Previše optimizma, premalo glasača

: Paulina Janusz

Nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora Paulina Janusz aktivno je pratila dešavanja vezana za Srebrenicu, a tokom predizborne kampanje i u vrijeme izbora bila je u izbornom štabu Ćamila Durakovića, nakon čega iz prve ruke piše o događajima koji su doveli do poraza Bošnjaka u Srebrenici, kao i da li su i koliko tome doprinijeli Ćamil Duraković, Sadik Ahmetović, Dževad Mahmutović, i drugi akteri zaduženi za „odbranu Srebrenice“
Svako ko je posjetio Srebrenicu u prijepodnevnim satima 7. oktobra 2012. godine, a onda 2. oktobra 2016. razliku je vidio već na prvi pogled: 2012. godine ulice su bile krcate glasačima pristiglim iz Federacije BiH, a četiri godine kasnije, osim nekoliko privatnih vozila – i to uglavnom sa registracijskim tablicama Srbije – u gradu ste mogli naići gotovo isključivo na novinare.

Drugog oktobra 2016. godine u ovom malom podrinjskom gradiću maltene je bilo opipiljivo jasno ono što će nekoliko dana kasnije postati jasno i kompletnoj bh. javnosti, a što je krajem avgusta, odmah nakon zatvaranja Centralnog biračkog spiska, bilo jasno i svakom iole razumnom učesniku predizborne kampanje probosanskih stranaka: šanse da Ćamil Duraković zadrži poziciju načelnika opštine bile su samo teoretske. Sveprisutno samopouzdanje bošnjačkih političara bilo je u najboljem slučaju izraz naivnosti, a u najgorem laži.

Iako su brojni Srebreničani do kraja vjerovali u to da će Durakovića spasiti “tajni dogovor Dodika i Izetbegovića”, diplomatska “intervencija Amerike”, ili, barem “vješto izvedena izborna krađa”, razliku od više od 1.700 glasača u korist Srba, koju je pokazao birački spisak, nije bilo moguće nadoknaditi.

Drugog oktobra 2016. godine Srebrenica je pala – drugi put.

Neželjeni kandidat

Panika među Bošnjacima počela je tek 26. oktobra, kad je u Srebrenici održan predizborni skup Koalicije SDA-SBB-SBiH. Neupućenim posmatračima atmosfera se tada mogla činiti opuštenom, no nimalo slučajno odmah sutradan počeli su redovni sastanci predstavnika stranaka koje podržavaju Ćamila Durakovića, a bošnjački kandidat za načelnika dobio je u Avazu titulu “Ličnost dana”, iako ga je taj isti Avaz mjesecima do tada potpuno ignorisao.

Svijest o nadolazećem porazu došla je prekasno da bi se nadoknadio period spletaka, podmetanja, nerada, a ponekad čak i otvorenog animoziteta prema Durakoviću i Srebrenici uopšte. One malo zaboravnije moramo podsjetiti da na početku SDA nije željela da Ćamil Duraković bude kandidat za načelnika Srebrenice, jer se tokom svog mandata nije proslavio “kooperativnošću”, a i medijska pažnja koju je na svakom koraku privlačio, mnogima u Stranci jednostavno je “išla na živce”.

Centralni predizborni skup
Jedan od glavnih argumenata antidurakovićevog bloka unutar SDA bila je njegova (navodna) bliskost sa srbijanskim rukovodstvom, odnosno sa Aleksandrom Vučićem. Na sjednicama Kolegija SDA, na kojima je bilo riječi o njegovoj kandidaturi, otvoreno su iznošeni argumenti o tome da je Duraković “Vlah”, te da zbog toga ne može da reprezentatuje srebreničke Bošnjake. Do kraja se Durakoviću zamjeralo i to što je podržao doktora srpske nacionalnosti za direktora Doma zdravlja u Srebrenici, čime je, navodno, “izgubio u narodu”, a bilo je i priče o tome kako je “njegov brat oženjen Srpkinjom”.

Optužbe su ponekad poprimale i groteskne oblike, pa je tako Dževad Mahmutović, savjetnik Bakira Izetbegovića u Predsjedništvu BiH, i jedan od glavnih zagovarača, uz Edina Ramića, federalnog ministra za izbjegla i raseljena lica, da kandidat za načelnika Srebrenice bude iz SDA (za šta se već bio “začešljao” Hamdija Fejzić, predsjednik Opštinskog odbora SDA), kao svoju profilnu sliku na Facebooku 22. marta postavio ”kompromitirajuću”, zajedničku fotografiju Durakovića i Vučića sa Investiciono-razvojne konferencije “Srebrenica 2020”. Iako je fotografiju uklonio nakon nekoliko sati, ovim potezom Mahmutović je ozbiljno opteretio svoje odnose sa Durakovićem.

Nerad ili nemoć

Pritisak javnosti i drugih probosanskih stranaka bio je dovoljan argument da SDA pristane na Durakovićevu kandidaturu, nakon čega su i neki podrinjski funkcioneri počeli negirati da je ikad postojala ideja o stranačkom kandidatu. Kad je krajem marta unutar SDA napokon postignut kompromis o tome, činilo se da je period sukoba završen i da će svi krenuti u zajednički rad na odbrani Srebrenice.

Nažalost, Ćamil Duraković pao je u zaborav odmah nakon sjednice Izvršnog odbora OO SDA Srebrenica, koja je održana 1. aprila, a na kojoj je potvrđena podrška njegovoj kandidaturi. Međusobne tenzije u Podrinju su ostale, a u Regionalnoj organizaciji SDA neuvjerljivo se govorilo kako će sve biti riješeno “za Ramazan”. No, tokom Ramazana se pokazao da ni Duraković nije željan susreta sa svojim “dojučerašnjim neprijateljima”, Ramićem i Mahmutovićem, toliko da čak nije otišao na tradicionalne iftare u Bratunac i u Banja Luku, čime je samo još više produbio jaz između sebe i podrinjskih SDA-ovaca.

Nerad SDA vidljiv u toj prvoj fazi možda je, ipak, samo djelimično rezultat netrpeljivosti na liniji načelnik-SDA. Naime, sasvim opravdano ovdje možemo postaviti pitanje: koliko je SDA  zapravo jaka u Republici Srpskoj a u Podrinju pogotovo, i da li je sama Stranka, bez angažovanja, na primjer, nevladinog sektora, odnosno brojnih udruženja kako iz Srebrenice tako i van nje, kao i drugih bošnjačkih institucija, mogla iznijeti pobjedu u Srebrenici?

Upravo na ovaj problem ukazao mi je u neformalnom razgovoru jedan od članova Predsjedništva SDA još u maju ove godine, upitan zašto SDA podržava Durakovića samo na papiru. Po njemu SDA jednostavno ne može ništa da uradi jer svu svoju snagu crpi od Islamske zajednice, i za potrebe izbora koristi njenu infrastrukturu. U prilog ovome govori podatak da je predsjednik Medžlisa IZ-a Alija Tabaković dobio najviše glasova na listi SDA za Skupštinu opštine Srebrenica.

Improvizovana logistika

Tokom Ramazana u Sarajevu je već uveliko radio call centar osnovan “na kredit”, jer je SDA još uvijek oklijevala s finansijskom podrškom. Iako je Centar radio danonoćno do 19. jula registrovano je samo 1.189 birača u dijaspori, od oko 15.000 Bošnjaka Srebrenice, koliko ih prema grubim procjenama, živi u inostranstvu. Možda bi ovaj broj registrovanih i bio dovoljan Durakoviću da je call centar nastavio sa radom i da je neko objasnio tim glasačima koja je procedura glasanja. Ovako centar je prestao da radi i samo manje od 700 prijavljenih je pravilno glasalo.

Ipak, pravi amaterizam izašao je na vidjelo prilikom organizacije glasača koji žive u Federaciji BiH, a koji imaju lične karte izdate u Srebrenici. Do oko sedam dana pred glasanje nisu postojali ni spiskovi sa njihovim imenima. Tek u srijedu, u sedmici pred izbore, pokrenut je mini call centar u koji su se trebali prijavljivati zainteresovani za glasanje. SDA, koja je na sebe preuzela ovaj zadatak, pokazala je tu potpunu neozbiljnost, posebno ako se to što su radili uporedi sa srpskim strankama koje su, na primjer, već od maja započele poslove oko organizacije prevoza za sve državljane Srbije koji su željeli doći na birališta u Srebrenicu.

Tokom Ramazana u Sarajevu je već uveliko radio call centar osnovan “na kredit”, jer je SDA još uvijek oklijevala s finansijskom podrškom. Iako je Centar radio danonoćno do 19. jula registrovano je samo 1.189 birača u dijaspori, od oko 15.000 Bošnjaka Srebrenice, koliko ih prema grubim procjenama živi u inostranstvu
Na dan izbora, negdje oko 16 časova, kad je postalo jasno da Bošnjaci nemaju više koga izvesti, dok su Srbi čekali u redovima da glasaju, počeli su očajnički pozivi rodbini, prijateljima i komšijama, da se provjeri ko bi još mogao doći da glasa. I tada se pokazalo da nije postojao ni komplentan spisak srebreničkih redovnih birača, koji su na brzaka, u tim posljednim trenucima prije zatvaranja birališta, počeli ažurirati Srebreničani okupljeni u Durakovićevom štabu.

“Optimisti”


Glavni koordinator ovog “planiranog haosa” ispred SDA bio je Dževad Mahmutović, predsjednik Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje, savjetnik Bakira Izetbegovića i njegov neformalni izaslanik za Srebrenicu, ali i čovjek koji je u Izbornom štabu SDA bio zadužen za registraciju dijaspore. Činjenica je da je prije početka kampanje Mahmutović dolazio u Srebrenicu (tri puta prema njegovim riječima) da ponudi pomoć, no nije od Durakovića dobio nikakve konkretne zahtjeve.

Negdje sedam dana pred izbore, Mahmutovićeve posjete počele su se redati jedna za drugom. Glavni cilj bio je, valjda, širenje optimizma, jer teško je drugačije objasniti njegove tvrdnje o tome da se izlaznost može podići na 85 posto (neviđeno u istoriji BiH), te da na izbore može izvesti 4.500 Bošnjaka (u praksi, Bošnjaka je izašlo manje od 4.000).

Na dan izbora Mahmutović je sa svojim “optimizmom” (a neki tvrde ciljanim dezinformisanjem) otišao i korak dalje, kad je tvrdio da mu je zamjenik direktora Granične policije rekao da je stanje na graničnom prelazu Skelani “redovno”, i da je granicu do podneva prešlo tek oko 200 ljudi. Prema podacima koji su stizali u Durakovićev štab, od čovjeka koji je bio u Skelanima, u BiH je taj dan ušlo između 2.500 i 3.000 Srba iz Srbije, što se na kraju pokazalo tačnijim od Mahmutovićevih podataka, jer je očito da su u sjedište Granične policije sa graničnog prelaza išle netačne informacije.
Na dan izbora, negdje oko 16 časova, kad je postalo jasno da Bošnjaci nemaju više koga izvesti, dok su Srbi čekali u redovima da glasaju, počeli su očajnički pozivi rodbini, prijateljima i komšijama, da se provjeri ko bi još mogao doći da glasa. I tada se pokazalo da nije postojao ni komplentan spisak srebreničkih redovnih birača

Nažalost, SDA-ovih “optimista” bilo je tog 2. oktobra u Srebrenici više nego glasača. Da će sve “biti dobro”, uvjeravao je okolo i Šefket Hafizović, vječiti srebrenički savjetnik, ovaj put uhljebljen kod državne ministrice za ljudska prava i izbjeglice, Semihe Borovac. S riječima ohrabrenja na dan izbora navratio je i potpredsjednik RS-a, Ramiz Salkić, koji, inače, Durakoviću nije pružio nikakvu konkretnu podršku tokom predizborne kampanje.

Sadik Ahmetović je preko Oslobođenja, na adresu svoj stranačkog kolege, Mahmutovića, iznio niz teških optužbi o gubitku Srebrenice, a zauzvrat ga je nekoliko portala podsjetilo da je i sam u centralnom Izbornom štabu SDA bio zadužen za kooriniranje kampanje u Srebrenici. Svakako je bitno istaći da je netrpeljivost, rivalitet, pa čak i otvoreno neprijateljstvo ove dvojice SDA-ovaca u značajoj mjeri doprinjelo padu Srebrenice o čemu ćemo više u drugom dijelu.

Ohrabrujuće poruke

Neki su slali ohrabrujuće poruke, neki su, pak, ćutali. Za razliku od Adila Osmanovića, prethodnog federalnog ministra za izbjegla i raseljena lica koji je 2012. Srebrenicu pomagao i novčano i na druge načine, njegov nasljednik u ministarstvu, Edin Ramić, nakon afere “junice”, Srebrenicu je napustio. Tačnije, uradio je to 11. marta, kad je Ćamil Duraković ispred kamera sarajevskih televizija i u jeku afere o bolesnim junicama koje je Ministarstvo dodijelilo povratnicima, odbio da mu uruči Zlatnu plaketu Opštine koju je za Ramića izvojevala lokalna SDA.

Nakon toga izborna podrška Ramićevog Ministarstva preusmjerena je u Sapnu i Banoviće, a Srebrenicu Ramić nije ni posjetio, osim što je došao na komemoraciju 11. jula. I na centralni skup Koalicije SDA-SBB-SBiH, kada je u grad stigao u društvu čitave vrhuške SDA i SBB-a, s ciljem da demonstruju jedinstvo, iako su se, prema riječima pojedinih funkcionera, “podjele mogle osjetiti u zraku”. Uprkos vidljivim napetostima među stranačkim funkcionerima, predsjednik SDA Bakir Izetbegović je na skupu izjavio: “Ne smijemo dozvoliti da Srebrenica opet padne. Jedan po jedan glas, svi moraju da daju svoj doprinos. Morate da znate da smo mi uz vas, da možete računati na nas uvijek i šta god treba.”
Edin Ramić, nakon afere “junice”, Srebrenicu je napustio zauvijek. Tačnije, uradio je to 11. marta, kad je Ćamil Duraković ispred kamera sarajevskih televizija i u jeku afere o bolesnim junicama koje je Ministarstvo dodijelilo povratnicima, odbio da mu uruči Zlatnu plaketu Opštine koju je za Ramića tako galantno izvojevala lokalna SDA

Neki su ove riječi dočekali sa podsmijehom. No, upitno je da li je Izetbegović tada imao pravu sliku stanja na terenu, odnosno koliko su je deformisali “optimisti” kojima je bio okružen. U prilog tome govori i činjenica da je Izetbegović 2. oktobra, na dan izbora, svako malo zvao članove Stranke prisutne u Durakovićevom štabu, koji su ga uprkos lošim informacijama koje su stizale, a nekad čak i po spostvenim procjenama, uvjeravali da “će biti dobro”. Koliko su nepouzdani podaci koje Izetbegović dobija iz Podrinja vidi se i ovih dana dok predsjednik SDA ponavlja očigledne i lako dokazive laži iz podrinjske kuhinje, kao što je ona o hiljadu glasova više koje Mladen Grujičić, navodno, ima u odnosu na broj glasova srpskih stranaka koje su ga podržale.

Ovdje treba napomenuti i to da je odnos Centrale SDA prema Durakoviću dugo bio hladan. Iz srebreničke perspektive bila je nepodnošljiva ćutnja Stranke prije komemoracije 11. jula, kad je organizovanu kampanju vrijeđanja prvo Durakovića, a onda i majki Srebrenice, počeo sprovoditi Beograd. Na uvrijedljive riječi Dačića, Đurića i Vulina niko tada nije reagovao, a nezainteresovanost SDA prekinuta je tek kad je Igor Crndak zabranio zaposlenicima MIP-a da učestvuje u organizaciji komemoracije. No, određene napetosti mogle su se osjetiti čak i 11. jula, ovaj put velikim djelom zbog Durakovićeve krivice, o kojoj ćemo kasnije.

Slučaj Visoko


Slika odnosa SDA prema Srebrenici ne bi bila potpuna bez “slučaja Visoko”: najdegutantnijeg pokušaja iskorištavanja genocida u lično-stranačke svrhe. Naime, polovinom avgusta Majke Srebrenice su u javnom saopštenju pozvale načelnicu Visokog, Amru Babić, da se izvini za održavanje koncerta održanog 10. jula u sklopu Visočkog ljeta. S obzirom da su majke reagovale čak 40-ak dana nakon događaja, sve je to djelovalo poprilično nejasno i neuvjerljivo. I zaista, samo par sati nakon objavljivanja, od saopštenja se ogradila  Munira Subašić. Kao njegova potpisnica kasnije je identificirana Hatidža Mehmedović.

Izborna noć
“Pozvala sam majku Hatidžu Mehmedović koja mi je rekla da je ona pisala saopćenje, jer joj je 20 osoba reklo da je to istina. Pitala sam je:  ’Draga Hatidža da li ste to provjerili, zašto niste nazvali da pitate, zašto niste pogledali na web stranici općine sta se dešavalo tih dana u Visokom. Zašto ste pristali da budete metak u cijevi kojom pojedinci iz SDA pucaju na Amru?’ Bila je zbunjena. Nije imala odgovor,” rekla je Amra Babić za agenciju Patria.

U neformalnom razgovoru jedan od predstavnika Udruženja boraca rekao mi je da je saopštenje “diktirao Amir Zukić preko telefona”. Generalni sekretar SDA time je pokušavao da pomogne svom drugu Halimu Zukiću, SDA-ovom kandidatu za načelnika Visokog, kojeg je, po jednom visokom funkcioneru Stranke “nasilno progurao za kandidata”.

Ovo nije bio kraj pritisaka na Srebrenicu u vezi Visokog. Usred izborne kampanje traženo je i od Durakovića da direktno napadne Amru Babić, iako za takav napad nije bilo nijednog razloga, zbog čega i nije došlo do toga.

Propali pregovori SDP-a


SDA nije, naravno, jedina stranka koja je stala iza Ćamila Durakovića, pa nije ni jedina čiju odgovornost treba preispitati u kontekstu njegovog poraza. Kao prvu podršku svojoj kandidaturi Duraković je dobio od SDP-a BiH. Njegov najodlučniji “advokat” još početkom godine bio je predsjednik OO SDP Srebrenica, Hakija Meholjić. U SDP-ov narativ o suživotu uklopila se prije svega priča oko Durakovićeve ostavke zbog neslaganja sa SDA, koja je u septembru prošle godine u saradnji sa SNSD-om zatražila smjenu direktora Doma zdravlja, dr. Nenada Miloševića. Iako je inicijativa u odbrani Miloševića doživjela fijasko (a sam  Duraković je izazvao nezadovoljstvo unutar srebreničkog SDP-a, jer je na kraju popustio SDA), u sjećanju Centrale SDP-a očigledno je ostala činjenica da “Bošnjak brani Srbina”, što je odgovaralo njihovoj multietničkoj viziji Srebrenice.

U sjećanju SDP-a ostao je od tada i Nenad Milošević, s kojim su u proljeće ove godine vodili pregovore oko njegove nezavisne kandidature za načelnika, pa čak i oko učlanjivanja u SDP. Ipak, brzo se pokazalo da tu nema nikakve ljubavi već samo interes: Milošević je za kandidaturu, navodno, tražio novac, a na kraju je prihvatio da vodi srebrenički PDP i tako je ušao u koaliciju srpskih stranaka koje su podržale Mladena Grujičića. Pokazalo se, dakle, da je procjena, kad je u pitanju Milošević, bila pogrešna, a mnogi su se nakon toga upitali: je li Milošević, zapravo, bio na zadatku da sazna situacijiu u probosanskom bloku?

Ćamil Duraković i Nermin Nikšić
No, SDP-ove dogodovštine sa potencijalnim drugim srpskim kandidatima ovdje nisu završile. Samo nekoliko dana prije nego što je svoju kandidaturu objelodanio Desnica Radivojević u Skelanima je boravila delegacija SDP-a, s Nerminom Nikšićem na čelu, i sastala se sa ovim bivšim ministrom platformaške vlade. Nespretnost ovog poteza samo je potakla glasine da je Radivojević podmetnut od strane Bošnjaka čime su, vjerovatno, već u startu minirani njegovi izgledi “na uspjeh u otimanju srpskih glasova”. Potpuno beskoristan za Bošnjake postao je taj “drugi srpski kandidat” nakon komemoracije u Potočarima gdje je došao u društvu Nermina Nikšića i Damira Mašića.

Kako je vrijeme odmicalo, Hakija Meholjić bio je sve više razočaran u Durakovića i zamjerao mu je pretjeranu bliskost sa SDA. Ipak ne može se reći da je SDP – za razliku od SDA - na terenu odmagao svom kandidatu, što uostalom važi i za Demokratsku frontu, stranku potpuno marginalnu u izbornom procesu.

SBB je djelovanje u Srebrenici vješto prepustio SDA i sve do, na početku pomenutog teksta od 26. septembra, Avaz je ćutao, što samo po sebi dovoljno govori o odnosu njegovog utemeljitelja, Fahrudina Radončića, naspram Ćamila Durakovića. Pitanje je da li bi se Avaz uopšte i probudio da se tog 26. septembra, pomalo uspaničeni iako još uvijek poprilično uljuljkani u sigurnost pobjede, lideri svih probosnaskih stranaka nisu sastali u Sarajevu sa Durakovićem i obećali mu “sve šta treba”. Kako tvrde učesnici tog sastanka, Duraković zapravo ništa konkretno nije ni tražio, jedino je molio za (neodređenu) podršku.

Simptomatično je da je ovo je bio prvi (i posljednji) zajednički sastanak predsjednika stranaka koje podržavaju bošnjačkog kandidata za načelnika – odražan sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci.

U nastavku: Koliko su sukobi Ahmetovića i Mahmutovića, a koliko Ćamil Duraković, doprinijeli porazu u Srebrenici?
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi