Merlin Monro, simbol ljepote, sinonim za idealne tjelesne proporcije, željela je glumiti lik Grušenjke iz djela Braće Karamazov, autora Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. To joj, naravno, nikada nije bilo omogućeno. Kroz svoju karijeru oduvijek je igrala uloge simpatične, vrckave, nasmijane plavuše, čija je sama pojava bila dovoljna. Iako izuetno načitana, talentirana i osviještena, Merlin nikada nije u potpunosti ostvarila sve svoje potecijala, a imala ih je mnogo.

Psiho-marketinški trik

Iza uspješne modne propagande stoji patrijarhalna mašinerija koja makijavelistički koristi ženu kao objekat i komad mesa koji treba da učini neku ponudu privlačnom, ili da posluži kao primjer društveno prihvatljivih i traženih tjelesnih proporcija. Ono što se događa s druge strane ekrana predstavlja konzumerističku reakciju gdje se udara, ili na niske strasti i nagone kod muškaraca, ili na osjećaj nezadovoljstva i nesigurnosti kod žena. Pored svega nemoguće je ne zapitati se šta radi žena u vešu pored poršea ako muškarci uporno tvrde da su žene loši vozači?

“Između žena više ne postoji solidarnost, pod utjecajem tog raskola između žena koje su se odazvale društvenom discipliniranju svojih tijela, i onih koje se protiv toga bune. Tako se ženski identeti stvaraju na principu povinovanja društvenim normama – dotjerane ženstvene žene, i žena koje se bune protiv tih istih normi – i iz protesta odbijaju da imaju bilo kakve veze sa ritualima uljepšavanja”

“Marketing modne industrije počiva na psihološkim teorijama ličnosti, prvenstveno psihoanalitičkim, još od oca propagande Edvarda Bernajsa. Psihološke teorije ličnosti bivaju eksploatisane na neetičan način od strane marketinških industrija. Poznavajući dublje, nesvjesne motive, strahove, ranjivosti stvara se prostor za manipulaciju ženama. Nametanjem nerealne, idealističke slike kako treba da izgleda žensko tijelo – modeli, reklame, muzička industrija – stvara se osjećaj duboke inferiornosti, nedovoljnosti vlastitim tijelom, ali i cijlekupnom ličnosti.

Ženama se nameće opsesivna preokupacija sopstvenim tijelom i neumornim usavršavanjem i to je tačka u kojoj dolazi do samoostvarujućeg proročanstva – žena i njeno tijelo je objekat kojim muški princip trguje, oblikuje ga prema vlastitim perverznim fantazijama i otelotvoruje ideju da žena nije sposobna da bude dobra politička liderka, profesorka, hirurškinja, jer ne posjeduje sposobnosti za takve poslove. Njena preokupacija je tijelo kojim se manipuliše kroz nametanje njegovog savršenog imaga te njegove upotrebe u konzumerističke svrhe,” objašnjava Ognjen Pjano, apsolvent na Katedri za psihologiju.

Ne dirajte mi bore

Na jednom od snimanja, Anna Magnani upozorila je šminkera da joj nipošto ne sakriva bore, rekavši kako je u njima sadržan njen život. Danas jedan od sličnih primjera odupiranja utjecaju modnom marketingu predstavlja primjer hrabre Ališe Kiz koja se odlučila na privatni i javni život bez šminke. Ališa je na društvenim  mrežama izjavila da ne želi više da se “pokriva” šminkom, te da je pored estetske faze u životu koju prolazi većina ljudi jako bitno da se otkrivaju i neki drugi aspekti ličnosti kao što su emotivni i duhovni.

Iako su mnogi doživjeli ovaj Ališin smjeli čin kao borbu protiv kozmetičke industrije, činjenica je da je ovo prvenstveno borba protiv društveno nametnutih tijelesnih standarda za žene, odnosno borba za slobodu odnosa prema vlastitiom izgledu, što nužno ne isključuje kozmetičku industriju.

Ženama se nameće opsesivna preokupacija sopstvenim tijelom i neumornim usavršavanjem i to je tačka u kojoj dolazi do samoostvarujućeg proročanstva – žena i njeno tijelo je objekat kojim muški princip trguje, oblikuje ga prema vlastitim perverznim fantazijama i otelotvoruje ideju da žena nije sposobna da bude dobra politička liderka, profesorka, hirurškinja, jer ne posjeduje sposobnosti za takve poslove

“Između žena više ne postoji solidarnost, pod utjecajem tog raskola između žena koje su se odazvale društvenom discipliniranju svojih tijela, i onih koje se protiv toga bune. Tako se ženski identeti stvaraju na principu povinovanja društvenim normama – dotjerane ženstvene žene, i žena koje se bune protiv tih istih normi – i iz protesta odbijaju da imaju bilo kakve veze sa ritualima uljepšavanja. Gotovo da je nemoguće, u javnom diskursu, zamišljanje žene koja bi bila cjelovita individua, jer kao da je potreban neki getoizirani subkulturni identitet, da bi pružio ženama osjećaj slobode. Jedan takav primjer egzotizacije ženskog je i Doveova reklama u kojoj su prikazane ’prave’ žene, koje imaju obline i višak kila. Ta reklama, koliko god se činila začudna i inkluzivna, propustila je da uključi i ženska tijela bez oblina, koja su isto tako ’realna’”, kaže Jadranka Ćuzulan feministica.
                                                                                                   ***
U konačnici, Merlin Monro ostaće zapamćena kao vrckava plavuša, uvijek nasmijana i koketna, a nikako kao žena koja je voljela Dostojevskog, psihoanalizu i glumu. To negdje i sadrži poentu ove borbe koja ustaje protiv seksualiziranja, objektivizacije i patroniziranja žena.