Pitanja koja je Evropska komisija kroz Upitnik postavila Bosni i Hercegovini ogoljavaju probleme s kojima se BiH (nemoćno) susreće godina, neke uzrokovane krutim rješenjima Dejtonskog sporazuma, ali veliki broj od njih fabrikovan svjesno od strane političkih elita kako bi stalnim podjelama što lakše upravljali svojim etno-nacionalnim zajednicama obezbjeđujući sebi izbornu bazu, odnosno zadržavanje na vlasti. 

Koliko će predstavnici Evropske komisije biti spremni na razumijevanje, ali i pomoć potrebnu BiH, a koliko predstavnici vlasti da provedu neophodne reforme koje moraju približiti BiH pravnoj stečevini Evropske unije? Od odgovora na ova dva pitanja zavisit će dalji put BiH ka EU. No, jedno je sigurno, pitanja koja je Evropska komisija poslala BiH jasan su putokaz u kom pravcu vlast, odnosno isntitucije u BiH moraju djelovati, šta je neophodno što prije rješiti, ali i koje je političke kompromise potrebno napraviti. Prioritetno u oblastima vladavine prava, borbi protiv korupcije i poštivanju ljudskih prava.

Nadu daje to što su evropske integracije nešto oko čega se svi slažu: Predsjedništvo BiH jednoglasno je podržalo put BiH u EU, svi politički lideri također su složni u tome, a neosporna je i podrška većine građana. 

No, da li je BiH spremna da pređe taj trnoviti put koji će, možda, od BiH zahtjevati i veće reforme nego u nekim drugim zemljama zbog specifičnih rješenja zakovanih Dejtonskim sporazumom, ali i dubokih podjela u društvu. Jer, većina promjena koje bi se morale uraditi idu u korist građana, a ne političara. Počev od pitanja koja u BiH mogu biti shvaćena kao politička, a ne pitanje jednakosti svih građana što je u EU odavno zagarantirano i predstavlja jedan od temelja evropske zajednice duboko ukorijenjen i u pravnoj stečevini s kojom se moraju ravnati sve članice, ali i države koje žele kandidaski status.

Jedno od takvih pitanja je: “Šta je pravna osnova za princip ‘konstitutivnih naroda’ i u kakvoj je on vezi s principom jednakosti svih građana neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, kao što je određeno pravnom stečevinom EU?”

Profesor Asim Mujkić, baveći se ovim pitanjem, nedavno je, između ostalog, napisao: “Ovo pitanje briselske birokratije više nego išta drugo na čistac iznosi sljedeće, naime, da nakon višegodišnjih uzaludnih rasprava o izlazu BiH iz krize, razgovora o njenoj demokratskoj transformaciji, dolazimo u situaciju obesmišljavanja svakog pokušaja iznalaženja nekog kompromisa ili ’srednjeg puta’. Mogu s tim u vezi istaći samo svoj svjetonazor, odnosno vrijednosni imaginarij koji zamišljam u temelju svoje političke zajednice. Unutar njega, pod broj jedan, Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka, niti bilo koje druge društvene grupe, već je i srpska, i hrvatska, i bošnjačka i svake društvene grupe koja u njoj živi. 

Pod broj dva, BiH počiva na najširim pravima i slobodama dostupnim individualnom građaninu-građanki, državljaninu-državljanki BiH. Možda zato – evo da našim elitama koje će se mučiti oko odgovora na europsko zdravorazumsko pitanje sada pomognem u sricanju odgovora – što bi tačan odgovor na ovo pitanje vitalno ugrozio taj njihov metafizički, ideološki mjehur od sapunice kojim pravdaju svoju dominantnu poziciju u ovoj zemlji već desetljećima. Nije li to pitanje iz Bruxellesa prijetnja da konačno prava pozadina ’vitalnog nacionalnog interesa’ ispliva na površinu. ’Ugroženi’ vitalni nacionalni interes tada bi se možda pokazao kao ugrožena pozicija ekonomske moći raspolaganja javnim resursima, krčmljenja placeva, šuma, pozicija, fabrika i čega sve ne.

Tačan odgovor na postavljeno pitanje je brutalan i on glasi: Jedina stečevina u vezi s kojom princip konstitutivnih naroda doživljava svoju punu afirmaciju je ona ratna, a rat su, kako to kaže Gajo Sekulić, proizvele ’političke, ekonomske, vojne, vjerske, policijske, znanstvene, medijske i mafijaške elite’.”

U odgovoru državnih institucija na pitanje Evropske komisije kojim se bavio profesor Mujkić, na početku se navodi: “Tijekom cijele moderne povijesti u Bosni i Hercegovini su postojale tri jasno definirane identitetski utemeljene grupe koje su činile ogromnu većinu stanovništva zemlje. Nemajući jedan identitetski homogen i brojčano dominantan narod, BiH je kroz svoju cijelu modernu povijest bila i ostala multinacionalna država u kojoj niti jedna od tri jasno definirane nacije nije imala izrazitu prevlast. Konstitutivnost naroda i njihova međusobna jednakopravnost su stoga temelj današnje BiH.”

No, zanimljivo je objašnjenje kako su se građani (čime sami negiraju povjesnu konstitutivnost naroda) i njihova ravnopravnost “izgubili” iz Ustava Republike BiH: “U srpnju 1990. godine, 31 amandmanskom izmjenom na Ustav SR BiH, BiH je definirana kao ’demokratska i suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive’. Nakon referenduma o nezavisnosti BiH održanog 29. februara i 1. marta 1992, međunarodna zajednica je postavila konstitutivnost i međusobnu ravnopravnost tri konstitutivna naroda kao jedan od preduvjeta za njeno međunarodno priznanje. Svi međunarodni sporazumi kojima se pokušavalo definirati unutarnji ustroj BiH podrazumijevali su jednakopravnost tri konstitutivna naroda kao i svih građana Bosne i Hercegovine. 

Pravni temelj za načelo konstitutivnosti naroda sadržan je u posljednoj alineji Preambule Ustava BiH (Anex 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH), koji je označio Bošnjake, Hrvate i Srbe, kao konstitutivne narode. Iako Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži definiciju statusa Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao konstitutivnih naroda, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ustavno načelo konstitutivnosti naroda afirmirao u četiri Djelomične odluke u predmetu U 5/98 (Odluka o konstitutivnosti), koje se koriste i kao izvor prava u BiH.

U trećoj Djelomičnoj odluci navedenog predmeta u točki 53. Ustavni sud navodi: ’Gledano u svezi s člankom I Ustava, tekst Ustava BiH stoga jasno razlikuje konstitutivne narode od nacionalnih manjina, sa namjerom afirmacije kontitnuiteta Bosne i Hercegovine kao demokratske multinacionalne države.’ Dalje u točki 60. Ustavni sud zaključuje: ’In conclusio, ustavno načelo kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda, koje proizilazi iz označavanja Bošnjaka, Hrvata i Srba, kao konstitutivnih naroda, zabranjuje bilo kakve posebne privilegije za jedan ili dva od tih naroda, svaku dominaciju u strukturama vlasti i svaku etničku homogenizaciju putem segregacije zasnovane na teritorijalnom razdvajanju.’”

Zar nije upravo jedno od pitanja Evropske komisije zašto se u BiH ne provode odluke Ustavnog suda BiH? Kao i presude suda u Strasbourgu koje tretiraju ostale u BiH? Uostalom pitanje nije bilo da li se i kako poštuju prava konstitutivnih naroda, što također jeste bitno i garantira se Ustavom i odlukama Ustavnog suda, ali ista prava koja imaju konstitutivni narodi moraju imati i svi građani neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, a kao što je “određeno pravnom stečevinom EU”. 

Pokušaj izbjegavanja odgovora vidljiv je i u sljedećem navodu u kome se govori o ravnopravnosti konstitutivnih naroda i njihovim zagarantiranim pravima: “Ova operacionalizacija načela jednakopravnosti konstitutivnih naroda se osigurava kroz osiguravanje legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda u onim tijelima vlasti koji su za to predviđeni. Jednostavno, to se postiže osiguravanjem da konstitutivni narodi samostalno biraju svoje političke predstavnike... Sukladno tome, na državnoj razini postoji tročlano Predsjedništvo BiH, čijim su članovima eksplicitno imenovani konstitutivni narodi koje oni trebaju predstavljati...” 

Nakon ovoga smisao gubi navođenje kako se “ustavnim odredbama, kao i odredbama većeg broja zakona u Bosni i Hercegovini osigurava jednakost svih građana bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost kako je to utvrđeno u acquisu-u EU”. Jer, za poziciju člana Predsjedništva BiH mogu se kandidirati samo pripadnici konstitutivnih naroda. Uostalom da nije tako ne bi BiH imala obavezu da implementira nekoliko presuda suda u Strasbourgu koje traže da svi građani u BiH imaju ista prava. 

A o tome se u odgovorima navodi: “Izuzetak predstavljaju prije svega elementi pravnog poretka BiH o kojima je odlučivao Europski sud za ljudska prava u predmetima ’Sejdić i Finci’ i ’Zornić’ i naložio nadležnim tjelima BiH da omoguće kandidiranje i glasovanje za sve političke dužnosti svim građanima BiH neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, te u predmetu ’Pilav’ dodatno naložio osiguranje ove mogućnosti neovisno o entitetu kojem pripadaju. Prema tome, načelo međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda i načelo jednakopravnosit svih građana nisu u suprotnosti, nego su nadopunjuju, čineći BiH snažnom multinacionalnom državom.” 

No, iako navode ove presude u Strasbourgu u odgovorima se ne kaže zašto nisu ispoštovane. Kao što se ignorira da je to jedna od prepreka za preuzimanje pravnih stečevina EU, iako i o tome ima pitanja, a u odgovorima se tvrdi da nema nikakvih prepreka za to. Svakome ko iole pažljivo bude čitao odgovore bit će sve jasno, a ne treba sumnjati da će se čitati.

Najpoznatija među evropskim presudama, koja nije implementirana, svakako je presuda Sejdić-Finci, koja je i jedno od pitanja Evropske komisije u kome se traži odgovor o implementaciji ove presude. Podsjetimo da je upravo ona bila uzrok dužeg zastoja u evropskim integracijama BiH, i tek na popuštanje evropskih zvaničnika – jer se bh. političari godinama nisu mogli “dogovoriti” (mada ovdje i nije trebao nikakav dodogovr nego je BiH morala provesti odluke suda u Strasbourgu, čak i ako to podrazumijeva ustavne promjene) – kada ova tema više nije bila među prioritetnim, procesi su odblokirani, ali to ni u kom sluačaju nije značilo da BiH nema obavezu da ovu presudu provede. Pogotovo ako želi ići u EU. Političari koji su mislili da to ne moraju uraditi grdno su se prevarili. A onima kojima nije jasno zašto je ta presuda toliko važna, valjda je sad jasnije, nakon pitanja u Upitniku. Evropa ne traži od BiH ništa od onoga što i sama ne poštuje.