“Pojedinačnim presudama“ osuđeni su nekadašnji predsjednik RS, Radovan Karadžić, predsjednik Narodne skupštine, Momčilo Krajišnik, kao i članovi srpskog predsjedništva, ali i kompletno vojno i policijsko rukovodstvo RS-a koje je zločinima provodilo tu politiku. Kad se govori o tim “pojedinačnim presudama“ postoji jedna činjenica koje je Dodik očito itekako svjestan i koja najviše i smeta: svi presuđeni za genocid su Srbi. Uz to, predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, bio je optužen i umro je sa izrečenom međupresudom (ne dočekavši, nažalost, kraj suđenja) – odgovoran za genicid, a Srbija u vrijeme Miloševićevog režima, odgovorna je za kršenje Konvencije o genocidu.
Nakon što je Šemsudin Mehmedović objavio status na svom FB, koji su prenijeli brojni mediji, a u kome je kritično govorio o politici Evropske unije (nakon što je u javnost procurio dokument o dogovoru koji je s Dodikom navodno napravio evropski komesar za proširenje Oliver Varhely), na njega se obrušio Milorad Dodik i to ne zbog Mehmedovićevih navoda da treba pokrenuti istragu protiv zvaničnika EU koji podržavaju podjelu BiH i da ne treba pregovarati sa EU, nego zbog njegove izjave: “EU nas je na isti način prodala 1992. i isporučila genocidašima i UZP-u.“ Dodik je Mehmedoviću zaprijetio hapšenjem ukoliko dođe na teritorij Republike Srpske jer “NAS“ naziva “genocidašima“ na “bazi pojedinačnih presuda“.
Nije Mehmedović ostao dužan Dodiku, koji je navikao da na svoje uvrede, laži i napade, uglavnom ne dobija odgovor, pogotovo ne jezikom sile koji, čini se, on jedino i razumije, nego mu je ekspresno poručio: “Sutra sam u RS, tjerat ćemo se…i mi konje za trku imamo, Milorade!“ Što je rekao, Mehmedović je i uradio. A da se “naši organi“ u RS ne bi mučili da saznaju gdje je, kako je Dodik prijetio, Mehmedović se uslikao u Doboju odakle je Dodiku poslao “pozdrav“. I niko ga nije uhapsio. Njegovu objavu su prenijeli brojni mediji u regionu što je nesumnjivo šamar kakav Dodik odavno nije dobio (a nije da ga nije zaslužio), ali i ponižavanje Dodika jer mu je Mehmedović pokazao i poručio da niti je moćan kakvim se predstavlja, a niti je RS ikakva sila, pogotovo ne “država“, kako je Dodik voli predstavljati.
Kolektivna krivica
No, vratimo se na ono što je u jednoj Mehmedovićevoj rečenici uvrijedilo Dodika i izazvalo njegove prijetnje: “Šta da radimo protiv takvih. To je samo dokaz zašto je i koliko je bilo zlonamjerno kada je Inzko nametnuo zakon a nije obratio pažnju na takve mogućnosti. Imate sud u Hagu koji je presuđivao i kvalifikovao neka djela. To koriste, taj kako se zove, Šemsudin Mehmedović. On koristi da nas na bazi pojedinačnih tužbi i presuda karakteriše genocidašima, sav narod genocidan, RS genocidna tvorevina. a zakon je omogućio da radi šta hoće. Ako se negdje pojavi u RS-u i naši organi saznaju da je tu, bit će uhapšen.“
Neki “sud u Hagu“ – dva suda Ujedinjenih nacija, “neka djela“ – najteža djela koje poznaje međunarodno humanirano pravo, “taj kako se zove, Šemsudin Mehmedović“ – član Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine, pokušaj je Dodika da omalovaži međunarodne i domaće institucije, što uostalom već godinama radi, a uz to je po svojoj već ustaljenoj praksi, zamijenio teze i ustvrdio da je Mehmedović nazvao srpski narod “genocidašima“, a RS “genocidnom“ čime je sam Dodik kolektivnu krivicu prebacio na sav srpski narod.
Ovo je metodologija koju Dodik već dugo koristi, kao uostalom i Aleksandar Vučić, koji se u nedostatku argumenata a suočeni s međunarodnim presudama, kriju iza srpskog naroda. Podsjetimo, da su upravo ovim “argumentima“ s obje strane Drine branjene presude protiv Karadžića, Mladića i drugih, ali i napadane odluke o usvajanju rezolucije o Srebrenici. Kada je to uradila i Crna Gora iz Srbije su uslijedile žestoke reakcije: Aleksandar Vulin je optužio Crnu Goru da je usvojila rezoluciju kojom je srpski narod osudila za genocid, dok je Aleksandar Vučić ustvrdio da su odluke crnogorskog parlamenta protiv Republike Srbije, te da su Crnogorci to uradili “protiv vitalnog interesa srpskog naroda, stavljajući mu tako žig genocida”. Kad je to uradilo i Kosovo Vučić je poručio kako je to “nastavak političkog iživljavanja nad Srbima”.
Nikad niko pogotovo od sarajevskih zvaničnika, za razliku od srpskih rukovodilaca, nije srpski narod optužio za kolektivnu krivicu, pa ni Mehmedović koji je odgovarajući na Dodikove prijetnje hapšenjem napisao: “Svi koji su počinili genocid (MUP i VRS RS-a) s pravom se mogu tako nazivati, jer tako stoji u presudama ICTY… Jednom ste to uradili i nikad više nećete, budi siguran.“
Pojedinačne presude
Napadom na Mehmedovića Dodik je podmuklo pokušao opravdati svoje rušilačke pohode na državu i blokadu državnih institucija zakonom koji je nametnuo visoki predstavnik, Valentin Inzko, jer, po njemu, to sad daje slobodu da radi ko šta hoće i to na bazi “pojedinačnih presuda“.
Ali, podsjetimo, Dodik ne priznaje ni te pojedinačne presude što je dosad ponovio bezbroj puta. I to nakon što se na početku svoje političke karijere zalagao za hapšenje ratnih zločinaca uz tvrdnje da Radovan Karadžić neće držati cijelu Republiku Srpsku svojim taocem i pokušavao da radi na izgradnji države Bosne i Hercegovine. No, uvidjevši da od toga baš i nema puno koristi, kao neko ko je svoje prve ozbiljne novce zaradio švercovanjem cigareta dok su se drugi borili za tu RS, Dodik se vrlo brzo okrenuo politici koju zvanični Beograd nikad nije ni prestao sanjati o nekoj velikoj srpskoj državi na Balkanu, što se savršeno poklopilo sa Putinovim geopolitičkim igrama.
Osnov te politike, što će potvrditi svaka pa i najpovršnija analiza zvanične politike Beograda od devedesetih do danas, negiranje je da su Srbija i RS krive za rat i strašne zločine počinjene u BiH, i negiranje presuda počinjenih zločina, pogotovo genocida. I to je politika koja se isplati, ali koja protiv sebe ima, što je i Dodik priznao, “pojedinačne presude“ koje su presudile upravo politiku koju danas vodi Dodik, a zbog koje su osuđeni nekadašnji predsjednik RS, Radovan Karadžić, predsjednik Narodne skupštine, Momčilo Krajišnik, kao i članovi srpskog predsjedništva, ali i kompletno vojno i policijsko rukovodstvo RS-a koje je zločinima provodilo tu politiku.
Kad se govori o tim “pojedinačnim presudama“ onda postoji jedna činjenica koje je Dodik očito itekako svjestan i koja najviše i smeta: svi presuđeni za genocid su Srbi. Uz to, predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, bio je optužen i umro je sa izrečenom međupresudom (ne dočekavši, nažalost, kraj suđenja) – odgovoran za genicid, a Srbija u vrijeme Miloševićevog režima, odgovorna je za kršenje Konvencije o genocidu. Podsjetimo, po presudi Međunarodnog suda pravde, još jednog suda UN-a, MUP i Vojska Republike Srpske su počinili genocid u BiH, a Srbija je kriva zbog nesprečavanja i nekažnjavanja genocida.
Od negiranja do prijetnji hapšenjem
Mehmedović je pomenuo i udružene zločinačke poduhvate koji su u BiH realizirani dok je Evropa sve to posmatrala nemoćna da nešto konkretno preduzme i da to zaustavi (iz istih razloga kao i danas, guranjem glave u pijesak odbijaju da se suoče s uzrocima kriza na Balkanu i ad hoc potezima pokušavaju sanirati posljedice). Onda je ICTY, kao sud Ujedinjenih nacija, sve dokumentirao i presudio. UZP je presuđen više puta i po tim presudama na čelu UZP-ova su bili Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Radovan Karadžić, a članovi generali Blagoje Adžić, Veljko Kadijević, Ratko Mladić, ministar odbrane hrvatske Gojko Šušak, predsjednik vlade tzv. Herceg-Bosne Jadranko Prlić…
S obzirom na sve, Dodik svojim napadom na Mehmedovića nije uradio ništa novo, osim što je još jedanput pokazao i dokazao da upravo on i Aleksandar Vučić, uz podršku Ruske Federacije, svim Srbima navlače košulju kolektivne krivice, jer ne postoji presuda koja je presudila da je srpski narod izvršio genocid kojom bi postojala i kolektivna krivica srpskog naroda. Postoji samo odgovornost režima i pojedinaca u režimu o čemu govore presude dva UN-ova suda, a koje Dodik i Vučić godinama štite, time štiteći svoju politiku koja nije ništa drugačija od Miloševićevog režima.
Na njihovu žalost, nu Dodik, ni Vučić, ni Lavrov ne mogu poništiti niti uništiti presude UN-ovih sudova, kao ni drugih sudova o genocidu i UZP-u. Očito ih treba podsjetiti i da su sudovi u Njemačkoj četiri puta presudili genocid, svi presuđeni su Srbi. Opet na njihovu žalost, a naš ponos, nema drugih pojedinaca, ili organizacija, ili političkih sistema koji su predstavljali drugi narod u bivšoj SFRJ a da su počinili genicid. Za genocid su presuđeni samo Srbi.
Dodikove prijetnje Mehmedoviću jer se usuđuje javno prozivati one koji su počinili genocid, korak su dalje te politike: od negiranja do prijetnji hapšenjem. Osim što je prošlo je vrijeme prijetnji i JNA i MUP-a i SDB-a Srbije, Milorad Dodik sebi daje za pravo da optužuje, presuđuje i poziva na hapšenje u RS-u Mehmedovića koji je član Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, dok istovremeno ne priznaje zakone Bosne i Hercegovine, Ustavni sud BiH i presude UN-ovih sudova. Ovim je lekcija koju mu je Mehmedović održao još značajnija, pokazujući mu da ni on a ni Republika Srpska ipak nisu iznad države.
