Ključne reforme u Bosni i Hercegovini su realizirali (ili realiziraju) najjači, pa su tako SAD “zadužene” za reformu odbrane, pravosuđa i obavještajne službe. Po mnogima je upravo reforma odbrane najbolje provedena reforma u BiH, ali odmah iza toga je sigurno formiranje (i kontrola) Obavještajno-sigurnosne agencije, dok je, nažalost, pravosuđe, nakon prvobitnog zamaha koji je uslijedio poslije posljednje velike reforme počelo pucati po svim šavovima.
 
Fakturisanje političkim protivnicima
 
Sud i Tužiteljstvo BiH su mezimčad međunarodne zajednice, kao najilustrativniji primjer uspješne reforme pravosuđa, no, već duže vrijeme ozbiljni skandali potresaju prevashodno Tužiteljstvo BiH, a uz to su izostali rezultati u oblastima zbog kojih je ovo Tužiteljstvo i formirano: borba protiv korupcije, organiziranog kriminala i procesuiranje složenih predmeta ratnih zločina. Istovremeno, sve je očigledniji uticaj domaćih politika na dešavanja u pravosuđu, ali i činjenica da taj uticaj nije u tolikoj mjeri izražen kada je u pitanju funkcioniranje Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH. Da li politički uticaji pronalaze “plodno tlo” samo u osobama koje rukovode pravosuđem, ili je, možda, američki uticaj jači u Oružanim snagama BiH i OSA-i (što bi bilo u skladu s politikom koju SAD-a, ali i Evropska unija, provode zadnjih godina na Balkanu, stavljajući mir i sigurnost iznad prava i pravde) nego u pravosuđu? Kad govorimo o američkom uticaju u ovim institucija, to se prevashodno odnosi na kontrolu poštivanja zakona, primjenu profesionalnih kodeksa, ali i uticaj pri izboru rukovodećih kadrova.

Dosadašnje procesuiranje pojedinaca, moćnika iz političkih elita u BiH, uvijek se “fakturisalo” političkim protivnicima, ili se za to optuživala međunarodna zajednica. Nažalost, argumente za ovo su pojedincima skoro u pravilu davali postupci koji su završavali bez osuđujućih presuda, odnosno oslobađajućim presudama

Bosanskohercegovačke političke elite nisu ništa manje, ili više, imune na pokušaje uticaja na rad pravosuđa od drugih političkih elita, uključujući i političke elite država Evropske unije ili SAD-a, dakle država koje odlikuju demokratski sistemi. Podsjetimo samo na izbor oko sudije Vrhovnog suda u SAD-u a koji je mjesecima prije samih izbora bio jedna od ključnih tema kad se govorilo o tome ko će biti novi predsjednik. Pravosuđe se uvijek testira na spremnosti donošenja velikih odluka, odnosno procesuiranja najjačih pojedinaca iz vladajućih političkih elita.
 
Dosadašnje procesuiranje pojedinaca, moćnika iz političkih elita u BiH, uvijek se “fakturisalo” političkim protivnicima, ili se za to optuživala međunarodna zajednica. Nažalost, argumente za ovo su pojedincima skoro, u pravilu, davali i postupci koji su završavali bez osuđujućih presuda, odnosno oslobađajućim presudama. Primjera je bezbroj.
 

U jednom od posljednjih intervjua Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva BiH (bio optužen za nesavjestan rad u službi dok je bio premijer Vlade Republike Srpske, slučaj Srpske šume), istakao je da je na njegov krivični proces “uticala međunarodna zajednica”. Hapšenje i procesuiranje Fahrudina Radončića fakturisano je SDA, ili jednom dijelu SDA, dok je, na primjer, za procesuiranje Dragana Čovića i Ante Jelavića (Hercegovačka banka) “kriva”, opet, međunarodna zajednica. Spomenimo i nedavno hapšenje deset pripadnika HVO-a, osumnjičenih za ratni zločin, koje je pripisano Bošnjacima.
 
Milorad Dodik već deceniju najavljuje da ga međunarodna zajednica želi procesuirati, a od zadnjih općih izbora za to optužuje i opoziciju, pogotovo nakon što je Savez za promjene ušao u državnu vlast, zahvaljujući čemu su dobili pozicije direktora SIPA-e i ministra sigurnosti. Međutim, podsjetimo da su i ranije, a nakon propalih pokušaja da procesuiraju političke lidere, upravo Dodik i Čović pokrenuli inicijativu da politika bira tužitelje i sudije (nakon što su usljed političkih pritisaka iz BiH ispraćene međunarodne sudije i tužitelji), što nije ništa drugo nego pokušaj da se sve podijeli na tri, te da se tako napravi balans u uticajima na rad pravosuđa, a što bi prioritetno zaštitilo političke elite.
 
Odlasci glavnih tužitelja
 
Prijevremenu smjenu svih glavnih tužitelja Tužiteljstva BiH inicirali su stranci. Marinko Jurčević, Miodrag Barašin i Goran Salihović otišli su (kao što su i došli) uz aminovanje SAD, no, njihovi odlasci u suštini su rezultat nepoštivanja zakona i uvlačenja u političke igre. Goran Salihović je, po svemu sudeći, postao uzor kolegama na nižim nivoima, ali ne po istinskim rezultatima, nego po hvalisanju po medijima i saopćenjima kojima se obrušavao na bilo kakvu vrstu kritike. Još uvijek pamtimo fantomski kolegij Tužiteljstva BiH koji nikada nije suštinski postojao, a kojim se Salihović “pokrivao” u svom neradu, “ratu” sa političarima, pa čak i OSCE-om. Skoro je nevjerovatno sa kolikim procentima i prebačajima normi (od 120 do 200 odsto) se isticalo državno Tužiteljstvo pod dirigentskom palicom Gorana Salihovića. Prebačaji tih imaginarnih normi bili su poznati samo Salihoviću i aparatčićima koji su ih pravili.

Treba li podsjećati na hvalospjeve Salihovića kako je Tužiteljstvo BiH uspješnije od ninberških tužitelja, iako je Državna strategija o procesuiranju ratnih zločinaca potpuno propala, a većina optužnica Tužiteljstva BiH za ratne zločine postale predmet međunarodnog izučavanja kako ne treba raditi kada se podižu optužnice za najteža krivična djela, kao što su zločin protiv čovječnosti. Goran Salihović je, na kraju, postao žrtva sopstvenog medijskog predstavljanja, a oni koji su ga okruživali, koje je doveo za vrijeme svog mandata i koji su mu bili kojekakvi savjetnici i suradnici (uključujući i političke), sad su mu najveći protivnici. Mada, veoma su nejasne zakonske okolnosti kojima se Salihović rukovodio pri imenovanju najbližih suradnika od kojih je većina nezakonski dobijala imenovanja i postavljenja.

Prijevremenu smjenu svih glavnih tužitelja Tužiteljstva BiH inicirali su stranci. Marinko Jurčević, Miodrag Barašin i Goran Salihović otišli su (kao što su i došli) uz aminovanje SAD, no, njihovi odlasci u suštini su proizvod nepoštivanja zakona i uvlačenja u političke igre. Uz izostanak rezultata

Salihoviću se sad na teret stavlja klasična politička muljaža i to sa svim političkim opcijama (za koje je procjenio da ga mogu podržati, odnosno pomoći mu za dalje napredovanje do pozicije – predsjednika Suda BiH), od Dragan Čovića, preko Fahrudina Radončića, Nikole Špirića i Milana Tegeltije, do priče oko odbacivanja prijave protiv Šefika Džaferovića, visokopozicioniranog dužnosnika SDA. Podsjetimo, u transkriptima razgovora koji su objavljeni, novinar Mate Đaković je Milorada Dodika informirao kako je “završio sa glavnim” Salihovićem oko “Bobar Banke”, te da će i “u Pavloviću biti u redu”, a “obećano mi je i da će zatvoriti istragu u predmetu zlato”.

Ima još svega i svačega vezanog za Salihovića, zabilježenog u transkriptima, gdje se, navodno, spominju i neki drugi slučajevi velikog kriminala, koji se također dovode u vezu sa određenim politikama u BiH. A šta je sa nekim predmetima kao što je Pandora? Barašina je “slomio” slučaj Dodik koji je nakon toga na volšeban način završen, iako je to bio jedan od najbolje dokumentiranih slučajeva korupcije visokih zvaničnika, a Jurčevic je bio umislio da s pozicije glavnog tužitelja može provoditi politiku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kao što je, svojevremeno, Goran Zubac, presuđeni direktor OSA-e, mislio da u Sarajevu može kršiti zakon i raditi po nalozima Dodika i Beograda. Zamka za sve nosioce pravosudnih funkcija, posebno vodeće tužitelje na bilo kojem nivou, je vezivanje za bilo koju politiku ili interesne lobije, ma koje provenijencije oni bili.
 
Sarajevski obračuni

Dodik je u posljednih 10 godina uspostavio svoj sistem u Republici Srpskoj – u kome suvereno vlada od politike, preko sigurnosti, do pravosuđa, ali nije uspio nametnuti svoju kontrolu na državnom nivou zbog čega i nije siguran, pogotovo imajući u vidu mnogobrojne istrage, kao što su i slučajevi Pavlović i Bobar banke. Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, i Perica Stanić, direktor SIPA-e, prave pritiske na državno pravosuđe kako bi se Dodik (napokon) procesuirao. I nije da nema za šta, i da ova dvojica visokih dužnosnika (iz opozicije RS-a) nisu u pravu. Međutim, i ako je sve ovo poznato (i opravdano) nije jasno otkud Dragan Mektić na press konferenciji u Tužiteljstvu Kantona Sarajevo. Procesuira li ovo Tužiteljstvo kriminal i korupciju na državnom nivou, pa time, možda, i Milorada Dodika?
 

“Neophodnost daljeg unaprijeđenja odnosa tužiteljstava svih nivoa s policijskim agencijama i sigurnosnim institucijama na planu najoptimalnijeg servisiranja njihovih potreba, a sve radi što efikasnijeg djelovanja i procesuiranja krivičnih djela”, kako je saopćeno na press konferenciji Mektića i Dalide Burzić, glavne sarajevske kantonalne tužiteljice, svakako je dobra vijest i za pozdraviti, no, ne može se oteti dojmu da su ovom konferencijom poslate i neke druge poruke, i da se ministar Mektić (nepotrebno) uvukao u neke “sarajevske” obračune, kojima se već mjesecima bave i mediji i ozbiljne institucije.
 
S druge strane, kad se govori o ozbiljnim igračima na državnom nivou, čini se da Milorad Dodik ključni uticaj na pravosuđe ima preko Milana Tegeltije, kao prvog čovjeka Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, no čak ni neko s te pozicije (odakle, neosporno, ima veliki uticaj) ne može kontrolirati baš sve tužitelje i sudije. Nezvanično, klub bošnjačkih parlamentaraca u Parlamentarnioj skupštini BiH, sprema se ovih dana da pošalje “otvoreno” pismo VSTV-u. Ipak, neki “nevidljivi pipci” su uspjeli da Mektić bude pozvan u Tužiteljstvo BiH zbog “sumnji da je vršio pritisak na direktora IDDEEA-e”: “Prije neki dan me pozvala jedna tužiteljka iz Tužilaštva BiH i kada sam došao rekla mi je: ’Ja vas, gospodine Mektiću, moram saslušati u svojstvu osumnjičnog. Vi ste na 53. sjednici Savjeta ministara diskutovali o tenderu, koji je Agencija za identifikaciona dokumenta raspisala za izgradnju objekta za smještaj te agencije u Banjaluci’.”
 

S druge strane, kad se govori o ozbiljnim igračima na državnom nivou, čini se da Milorad Dodik ključni uticaj na pravosuđe ima preko Milana Tegeltije, kao prvog čovjeka Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, no čak ni neko s te pozicije (odakle, neosporno, ima veliki uticaj) ne može kontrolirati baš sve tužitelje i sudije

Danas više nego ikada postaje jasno da svi nivoi pravosuđa, od kantonalnih, okružnih, preko entitetskih, do državnih, čine sistem spojenih posuda. No, nažalost, ne radi se o uvezanom sistemu pravosuđa, što je normalno svugdje u svijetu, nego se radi o uvezanom sistemu politika koji se realizira preko pravosuđa. Proces u Stocu, gdje Hrvati dominiraju, pokrenut je nakon incidenta tokom lokalnih izbora, protiv Salmira Kaplana i drugih, ali ne protiv bilo kojeg Hrvata. Proces protiv Alije Delimustafića i drugih realiziran u Istočnom Sarajevu, pokrenut je iz Sarajeva uz najčešće komentare kako se radi o “čovjeku bliskom SDA”, što je komentirao i predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, uz opasku da je i Fikret Abdić bio član SDA, pa je presuđen kao zločinac.

Stranke i njihovi ljudi
 
U pravilu, sve stranke, bez izuzetaka, “stajale” su iza osumnjičenih, ili optuženih članova, počevši od osumnjičenih za ratni zločin do korupcije i organiziranog kriminala. I uvijek je to bilo neko “pakovanje” za koje je kriv neko drugi. Čini se da ne postoji niti jedno važnije ime bh. politike, koje se sumnjičilo za nešto, a da iz njega automatski (bez ikakvih provjera i ne uvažavajući nikakve argumente) nisu stale stranke. Počevši od Mirka Šarovića, Dragana Čovića, braće Lijanović, Mladena Ivanića, Milorada Dodika, Šemsudina Mehmedovića, Sakiba Mahmuljina, Šefika Džaferovića, Ante Jelavića, Borislava Paravca, Nikole Špirića... Bit će zanimljivo vidjeti da li će SDA stati iza svojih članova, odnosno nakon sumnjičenja Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo, da su tri visoka dužnosnika SDA “počinili krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela” – Asim Sarajlić, potpredsjednik SDA, Mirsad Kukić, potpredsjednik SDA, i Amir Zukić, generalni sekretar SDA. Posebno nakon što su osumnjičeni iz ovog slučaja, Safet Bibić, Esed Džananović, Ramiz Karavdić, te Senad i Nedžad Trako, odlukom suda (uz obrazloženje da nema dokaza za teška krivična djela, kako su prenijeli mediji) pušteni iz pritvora i to dva dana prije isteka produženja, iako je Kantonalno tužiteljstvo tražilo produženje pritvora.
 
Istraga protiv trojice visokih zvaničnika SDA pokrenuta je u okviru predmeta Bosna, i na teret im se stavlja da su organizirali i koordinirali grupom koja je vršila nezakonita zapošljavanja u javnim preduzećima u Federaciji BiH. Proširenje istrage, naredbom iz septembra, a kojom su obuhvaćena tri visoka dužnosnika SDA, dovodi se u vezu i sa (trenutnim) političkim odnosima unutar vladajuće koalicije.
 

Čini se da ne postoji niti jedno važnije ime bh. politike, koje se sumnjičilo za nešto, a da iz njega automatski (bez ikakvih provjera i ne uvažavajući nikakve argumente) nisu stale stranke. Počevši od Mirka Šarovića, Dragana Čovića, braće Lijanović, Mladena Ivanića, Milorada Dodika, Šemsudina Mehmedovića, Sakiba Mahmuljina, Šefika Džaferovića, Ante Jelavića, Borislava Paravca, Nikole Špirića...

Kantonalno tužiteljstvo iz Sarajeva javnost redovno obavještava o svojim uspjesima i velikim istragama koje vodi (o čemu smo slušali čak i pred američkim Senatom kad je prvi čovjek OSCE-a u BiH pohvalno govorio o njihovom radu). Glavna tužiteljica je, kao nekad Goran Salihović, postala medijska zvijezda u prezentaciji uspješnosti rezultata rada Tužiteljstva koje predstavlja, a Kantonalno tužiteljstvo Sarajevo je došlo u prvi medijski plan. Vjerojatno je  Kantonalno tužiteljstvo nakon smjene Vahida Ćosića, policijskog komesara, izvojevalo Pirovu pobjedu, ali ovim je preuzelo i svu odgovornost za buduće sigurnosno stanje u Kantonu Sarajevo. Vrijeme, odnosno pravosnažne presude, pokazat će koliki je zaista stepen uspješnosti jednog od deset kantonalnih tužiteljstava.

Neki tumače često medijsko pojavljivanje glavne kantonalne tužiteljice i kroz njenu kandidaturu za predsjednicu Suda BiH, s toga ne čudi što se i posljednji slučaj istrage protiv tri dužnosnika SDA u pravosudnim kuloarima ne veže samo za odnose unutar vladajuće političke koalicije, a što poziciju Kantonalnog tužiteljsva i glavne tužiteljice čine još delikatnijom. Tužiteljstvo KS uživa podršku kantonalnih vlasti (i šire), što je dobro, ali istovremeno i velika obaveza i odgovornost, imajući u vidu niz velikih započetih istraga i procesa na najvišem nivou. Jer, već se u pravosudnim kuloarima govori i o tome kako se kod nekih sudija kantonalnog i općinskog suda stvara pritisak, čak i strah, zbog medija i podrške međunarodne zajednice, da odbace neke predmete Tužiteljstva KS, iako, navodno, nema dovoljno dokaza za određivanje pritvora u nekim slučajevima. Goran Salihović je uklonjen na vrhuncu snage, kada se već vidio na poziciji predsjednika Suda BiH, kad je smatrao da može manipulirati krivičnim predmetima, i kad je mislio da je uspio osigurati potrebnu političku podršku, ne samo domaćih političara, nego i pojedinaca iz međunarodne zajednice.
 

Vjerojatno je  Kantonalno tužiteljstvo nakon smjene Vahida Ćosića, policijskog komesara, izvojevalo Pirovu pobjedu, ali ovim je preuzelo i svu odgovornost za buduće sigurnosno stanje u Kantonu Sarajevo. Vrijeme, odnosno pravosnažne presude, pokazat će koliki je zaista stepen uspješnosti jednog od deset kantonalnih tužiteljstava

Strukturalni dijalog o reformi pravosuđa (također pokrenut iz političkih razloga, a pod pritiskom Milorada Dodika) propao je iako su ga vodili predstavnici Evropske komisije. Nedavno je ponovo u Banja Luci bio sastanak u vezi strukturalnog dijaloga, ali je, očito, neophodno da se uz predstavnike EU pod hitno uključe i američki, koji su, uostalom, bili aktivni u reformi pravosuđa. Praksa pokazuje da je ključan odabir ljudi na rukovodeće pozicije. Uskoro će se birati predsjednik Suda BiH. U BiH već duže gledamo agoniju pravosuđa, koja je počela i prije Dodikove i Čovićeve inicijative o izboru sudija i tužitelja, a čemu su dobrim dijelom doprinjeli i sami sudije i tužitelji, odnosno pojedinci koji su proteklih godina bili na rukovodnim funkcijama.
 
Jasno je, na žalost, da je pravosuđe podjeljeno i danas se sve više govori da političari kontroliraju ne samo tužitelje, nego kompletne sisteme pravosuđa. Reforma pravosuđa počiva na poštivanju zakona i na kvalitetnom odabiru prvih osoba i neprihvatljivo je da su bh. sudije i tužitelji medijske zvijezde po bilo kojem osnovu, pogotovo kad iza njih ne stoje rezultati. Pravosuđe se mora, i treba vratiti u okvir koji nije nepoznat, a rukovodne pozicije treba povjeriti onima koji nisu pokazali nikakavu političku, niti bilo kakvu drugu popustljivost u svom radu.