti odmazdu? Zna li zvaničnik Republike Srpske, koji se trudi da obezbijedi što bolju političku situaciju Republike Srpske, “uvažavajući poziciju Bosne i Hercegovine”, šta uopšte znači proglasiti bilo kog zvaničnika personom non grata, čemu to vodi, i ko ima nadležnosti da to učini?

Kontekstualizovan, cijeli slučaj izgleda dramatično drugačije, i stvara jezu spoznajom o ličnom i političkom nivou. I postavlja pitanja: kako bilo koji zvaničnik može – javno ili privatno – tražiti odmazdu? Zna li zvaničnik Republike Srpske, koji se trudi da obezbijedi što bolju političku situaciju Republike Srpske, “uvažavajući poziciju Bosne i Hercegovine”, šta uopšte znači proglasiti bilo kog zvaničnika personom non grata, čemu to vodi, i ko ima nadležnosti da to učini?
Kontekst je neumoljiv, i nikad nije jednostran, pa tako postavlja i pitanje zašto se na ove i ovakve sankcije odlučuju SAD, a ne BiH ili Srbija? Šta one realno i objektivno znače za sankcionisanog Dodika, i hoće li ispuniti svoju osnovnu misiju – da ga odmaknu s puta negiranja institucija i zakona BiH?

Zbog svojih dometa i realnih reperkusija ove će sankcije ostati upamćene kao jedne od rijetkih koje su više odgovarale sankcionisamom, nego onom dobru zbog čijeg je nepoštovanja sankcionisam. Sviđalo se to nama ili ne – ovaj potez Washingtona stigao Dodiku kao preporučen, jer neće biti prekretnica Dodikove politike negiranja institucija i zakona Bosne i Hercegovine. Najviše zbog toga, kako kaže prof. Dr. Miodrag Živanović, “što bi Bosna i Hercegovina trebalo da počne da kažnjava one koji je ne poštuju, a ne da to radi neko drugi”.

Mogla bi, međutim – da u BiH postoji realna politička vještina i hrabrost – ova  poruka Washingtona biti znak da će SAD biti na strani onih koji BiH vode ka Evropskoj uniji, a opet imaju želju za promjenu političkog i državnog poretka. Ukoliko postoji neko ko će da je čuje. Kao što je Dodik čuo Vučićevu poruku da Srbiji ne pada na pamet da uvodi sankcije Dodiku, i da mu zamrzava imovinu. Kao što ih neće uvesti niti jedna država EU – zaključak je redovnog sastanka radne skupine diplomata država članica unije održanog 19. januara u Briselu, premda je Al Jazeerai potvrđeno da će “svi i dalje pratiti razvoj događaja u RS”.

Nepodnošljiva lakoća zaborava i nesnalaženja

Najpreciznije i najtačnije, najveći gaf napravio je, ipak, šef bh. diplomatije, ministar vanjskih poslova Igor Crnadak, kada je na ovaj “suludi” i “nerealni” javni Dodikov zahtjev odgovorio – doduše u prvi mah: “Sačekajte sutra, ima nekih novih momenata.” Da bi sutradan shvatio i objelodanio da je Dodikov zahtjev nerealan, i da su ga njegovi politički savjetnici trebali obavijestiti da je to nadležnost Predsjedništva BiH, a ne Ministarstva vanjskih poslova.

Zdravko Krsmanović
Rekao je, doduše, Crnadak i neke jasne stvari: da se sankcije odnose samo na Dodika i da su rezultat njegovog ličnog odnosa sa američkom administracijom, “sa kojom on igra dugogodišnju igru živaca”, da Dodik ovim želi Srpsku da uvede u izolaciju. Objasnio mu je i da je sankcije uveo State Department, a ne Američka ambasada u Sarajevu (!?). I da će Ministarstvo vanjskih poslova BiH nastaviti saradnju sa predstavnicima SAD-a u Washingtonu i Sarajevu, jer SAD nisu neprijatelj “ni srpskom narodu, ni Republici Srpskoj, niti bilo kome u BiH”.

Ali prekasno i – još problematičnije – nakon ogovora da će se obratiti sutra, “jer postoje neki novi momenti”. Kad bismo i pokušali da ignorišemo osobine i bitnost diplomatskih odnosa s javnošću, onda bi i u domenu javnog komuniciranja bilo neizmjerno bitno da određena poruka stigne odmah i jasno. Ovako, jedino je jasno da šefu diplomatije Crnatku treba čitav dan da se uputi šta mu je činiti, da bi nakon toga saopštio ono što je trebalo da bude jedini lid i jedina vijest o sankcijama, i što je trebalo da urade mediji.

Taj neumoljivi nedostatak konteksta, pored svih svojih očiglednih grešaka – donio je i jednu skoro pa radosnu novost – da opozicija u Republici Srpskoj zaista postoji i o nečemu zaista i razmišlja. Skoro pa radosnu, jer se pokazalo da razmišlja o onome što im Dodik ponudi i kreira.

Vukota Govedarica
Ambasadorica Maureen Cormack




Tako je Vukota Govedarica, predsjednik SDS-a, za Vijesti.ba izjavio kako “Cormack može biti persona non grata samo u Dodikovoj kući”. Zdravko Krsmanović, potpredsjednik NDP-a, rekao je da su “ove sankcije jasno opredjeljenje SAD-a prema Dodiku i njegovoj politici”. Obojica ulijevajući nadu Republici Srpskoj da zbog ovih sankcija neće ispaštati nijedan njen građanin, niti Republika Srpska. Obojica pokazujući da se, osim medija, nasukala i opozicija, po ko zna koji put uplićući se u Dodikov politički spin. Koji će se, zasigurno, sve češće i lakše razvijati zbog vjerovanja da je najveća prednost izvještavanja o dnevno-političkim pitanjima ili dnevno-političkog angažmana političara, to što sram traje kratko. Ako ga uopšte više i ima.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*